subota, 16.07.2022.
Sretan rođendan Điđi!!!!!!
Ljubav mog života zove se Điđi. Već odavno to svi znaju. U biti i nije tako davno bilo kad je Điđi ušao u moj dom. Bilo je to gotovo prije nešto više od deset mjeseci. A u ruke sam ga prvi put primila sa nepuna dva mjeseca njegova života (slika).
Jeste zbrojili, ha???
I da, točno je! Điđi je napunio godinu dana. Rođendan mu je bio početkom Srpnja, točnije u srijedu 06.07.. Moje malo čupavo i divlje derište je staro jednu godinu i taj dan njegovog rođenja valjalo je dostojanstveno obilježiti i to baš onako kako to doliči jednom malom psu zvanom Điđi.
Tu naizgled običnu srijedu, bila sam uzbuđena i u iščekivanju čak i puno više nego kad slavim svoj rođendan. Ništa nije trebalo prepustiti slučaju i organizirala sam sve do posljednjeg detalja. Naravno da nije bilo sve po planu i programu pa moj Mali nije imao slavljeničku tortu. Samo ta sitnica (rođendan bez torte) je bila propust tog dana, ali ne mojom greškom nego sam nabavu torte prepustila drugoj osobi. A ta druga osoba…...Ma znate već. Ali sve ostalo je išlo po planu:
- 8 uzvanika, svi redom ljubitelji pasa i životinja i pritom moji dobri prijatelji, vrlo rado se odazvalo pozivu na pasji rođendan. Nikom od njih nije bilo niti malo čudno to što ja mom malom slavim rođendan i to u restoranu.
- Restoran koji sam izabrala za ovo slavlje nalazi(o) se u centru Grada, točnije u staroj jezgri Grada u neposrednoj blizini crkve Sv. Krševana- jednog od nebeskih zaštitnika grada Zadra. Ali još bitnije za mene je bilo to što se restoran Jadera (stari liburnski naziv Zadra) nalazi(o) na pola puta od mog posla do kuće.
- I tako sam ja odjevena u svečano rođendansko ruho (crvena haljina) ravno poslije posla krenula u restoran i po putu kupila neke od uzvanika (npr Dijanu) koji su također radili do tri sata.
- Za stolom u restoranu, već nas je čekao moj kolega Šime (očito je prije mene pobjegao s posla), a onda su gotovo u isto vrijeme nahrlili rodica Ines,slavljenik Điđi kojeg je ne povodcu vodila moja (očito i njegova) asistentica pa je došla Marina s mužem Ivicom i prekrasnom pasicom Mimi i na kraju moja susjeda Kristina.
- Odjednom su svi meni počeli pružati vrećice sa poklonima. Vrlo rado sam ih primala jer to su Điđijevi pokloni i tko sam ja da glumim kao ono „Ma nije trebalo, Zašto ste trošili???.
Ma naravno da je trebalo. Moj Mali zaslužuje najbolje. Među poklonima bilo je svega; od loptica, plišanih igračaka, preko fontane za pse i ogrlica te puno pseće hrane i poslastica. Samo ne znam što će Điđiju ona kuverta s novcima koju sam ipak uporno odbijala.
Juhuuuuuuu- ročkas može da počne!!!
Dakle, mi uzvanici izabrali smo s menija restorana brojne delicije i dok smo ih slasno jeli, Điđi je veselo trčkarao oko stola i malo po gradu te mi je jedina bojazan bila da se ne uvuče kroz neku pukotinu u staru crkvu jer ne znam kako bi ga namamili vani.
Naravno da je moj Mali bistar i nije to učinio, a kako i bi kad sam s njim dijelila moju porciju tunjevine sa žara.
Uglavnom, rođendan je prošao u veselom tonu i u nekoliko sati druženja i smijanja. Žao mi je što su neki od prijatelja bili spriječeni zbog posla da uveličaju naše slavlje, ali ,eto, bit će prilike dogodine.
A sad i moja mala velika Ljubav zaslužuje nekoliko riječi o sebi;
Điđi definitivno nije običan pas. I nije to samo obična floskula koju svatko od vlasnika pasa izgovara za svog ljubimca. Znam to jer u odnosu na mog bivšeg psa Bubija koji je bio čudo od psa, Điđi je pravo čudo od psa :-)))
Mili Bože, kako volim tog malog divljaka. Toliko je živ, a ujedno i umiljat da svatko ko ga je upoznao se pita „ Ajme meni, što je ovo?!!!. Sva sriča je u tome što ga cijeli kvart pozna i svaki put kad otvorim ulazna vrata od kuće on pobjegne, ali vrlo brzo ga netko od susjeda vrati noseći u naručju i sa onim glupavom pogledom Điđija koji govori „ A pokuša' sam!“.
Điđi ima svoju kućicu, ali ipak spava u mom krevetu. I to mi je najljepši „dio“. Ne znam jeli mi ljepše kad se noću stisne uz mene ili kad me ujutro budi sa svojim šapicama ili bi pak izabrala da mi je najljepše od njega kad me dočekuje s posla. Samo što mu srce ne iskoči od veselja kad se vratim s posla, a da me dotad u miru i ne radeći gluposti čekao vidim na postavljenoj kućnoj kameri.
- I jesam vam rekla koliko ga volim?!!!
- Jesam!!!
- Nema veze, evo ponavljam; Volim te Maco moja! Volim te do neba i još više…..
I ne, nisam pukla i nisam ona stara cura koja je infišala u svog psa. Itekako sam ja svjesna svega i znam da je Điđi životinja. Ali…. Tu malu beštiju neopisivo volim.
I mogla bi ja napisati cijeli roman o mom Điđiju i o svim njegovim dogodovštinama i dišpetima, ali već je kasna ura i vrime je za poći leći, a Mali me čeka da mu se pridružim u mojoj tj njegovoj postelji.
Još samo ću Vas pozvati da čestitate mom Điđiju rođendan i slobodno čestitke možete uputiti i meni što sam izdržala s tim malim banditom više od deset mjeseci i tako ga lipo (ne)odgojila.
Ljubavi moja, živote moj, oči moje male i ribico moja, sretan ti veliki prvi rođendan!
- 23:25 -
