Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 30.03.2016.
Bill Tancer: "Klik"
Uzela sam desetak dana za brzinsko čitanje nekoliko knjiga o kojima ću pisati u narednih par postova - prva od kojih je knjiga iz naslova, koju sam gnjavila neko dulje vrijeme, i čije se čitanje definitivno nije isplatilo, zatim sam čitala vrlo zgodan “Baby Owner's Manual” (priručnik za vlasnike beba), koji zaslužuje da ga se i vizualno poprati, jer je izrađen kao za bilo koji drugi uređaj, s uputama za rukovanje i savjetima za održavanje, te “Djevojčicu koja je obožavala Toma Gordona” Stephena Kinga, s obzirom da sam ustanovila da imam niz naslova iz Algoritmove Najbiblioteke koje uopće nikad nisam pročitala (sad čitam “Raj” Lize Marklund).
“Klik” je naslov koji je preveden i objavljen u sklopu Algoritmove biblioteke Facta, a podnaslovljen je kao “Što milijun ljudi rade na internetu i što to govori o njima”(kod nas je objavljena 2010. godine, a u izvorniku 2008. godine).
Dakle, ovo je školski primjer kako neke knjige ne treba čitati kad im prođe vrijeme – to se pogotovo odnosi na svijet informacijskih tehnologija kakav ova knjiga obrađuje, koji se brzo mijenja, zbog čega gotovo sve spoznaje iz ove knjige ili više nisu: a) istinite; b) relevatne; c) nepoznate (čak štoviše, radi se o opće poznatim stvarima glede interneta).
Autor Bill Tancer je generalni direktor globalnih istraživanja u Hitwiseu, tvrtki koja prikuplja i analizira podatke o ponašanju na internetu – on tvrdi da ti podatci predstavljaju najrelevantniji izvor statističkih pokazatelja o ljudskom ponašanju jer su anonimni i jer su tako obimni, zbog čega valja pretpostaviti da su i najtočniji, te predlaže da se navedeni podatci upotrijebe u marketinške i prodajne svrhe (kao što znamo, u godinama koje su uslijedile, njegove su sugestije itekako prihvaćene i gotovo su se svi tržišni subjekti naglavce bacili u online istraživanje tržišta i promocije svojih proizvoda, na ovaj ili onaj način).
Nadalje, on govori o ponašanju Amerikanaca na internetu kroz tri P – pornografiju, pilule (radi se, dakako, o Viagri) i pokeru – sada je već poznat statistički podatak da je petak najčešći dan za posjet stranicama s pornografskim sadržajem (prema porastu broja pretraga), a da nedjeljom taj broj opada; autor pretpostavlja da je to zbog perzistiranja kršćanske tradicije u Americi. Osim toga, u začecima popularnosti društvenih mreža (govorimo o vremenu kad je Yahoo rulao, kad Google još nije bio tako moćan, Myspace je bio u silaznoj putanji, a Facebook je tek počinjao, dok nekih drugih društvenih mreža praktički da i nije bilo), autor je primijetio da porastom popularnosti društvenih mreža opada interes za pornografiju, pa valja pretpostaviti da se i ovaj trend nastavio u narednih osam-devet godina.
Osim toga, analiza ponašanja na internetu može vam reći kada se traže maturalne haljine (iznenađujuće, u siječnju), kako donosimo i provodimo novogodišnje odluke i kako internet eliminira kognitivnu disonancu zbog kojega su ostali statistički instrumenti nepouzdani.
Da sam kojim slučajem ovu knjigu pročitala do kraja kad sam je kupila i kad je bila aktualna, vjerujem da bih puno više profitirala od nje u spoznajnom smislu, nego što je to sad slučaj. Sada, ovu knjigu možete čitati samo ako se tek uvodite u svijet informacijskih tehnologija i potrebno vam je nešto povijesne pozadine, ili kao zgodan podsjetnik na to kako je mapa interneta izgledal prije nepunog desetljeća i koliko smo se promijenili kao korisnici u tom vremenu.
Oznake: bill tancer, KLIK, internet, it, algoritam, facta, najbiblioteka
nedjelja, 20.03.2016.
Christina Baker Kline: "Vlak siročadi"
Priznajem, zbog naslova sam bila prilično skeptična – nije li ovo još jedna od milijun priča o izgubljenim članovima obitelji koji se spletom neobičnih okolnosti (a la život piše drame) ponovno nalaze nakon desetljeća razdvojenosti?
No ono što ovaj roman čini različitim i posebnim u odnosu na druge slične priče jest stvarna povijesna podloga: između 1845. i 1929. godine su preko SAD-a prometovali takozvani vlakovi siročadi, odvozeći prikupljenu djecu i maloljetnike bez roditeljske skrbi, siročad i beskućnike, u farmerske obitelji diljem srednjeg Zapada, na taj način udomljujući oko dvije stotine tisuća napuštene djece. Udomljenje se odvijalo na način da su odrasli slobodno birali među djecom na svakoj postaji na kojoj bi vlak stao (pomalo slično stočnim sajmovima ili sajmovima robljem), a najpopularnije su bile male bebe, zatim djevojčice koje su znale pomagati s djecom ili u kuhinji, a potom i dječaci koji su bili najbolji za rad na poljoprivredi.
Priča prati Niamh Power (kasnije Vivian Daly), koja je s obitelji stigla iz Irske u New York. Nakon katastrofalnog požara u kojem je izgubila cijelu svoju obitelj, i ona je postala putnica u jednom vlaku siročadi, držeći u rukama bebu Carminea, a sjedeći do dječaka po imenu Dutchy. Za razliku od možda nekih drugih putnika na vlaku, Vivian nije bila te sreće da odmah nađe brižnu obitelj koja će je usvojiti i dati joj sretno djetinjstvo, jer su njezini udomitelji u njoj prvenstveno vidjeli izvor besplatne radne snage. Njezinu priču, u njezinoj dubokoj starosti, otkriva djevojka Molly, koja zbog vlastite slične priče iz života u udomiteljskim obiteljima, s njom osjeća posebnu povezanost.
Nakon što sam otkrila da se radi o priči s istinitom pozadinom, postalo mi je jasnije kako se radi o romanu s korektnim, čak i štreberskim pristupom fabuli, kojim je autorica nastojala romansirati jednu prilično neobičnu povijesnu crticu iz američke povijesti 20. stoljeća, i tako je približiti čitateljskoj javnosti. U tom smislu i s tom namjenom, ovaj je roman posve uspio, jer kod čitatelja pritišće točno određene i namjeravane gumbe u pravom trenutku. Kad bih cjepidlačila, rekla bih da to toliko savršeno čini da postaje neuvjerljiv. No neću cjepidlačiti.
Svidio mi se ovaj roman – s obzirom na prilično niska očekivanja koja sam od njega imala (čak i unatoč činjenici da se radi o bestseleru New York Timesa), više me nego ugodno iznenadio, zbog čega moram priznati da sam ga čitala u dahu: pravi page-turner!
Oznake: christina baker kline, vlak siročadi, orphan train
petak, 18.03.2016.
Nina George: "Mala pariška knjižara"
Njemačka spisateljica Nina George je autorica mlađe generacije (rođena je 1973. godine) koja od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Od 2005. godine do 2010. godine bila je kolumnistica Hamburškog večernjeg lista. Za svoj roman “Mondspielerin” je 2011. godine dobila književnu nagradu De LiA (za najbolji ljubavni roman njemačkog govornog područja), a za kratki kriminalistički roman “Igra njezinog života” je 2012. godine dobila nagradu Glauser.
Roman “Mala pariška knjižara” (u izvorniku: “Das Lavendelzimmer” - “Soba boje lavande”) govori o vlasniku knjižare na brodu, svojevrsne pariške turističke atrakcije, koja je pod nazivom “Književna ljekarna” usidrena na obali Seine. Međutim, u pustom životu koji knjižar Jean Perdu vodi, postoji zaključana soba boje lavande, u kojoj je doživio svoju posljednju ljubavnu priču s Manon, koja se zbila prije dvadesetak godina, iako je njegovo ljubavno razočaranje jednako gorko kao i prvog dana nakon što ga je ostavila.
Okidač za početak radnje predstavlja doseljenje izvjesne Catherine u stan preko puta njegovog, koja nakon bračnog brodoloma skuplja ostatke svog života (i namještaj, jer ju je njezin bivši suprug ogulio do kože). Kako je Perduova specijalnost preporučivanje knjiga koje liječe bolesti duše, on i Catherine brzo pronalaze zajednički jezik. Ali jedno slučajno pronađeno pismo, koje Perdu nije imao snage pročitati nakon što ga je Manon napustila, natjerat će glavnog junaka ovog romana na životno putovanje francuskim kanalima, tijekom kojega će i sam pokušati svoj život usmjeriti u pravom smjeru, nakon što je dvadeset godina živio zadržavajući dah.
Lajtmotiv književne apoteke oduševljava – postoje knjige za plakanje, i knjige protiv nesanice, knjige za razmišljanje i niz drugih knjiga koje liječe manje i veće duševne tegobe i tjeskobe, neke od njih pomažu svima, a neke su napisane samo za jednu osobu.
Rekavši ovo, moram ustvrditi i sljedeće – čini mi se da ostatak knjige nije dostojan ovog lajtmotiva (ili se radi o knjizi koja meni osobno ne govori ništa, niti liječi neke moje manje ili veće duševne tegobe). Radnja je prilično spora, imitirajući tako sporo plutanje broda-knjižare francuskim riječnim kanalima, a konačno razrješenje me se dojmilo nekako zbrzanim i zbog toga čudnovatim.
Ipak, proglašavam ovaj književni pokušaj nelošim, a posebno ga preporučujem onima kojima je ljubavni rastanak trajno slomio srce, onima koji žude za novim početkom i onima koji traže opravdanje za novu ljubavnu priču.
Oznake: nina george, mala pariška knjižara, knjige, čitanje, Francuska
srijeda, 16.03.2016.
Veliki popis knjiških popisa
Naišla sam na blog Amerikanke Anne, koja se nazivlje Modern Mrs. Darcy – na svom zgodnom, vizualno dojmljivom blogu, ona piše o knjigama i čitanju, ali i o ženama moje dobi (tridesete), majkama, poduzetnicama i suprugama. Uglavnom, na taj me blog dovela preporuka na Pinterestu o “20 life-changing non-fiction book that you can finish in a day”.
A onda sam na tom blogu i ostala, listajući tekstove i tražeći (kao što obično u pisanim tekstovima tražimo) nešto za sebe. Primjerice, ova je blogerica napisala knjigu pod naslovom “How She Does It” (“Kako im to uspijeva”), koja sadrži intervjue sa ženama koje uspješno balansiraju obiteljski život i karijeru.
Između ostalog, blogerica se potrudila u jednom tekstu kompilirati za nas sve dobre popise knjiga, podijelivši ih po kategorijama: “knjige koje ne možete ispustiti iz ruku”, “knjige za osobni razvoj”, “knjige za čitanje u određeno doba godine”, “knjige koje ste trebali pročitati u srednjoj školi”, “najbolje knjige” “knjige za razmišljanje i poticanje diskusije” i “knjige za djecu”.
Totalna zabava, navratite!
The big list of book lists
Oznake: blog, knjige, čitanje, žene, poduzetnice, majčinstvo, popis knjiga
ponedjeljak, 14.03.2016.
Kako čitati publicistiku
Danas vam za čitanje predlažem jedan link, na tekst na Entrepreneuru koji savjetuje kako pročitati sto knjiga u jednoj godini, ali kako se radi o specijaliziranom portalu za poduzetnike, govori o knjigama koje treba pročitati kako biste se kao pravi suvremeni poduzetnik, obrazovali i informirali za područje koje vas zanima i u kojem se želite obogatiti.
LINK
On, dakle, predlaže, da naučite brzo čitanje – o ovoj tehnici Tonya Buzana puno se govori već godinama, ali kako ja relativno brzo čitam i uobičajenom metodom, nikad se nisam potrudila nešto više saznati o tome. Osim toga, on savjetuje da priručnike i udžbenike ne čitate od korica do korica (tako ja, štreber, radim), da izaberete samo najbolje knjige iz određenog područja, da postavite vremensko ograničenje čitanja i da prvo čitate najlakše, najpitkije knjige (toga se, recimo, držim).
Nije čudo što ovakvi tekstovi niču kao gljive poslije kiše u brzom vremenu u kojemu živimo – treba biti brži i imati više informacija od konkurencije da bi se uspjelo. Međutim, i dalje ne postoje putokazi gdje leži zlato u informacijskom smislu (niti se možemo pouzdati u samozvane autoritete), zbog čega i dalje treba prerovati hrpu blata da bi se do spomenutog zlata došlo.
Današnji je link stoga vezan uz učenje – a kako vi učite, kako dolazite do novih spoznaja? I dolazite li do njih uopće?
UPDATE (ovaj dio unosim naknadno),
Zanimljivo je da sam, slučajnošću ili ne, naletjela na još jedan link sa savjetom kako čitati publicistiku, metodom listanja, čitanja prvog i posljednjeg poglavlja te prebiranja po sredini. Čini se da je tema zanimljivija brojnim čitateljima nego što sam ja to u svojoj naivnosti mislila.
LINK
Oznake: kako pročitati sto knjiga u jednoj godini, publicistika, priručnici, udžbenici, informacije, tony buzan, brzo čitanje
nedjelja, 13.03.2016.
Najava događaja: "Debljina - bolest stila života" - promocija knjige
Algoritam nas obavještava da će se u utorak, 15.03.2016. godine s početkom u 18 sati, u APM knjižari Megastore Zagreb, održati promocija knjige "Debljina - bolest stila života", autora prim. dr. sc. Joze Jelčića. Razgovor s autorom vodit će urednik knjige Kruno Lokotar, a autor će nakon predstavljanja knjige odgovarati na pitanja.
Nešto o knjizi: "Debljina - bolest stila života" na znanstven, ali širem krugu čitatelja dostupan način, razlaže fenomen debljine i sveobuhvatnom argumentacijom uvodi čitatelja u srž problema.
(ovu najavu objavljujem zato što bih i sama, da sam u ZG, posjetila ovu promociju jer ovih dana i sama razlažem fenomen vlastite debljine i sveobuhvatnom argumentacijom se nastojim nagovoriti da smršavim, što u svojoj srži, a što u predjelu trbuha)
Oznake: jozo jelčić, debljina - bolest stila života, bolesti, mršavljenje
subota, 12.03.2016.
Što se čita ovih dana?
U letu, samo kratko vas obavještavam da smo za daljnji čitateljski projekt moja kći i ja (u ovom se slučaju šutnja smatra pristankom, iako u pravu to nije uvijek tako) odlučile za “Guliverova putovanja” Jonathana Swifta. Ponovno, radi se o lektiri za osnovnu školu koja se u moje vrijeme nije čitala, valjda zbog svog tog grudi-nadimajućeg-nacionalnog ponosa u ratnim i poslijeratnim godinama.
Osim toga, završavam “Klik” Billa Tancera (toj knjizi kod mene zaista nije suđeno) i “Malu parišku knjižaru” Nine George, o čemu ćete više čuti ovih dana, a potom se bacam na onaj “Vlak siročadi” i možda konačno izaberem i nešto novo iz svoje biblioteke.
Osim toga, planiram napad na antikvarijat u potrazi za stručnom literaturom, a ako se ubode i nešto nestručne, tko sretniji od mene.
A vi, što vam je u rukama ovih dana? O čemu razmišljate?
Oznake: Jonathan Swift, guliverova putovanja, nina george, mala pariška knjižara, vlak siročadi, KLIK
četvrtak, 10.03.2016.
Obvezna lektira – da ili ne?
Otvaranjem javne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovnog sustava ponovno se aktualiziralo pitanje lektire: trebamo li imati obvezne lektirne naslove koje će u određenoj dobi čitati svaki mladi Hrvat, ili trebamo prepustiti čitanje cjelovitih tekstova (što lektira ustvari i jest) vlastitom nahođenju svakog pojedinog profesora, ili još gore – vlastitom nahođenju učenika.
Na web-stranici www.kurikulum.hr mogu se pronaći svi kurikularni dokumenti za sve predmete, a u rubrici Predmetni kurikulumi, za hrvatski jezik na str. 291 kurikuluma, mogu se pronaći prijedlozi tvoraca kurikuluma za cjelovito čitanje, po ciklusima. Kako saznajemo iz uvoda, izbačeno je cjelovito čitanje Biblije, Homerovih Epova, Marulićeve Judite, u korist nekih popularnijih naslova koji bi učenike možda više naveli na čitanje. No autori kurikuluma napominju da popis prijedloga nije zatvoren i da učitelji imaju ovlast kreirati vlastite popise sukladno potrebama učenika, mogućnostima školske knjižnice i drugim okolnostima.
Po mom mišljenju, digla se velika halabuka oko ničega: popis lektira ionako stvaraju učitelji za svaki svoj razred, koji će iz popisa prijedloga u kurikulumu izabrati ono što smatraju da je potrebno da učenici pročitaju u cijelosti, a u to će svakako uvrstiti sve naslove koji će učenicima biti nužni za daljnje školovanje. Koliko se sjećam, ni mi nismo čitali cjelovitu “Ilijadu” i “Odiseju”, već samo neke dijelove, “Juditu” uopće nismo čitali, a ni Biblija nije bila dio mog popisa lektira. S obzirom da sam ja čitala lektiru prije nekih skoro dvadeset godina, možemo zaključiti da se ustvari nije puno toga promijenilo. Isto tako, vidim da bez “Proljeća Ivana Galeba”, “Dunda Maroja”, “Kiklopa”, “U registraturi” ne možemo preživjeti kao odrasli ljudi, stoga te iste stvari predlažu autori novog kurikuluma da pročitaju i naši sadašnji osnovnoškolci i srednjoškolci. Ako ih ne budu prepisali ili downloadali, što ne dvojim da će se u određenom postotku i dogoditi. U konačnici, osim lektire, postoji i čitanje dijelova tekstova na satu, što može spasiti od potpunog zaborava već spomenutu Bibliju, “Ilijadu” i “Odiseju” te nesretnu “Juditu”.
S druge strane, neće vas začuditi što pozdravljam da će se u lektiri naći i Nesbo, i Robert Musil, i Alice Munro, i Murakami, i Nothombica, i Viewegh, sve sjajni autori sa svojim sjajnim naslovima koji su obilježili moje odrastanje i kojima se i sad vrlo rado vraćam, ali do kojih sam se dokopala samo zahvaljujući vlastitom angažmanu i volji za čitanjem: samo na Viewegha me uputio u osnovnoj školi tadašnji profesor, ali do svih ostalih došla sam izvan školskog sustava – nije li lijepo da je konačno netko popisao te naslove i u pisanom ih obliku preporučio učenicima? Činjenica da su ti naslovi popularni i relativno novi, ne govori ništa o njihovoj kvaliteti ili pitkosti: “Kafku na žalu” nije ništa lakše čitati nego Josefa Kafku, po mom mišljenju.
Držim da smo malo pretjerali s neprestanim inzistiranjem na formi i svojom nacionalnom pompoznošću (kad vam to kaže osoba koja je ufurana poput mene, to doista nešto znači) i čini mi se licemjernim od kritičara novog kurikuluma da uopće predlažu cjelovito čitanje tekstova koje brojni od njih nisu ni sami pročitali niti namjeravaju. Govoreći u ime čitatelja: nećemo se naglo zaljubiti u stihove u desetercu samo zato što to piše u nekom popisu lektire, niti ćemo više voljeti nacionalnu književnost ako krenemo čitati od Baščanske ploče naovamo – štoviše, forsiranje dosadnih, arhaičnih proznih i pjesničkih tekstova, pa makar bili pisani i na hrvatskom jeziku, od strane hrvatskih pisaca, odvratit će i mlade čitatelje od bavljenja knjigom, pa će nas nakon koje godine dočekati još poraznije statistike o čitanju i popularnosti knjige. Već s ovakvim statistikama, to nam doista nije potrebno.
Oznake: kurikulum, kurikularna reforma, hrvatski jezik i književnost, lektira, popis lektira, Bašćanska ploča, biblija, Ilijada, odiseja, Marko Marulić, Judita, haruki murakami, kafka na žalu, josef kafka, robert musil, jo nesbo, alice munro, amelie nothomb, kiklop, Dundo Maroje, U registraturi
utorak, 08.03.2016.
Rudyard Kipling: “Knjiga o džungli”
Evo našeg prvog zajedničkog čitateljskog postignuća – moje dijete je čulo, a ja sam naglas pročitala našu prvu zajedničku knjigu, i to “Knjigu o džungli” slavnog britanskog pisca Rudyarda Kiplinga (da je bila baš koncentrirana – i nije bila, ali zasad je dovoljno da sluša riječi i da se navikava na čitanje). Trebalo nam je sigurno nekoliko mjeseci, ali nismo niti čitali svaki dan, pa ponekad čak niti svaki tjedan. Zabavan pothvat za mene, u svakom slučaju, jer se ne sjećam kad sam zadnji put toliku količinu teksta pročitala naglas.
Danas lektirni naslov (no i to bi se uskoro moglo promijeniti, s obzirom da se čini da se novom cjelovitom i kurikularnom reformom obrazovnog sustava planiraju ukinuti obvezni lektirni naslovi), u moje vrijeme (početak devedesetih), “Knjiga o džungli” se nije čitala kao lektira, stoga sam je uspješno uspjela izbjeći sve do sada, iako mi Disneyeva ekranizacija nimalo nije bila strana.
Na početku valja nešto reći o Rudyardu Kiplingu, izrazito plodnom engleskom piscu koji je rođen 1865. godine u Bombayu, kao sin pisca i ilustratora Johna Lockwooda Kiplinga. Kao dječak je poslan na školovanje u Englesku, o čemu je pisao u svojim prvim djelima, a nakon školovanja se vratio u Indiju, gdje radi kao novinar, te piše pjesme, priče i reportaže u tamošnjim novinama, a svoje je tekstove kasnije ukoričavao.
“Knjigu o džungli”, svoje najpoznatije djelo, objavio je 1894. godine, a naredne godine je objavio i njezin nastavak. Nakon povratka u Veliku Britaniju, Kipling 1907. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost kao prvi Englez koji je osvojio to prestižno priznanje. Umro je u Londonu 1936. godine.
(svidio mi se i citat Marka Twaina koji je o Rudyardu Kiplingu rekao: “Nas dvojica zajedno pokrivamo sve znanje, Kipling zna sve što se može znati, a ja znam ostatak.”)
“Knjiga o džungli” je zbirka pripovjedaka iz indijske džungle koja govori o dječaku Mogliju, kojega , nakon što je njegove roditelje napao tigar Šir-Kan, odgaja čopor vukova i njegov učitelj-medvjed Balu, te njegova prijateljica pantera Baghira. Osim ovog niza priča, u zbirci je sadržana i priča o bijelom tuljanu Kotiku sa poluotoka Nova Stožna u Beringovom moru, priča o Riki-Tiki-Taviju, mungosu koji je spasio obitelj bijelaca od opasne kobre, i priča o dječaku Malom Tumaju, koji je jedini vidio tajni ples slonova.
Sve ove priče odlikuje i izvjestan prosvjetiteljski, poučavateljski karakter: Zakon džungle, o kojemu Mogliju govori Balu, je jedinstveni zakon po kojemu se ravnaju životinje, ali bi se po tim zakonima trebala ravnati i sva druga živa bića, uključujući i ljude, dok “Bijeli tuljan” i “Riki-Tiki-Tavi” govore o ustrajnosti i predanosti da se čini dobro za druge.
Moram priznati da mi je bilo zabavno, a poseban čar ovom čitateljskom iskustvu daje činjenica da sam je cijelu pročitala naglas, zbog čega vjerujem da će mi ostati u posebnom sjećanju. Preporučujem – ljubiteljima prirode, onima koji je moraju čitati za lektiru, a i onima koji su je iz nekog razloga propustili pročitati kad je bilo vrijeme.
Oznake: rudyard kipling, knjiga o džungli, mogli, šir-kan, balu, baghira, čitanje, lektira, ekologija
četvrtak, 03.03.2016.
Fannie Flagg: "Pohane zelene rajčice"
Nekad se u životu tako dogodi da vas jedna knjiga spontano povuče k drugoj, pa me čitanje prošlog romana (podsjetimo, radilo se o romanu “Čitateljica u potrazi za sretnim završetkom” švedske autorice Katarine Bivald) asociralo na to da bi valjalo ponovno pročitati “Pohane zelene rajčice” američke južnjačke autorice Fannie Flagg (kad sam pretraživala arhivu svojih blog-unosa, nisam našla traga tome da sam o toj knjizi ikad pisala, iako je moguće da i jesam, s obzirom da imam blizu tisuću objavljenih tekstova u proteklih-skoro-osam godina).
Primjerak knjige sam našla na maminoj polici i rekla da ću odmah to pročitati, a ona je iskoristila priliku i odmah mi uvalila knjigu “Mala pariška knjižara” autorice Nine George u kojoj se navodno spominje lik koji nosi – neobično – ime kakvo ima moja kći. I još nešto što je navodno isto tako dobro, a zove se “Vlak siročadi”, autorice Christine Baker Kline. “Pohane zelene rajčice” sam pročitala, “Malu parišku knjižaru” čitam, a vjerujem da ćete od mene uskoro nešto čuti i o “Vlaku siročadi”.
“Pohane zelene rajčice” su prilično drag, djelomično epistolaran roman poznate i vrlo plodne autorice s američkog Juga, Fannie Flagg (sad kad me više nije toliko jako sram priznati da volim čitati šund-literaturu, jer imam savršen izgovor – potpuni manjak koncentracije, mogu reći da sam čitala i nekoliko drugih njezinih knjiga i da se radi o dragim, feel-good djelima koja ponekad, kao u slučaju “Pohanih zelenih rajčica”, sadrže i zbirku kulinarskih recepata na kraju knjige).
Okvir radnje čini priča o sredovječnoj, pomalo debeljuškastoj Evelyn Couch, koja sa suprugom Edom svakog vikenda obilazi njegovu mamu u staračkom domu Rose Terrace. Kad tijekom jednog posjeta izađe u čekaonicu pojesti čokoladicu, tamo sreće osamdesetšestogodišnju Ninny Threadgoode, koja joj priča o pohanim zelenim rajčicama u malom gradiću u Alabami, po imenu Whistle Stop, u gostionici koju su prije više desetljeća držale njezina neobična, muškobanjasta šogorica Idgie Threadgoode i njezina partnerica Ruth Jamison.
Kroz vijesti koje piše Dot Weems u Novostima iz Whistle Stopa, kroz dijelove priče koje Evelyn doznaje od gđe Threadgoode, kao i iz drugih izvora, čitatelj slaže dijelove slagalice života jednog gradića na američkom Jugu, njegovih stanovnika, općih društvenih kretanja koja se tiču suzbijanja rasne segregacije, kao i priču o propasti jedne aristokratske južnjačke obitelji.
Istovremeno, otkrivanje tog povijesno-društvenog mozaika pomaže i Evelyn, koja se našla upravo na istom raskrižju: sredovječna, nezadovoljna žena čija su djeca otišla, koja s mužem ne može ostvariti bliskost i koja je razočarana time što joj cjeloživotna poslušnost i slijepo pokoravanje autoritetima i nisu donijeli životnu sreću. Druženje s Ninny Threadgoode transformira Evelyn u novu, ispunjenu ženu kojoj i ostatak njezina života itekako može ponuditi puno toga.
Ruku na srce – ja ovu knjigu jesam čitala. Kad je to bilo? Očigledno prije više milijuna godina, jer sam cjelokupnu radnju posve zaboravila. No kako sad imam male odsječke vremena u kojima se mogu posvetiti čitanju, ova se knjiga pokazala kao idealan izbor za moje specifične okolnosti: jedno kraće poglavlje ovdje, jedne Novosti iz Whistle Stopa ondje. Radnja vas ubrzo povuče i knjiga se zapravo brzo pročita. Preporučujem meni sličnim dokonim kućanicama.
Oznake: fannie flagg, pohane zelene rajčice, američki jug
