Europljani mogu štošta naučiti od Hrvata, ponajprije o tome kako se dostojanstveno nositi sa krizom. Često tako na Jadranu ljeti, zgrane se poneki turist u nevjerici:
-Čekaj, pa ovi primaju 400 e mjesečno, skoro svaki ima nekretninu, podmiruju kredite i vječito su u kafiću...
-Eh, uvaženi gospodine Smith, Hrvati vam tako žive već preko 30 godina...kriza jest stanje svijesti...morate naučiti individualno se psihološki nositi sa krizom...ustati ujutro iz kreveta i reći pih, kriza je izmišljotina, kriza je manipulacija, kriza mi danas ničime neće utjecati na raspoloženje...
Europsku uniju može spasiti samo svježa krv. Modificirani projekt budućeg Europljana to be. Europu će spasiti Latvija i Poljska prije nego štednja i rezanje uprave. Češka tankočutnost, Mađarski gard, bošnjačka snaga, srpska briljantnost, hrvatski dišpet, albanska jezgrovitost, crnogorska snalažljivost...biti će injektirane u to paneuropsko tijelo. Europa ima povijesnu priliku da po prvi puta u povijesti nastupi zaista jedinstveno, ali prije toga mora samu sebe prihvatiti onakvom kakvom uistinu jest.
Tijelo europskog mnoštva kroz dekade će preuzeti humani lik. Europa se ne treba bojati balkanskih Muslimana. Upravo preko njih treba obnoviti konstruktivni dijalog sa ostatkom muslimanskog svijeta. Europa to doslovno mora prihvatiti kao svoje bogatstvo jer ono to dogmatski jest. Multikulturalnost kao projekt, prije nekoliko je godina proglašen europskim fijaskom zbog sve većeg jaza između europskih starosjedilaca i novih snaga. Ksenofobija je u zamahu rame uz rame sa gospodarskom krizom i mnogo toga miriše na 1939. Ekstremne politike obaju ideoloških polova, značajno participiraju po parlamentima. Novim članicama EU gotovo ništa ne govori u prilog. Uplašeni europski malograđanin mišljenja je da Schengen treba konzervirati gdje je sad...možda ga čak i korigirati u nazad na zapad. Umanjiti se za jednu Grčku? Sa druge strane odredi balkanskih pečalbara nestrpljivo iščekuju jedinstvenu EU putovnicu. Horde jeftinijih medicinskih sestara, vozača šlepera, potcjenjenih informatičara. Njihove slabašne matične državice uporno ponavljaju onu izlizanu krilaticu da poljsko iskustvo govori da će ih se 70% vratiti nakon par godina...
Živi bili ,pa vidjeli!
Ukoliko se brže ne izintegrira, Europa također riskira da na nekim svojim kracima trajno izgubi utjecaj. Stav Rusije spram širenja EU na istok jest najblaže rečeno kritički. Na Putinovu novu srednju klasu, na istoku Europe gleda se sa zazubicom. Pridjev "bogati" često prethodi subjektu "Rus" u rečenici sa puno nula. Modeli današnjih diktatura kakva je primjerice Lukašenkova postižu gospodarski rast-što u doba krize i jest jedini diktat. Diljem istočne Europe nailazit ćete na naricanje za odumrlim diktaturama. Raspoloženje jest varljiva kategorija. Brojke pak, nikada ne lažu. Euro skeptici bi se trebali paneuropski povezati i time dokazati apsurd takvoga stava. Europski-euroskeptični savez! Bar 20 % u europskom parlamentu bi participirali. Dvojbenost sveeuropske ideje jest corner stone samointegracije. Europa se ne voli, Europa nije spremna za svoje prišteve, za svoje klempave uši, za svoje bore.
Stara se dama mora pomladiti, a botox nije nimalo jeftin...ali biti će to prava ejdžing ljepotica.
Europa će konačno otkupiti svoju čast u zahtjevnom zahvatu na tomu balu te će najzad u novomu zamahu vratiti se za taj globalni stol sa kojeg je ukorena nestala, propustivši jedno bacanje.
Francesco de Gregori je legenda kantautorske scene. Prijevod posvećujem jednome Generalu.
GENERALE
IZA BRIJEGA
NOĆ JE RUŽNA I UBOJICA,
A NASRED LIVADE
JE SELJANKA
ZAVOJ NA ZALASKU
IZGLEDA KAO LUTKA
S 50 GODINA
I 5 SINOVA
POROĐENIH POPUT ZEČEVA
ODVEDENIH U RAT
I NEVIĐENIH OD TAD.
GENERALE
IZA STANICE
VLAK JE VOZIO KA SUNCU
A SAD NE STAJE NI ZA PIŠANJE
IDE SE RAVNO DOMA
I NE MISLEĆI KAKO
RAT JE LIJEP
IAKO ZNA ŠKODIT
I DA VRATIT ĆEMO SE PJEVAT
I OPET VODITI LJUBAV
ŠEVITI BOLNIČARKE
GENERALE
RAT JE GOTOV
NEPRIJATELJ JE POBJEGO
POBIJEĐEN JE I PONIŽEN
IZA NAŠEG BRIJEGA
NEMA VIŠE NIKOGA
SAMO GRANE BOROVA
I TIŠINA
I GLJIVE
DOBRE ZA JEST
DOBRE ZA SUŠIT
DOBRE ZA ŠUGO NA BOŽIĆ
KADA DJECA PLAČU
A NA SPAVANJE NE ŽELE POĆI.
GENERALE
OVIH 5 ZVIJEZDA
OVIH 5 SUZA NA MOJOJ KOŽI
KAKVOG IMAJU SMISLA
UNUTAR ZVUKA
OVOGA VLAKA
NAPOLA PRAZNOG
NAPOLA PUNOG
I TUTNJI BRZO
PREMA POVRATKU
ZA 2 MINUTE
JE SKORO DAN
SKORO SMO KUĆI,
SKORO JE LJUBAV...
Ingrid je Sinetu poklonila sliku. Portret klošara.
-Ovako ćeš ti Sine završit.
-Znaš da si me sad šokirala?
-Moš si mislit!
-Majke mi!
-Ne kuni se u nju jadniče. Izuzmi ju brižnu iz svog dijaboličnog radijusa.
Ingrid se potpisala na sliku i objesila je na zid Sinetove sobe. Dok se oblačila, Sine ju je nježno ljubio u vrat kao što inače čine ljubavnici na rastanku. Nije bilo pozdrava. Sve je popratila nekakva ničim izazvana napetost. Uz slatki inat na grimasi, Ingrid je shvaćala da je ovo zadnji put.
Sine je ostao ležati. Popušio je još jednu foliju heroina. Htio je ostati ravnodušan. Uključiti mobitel recimo-7 propuštenih poziva-Tino,Tino,Tino,Tino,Tino,Tino i Tino.
-Reci Tino…
-Ej Sine, se može svratit?
-uvijek kompa.
Nakon 5 minuta, Tino je sjedio na istom tom krevetu sa kojega se prije 15 minuta digla Ingrid. Sine nije odolio:
-Di ti je Ingrid?
-Ma otišla je u grad pa sam iskoristio rupu da se malo sašijem, imaš dopa?
-Imam, kolko ti treba jedna?
-Ma da, kužiš, zvao sam te i prije samo si bio isključen.
-Spavao sam.
Tino se odjednom digne i zagleda se u sliku na zidu:
-Šta Ingrid ti je posvetila sliku?
-Da. Nisi valjda ljubomoran?
-A nego šta sam? Znaš kolko puta sam je žicao da mi naslika nešto…i nikad nije htjela.
-Jebi ga Tino, probaj bit malo bolji prema njoj. Prestani se droxat.
-Kako ću joj srat kad dođem doma?!
-Nećeš.
-Ma šta neću…krv ću joj popit!
-Nećeš glupsone jer onda će znat da si bio kod mene, a ako si bio kod mene, zašto si bio kod mene?
HBO serija Žica rijetko je opširan i autentičan prikaz američkog društva. U fokusu radnje je Baltimore - grad slučaj u postrasističkom jugu-u razdoblju između zadnjeg mandata Bushove i prvog Obamine administracije. Sa skoro 70 % afro-američke populacije, recesijom i negativnim trendovima u SAD ekonomiji, Baltimore obiluje getima i uglavnom je razgrabljen među jakim dilerskim bandama. Priča se prati iz svih uglova tog istog Baltimorea:
obijesni dileri, nemočni policajci, svećenstvo, javni tužitelji, suci,korumpirani lokalni močnici, novinari, prosvjetari, školarci i pokoji odmetnuti ratnik Omar. U antologijskoj sceni, spomenuti Omar Little prilikom davanja iskaza na sudu, na pitanje sutkinje:
-čime se bavite?
odgovara...
-pljačkam dilere.
Sudnicom je zavladao najprije tajac u općoj nevjerici, a zatim se čuo prigušeni grohot nazočnih jer mr Omar White-drumski razbojnik-upravo je postavio zanimljivu pravnu anti tezu:
Da li jest zločin pljačkati dilere?
U realizaciji projekta The wire sudjelovali su isto tako autentični ljudi iz baltimorskih krugova. Odlična glumačka ekipa sastoji se od provjerenih glumačkih aseva do maltene još boljih autentičnih naturščika. Projekt je također gostovao po američkim sveučilištima i u interakciji sa istima se nadograđivao. Štošta me zapanjilo dok sam gutao tu Žicu, ali za post me posebno intrigira jedna priča iz baltimorskoga školstva. Radi se o eksperimentu kojega su u jednoj osnovnoj školi u djelo proveli James Colvin, nečasno otpušteni načelnik west Baltimore policije i izvjesni student pedagogije . U toj osnovnoj školi svako četvrto dijete je tzv corner kid-dijete koje odrasta u getu, roditelji su mu ili narkomani ili dileri. Ta djeca su neukrotiva i nevjerovatno brutalna u školi. Česti su fizički nasrtaji na vršnjake, a nerijetko poteče i krv. Održavanje nastave je u takvim uvjetima-jednostavno nemoguće. Experiment majora Colvina sastojao se u izdvajanju sve corner djece u poseban razred. Na nastavi ih se oslobađa gradiva i nastoji ih se podučavati kulturi ponašanja-osnovama. Nagrađuje ih se kada kažu hvala ili dobar dan...vodi ih se u restoran gdje ih se podučava bontonu. Dakle, radi se na njihovima, što Amerikanci ljepše kažu, social skills. Za isto to vrijeme, ostali učenici normalno i u kakvom-takvom miru, pohađaju daljnju nastavu. Jednim udarcem, spašavaju se obje muhe!
Kako je završio corner kids experiment?
Nakon što je polučio očigledne rezultate u prvih 6 mjeseci, javile su se afroameričke savjetnice za prosvjetu sablažnjavajući se kao:
-šta će mi mirni nigger koji ne zna tko je bio Malcolm X?
Experiment je ukinut kao polu-rasistički i segregacijski. Ukinuta su sredstva i tu je priči došao kraj.
Tako to ide u puno "naprednijim" društvima od našega. Zanimaju me vaši stavovi o eksperimentima općenito? Da li se slažete da se sa agresivnom djecom mora raditi posebno? Da li im možda treba pružiti tu šansu prije nego pretuku nekog nedužnoga na ulici u čoporu?
Možda je bitnije da taj jadnik prođe čitav kući, nego da li će agresivac znati koji je glavni grad Etiopije?
Nedjelja na blogu protiče ok. Inertni trutovi od postova pojavljuju se na displayu.
Kako guštate te kavice-ono spika-puknuli smo si post i lunjamo malo-kafenišemo...
hahahahaha bando blogerska...ko vas ne zna...
Baš je čudna ta nedjelja...nije li?
Netko ide u crkvu, netko u shopping, netko u kladionicu...pa izbori budu nedjeljom, pa tekme...
ta nedjelja je precijenjena!
Nemojte jebat nedjelju!
Nedjelja-šta je to? Ne-djelja...nešto nepodjeljivo-ne kužim?
14.00
A gle ga Aco...e moj Aco...tebe kad vidim isto znam da je nedjelja...al nemoš me u nedjelju masirat sa nekim stručnjakom koji ima rješenje...daj mi tog keruma brate, pa bar da se nasmijem.
Idem ja na blog Aco...a još mi i tottenham gubi...daj mi bar neki alexov prije ručka post...
Ljudi ugrizo me neki dan pas grobnički tornjak...mene? Blogdogga?
Bio je snijeg i nisam mu vidio jebenu kučicu i prošo sam budala 1m ispred vrata...i samo sam čuo onaj jezivi zvuk lanca kako struže o drvo kučice trrrrrrrrrr i buaggrrrfff...čvakno me za preponu!
Pao sam na pod i kontao-ne znam do kud mu je taj jebeni lanac? Zgiljo sam četveronoške i prizno:
-Grobnički tornjak...svaka čast, jači si!
Sad mi recite vi...
ah da ... i pjesma mog frenda denisa koji nikad u životu nije napisao pjesmu, ali je jedne pijane noči izrekao sljedeči haiku:
I DOCK HOLLIDAY
I WYATT EARP
BILI SU U KURCU
TOČNO U PODNE!
Te tri slatke riječi: Sto tisuća kuna.
natječaj kojega je objavio «Konzum» poziva potrošače da
se okušaju u ulozi kreativnog, propagandnog meanagera. Najbolji
slogan u konkurenciji biti će nagrađen sa lOO.OOO kuna.
Svatko ima pravo na dva prijedloga koje treba ispisati na kupon.
Taj projekt podcrtavam kao pažnje vrijednim. Kompa Fred kao apsolvent vizualnih komunikacija,
idealan je suradnik za ovakav «colpo grosso».
Nenavikao na uspjeh, bediram ga da smo unaprijed «puška».
Fred reže bolest u zametku:
-Lino Červar je rekao:»Važna je igra!»
Ustanovili smo koncepciju rada koja bi se trebala zasnivati na praxi
off utjecaja. Gasimo televiziju i muziku. Joint je nepoželjan, naginje
defetizmu. Martell da, ali samo ritualno.
-Ali pazi, stvarno, na šta brije taj «Konzum»?
-Na masu...
-Na socijalu...
-Na nepostojeću srednju klasu...
-Pa da, evo ga: KONZUM-za masu, za socijalu, za nepostojeću srednju
klasu!
Nakon što sam primijetio da je ovo očigledno krenulo krivim tijekom,
konsenzus je pao:
-Pali taj joint!
Na kraju smo se složili u jednom, a to su dvije stvari:
Slogan definitivno mora biti sugestivan-direktan-populistički-sa skrive-
nim imperativom-jednostavan-duhovit-namijenjen obitelji-katolički-sa
naglascima na: jeftinoću, neminovnost(takorekuć obavezu), a ako je
moguće, treba se osvrnuti na radno vrijeme i ljubaznost prodavačica.
U ne više od 3 do 4 riječi (bolje 3).
Bend Almanegretta iz Napolija je još jedan od razloga zašto sam onomad Jamajkancu Simeonu tvrdio da je najbolji reggae van Jamajke. Almanegretta mi je ovom prilikom zanimljivija zbog priče o kolektivnoj auto-ironiji. Njihova pjesma Hanibalova djeca provocira talijansko nacionalno biće u srž. Svi smo inače navikli na uvriježene inačice kojima se Talijane u svijetu časti sa svih strana...greaseballs, digiči, žabari...Talijani kao mediteranska kultura, slično kao i mi imaju tu podjelu na sjever i jug. Sjevernjaci su ,naravno, hladniji, škrtiji, dekadentniji, a južnjaci su srdačni, temperamenti i uglavnom...siromašniji. Zvuči poznato?
Satira u talijanskom društvu odavna ima svoj kultni status i poštuju je i dozvoljavaju iz vremena renesanse.
"Italija je dvaput pokušala obnoviti duh rimskoga carstva: prvi put rezultat je bio renesansa, a drugi puta fašizam."
nemam pojma tko je to rekao, ali ja nisam.
Stihovi koje prevodim, inspirirali su me za blog hr raspravu. Zanima me koliko su Hrvati opčenito spremni sprdati svoje korijene i koliko smo kao narod spremni si priznat da nas nisu začeli genijalci sa cviječem i aurama, nego krvoločni pljačkaši, palitelji, osvajači...
Hanibale, Hanibale
veliki crni generale
sa krdom slonova si pregazio Alpe i izvukao se čitav
u ta doba Europejci nisu mogli niti pješke...
al ti Hanibale ,Hanibale veliki crni generale
ti si razvalio te Alpe sa krdom slonova?
znate li koliko su veliki, teški i spori slonovi?
a ipak Hanibal ih povede takve preko Alpa
sa 90 000 vojnika
Hanibal je zgazio Romane
i zavladao Italijom na dvije dekade
eto zašto...su mnogi Talijani tamnije puti
eto zašto...
još malo krvi Hanibalove
kola našim venama još uvijek!
ako poznaješ svoju povijest dobro
tad znaš odakle
je boja tvoje krvi...
za vrijeme tog rata
silovane su sve žene sa juga.
šta mislite da je radila ta vojska
od 90 000 afrikanaca na vlasti
u južnoj Italiji?
Noćni ferry za Jesolo obasjan mjesečinom sa reklame za Campari gazi lagunom i napušta Lido u pijanom očaju. Laguna je njiva za brojne brazde jurećih glisera. Ukrcavamo skupinu Franjevaca na Torcellu. Na palubi prisluškujem njihovu raspravu o protestantizmu. Španjolski bračni par zuri sa ograde u optički bijeg Venecije za nama. Noć miriše na Bitter moon…
Silazimo na Punti Sabbioni. Napokon jedno neznamenito mjesto! Na Punti nema ni renesanse ni gotike ni rokokoa…Punta Sabbioni je ishodište koje dijeli vodenu bajku od realnosti masovnog turizma;
Kružni tok, dva restorana, biljetarnica za autobus, biljetarnica za brod, kiosk, par privatnih kuća u pozadini i javni WC. Sa pješčanog spruda na kraju Punte Sabbioni, jasno se vide Burano i Giudecca, izbačeni mletački otok koji diktira lijevi tijek Canala Grande. Kao i svaka prava bajka, Venecija nestaje u izmaglici spokojne vječnosti.
Ponoćni autobus vozi nas kroz Ca Savio, Cavvalino preko Jesolo fara do piazze Drago. Sva redom, živopisna mjestašca na močvarnome mulju, podsjećaju možda na zavičaj Toma Sawyera…Male i uredno obrađene, kućne baje, kanali za navodnjavanje, poneka borova šumica i kampovi. Jesolo lido je u ponoć nalik na mravinjak. Turisti svih zemalja ujedinjuju se u rijeku koja preplavljuje sve ulične tijekove. Za njima, u hipu trčkaraju raznorazni ulični sell-maheri- reckaju im škarama profile, slikaju im portrete, sviraju. Baš mi se nešto Najib žali na promet:
-No good, my friend!
* * *
U l.O5, u Hard rock caffeu, Darius inzistira na prekobrojnim kaipirinjama.
Za šankom barmen, mađioničar iz Mađarske, svršava ledom po nekakvim
battudama de cocco. Pjegave Engleskinje uporno ga opsjedaju.
Dankinje – one mrze techno, bolji je Kim Larsen.
Žitelj mojega podneblja, ukoliko stariji od 20 godina, iza sebe ima, kakvu-takvu Jugoslaviju. Vrla i ponosna Jugo-civilizacija odumire i sve je manje njenih pravih tragova.
Zadnjih par dekada svojega postojanja, po nekim je parametrima bivša eseferjot dosegla civilizacijski nivo sličan Periklovoj demokraciji. Još se sjećam grane banana koju je na tržnici kupila moja stara-pripadnica srednjeg sloja-radničke klase. Utopija u punom sjaju. Humanizam u školama, u tramvaju, na livadi. Sustav građen po načelima čovjeka, trajao je dekadu duže od samoga čovjeka ( vjerojatno koliko i jamstva na kredu ). Iz svega je stasao experiment vrijedan pažnje i prezira:
Biti veseo, karizmatičan, švaler u duši-galebar ili neki gedžo kojega su zavoljeli jer ni sami ne znaju zašto?
Biti jugović.
«Lako ćemo»,»sve je sređeno»,»nema problema» ili «čemu žurba», neke su od češćih poštapalica kakve rabi jugović.
Light motiv takvoga brijača jest famozno «plaćanje ture pića». Pravi jugović onaj je koji tvrdoglavo inzistira:
«Ne dolazi u obzir! Ja plaćam!»
Ili ono još ofucanije:
«Naljutit ću se!»
Danas, kada je taj običaj evoluirao popraćen tranzicijskim standardima, ostali su samo još oni iskreni tj. oni koji su to i tada činili iz srca, a ne iz poze. Otpala je sva sila sitnih raćundžija
( To su oni euro-tipovi koji vječito napominju da u Njemačkoj svatko plaća svoje piće)
Vic kojega je Sine te večeri pokušao prevesti na engleski glasio je ovako:
Ode skupina turista na Himalaju i angažira vodiča.
(There go a group of tourists on himalaya and they hire the guide)
Vodič im pokaže vrh planine, oni odu gore i propadnu u provaliju.
(The guide show them top of the mountain, and they go up and they fall down and die.)
Vodiča osude na smrt električnom stolicom. Vodič preživi. Kako?
(The judge says electric chair, guide survives, how?)
Thierry priznaje:
-I don t get?
-Zato jer je bio loš vodič.
(Because he was a bad guide)
Kužiš, lik se zove Thierry. Derpe. Naravno da sam ga pitao za Henryja. Rekao je da ga svi pitaju za to. Čak je stanovao neko vrijeme na Highburyju. Ima nekakve maskirne, pederske hlače. Rekao sam mu da smatram neukusnim da neko nosi maskirne hlače kao modni detalj, dok u Palestini djeca ratuju u takvim hlačama. Nije shvatio. Ti europljani su svi u banani. Plitki su skroz. Njih bi trebalo rasistički mrziti…da im se smiju balube i sva ostala potlačena bratija…stvarno su glupi. Jadan debos…on bi došao u Istru vježbat yogu sa prijateljima, a onda bi se na večer bušili u guzicu na friškom zraku…ekologija, ovo-ono…e nećeš buraz…ja ti kažem.
-I would like to visit Ri džeka tomorrow, if that is ok for you?
Daa, buraz, full mi se s tobom gomba po Rijeci sutra na buri i smrzotini!
-Wherever.
-Ok…so good night than?
Tebi se žuri na spavanje pederčino? Hold on:
-And what about the money?
-I ll pay you tomorrow , cause i must first see…
-You must see what? You don t beleave me?
-Nooo, off course that I trust you…
-Than give me the money
-Ok, money is not a problem…how much do you need?
-30 euros.
Neću se zaletavat. Neka misli da sam jeftin.
Kad mi je dao lovu, ostavio sam ga u tom motelu da prenoći. Bilo je kasno. Vozio sam polako. Između Materade i Juricana cestu je prelazila porodica ježeva. Stao sam sa strane i sačekao ih da prođu. Konačno sam se i ja osjetio pravednim.
Nemaš pojma koliko si lijepa dok te se gleda. Stojiš u tramvaju, držiš se za ručku u sredini. Pišeš porukicu, oči ti letimično trepću. Kosa ti je svezana u onu ukrajinsku pundžu. Gorim od želje da ti uđem pod kožu i zagrlim te cijelu, kao smrt.
Ti mrziš kada ti govore da si lijepa. Tvoja ljepota je monumentalna. Ja sam tvoj hero-tvoja ljepota, bacila me u očaj. Zaustavit ću promet, isključit ću struju cijelom gradu, ubit ću Johna Lennona.
Ne prepoznaješ me. Naravno da ne. Pustio sam brkove, imam tamne cvikere i šiltericu-kompletni kreten. Ne ističem se u masi, ne odudaram. Ne dajem milostinju djevojčici što prosi, ne okupljam se na mitinzima, ne rušim vladu. Zanimaš me samo ti, tvoja ljepota i očaj. Treći dan za redom strpljivo pletem tu mrežu u koju ćeš na kraju upasti-mušice moja!
Silaziš na Britanskom trgu, obilaziš tržnicu. Čini mi se da kupuješ celer i nekoga čekaš.
U zatvorskoj biblioteci proučavao sam psihologiju pokreta-ti željno nekoga čekaš. Vidim ti po rukama. Ljutiš me. Dolazi on, ljubi te u usta nakon čega odlazite. Okrećete mi leđa, a on te miluje po stražnjici pokretom koji je očigledno zašao malo dublje. Doživljavam spontanu erekciju. Vodiš ga k sebi. Dobro poznajem taj haustor. Znam vlagu na zidovima, trošne stube i zadah mišomora iz podruma...znam tvoj krik i tvoju drhtavu vaginu. Još samo jednom. Daj mi šansu. Sada si odrasla, imaš dečka i kako vidim...nisi baš traumatizirana. Na licu ti je osmijeh. Na usnama ti je uzdah zadovoljstva. U trenucima kada počinje kišiti, penis tvog dečka prodire u tebe i istražuje sluzave dubine tvojih odaja...princezo. Ti se širiš i sve slabije osjećaš silu teže. Sila ljubavi pokreće te u nebesa. Govoriš kao u transu, tko zna da li glumiš? Govoriš mu stimulativnu poeziju i moliš ga neka izdrži...još samo malo, još samo malo, još samo malooo!
Brišem penis salvetom iz pučke kuhinje i čujem korake tvog dečka kako žurno odjekuju kroz hodnik. Napokon smo sami.
Gramzivost kao kolektivna osobina društva , svakako nije pečat kojega nositi za sobom u Europu.
Ipak, često ćete u Hrvatskoj za šankovima čuti kako se netko hvali da je dobro prošao sa mehaničarima, sa zidarima, sa geometrima...nebitno...bitno je da pohvala svojoj umiješnosti na neki način isključuje onu dodanu vrijednost, zaradu to jest. U Hrvatskoj se od svake usluge očekuje sirova odnosno najniža cijena.
-Ni ruke mi nije naplatio...
Može li društvo koje ne plaća "ruke", dugoročno ekonomski prosperirati?
Duž cijele Hrvatske ćete ispred svake treće kuće vidjeti i pripadajuću hrpu pijeska koja svjedoči o tome da si sitnije građevinske radove ljudi obavljaju uglavnom sami. Ne pada im na pamet da se za te "sitnice" obrate građevinarima. Građevinar privatno neće nikada angažirati električara jer se i sam već solidno razumije u struju. Električar će pak, dokle god može, izbjegavati informatičara, a informatičar zbog toga možda neće imati za burek? Novac se tako kreće suženim tijekovima i sve je dragocjeniji. Novac jest jednostavno nedostupan jer ga ljubomorno čuvaju svi njegovi idolopoklonici. U razvijenijim i bogatijim društvima novac je više sredstvo nego vrijednost.
Može li se Hrvat kao biće toliko promijeniti?
Svakako si mora lobotomizirati taj dio svijesti u kojemu jest sve jeftino, osiromašeno za vrijednost. Nema te zemlje Dembelije... što je pozni socijalizam svakako bio. Ruralno-urbanistička legenda kaže da su Hrvati, kao i ostali narodi ex yu, stambene kredite na kraju otplaćivali u centima zbog nota bene, zakonom nepredviđene inflacije!?
...a naplata stiže li ga stiže..."Finili su ,Mare, bali..."
Desilo se napokon i to:
Fešta, fiera, kirbaj ili kako se sve ne naziva to kolektivno pijanstvo.
U gradiću radnje slavi se grožđe; žućkasta malvazija izvješena na
čokotu kao jedno od autentičnih čuda prirode, vrši svoje posljednje
biokemijske procese. Završna fotosinteza.
Grožđu u čast služi i ta šećerna vuna što se vrti dimljena na odojčnom
smradu sa susjednog štanda.
Pucajte uglavljenim floberom u krug što se vrti i osvojite plišanog
pokemona...ili možda privjesak «na Thompsona»?
Dan je četvrtak, the nulti, predpremijera.
Sve je tu, ali fešta još nije oficijelno počela. Svima koji mogu prespavati
petak jutro to zazvuči kao prešutna dozvola za štalu. U toj skupini su
školarci, razni lumpen-proletarijat i nezaposleni.
Četvrtak je špica i obično ga poprati neizostavna tučnjava (u zadnjih
par godina sve surovija). Istu tu noć ili najviše noć poslije, zatrudni po
koja naivna šiparica. Istina, sve rjeđe. Možda zaslugom ministarstva
međugeneracijskog razumijevanja.
Pametni znaju čemu služi goldon?
Ponedjeljak je tužan. Odolijevam uz prekobrojni bambus i slušam socio-
loško-ekonomsku tezu koju iznosi prezaposleni škovacin Giordano:
-Da,da...lita unazad bin naša šoldi, zlata...sega vraga na cesti, ma ovo lito vero
nisan naša jedan kurac!
Šećem rubom provalije i berem cvijeće. Šareni stručak cvijeća-tratinčice, šafrane, jedan jorgovan, pokoji kukurijek. Nemoj to misliti…nisam čudan. Samo nemoj misliti da sam čudaaaan!!!
Ovaj stručak cvijeća neka bude rekvijem čije zvuke leta kroz ponor širi siva vlaga sa zadahom podzemnih voda. Bacit ću taj stručak kao epitaf bezimenoj žrtvi moje ubilačke pohote! (pauza) Slava joj!
Kada ubijaš čovjeka, činiš veliki pomak s onu stranu sebe. To je bar jasno. Kada ubijaš čovjeka, on je tako krhko biće. Sumnjam da će mi ikada ući u trag, ali to mi više nije ni bitno. Moja percepcija je već prerasla teško zamislive limite. Ja ne kažnjavam nikoga. Ja o svojim žrtvama ne znam ništa. Čisti random, trrrrrrrrrrrrrr-paf. U biti se borim da na filozofskom polju dokažem kako sudbina ne postoji. Sudbina je fiktivna iluzija koja se neprestano nameće, ali, budimo realni, kome je to sudbina dodijelila mene za kraj?
Šta je taj mogao skriviti? Nije li čudna ta krivica, sam taj pojam? Bez obzira na pobude i motiv ubojstva, žrtva je kriva u svakom slučaju jer ništa nije slučajno…na kraju krajeva.
Kakva su to sranja? Milioni gladne djece u Africi su nešto skrivile? Kad? U prošlim životima?
O čemu mi pričamo, gospodo?
Ne postoji sudbina. Postoji dešavanje-jednostavno, konstantno, neprekidno dešavanje. Big bang. Kotač vremena, ropotarnica…cijeli svijet i univerzum je jednostavan i sirov do gađenja…nema raya, nema vraga, ničega nema, samo bezuspješni ljudski pokušaji da se stvori nekakova priča koja bi kao šarena kič podloga ukrasila prazninu najjednostavnijeg, mogućeg dešavanja.
Marokanac Najib imao je, blago rečeno, čudne poglede na život,
ali hašiš mu je bio odličan.
Ne čudi stoga činjenica da sam s njime znao provesti po koje popodne.
Uzajamno se uvjerivši u ogromne razlike i jaz između naših dvaju
svjetova, spoznali smo bijednu istinu o tome koliko malo toga znamo
jedni o drugima.
On je tako saznao i to da u Europi nisu svi bogati. Predrasuda s kojom
je davno krenuo preko Gibraltara, bitno se izmijenila, iako nikada do kraja ni-
je shvatio tu zamršenu spiku o tranziciji. Na tim je temeljima ostvarena
naša međusobna no global solidarnost.
Istina je da Najib nije bio fundamentalist, kao što je istina da skriveno
simpatizira Bin Ladena.
Najibova kritika kršćanstva zasniva se na uvjerenju da su se kršćani
okrenuli od boga u ime materijalnih blagodati. Na taj stav
osjetio sam potrebu da repliciram:
-A što ti onda tražiš ovdje?Ne vidim baš da si došao hodočastit...
Dapače!
Poklopio me klasičnom dogmom:
-To nije isto.
Izgovoreni ton jasno je davao na znanje da je rasprava time okončana.
U tom trenutku, Najib mi se učinio savršeno zbrinut od silnog islama.
Gotovo sam mu pozavidio pripadnost toj čarobnoj vjeri koja će ih održati
skupa u toj romantičnoj pustinji.
Nekako uporedo s tom našom debatom, Najib me je prestao opskrbljivati
hašišom. Nametnuo je svojevrsni embargo kavurinu nedostojnom uživanja
takvoga vida marokanske kulture.
Nisam ga nikada više vidio, ali me porazila činjenica da naš dijalog očito nije
mogao apsorbirati naše razlike. Ništa mi ne znamo jedni o drugima.
Jesmo li stvarno otvoreni prema različitostima?
Ovaj text napisao sam na dan kada je nakon smrti Ivana Pavla Pape Woytile, na njegov položaj dospio Benedikt 16.
...A tko sam ja da bih pisao o papi?
...A tko sam ja da ne bih išao malen ispod zvijezda?
Zaslužujem li uopće kredibilitet svekolikog auditorija na
temelju onoga što sam rekao do sad?
Dana, drugog travnja, umro je Ivan Papa Pavao II alias
Karol Woytila. Znakovit datum. Objaviti istinu prvoga u
travnju ili lagati drugoga, pitanje je sad?
U prolazu se obazirem na reakcije puka koji me okružuje.
Iz lepeze stavova, za uho mi zapinje teorija zavjere, raz-
rađena od izvjesnog frenda kojega, iz razumljivih razloga,
neću imenovati.
On, naime, tvrdi da izborom novoga pape manipulira opskur-
na interesna grupa, po ustrojstvu i djelovanju vrlo slična
mafiji. Navodno je u njihovu interesu da se novi svijet
kroji nakaradno. Najavljuju konačni obračun sa seksom i
rat spolova. Njihove interese na terenu ostvaruje tajanstveni
lobby koji drma kulturom i umjetnošću. Diktiranje
trendova, podjela na in-out i napredovanje globalizacije,
samo su neki od njihovih mračnih ciljeva.
Shodno tome, hrabro zaključuje frend, novi papa diskretno
će promovirati dvostruki moral i ultimativni lov na vještice.
Jebači svih zemalja, strepite!
Upravo Vam se kuha lomača na kojoj ćete iskupiti grijehe
Vaše seksualne moći!
Moj frend je zabrinut. On isključuje mogućnost imenovanja
bilo kojega od latino-američkih kandidata zbog njihovog
koketiranja sa ljevicom. Živi bili pa vidjeli.
Što se tiče ostalih komentara koje sam čuo, isti variraju s
obzirom na provenijenciju i orjentaciju onoga koji ih izgo-
vara.
Pravi katolici na primjer, žale za Woytilom, ali su optimis-
tični. Koga god se izabere, dobro je došao. Neokatolici
zastupaju mediokritetske stavove temeljene na podlogama
koje udaraju mediji.
Ljevičari i Jugonostalgičari smatraju da Woytila upravo
gori u paklu. Zamjeraju mu rušenje komunizma i navodnu
upletenost u brojne svjetske sukobe.
Tako od prilike diše provincija glede događaja od globalne
težine. Svi sve znaju. Nema više glupih.
Tome smo i težili, zar ne?
U ovome postu predstavljam svoj pokušaj pisanja dramskoga texta. Dinajo to je to...
ČIN PRVI
SCENA 1:
( Čajna kuhinja teatra. Manji bojler, sudoper, štednjak. Zid je obljepljen plakatima predstava. Na sredini prostorije je stol, oko stola 4 stolice. Za stolom sjedi režiser koji otapa vrećicu čaja u šalici. Glumac Kruno nešto traži po ladicama.)
Kruno: Znači opet sam ja taj...a lijepo sam te zamolio zadnji put.
Režiser: Ma daj šta opet gunđaš? Uvijek nekog vraga gunđaš...pa šta ćeš bolje od ovoga- timing nikakav, tekst nula-same psovke, imaš to silovanje, tri gutljaja brlje i bok! I šta je tu toliko zajebano molim te?
Kruno: Ma divota jedna!
Režiser: Gledaj stari, i meni je puna kapa: turaju mi sad taj naci-realizam, to je sad «in» i šta da radim? Forsiraju mi ovu malu cvilidretu koja ne može odigrat brisanje dupeta, odobrili su mi 30 % budžeta...hoćeš još?
Kruno: Ne hvala.
Režiser: I onda mi se još pojaviš ti sa nekakvim middle edge vodenim kozicama! Pa bar je sa tobom sve uvijek bilo jednostavno...k vragu ljudi pa šta vam je svima?
Kruno: Da, samnom je sve uvijek bilo jednostavno. To si dobro rekao.
Režiser: Stari, u čemu je tvoj problem?
Kruno: Dosta mi je. Dosta mi je tih ustaša, četnika, belogardejaca, zelenaša, balista, inform-biroovaca, udbaša....
Režiser: Mislim da sereš. Uostalom, znaš šta, ti si ta faca i šta sad hoćeš? Pa uzmi one knjige od Milana Baste i pogledaj malo te face: sori al pljunuti si Max Luburić!
Kruno: (podigne džezvicu s proključalom vodom) Mama ti je Max Luburić.
SCENA 2:
( U kuhinju ulazi Vedrana, mlada glumica u usponu. U rukama drži nekoliko vrećica od mekoga kartona na kojima su otisnuti nazivi butika)
Vedrana: A Vi ste već ovdje?
Režiser: Da Vedrana, mi smo već tu, a znaš zašto smo VEĆ tu? Zato jer smo profesionalci Vedrana! Za razliku od tebe, Vedrana!
Vedrana: Jooj sori, sori gospodo profesionalci! A šta ćemo to probavat danas, kakva je to predstava?
Režiser: (hini ljutnju) O bože moj! Ona pita kakva je to predstava? Isuse! Znači ti uopće nisi pogledala text?!
Kruno: To ti je kolaž. Slike iz domovinskog rata.
Vedrana: Baš guba! A koja slika smo ja i ti?
Kruno: Ja te silujem.
Vedrana: Molim?
Režiser: Da Vedrana, dobro si čula, Kruno je četnik koji te siluje...ubija te od kurca, a ti stišćeš krunicu i stenješ, okej?
Vedrana: Odvratno.(stanka) Čekaj, zašto baš ja?
Režiser: (nastoji potpaliti njihov odnos) Kruno te odabrao.
Kruno: Nisam, laže.
Vedrana: Koji ste vi urotnici ugroženi...
Režiser: Ma bistra si ti glavica jelda?
Vedrana: Ni sam ne znaš koliko....
Režiser: Ni riječ više da nisam čuo, ajmo na posao. Mala, jesu tebe kad silovali?
Talijanski kantautor Fabrizzio deAndre se smatra jednim od najjačih pjesnika u kantautorstvu općenito. Poznato je i složiti ćete se da je talijanska kantautorska scena jako osebujna i kvalitetna. Spomenuo bih u tom kontextu još Lucia Dallu, Paola Contea, Lucia Battistija, Francesca de Gregorija, Adriana Celentana i sve ostale koji to zaslužuju. O samom de Andreu i njegovom životu čitajte na Wikipediji ,ja bih samo spomenuo intrigantni podatak da je bio otet na Sardegni te je neko vrijeme proveo zatočen u nepreglednim divljinama oko Cagliarija.
čitajte pliz uz pjesmu njen prijevod u izvedbi blogdogga....
Ako želiš doznati kakav je narod, pogledaj svadbu.
Veliki filmovi domaće kinematografije često su se na Hercegovinu i dalmatinsku Zagoru oslanjali i to je uvijek bio zicer. Efektni eksterijeri tijekom cijeloga filma u službi su priče i ostavljaju bez daha. Cijela fabula filma zbijena je unutar odvijanja jednoga pira. Najviše me se dojmilo detaljističko slikanje tradicionalnih običaja: povorka svatova, ulazak mlade u svoj novi dom, upoznavanje sa obiteljskim blagom. Kvazi-lezbijska scena u kojoj su sve žene zatvorene u sobi sa mladom pa se golicaju i smijulje je toliko efektna i hiper realistična da je gledatelju jasno da se to dešavalo upravo tako. Lisice Papić u biti gradi na neorealizmu sa povremenim izletima u tada avangardniji noir.
"Maknut ću malim prstom i Jugoslavije neće biti!"-Josif Visarionovič Džugašvili
Film lisice također je i politička drama. 1948. je godina i vižljasti maršal Tito odolijeva prijetnji sa istoka. Labavo primirje koristi da se rješi svih brkatih siledžija IB-ovaca. OZNI-ni čagljevi oblizuju se oko svadbe i unose konstantni nemir svim svatovima samim svojim prisustvom. Svi se pitaju po koga li su ovaj puta došli?
"Nema igrača dok krv ne potekne"-Stari svat u filmu Lisice
Finale je obrat u nezamislivom pravcu. Priču cijelo to vrijeme prati ritam opanaka koji tapkaju po kamenju u ritmu kola ubitačnog tempa. Taj brechtovski dekor daaje savršen pečat filmu u kojemu je neki puta važnija ekspressija lica nego dijalog. U silovanju mlade na dan vjenčanja najfascinantnija je njena borba i grč na licu, njeno uporno odbijanje učestvovanja u tom preprljavom aktu.
Film "Lisice" preminulog Krste Papića je definitivno remek djelo. Hvala mu.
Nikada i ništa nije navodilo ni na šta što bi moglo ukazati na to.(Na što? Opaska lektora).
Silvio je konačno zaokružio viziju žene. Onu istu viziju koja se nekima pojavljuje na mentalnom displayu kada su pod utjecajem alkohola i refrenova. Jednu od onih vizija radi koje su se noćas razbijale flaše. Zaokružio je viziju pod punim krugom mjeseca.
Napokon je shvatio: ženama treba energija.
Prvobitna energija, nakon što je udahnuta u prve ljude, počela se širiti planetom kao još jedna od prisutnih. Da li je zaista nadvladala?
Ljudska energija širi se kroz (s)polove izmjenično i tako održava postanak.
Hm, to mu je jasno.
Ipak je muškarac, kustos prvobitne energije!
Iskapio je nekakav absint i postao mister Fensi. Made of Bond street. Kaput, košulja, viskoze, Armani, svašta nešto.
If you know who' s dealing drugs in your area, do something about it:
CALL CRIMESTOPPERS
0800 555 111
You don' t have to give your name and you could earn a reward
Tu poruku je našao tiskanu na poleđini željezničke karte za Cornwall. Kartu je našao u kaputu. Vratio je poruku u džepić, zapalio je cigaretu i osjetio se pravednikom:
-Talkin to me?
Tako skockan stoji na uglu nekakvog bulevara i skupina punkera gleda ga sa gađenjem. Nije im na kraju pameti da su mu Ramonesi najdraži bend. Nije im na kraju pameti da u džepu ima 17 kuna.
Na kraju pameti nije im ništa.
Kada se otrijeznio, zaključao je slabost natrag u sebe i tu je čuva kao ideal, neprocijenjiv dragulj u usporedbi sa kojim James Bond ima obični fejk.
U realnom životu sam malograđansko smeče pa mi blog hr dođe super da zaboravim taj podatak o sebi.
Ovdje na blogu, ja oblačim svečano odelo humaniste i tada me obuzimaju:
-globalna empatija
-intelektualna zabrinutost za sudbinu svijeta
-poetska gonoreja
Odlazim na tuđe profile i više sam nego učtiv gost sa pravim manirima diskretnoga šarma blog buržoazije.
Nekada čitam tuđe textove ,nekada ne. Nekada skrivečki pročitam prvi i zadnji pasus i onda drobim kekse u čaj.
Blog mi daje značaj i štopericu za onih poznatih, warholeovih 5 minuta slave.
A Roma-alla romana, rekao bi pokojni Ivan Slamnig.
Učestvujem konstruktivno u salonskim raspravama. Prekrižim nogu preko noge držeći kipuči čaj u ruci.
"Oh mama ja sam u novinama...ja i moja slika..." - Let 3
Kada završim na naslovnici moji prijatelji dođu pa se družimo do kasno u noć i divimo se mojim novim pločicama u špajzi.
"...A onda operemo našega stojadina..." Šarlo Akrobata
Kada dođu sitni sati i kad zamlati oko srca tuku strašni bati grudohvati...tad se vade upload alati
eh da mi je znati...koliko je sati?
Vrijeme za poj spati ... i za prestat "Jazz kantati..."-Tamara Obrovac
JMBG/OIB
GLEDAVŠI NA PROZOR,
VIDJE SVJETLA
ZAUSTAVLJENOG
SVIJETA.
ČOVJEČE;
BUDI TRANSPARENTAN NA KRIŽU,
ZAVUČEN U GLOBALU,
RADNJA JE GLAGOL,
DAKLE POSTOJIŠ!
O-ho, tulipani su osvanuli u parku.
Znači li to možda da se približavaju lokalni izbori?
Upravo tako.
Uskoro će me opsjedati svi oni kojima izbori znače isto što i gušterima sunce...
samo odjednom se pojave i imaju viziju...ovaj put za pravo!
Pozdravljaju me, oslovljavaju me imenom, tapšaju me po ramenu. Inače me preziru, ali sada su spremni na iznimku.
U sazvježđu lokalnih stranaka i kandidata, ponekad se pojavljuju i sateliti. Jedan od njih, pučki nezavisni redikul, upravo mi objašnjava, kako ih sam naziva:
«I problemi della infrastruktura».
Nisam baš siguran da sam ga najbolje shvatio.
Iste večeri, dešava se i prvi predizborni incident;
Netko je izrezao jadničkovu sliku sa plakata i montirao ju na osmrtnicu pored.
Kakav politički neukus!?
Vladajuća garnitura napokon održava svoj kongres na kojemu se promoviraju vrijednosti raznih aroma. Prevladala je ipak afrodizijačka struja.
Navodno su frakcijski podijeljeni na crno i bijele...vino i tartufe.
Zbunjuju me jedino njihovi dvojezični plakati dvostrukoga smisla:
Prvi istarski župan, na talijanskom se dakle kaže «Un presidente per l Istria».(Predsjednik za Istru)
Ovaj post je angažiran. Već u naslovu najavljuje temu-aktualna rasprava oko preimenovanja jedne ulice u Zagrebu u ulicu Milana Mladenovića. Tko je Milan Mladenović?
Da se mene pita, trg Bana bi bio Mladenovićev i da drži mikrofon umjesto sablje. Budimo realni, Mladenović barem nije ubijao Mađare. Milan Mladenović bio je frontman grupe Ekaterina Velika-po meni najznačajnijeg benda bivše YU. Mišljenja sam da je kojim slučajem EKV bio iz Londona...U2 bi bio predgrupa EKV-u. Ne morate se ,naravno, samnom složiti ni oko toga. U više navrata sam kod velikih bendova naletio na neki poznati riff i ne tvrdim da su ti bendovi krali EKV, ali nek onaj kome se da posluša malo pjesmu EKV-a 7 dana i pjesmu The Cure night like this...primjera je mnogo.
Ako se ne slažete da Vam djeca odrastaju u ulici koja nosi ime narkomana-to čak mogu i shvatiti, ali...
ne dajte onda ni da Vaša djeca stanuju u:
Prilazu dr.Ive Sanadera
Bulevaru Slavka Linića
Stubama Ratka Čačića
Rivi Željka Keruma
itd. itd. itd.
Sve koje smeta Mladenovićevo porijeklo ću podsjetiti na njegov poziv na "minutu ćutanja za Dubrovnik" nakon čega je bio izložen fizičkom napadu i kasnijem progonu. Milan Mladenović, dijete Sarajeva, vječni momak Beograda, Šarlo...Ekaterinin omiljeni akrobata:
Osudili me na 20ku izgnanstva
jer htjedoh mijenjat sistem iznutra
ja stižem sad, ja stižem da naplatim...
prvo uzimamo manhattan... onda i berlin
vođen sam tim znakom sa nebesa
pečaćen žigom marve na sebi
vođen sam divotom oružja
prvo gazimo manhattan, a onda i berlin...
o tako bih rado živjela sa tobom bejbe
volim tvoje tijelo, tvoj duh i odijelo...
al gle liniju toga razgraničenja
rekoh ti, rekoh ti, rekoh ti
ja sam jedna od tih...
al bijah ti dobar kao luzer,a sad se bojiš poraza
imaš način da me spriječiš, ali nemaš taj disciplin
o koliko noći molih...da krene taj pir?
Za predjelo manhattan, a onda i berlin...
mrzim taj tvoj modni business mister
i prezirem te droge od kojih si fit
sestru oplakujem zbog tvojih sranja tih...
prvo marširamo manhattan, a onda i berlin...
a da...i hvala ti za uzorke što si poslo, ahahaha
za majmuna i za zvonki violin
vježbao sam svaku noć i sad sam spreman
prvo nam daješ manhattan, a onda i berlin....
O sjećaš se? Ja sam živio za mjuzu...
sjeti se...tvoju robu sam trošio ja
,a sad je Očev Dan i ranjeni su redom svi
Od oblaka sazdan,bje namijenjen njemu koji.
O njemu se pitahu, on bje prozivan i dozivan.
Onaj koji htjede bit mu sličnim, ne bje mu sličnim već naprotiv.
BALKAN
Nisu umrli tada kada su umrli nego su umrli umrijevši negdje pred smrt.
Posmrtno su makinalno bivali vječnima jer su živjeli u onima koji živješe dalje.
Živjevši tako životom živih koji i dalje živješe, nadživjeli su život u životu svome.
MUDROST
Biti starac.
KOKOŠI
Kljuc se kljucom kljuca.
Sjena koja prekriva tlo, krinka je za naoblaku.
Potrebna informacija za usvojiti:
Zima blaga, duga i dosadna.
Bura trese lampione. U zraku je miris paleži najlona.
Galebovi se otimaju za kontejner na rivi, ribari psuju ministra i plavu naftu, pijani poštar razvlači svog apenca po uskim uličicama staroga grada, a ja i Živko krademo nekakvu «Vectru» sa kojom palimo za Buzet.
U «Galeriji» zatičemo raspoloženog dee jaaya i brze, sisate konobarice.
Ljubičasta pjena bambusa, navodno je dobar znak.
Buzet je grad medovače, tartufa, vina, piva, vodovoda, «Citroena» i omjera od 4 žene
na jednoga muškarca. Zimi je nešto življe.
-Žile ajmo doma vidiš da je tapija...
-Ma di doma pa gle ko ide s nama na pljugu?
Ideja me baš i ne oduševljava, budući da su pred nama, rumene u svojoj punašnosti,
Dorjana i Goga. Dorjana brije na Živka, a Goga me blago podsjeća na zamorca.
Stalno se neki kurac cereka. Garave zulufe nije uspjela prikriti ni trostrukim slojevima
pudera.
-Hm?
Spuštamo se «Vectrom» niz stari Buzet i slušamo Trickyja koji urotnički prede svojom
zmijskom bojom glasa. Kao da želi reći...da će sljedeći zavoj pokazati se kobnim;
Ne uspjevši smotati dovoljno, Živko je produžio ravno, u smjeru kojemu se pojavio trotoar i nekakva spomen ploča na njemu. Od iste odbijeni, našli smo se na rubu blaže provalije;
Goga i Dorjana u zraku, ja i Živko na trotoaru. Vaga je presudila:
-Dolje!
Uslijedilo je jedno zvonko Živkovo Neeee i par centrifugalnih fleševa gravitacije.
Udarac koji mi je priljepio vrata «Vectre» na jagodicu, grubo me primirio...
Konačno sam pao u nesvijest.
(Ovaj post se bavi tzv. primakkartizmom. U skladu sa najavom, okušavam se u ovoj formi u kojoj su jagode uglavnom u grlu...a prozori su od marmelade!)
1986.završavam osmi razred i želim ličit na mortena iz A-HA. maminoj frizerki pokazujem sliku iz "brava", a ona me nabija pod haubu i nabacuje mi trajnu. drugo jutro skačem u more i loknice nestaju. s reputacijom štrebera odlazim u pulu u srednju školu. obećavam...sve što treba!
1987-je godina. Lipanj je i sezona je već sad naporna za popizdit. konobarim mjesec dana za plavoga apenca 6. ostatak love sam stuko u robnoj kući na odjelu mjuze. dugokosi prodavač rekao je da nema bon jovija (kojeg sam htio uzet za rođendan lizi), ali da ima iron maiden. na tv-u su taj dan pričali o gorbačovu i o izvjesnom s.miloševiću koji će srediti partiju. liza je dobila poklon. postajem hevi metalac i u roku 6 mjeseci slušam
CARNIVOR,SODOM,NAPALM DEATH,NUCLEAR ASSAULT I SLAYER-TOTAL DISTRUCTION.
1988-život je grana banana. trošimo komunizam u raspadanju svi-radnici fušare za radnoga vremena. studentariju brije elitizam i larpolartizam, dekadencija. otkrivam bend znakovitog imena na hitu meseca-partibrejkers. u toj pandorinoj kutiji nalazim odmah zatim ramonse, kleš i pistolse. bolje da nosim kratku kosu. liza dobiva smithse na poklon. odolijeva još uvijek...
1989.-se stvarno dogodila-Bare. zaluđen pixisima ,skinem na čas slušalice i čujem reklamu u brejku "boljeg života"
-VOŽD JE STIGAO!
upoznajem prijatelja koji doma ima knjigu "Pjesmarica" pisacAnte Pavelić. božuri dežuraju po kosovu.
TAM TAM DUM DUM-EKV.
frenda izbacuju iz škole jer je pljunuo na karton za žrtve kopaonika.nešto se kuha.liza odselila u SAD.
1990.uplatili smo maturalac za lorret de mar i sad još samo preostaje takmičenje koje imamo u 4.srednje međusobno:
ko če imat niži prosijek na kraju godine?
uspio sam na kraju proći sa 2 dovoljnim i takav se pripremam za fax. pod odmorom se furamo na top listu - na hrkljuš najviše. bodalec i houra su heroji ulice. odlazimo u dom sportova, veliku dvoranu na ramonse! sreli branimira j. štulića-šalketovog idola.šalke ga pita:
-džoni može autogram?
-može.
šalke uzme flomaster i potpiše se džoniju na pončo.