Zima blaga, duga i dosadna.
Bura trese lampione. U zraku je miris paleži najlona.
Galebovi se otimaju za kontejner na rivi, ribari psuju ministra i plavu naftu, pijani poštar razvlači svog apenca po uskim uličicama staroga grada, a ja i Živko krademo nekakvu «Vectru» sa kojom palimo za Buzet.
U «Galeriji» zatičemo raspoloženog dee jaaya i brze, sisate konobarice.
Ljubičasta pjena bambusa, navodno je dobar znak.
Buzet je grad medovače, tartufa, vina, piva, vodovoda, «Citroena» i omjera od 4 žene
na jednoga muškarca. Zimi je nešto življe.
-Žile ajmo doma vidiš da je tapija...
-Ma di doma pa gle ko ide s nama na pljugu?
Ideja me baš i ne oduševljava, budući da su pred nama, rumene u svojoj punašnosti,
Dorjana i Goga. Dorjana brije na Živka, a Goga me blago podsjeća na zamorca.
Stalno se neki kurac cereka. Garave zulufe nije uspjela prikriti ni trostrukim slojevima
pudera.
-Hm?
Spuštamo se «Vectrom» niz stari Buzet i slušamo Trickyja koji urotnički prede svojom
zmijskom bojom glasa. Kao da želi reći...da će sljedeći zavoj pokazati se kobnim;
Ne uspjevši smotati dovoljno, Živko je produžio ravno, u smjeru kojemu se pojavio trotoar i nekakva spomen ploča na njemu. Od iste odbijeni, našli smo se na rubu blaže provalije;
Goga i Dorjana u zraku, ja i Živko na trotoaru. Vaga je presudila:
-Dolje!
Uslijedilo je jedno zvonko Živkovo Neeee i par centrifugalnih fleševa gravitacije.
Udarac koji mi je priljepio vrata «Vectre» na jagodicu, grubo me primirio...
Konačno sam pao u nesvijest.
Post je objavljen 02.02.2013. u 02:56 sati.