Povijest ljudske gluposti

Dvije ljubavne

Kosa joj je boje žita
Na zidu slika druga Tita
Njen me otac neće
A majka puca od sreće


Mjesec sja ka tepsija
U mom srcu depresija
Ja je volim vrlo

I jedna ekonomska (hvalisava)

Moj tac ima sedan ovac
Sivu kobilu
I tovar kolac

Jeste li čuli priču o Vasi Ladačkom?,,, pardon, kriva tema,,,,
Jeste li čuli priču o ljudskoj gluposti? Tema je doduše široka, ali je istina kratka i glasi „ne vjeruj u ono što većina vjeruje“.

Jeste li čuli priču o „dobrom pastiru“, tom omiljenom liku kršćanske teologije? Dobri pastir čuva svoje stado, zašto? Jer je dobar i želi da su mu ovčice na sigurnom? Ili možda da musti ih, ošišati, zaklati i pojesti, želi biti on a ne vuk? Doduše ovce su njegovo vlasništvo i tu je pastir u pravu, ali ako sagledamo dublju istinu, vidjet ćemo da je ovci sasvim svejedno.

Za razliku od čovjeka, ovca nije glupa, već jednostavno nema izbora. Ovci dlaka raste non stop cijeli život, pa kad bi slučajno, jednoj od njih, došlo u svijest kako bi bilo lukavo sakrit se od „dobrog pastira“ i sreću potražiti na dalekim zelenim livadama lišenih pastirskog noža i vučjih očnjaka, sudbina bi ih svejedno sustigla, te bi im dlaka rasla do duljine koja bi im sprječavala gledanje, kretanje i hranjenje, te bi tako ostale nepomične sve do neminovne smrti.

Čovjek i ovca su se prvi put susreli u Gan Edenu (ograđen i zaštićen vrt, smješten u Edenu, odnosno u području između Turske i kaspijskog mora). Ovca je stvorena u tom zemaljskom raju prepunom biljaka pogodnih za ljudsku prehranu (?). Čovjek ne, jer biblija kaže da je stvoren i stavljen u Gan Eden, kako bi taj rajski vrt obrađivao, a naravno i ovčice čuvao.

Odnos čovjeka i ovce je od prvih dana bio vrlo prisan, ali je čovjek iz tog odnosa uvijek odlazio nekako lišen istinskog zadovoljstva. „Svevideći“ Elohim spozna stoga da društvo životinja čovjeku nije dovoljna, pa mu odluči stvoriti ženu. Elohim koji je pucnu prstima i stvorio cijeli svemir, zasuče rukave i dade se u ozbiljan posao. Najprije je uveo čovjeka u duboki san, zatim mu je otvorio meso s bočne strane i izvadio nešto (biblija ne kaže što, a ponajmanje da je riječ o rebru) čime će stvoriti ženu, otvorenu ranu je potom zatvorio (zvuči li možda poznato?).

Stvorenu ženu je prozvao Iša jer je od Iš nastala, a kako Iš znači muško, onda Iša znači muška. Na to je čovjek oduševljeno uzviknuo „napokon ona prava, kosti od mojih kostiju i meso moga mesa!“ što napokon odagnava svaku sumnju da je, ne doduše žena, već Eva, klon, ne čovjeka (jer izvan Gan Edena,kako nam kaže sam Kain, sve je vrvjelo od homo Sapiensa), već Adama. I tako je Adam zamijenio ovcu svojom Evom, a ono što im je ostalo zajedničko je dlaka koja raste u beskraj.

Garibaldijeva slava još za njegova života nadmašivala je slavu svih današnji zvijezda u svijetu sporta, filma i glazbe. Njegova slava među običnim narodom protezala se daleko od Italije, po cijeloj Europi pa sve do obje Amerike.

1864, četiri godine nakon pothvata „Impresa dei mille“, kako Taliani zovu pothvat kad se Garibaldi iskrcao sa svojih tisuću crvenih košulja (pripadnika Garibaldijevih dobrovoljačkih snaga) na Siciliju u cilju ujedinjenja Italije i osvajanja Napuljskog kraljevstva, Garibaldi odluči, iz nekih svojih razloga, otići u V. Britaniju.
Kad se to pročulo, direktor jedne engleske pomorske kompanije posla po njega jedan svoj parobrod. Pri iskrcavanju u luci Southampton, dočekala ga je ogromna masa ljudi s gradonačelnikom na čelu, koja u njegovu slavu neprekidno i oduševljeno uzvikuje „hura-hura“.

Admiral, zapovjednik vojne mornaričke baze Southamptona, koja se nalazi u blizini, poziva Garibaldija u goste i u njegovu čast organizira vojni manevar, simulirajući vojnu bitku na moru.

Nakon toga Garibaldi odlazi u London, za što mu pripremaju specijalni vlak, cijeli okićen Talijanskim zastavama. Na dočeku u Londonu okuplja se nevjerojatna masa od 500.000 ljudi (prema službenim podacima, a ne prema podacima organizatora). Na izlasku iz vlaka dočekuje ga kočija Vojvode od Sutherlanda u čijoj kući će kao gost boraviti. Od stanice do vojvodine palače, kočiji trebaju šest sati, tolika je bila masa obožavatelja koja je željela vidjeti i dodirnuti Garibaldija, nakon ulaska u dvorište palače i nakon što je Garibaldi iz nje izašao, kočija se doslovno raspala zbog pritiska kojeg je putem činila masa, a koja ga je istovremeno, do posljednjeg trena, držala kočiju na okupu.

Garibaldi provodi vrijeme u Londonu odlazeći na ručak s premjerom, s ministrom vanjskih poslova, zovu ga u posjete najviši slojevi društva a istovremeno i tek oformljeni radnički sindikati na svoje bankete, i Garibaldi se sastaje sa svima njima. Dame iz najviših slojeva društva mu šalju ljubavna pisma, a sluškinje Vojvode od Sutherlanda flaširaju vodu u kojoj se Garibaldi tog jutra umivao i prodaju je ispred kuće gdje postoji redovi onih koji te bočice žele kupiti. Budući kralj Edvard VII dolazi u London samo kako bi ga upoznao.

Postoje naravno i manjina koja nije baš sretna što je Garibaldi uopće došao u London, a kamo li oduševljenjem kojeg su Englezi pokazali, i vrlo je zanimljivo pogledati profil ljudi koja nisu bili zadovoljni. Na prvom mjestu se nalazi sama Kraljica Viktorija koja (iako joj je sin među prvim došao da upozna Garibaldija) kaže „ja se sramim vladati narodom koji je spreman na ovakve ludorije“, također kraljica piše u svom dnevniku „jest, sposoban je, slavan, hrabar i pošten,, ali ipak on je revolucionar!“

Druga osoba koja nije bila zadovoljna je Karl Marx, koji se u to vrijeme nalazio u Londonu, i poput kraljice, smatrao da je sva ta slava koju Garibaldi doživljava, jednostavno dokaz idiotizma mase, jer za Marxa, iako se Garibaldi sastajao s radnicima, također se sastajao s plemstvom, te ga Marx nije mogao smatrati ozbiljnim čovjekom. Ostali koji nisu bili zadovoljni su naravno podržavatelji monarhije koji su imali ogroman strah od Garibaldija i sličnih, kako su oni zvali, subverzivnim elementima.

Vidimo stoga da, osim običnog puka, Garibaldija ne podržava ni europska desnica ni europska (pa čak ni talijanska) ljevica. Razlog tome je što u cijeloj svojoj političkoj i vojnoj karijeri, Garibaldi je uvijek iskazivao umjerene stavove, a koji su mu pomogli da ostvari ono što je ostvario, ujedinjenje Italije i čovjek s titulom „heroj dvaju svjetova“

Da bi u potpunosti shvatili slavu Garibaldija, ispričat ću vam jednu anegdotu. Garibaldi je imao jednu izvanbračnu kćer, koja se našla u nekakvim problemima na Kreti, te je bila u kućnom pritvoru iz koje piše ocu da joj pomogne, te to pismo baci kroz prozor u kuverti s naslovom „za generala Garibaldija“. Dakle, jedno pismo naslovljeno samo „za generala Garibaldija“ bačenog kroz prozor nekog kretskog sela, dolazi do Garibaldija u Capreri, samo tjedan dana kasnije.

Nasljedstvo

„Pustimo da se teolozi bave svojim apstraktnim stvarima“ reče papa Franjo u mikrofon jednog novinara prilikom posjeti gruzijskom Patrijarhui usred Tbilisija.

Čime se to bave teolozi i zašto su njihove stvari apstraktne? Teolozi se bave proučavanjem Boga, to je dakako njihovo pravo i u tome nema ničeg loše! Problem nastaje kad, zbog potrebe da njihove „apstraktne stvari“ dobiju nekakav povijesni kontekst, i da njihove „apstraktne stvari“ imaju nekakav poštovan izvor, Boga počnu tražiti tamo gdje ga nema.

Jedna takva knjiga u kojoj Bog ne postoji, među ostalim prastarim spisima, je i Biblija, o čemu onda priča Biblija?

Hajdemo iz početka. Noa je imao tri sina od kojih se jedan zvao Sem, i on je praotac svih Semita.
Sem je imao puno kćeri i sinova, među kojim i Ever, a on je praotac svih Hebreja.
Ever je imao puno kćeri i sinova, među kojim i Terah
Terah je imao tri sina Abraham, Nahor i Aran
Abram je ima sina Izaka, a Nahor sina Lota kojeg poznamo iz priče o Sodomi i Gomori
Izak je imao dva sina, Jakob koji je kasnije preuzeo ime Izrael, i njegovog brata blizanca Ezau-a.

Kad je Elion (Svevišnji), odnosno „onaj koji stoji iznad“ ili pojednostavljeno „šef svih Elohima“ djelijo zemlju, ne „prema broju sinova Izraela“ (što nema nikakvog smisla) kako piše u Bibliji, jer tada sinovi Jakobovi još nisu ni postojali, već, kako piše u originalu „prema broju sinova Elohima“ (što je i logično), JHVH (Jahve) kao jeda od sinova Elohima je dobio svoj dio.

Iz biblije je sasvim jasno da JHVH nije dobio narod Hebreja, nije dobio čak niti cijelu obitelj Abrahama već jedan maleni dio u osobi Jakoba (stoga čak ni njegov brat blizanac Ezau nije dio JHVH nasljedstva). Dok su neki sinovi Elohima dobivali u nasljedstvo Egipćane, Babilonce, Asirce i sve ostale velike nacije, JHVH je bio toliko malen i nebitan da je naslijedio tek maleni dio obitelji koja, kako kaže Biblija, bila razasuta u pustinji (bez ikakve sumnje u potrazi za vodom i pašnjacima).

Stari zavijete stoga govori o dogovoru (zavjetu) između Jakoba i JHVH i kako je cijela priča protekla. JHVH je Jakobu obećao svu zemlju između Nila i velikih rijeka (Tigris i Eufrat) obećanje kojeg smo svi danas svjesni, nikad nije održao. Dok je Jakob odgovorio otprilike ovim riječima „ako me ti budeš čuvao na mom putu, ako mi priskrbiš odjeću za obuči i hranu za jesti, onda češ ti biti moj Elohim i ja ću to davati desetinu mog blaga“.
Biblija stoga priča o odnosu JHVH i Izraelita potomcima Izraela odnosno Jakoba (za razliku od Izraelaca koji su stanovnici države Izrael), a kako je ta priča protekla više u idućim nastavcima.


Tko je izašao iz Egipta?

Zavjet, taj stari zavjet po kojem je ta knjiga dobila ime, je centralni dio te priče koja govori o stvaranju jednog naroda. Knjiga stoga govori o stvaranju naroda izraelita preko dvanaest Jakovljevih sinova, rodonačelnika dvanaest izraelskih plemena. Priča koja je možda (a možda i ne, jer se ne zna sa sigurnošću) trebala završiti još za života te iste dvanaestoro braće, kad su zbog gladi završili u Egiptu (ostavljenih od JHVH koji u Egipat nije smio nogom kročiti), i iz kojeg se za života nisu vratili.

Po tradiciji (koja je u kršćanskom svijetu važnija od bilo kojeg pisanog nasljedstva) iz Egipta su izašli Hebreji, vođeni Mojsijem koji je također bio sin Hebreja.

Po bibliji, što se jasno vidi u svađi JHVH i Mojsija kad je nastala panika oko zlatnog teleta, JHVH osuđuje Mojsija da su NJEGOVI (dakle Egipćani) napravili kip zlatnog teleta, i sad govore MOJIMA (dakle Hebrejima) "evo Elohima koji vas je izveo iz Egipta", nakon čega ih je JHVH želio ubiti ali mu Mojsije to nije dozvolio. Biblija stoga govori da su iz Egipta izašli Hebreji i Egipćani, i da je Mojsije također bio Egipćanin.

Aramejska biblija pak kaže da su iz Egipta izašli sami Egipćani, te da je Mojsije bio sin Ekhnatonovih svećenika. Ako znamo priču o Ekhnatonu (to vam je onaj čudni lik izdužene glave i lica, uskih očiju, oštrog nosa, mršav ali povećeg trbuščića, koji je dao napraviti svoj lik gdje je prikazan gol i bez spolnih organa), prvom faraonu koji je štovao jednog boga, odnosno sunce po imenu Aton. Ako znamo da je iz toga proistekao sukob s moćnim svećenstvom Tebe, štovatelje boga Amona i ostalih božanstva. Ako znamo da je svećenstvo Tebe povratilo svoju moć nakon faraonove prerane, a vjerojatno i nasilne smrti. Ako znamo da se njegov sin rodio kao Tutankhaton, a kasnije preuzeo ime Tutankamon (jedna teorija tvrdi da se u priči o Tutankamonu i njegovoj smrti, kriju korijeni priče o Isusu), onda i shvaćamo zašto je Mojsije s djelom naroda i vojske morao (ili želio) otići iz Egipta.

Morali ili željeli, za našu je priču nebitno, bitno je da znamo nekoliko činjenica o izlasku. JHVH je dao naređenje "svom narodu" da proda sva svoja imanja, pa su ti ljudi, kako jasno piše u Bibliji, izašli iz Egipta sa 7 tona vrijednih metala, od čega 1,2 tone zlata. izašli su također dobro naoružani i opremljeni, što ruši svaku nesuvislu holivudsku teoriju o hebrejskom ropstvu u zemlji egipatskoj. Također, taj narod nikad nije prešao crveno more, jer za takav podvig bi trebalo pravo čudo nekog pravog boga, što JHVH svakako nije bio. Prešli su, kako jasno u bibliji piše Yam Suf, odnosno more trske kakvih u tim krajevima ima podosta s prosječnom dubinom od 1,5-2 metra, pa za sam prelazak nije trebalo božje čudo već povoljni meteorološki uvjeti.

Što ih je pak čekalo u "obećanoj zemlji, u sljedećem nastavku. Ovdje još samo recimo da, ako su iz Egipta izašli samo Egipćani onda su izašli Egipćani. Ako je izašao miješan narod, kako to tvrdi Biblija, onda su izašli pomiješani. Ali ne možemo reći da su izašli Hebreji kao to voli tradicija. Hebreji su Hebreji i većina ih u ono vrijeme još živi u Sumeru ili Babilonu odakle je i sam Abraham došao. Mnogi, odnosno cijeli ostatak Abrahamove obitelji cijelo ovo vrijeme je i dalje živjela u zemlji Kanaan (kao što ćemo vidjeti). Ako su iz Egipta doista izašli potomci Jakovljevi, onda moramo govoriti da su izašli Izraeliti, jer uostalom Biblija jeste knjiga o stvaranju naroda Izraelita.

Jahvini ratovi

Biblija je knjiga koja priča o ratovima koje je, Jahve sa svojim Izraelitima, vodio protiv drugih naroda u zemlji Kanaan. Kao takva, biblija je knjiga povijesti jednog malog i tada nevažnog naroda, kojeg predvodi jedan mali i tada nevažni Elohim, a sve ostalo je povijest ljudske gluposti.

Jahve i Izraeliti nikad (niti su ikad takvo što mogli zamisliti) nisu vodili ratove protiv poznatih, moćnih i velikih naroda popuit Egipćana, Babilonaca, Asiraca itd. već su vodili ratove protiv nepoznatih, jadnih i nemoćnih naroda, naroda koji su kao takvi bili „u rangu“ s Izraelitima.

U zemlji Kanaan Izraeliti su se sukobili s Maobitima, Amonitima, Edomitima, Amalekitima i Madinitima, kako bi, u toj škrtoj zemlji koja tada očigledno nije bila pustinja već stepa, oduzeli pašnjake i izvore vode toliko potrebne za tadašnju najbitniju ekonomiju tih pastirskih naroda.

Problem tih sukoba je pak moralne prirode iz dva razloga; prvo zato što su Moabiti i Amoniti bili Lotovi potomci, dakle Hebreji Nahorove loze. Edomiti i Amalekiti bili su Ezauovi potomci, dakle potomci Izraelova (Jakova) brata blizanca. Madianiti su bili direktno Abrahamovi potomci preko njegove priležnice Katura, dakle svi ti narodi su bili Hebreji i Izraelovi najbliži rođaci, koji su ostali živjeti u zemlji Kanaan kad su ovi pobjegli od gladi u Egipat. Druga moralna dvojba je direktna Jahveova naredba da se u tim sukobima doslovce zakolju i pogube svi, muškarci, žene, djeca pa često čak i njihova stoka.

Biblija je dakle knjiga koja priča o stvaranju nacije Izraela kroz ratove koje su vodili protiv najbližih rođaka, a predvođeni jednim Elohimom koji sam sebe definira kao čovjek od rata, odnosno ratnikom a nikako bogom ljubavi kako ga teologija želi predstaviti.

Iako sebe predstavlja kao "čovjek od rata", Jahve je bio beskrupulozan ali slab ratnik. Za tu tvrdnju dovoljno je vidjeti koliki komadićak zemlje je uspio osvojiti u razdoblju od dvije tisuća godina i usporediti koliko je za vrlo kratko vrijeme osvojio Aleksandar Makedonski. Pa čak i danas, za zadržati taj mali komadićak zemlje, Izraelcima trebaju avioni, tenkovi, rovovi i bodljikava žica.

Vijest kaže

“Potpredsjednik Lockheed Martina Greg Ulmer kazao Reutersu da Hrvatska ipak najviše zainteresirana za njihove najnovije lovce F-35

Trakavica hrvatske nabavke novog borbenog aviona ide i dalje u pomalo neočekivanom pravcu u kojem su u fokus došli i najnoviji američki nevidljivi lovci F-35 koji se do sada nisu spominjali kao opcija za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. To je za Reuters potvrdio potpredsjednik Lockheed Martina Greg Ulmer. Vijest Reutersa od petka nema nikakvih detalja mogućeg hrvatsko-američkog posla oko F-35, a Ulmer je govorio o narudžbama za Lockheed Martinove zrakoplove F-16 i F-35 po osnovi postojećih i budućih ugovora.”

Ali zašto bi Amerikanci “jedan od najboljih i najskupljih aviona današnjice” nudili siromašnoj hrvatskoj, koja nema nikakve šanse platiti njegovu nominalnu cijenu?



Project F-35 za Amerikance i, manjim udjelom, Britance jest project jednake kvalitete i uspješnosti kao i project Tvornice glinice u Obrovcu za KPJ.

Uspjeli su tako, nakon dugog odgađanja i nevjerojatnih prekoračenja troškova, koje je i jadni Lockheed Martin, nakon pritiska iz Pentagona, morao dijeliti, napraviti avion niske brzine za jednog lovca, kratkog dometa (osim u slučaju da planiraju rat protiv Meksika I Canade) i Stihl tehnologije, odnosno slabog radarskog odraza, kad nije naoružan,, prevedeno “leti nevidljiv i bezopasan te to radi polako i na kratke razdaljine”

Kompjuterska borbena simulacija, pokazala je da F-35 gubi doslovno svaku bitku sa SU-35, Ruskim lovcem bombarderom koji ima duplo veći dolet, veću brzinu (2,25 Mach nasuprot američkih 1,6 Mach).

Popis se nastavlja s lošim letnim performansama, toliko lošom elektronikom da su Izraelci dogovorili njihovu kupnju samo uz uvjet da ugrađena elektronika bude njihove proizvodnje. Sve u svemu, proizvod je toliko loš da su Nizozemci, koji su bili jedni od investitora u cijeli program, odustali od njihove kupnje. Danas ga stoga naručuju samo zemlje koje žele ostati u dobrim vojno-političkim odnosima s SAD, pa nije ni čudo da Hrvatska možda razmišlja u tom smjeru.

Zbog prevelikog prekoračenja troškova i pritiska pojedinih generala Pentagona, project F-35 je umjesto tehničkog postao politički project, koji se mora zgotoviti (pa kakav bio da bio) te velikom reklamom i političkim pritiskom prodati u što većem broju,, jer da uistinu valja, kongres SAD.a bi stavio zabranu na njegovu prodaju, baš kao što je to učinio s F-22 Raptor.

Obožavam SF filmove, ne moraju biti puno inteligentni ako ima dobre akcije. Ne moraju imati puno dobre akcije, ako ima napetu radnju, dobru glumu, odlične vizualne efekte i zanimljiv ili barem zabavne interakcije između glavnih junaka.

Jučer sam memorirao jedan (ne pamtim mu naslov, hvala bogu) na nekom filmskom kanalu (ne pamtim kojem, i tome fala bogu) i kad je došlo vrijeme, kanal se promijenio, i film koji je puno obećavao zahvaljujući širem popisu dobrih glumaca, je započeo.

Nekih petnaestak minuta radnje, došli smo do glavnog problema: glavna glumica znanstvenica, grupi junačkih vojnika koji su došli u operaciju spašavanja otkriva, da „kosturi pronađenih na Marsu, od neke stare marsijanske civilizacije, ima 24 para kromosoma.
Što to znači? Upitaše zbunjeni vojnici, spremivši puške na gotovs. Pa, kaže znanstvenica, ljudi imaju samo 23 para kromosoma!
A što to znači? Upitaše vojnici, već se rasporedivši u krug i ciljajući u prazno kroz optički ciljnik. To znači da su bili super ljudi, snažni i inteligentni.

U tom sam trenutku, znajući unaprijed da ljudi imaju 23 para kromosoma, a da 24 para kromosoma imaju ostali afrički primati od čimpanze do gorile, okrenuh program.

Pogledajmo stoga tablicu koja će nam objasniti, tko bi po teoriji scenarista, trebao vladati zemljom...

Tablica podataka

Broj kromosoma u tjelesnoj stanici
Konj 64
Pas 78
Magarac 62
Mačka 38
Govedo 60
Kunić 44
Koza 60
Štakor 42
Ovca 54
Gorila 48
Patka 80
Losos 94
Kraljevska rakovica 208
Svinja 40
Svileni crv 54
Ljudi 46
Vinska mušica 8
Ruža 14
Jaglac 22
Kupus 18
Grašak 14
Slatki krumpir – batat 90
Špinat 10
Radič 18

Znači po znanstvenoj teoriji naših scenarista, Kraljevska rakovica je ta koja je već odavno trebala osvojiti i naseliti cijeli naš sunčev sustav.
Pa ipak,, ja imam kandidata za osvajanje i naseljavanje cijele naše galaktike, a to je Netrium digitus (alga jarmašica) s nevjerojatnih 1200 kromosoma odnosno 600 njegovih parova. Mislim da su scenario pisali isti, ili tek slični stručnjaci koji su napisali scenario za ovu plandemiju.

izmjenjeni pojmovi

Može li se napisati knjiga sa 100 recepta kruha, jezikom u kojem ne postoje pojmovi brašno, voda i mijesiti? U takvom jeziku naravno ne može postojati ni imenica kruh.

U Bibliji, na svakoj stranici, naići će te na pojam Bog, te je Bog rekao ovo..., te je učinio ovo..., pa je naredio sljedeće... itd. Uz pojam Bog naići će te na pojmove koji ga obilježavaju, poput "stvaranje" i "vječnost".

Na mjestu gdje u Bibliji postoji riječ stvaranje, na staro hebrejskom postoji riječ bara, koja ni u jednom semitskom jeziku, pa tako ni u hebrejskom, ne znači stvaranje, pogotovo ne u onom biblijskom smislu stvaranje ni iz čega, već označava uplitanje u postojeću situaciju kako bi se ona izmijenila, ili jednostavno „intervencija“.

Na mjestu gdje u Bibliji postoji riječ vječnost, na starom hebrejskom postoji riječ olam, koja ni u jednom semitskom jeziku, pa tako ni na hebrejskom, ne označava vječnost, već označava nepoznato vrijeme ili nepoznato mjesto.

Kao i u zamišljenoj knjizi o „sto recepta za kruh“ u nekom nemogućem jeziku, tako i u Biblije, ako ukinemo sve bitne božje pridjeve, ne postoji ni pojam Bog. Ovu činjenicu potvrđuju i sami rabini, koji na pitanje dali je njihova religija monoteistička, odgovaraju „nema smisla govoriti o monoteizmu u jeziku u kojem ne postoji niti pojam Bog“.

Zašto mi onda na svakoj otvorenoj biblijskoj stranici nailazimo na „Bog“, „Bog stvaratelj“, „Bog vječni“? Pa zato što su Bibliju uređivali i uređuju teolozi koji žele pričati o Bogu, a kako on u Biblije ne postoji, morali su ga negdje naći.

Umjesto pojma Bog, na staro hebrejskom postoji riječ Elohim, apsolutno nepoznatog značenja, pa stoga nitko, apsolutno nitko, ni teolozi, ni filozofi, ni filolozi ne znaju što znači, ali svi, apsolutno svi znaju da se ne može prevesti s Bog. Zašto ga onda i dalje u obiteljski biblijama (nikako u Biblijama namijenjenim znalcima, teolozima, njihovim sveučilištima, dakle ljudima koji poznaju hebrejski pa ih se ne može prevariti) prijevode s Bog? Mislim da odgovor očit.

Pokušajmo stoga ustanoviti neka pravila čitanje Biblije, kojim će ova teška i naporna knjiga postati jednostavna, logična i koherentna, pa onda i lakša za čitanje.

Na mjestu gdje postoji riječ Bog stavite ELOHIM imenica u množini koja u Bibliji stoga uvije označava grupu individua. Pojmovi jednine su EL ili rjeđe ELOA.

Na mjestu gdje u Biblije piše Svevišnji stavite ELION jer u prijevodu označava nekog ili nešto što stoji iznad.

Na mjestima gdje piše Gospodin ili Vječni stavite YAHVEH ili jednostavno YHVH obzirom da su samoglasnike dodali masoreti i da se ne zna kako se u originalu izgovaralo.

Na mjestima gdje piše Slava (božja slava) stavite KAVOD ili KVD, riječ nepoznatog značenja čiji korijen označava „nešto teško“

Na mjestu gdje piše Duh (duh božji) stavite RUAH, čiji korijen označava vjetar.

Ovakvu Bibiju su već postavili na internet u pdf formatu (za sada samo na taljanskom jeziku) i mnogi komentari kažu da je to jednostavan razumljiv teks koji je logičan i smislen, i koji priča jednu sasvim drugu priču. A kakvu priču uistinu priča Biblija, u jednom od idućih postova.

zapostavljen post

O Bibliji ne znamo ništa! Ne znamo tko ju je napisao, jer doslovno niti jedan redak ne možemo pripisati jednoj određenoj osobi. Ne znamo kada je napisana, ne znamo jezik kojim je napisana, ne znamo kako je čitana, jedino što sa sigurnošću znamo jeste da ova Biblija kakvu imamo danas, nije ona koja je napisana u originalu.

Bibliju kakvu imamo danas, uredile su hebrejske škole zvane “čuvari tradicije” ili Masoreti, po nalogu kršćanskih vladara, između 6 i 9 stoljeća, dakle više-manje u doba Karla Velikog, kako bi biblija bila jedinstvena, obzirom da su do tada cirkulirale razne verzije

Kada kažemo da ne znamo kako je napisana, moramo se podsjetiti da je staro-hebrejski jedan od semitskih jezika, pisan samo suglasnicima, s desna na lijevo bez razdvajanja riječi. kada kažemo da ne znamo kako je čitana, podsjetimo se da u semitskim jezicima ne postoje pisani znakovi za samoglasnike, već su se oni vokalizirali tijekom čitanja. Ako se stoga pitamo kako su se staro doba ljudi snalazili s takvim tekstovima, podsjetimo se da je u to doba, pisanje i čitanje bila privilegija jako malog broja ljudi, s toga čitanje nije bilo namijenjeno širokim masama i njihovom podučavanju (masama kojim su "znalci", baš kao i danas, pričali ono što su htjeli), već kao podsjetnik uskom broju ljudi koji su ionako znali o čemu se radi.

Posao masoreta se dakle sastojao u razdvajanju suglasnika u riječi, u jeziku koji se uglavnom sastoji od 500 korijena s tri suglasnika, te manjim brojem od dva i četiri suglasnika, te davanje značenja tim korijenima dodavanjem samoglasnika. Da bi shvatili težinu posla, pokušat ću vam prikazati jedan biblijski primjer.
Napisat ćemo latinskim slovima tvl. kao takva ova riječ nema nikakvo značenje, ali ako dodamo dva E koja se pojedinačno prikazuju s dvije točkice, onda dobijemo riječ tevel, što znači zemlja, svijet, univerzum. Ako pak dodamo jedno produženo E, koje se označava s tri točkice, dobijemo riječ koja se i dalje čita tevel, ali označava seksualni odnos između žene i životinje ili seksualni odnos svekrva i snahe (što po levitskom zakoniku znači smrt za sve uključene).

Uz takav težak rad jedne od masoretskih škola (jer bilo ih je puno i sve međusobno različite), i činjenice da su u to vrijeme židovi živjeli u islamsko-kršćanskom svijetu, te su morali dobro paziti što govore i pišu, dobili smo Bibliju kakvu poznajemo u zapadnom svijetu (za razliku od pravoslavne Biblije, zvane Biblija sedamdesetih, pisane na grčkom jeziku u 3 stoljeću nove ere), pa nije čudno da je takva Biblija i danas podložna promjenama.

Od 1.1.2017, po odluci Njemačke Biskupske Konferencije, u njemačkim biblijama više nećemo čitati kako u knjizi Izaija postoji proročanstvo po kojem će djevica roditi sina i dati mu ime Emanuel, jer to u originalu na Hebrejskom nikad nije ni pisalo, već piše "alma ara joledet" što jednostavnim prijevodom znači "mlada trudnica će roditi" a mlada trudnica se zvala Abija i bila je žena kralja Ahaz od Juda, a dijete je dobilo ime Ezekija, u kojeg su se uzdali da, jednog dana kad postane kralj, oslobodit će narod od asirske prijetnje.

Ovo je svakako jedna od najvećih promjena što se tiče samog kršćanstva jer to lažno I vjerojatno od masoreta naručeno proročanstvo, direktno povezuje stari i novi zavjet najavom rođenja Isusa Krista (Ješua ben Josef). Daljnje neizostavne promjene će se odnositi na namjernim krivim prijevodima koja služe u definiranju teološkog pojma Boga, a koja u originalu Biblije ne postoje, pojma poput "stvaranja", "vječnosti" a na kraju i samog pojma "Bog".

Greta Thunberg je 2019 postala osoba godine po uglednom časopisu Time, velika je to čast od lista koji je 1938, za osobu godine proglasio Adolfa Hitlera, a godinu kasnije Josifa Visarionoviča Staljina.

Kad je bila mala Greta je vidjela kako kroz dimnjak izlaze molekule smrti, koje ubijaju životinje u udaljenim krajevima zemlje. Greta je žrtva Aspergerova sindroma zbog čega je, osim nedostatka empatije, lako podložna manipulacijama. Unatoč tome, četiri dana nakon što je Greta počela svoj štrajk pred Švedskim parlamentom, njena majka, operna pjevačica Malena Ernman Thunberg, je objavila knjigu Scenes From the Heart u kojoj se objašnjava kako je Gretin mentalni poremećaj prednost, a ne nedostatak (koja majka to ne bi poželjela svom djetetu).

Na prvi dan Gretinog prosvjeda pred parlamentom napravljena je stranica na Fejsu, pod nazivom “We Don’t Have Time” (Nemamo više vremena), s Gretom na naslovnici, a vodi je Ingmar Rentzhog ekspert za financijski marketing. On je usput i voditelj grupacije Global Utmaning Board koja se zalaže za "novi zeleni dogovor", a koju financira švedska političarka i ekonomistica Kristina Persson, kćer milijardera i “filantropa” Sven O. Perssona. Ingmar se pohvalio činjenicom kako je on “otkrio Gretu“, no zapravo je samo jedan od lutkara koji s njom upravlja i iskorištava je u svrhu klimatske alarmističke propagande.

Ne, Greta Thunberg stoga “nije project” svjetskih bankara koji su decenijama zagovarali novi svjetski poredak, a sada (zbog zloslutnog imena) promijenili ime u Green New Deal. Već su kamere “sasvim slučajno” pratile Grertu od prvog dana “školskog prosvjeda za klimu” pred zgradom Švedskog parlamenta. Zbog toga je Greta osoba godine, a cijela generacija najmlađih je istraumatizirana strahom od globalnog zatopljenja.
Ali da se razumijemo, nema to nikakve veze s očuvanjem okoliša, smanjenjem stakleničkih plinova i slično, riječ je samo o globalnom haraču u novom obliku nakon polaganog nestanka moći “petro dolara“.

Zbog svog sindroma Greta lako izražava mržnju bijes te ne posjeduje apsolutno (lako vidljivo u raznim intervjuima) nikakvo znanje o klimatskim promjenama, osim naravno onog kojeg čita u skripti od tko zna koga napisanog.


Djevojčica Naomi Seibt, koju još nazivaju s imenom Antigreta (što ona nikako ne voli i dodaje da joj je Greta vrlo draga), nikad neće postati osoba godine u Timesu. Već se od rane mladosti suočila s antagonizmom, svojih vršnjaka i svojih profesora u vlastitom razredu, zbog stavova koje je zastupala. Iako vrlo inteligentna i elokventna, Naomi se suzdržava od davanja izjava o temama o kojima nije kompetentna i ništa ne tvrdi eksplicitno, već poziva na daljnje znanstveno istraživanje, što će nas dovesti bliže istini i smanjiti razinu alarmizma i histerije u zapadnim društvima.

Naomi traži da se i dalje proučava klima i da se Gretine poruke ne pretvore u dogme.
Koliko je poznato znanost ne priznaje dogme i sve se uvijek iznova istražuje i propituje, jer u suprotnom imamo uvjerenje temeljeno na trenutnim spoznajama, a to je sve samo ne znanost. Pa ipak, do sada provedene znanstvene studije su sveta i neupitna istina.
Postavimo si stoga samo pitanje, koliko je znanstvenih „istina“ do sada tako opovrgnuto? I to je dovoljan odgovor zašto svaku spoznaju i dalje treba istraživati.

Ono što Naomi možda ne zna je činjenica da, bez histerije i straha od neposredne apokalipse, financijski div Black Rock, Goldman Sachs, Jeff Bezos, vlasnik The Washington Posta & Co. neće moći prodati „zelene obveznice“ vladama koje nemaju novca za „prijeko potrebnu tranziciju“. Hladne glave i bez straha nijedna budala ne bi pristala na „New Green Deal“ Ursule von der Leyen i slične projekte, već bi se razina štetnih emisija smanjivala (ako je potrebno i ako znanost to dokaže, što do sada nije slučaj) tako da se nacije ne gura u dužničko ropstvo.

Ono što je, navodno, zajedničko i Greti i Naomin jest (ponavljam NAVODNO) da obje koketiraju s fašizmom, iako tu tvrdnju obje odlučno demantiraju.

Laž je uvijek bila i uvijek će biti laž, bez obzira kako je zvali.

Laž se rodila u jedinoj državi koja nikad nije uvela pandemijske restrikcije, hladnim morem doplivala u topli zagrljaj željezne ledi, te brodom, koji nažalost nije bio Titanik, dotakla obale na kojim se raširila poput korova na neobrađenoj njivi (jer Pitove ruke, koje cijeli život za dolar rade, više nisu mlade).

Laž se zvala „globalno zatopljenje“ (buuu), i prijetilo je da ćemo se svi spržiti poput letećih ribica, koje su poput Dedalovog sina, previsoko poletjele i završile na užarenoj palubi američkog tankera negdje duboko u tropima.
Nažalost u prošlom desetljeću, baš kao i ovih dana, na američkom tlu su se dogodile grozomorne zime, a led je okovao čak i vječno sunčanu Floridu i veselu Kaliforniju.

Nešto se moralo pod hitno promijeniti, jer nitko ne želi da mistična ljepota globalnog zatopljenja istrune ispod metarskih nanosa snijega. Ideja rješenja je bila jednako genijalna koliko i jednostavna, promijenit ćemo našem snu ime, nećemo je više zvati „globalno zatopljenje“, jer očito... već „klimatske promjene“ (buuu)!

Kako genijalno!! Klimatske promjene pokrivaju sve! Toplo ti je? Klimatske promjene! Zima ti je? Klimatske promjene! Pada kiša? Klimatske promjene! Puše vjetar? Klimatske promjene! Nebo je djelomično sunčano ili djelomično oblačno? Klimatske promjene!

Pa naravno! Jer klimatske promjene traju od kada je svijeta i vijeka.

Kako bilo i kako rekoh, laž je laž kako god se zvala, jer iza oba imena se krije osuda čovječanstva koji se mora nastaviti lupati u prsa ponavljajući mantru „moj grijeh, moje grijeh, moj preveliki grijeh“, dok nas vlasnici svega mrko gledaju i strogim izrazom prijete kažiprstom, jer se mi, u cilju preživljavanja, vozimo u svojim krntijama prema njihovim smrdljivim pogonima.

Često ćete čuti da je Ivana Orleanska rođena 6 sječnja 1412, međutim to je upitne točnosti s obzirom na to da je i sama Ivana, na svom suđenju rekla da ima otprilike 19 godina, jer se radilo o dobu kad se u ruralnim krajevima slabo o tome vodilo računa, ali znamo da je rođena između 1410. i 1412. S njenog suđenja također doznajemo da Jeanne d'Arc nije bilo njeno pravo ima, jer kako je sam pričala, u njenom selu je bio običaj da samo sinovi nasljeđuju prezime oca, u ovom slučaju d'Arc dok su kćeri nasljeđivale prezime majke, odnosno Romée, njeno pravo ime bi stoga bilo Jeanne Romée, jer običaje valja poštivati.

Kako bilo, u to doba većina ju je poznavala kao Jeanne la pucelle ili la pucelle d'orleans. la pucelle znači „djevica“ , ali ne u nekom svetačkom smislu kao djevica Marija, već kao vrlo mlada ili neudata djevojka, i to je u to doba bila uobičajeni izraz.

Također čete često naići na podatak da je bila siromašna pastirica, ali to je daleko od istine jer pastirica nije bila nipošto, njeni roditelji su bili doduše seljaci, ali ipak bogatiji seljaci, jedni od onih koji nešto znači, pa joj je otac često obavljao dužnost gradonačelnika, ili kako se već zove takva funkcija koja se obavlja u nekom selu. Također podatak da nije bila pismena je pogrešna, nije doduše bila od velike pismenosti, ali znala se potpisati pa je čak napisala neke političke pamflete.

Da sama obitelj nije bila baš beznačajna, dokazuje i da Ivana ima jednog rođaka redovnika, a biti redovnik u to doba nije bila mala stvar što dokazuje činjenica da su ih oslovljavali s Monsieur. Kad je dakle Ivana bila s kraljem na čelu njegove vojske, pozvala je svog rođaka kao osobnog ispovjednika.

U dobi od 15-16 godina Ivana, progonjena glasovima, koji su joj se u to doba već obraćali svakodnevno s porukom da ona ima misiju, bježi od kuče do najbliže francuske kasarne. Kažemo « Francuske « jer je u to doba nakon 100 godišnjeg rata država bila podijeljena na pola. Sjeverom je vladao engleski kralj a jugom francuski pretendent na prijestolje, budući kralj Karlo VII, a selo Ivane je bilo na samoj granici.

Obraćajući se kapetanu kasarne, Ivana mu govori da je pobjegla od kuće jer joj je bog naredio da mora spasiti Francusku. Svi bi automatski pomislili da se u srednjem vijeku takve stvari uzimaju za ozbiljno. Kapetan je međutim poslao po njenu obitelj rekavši im da je odvedu kući i dobro izlemaju, jer on o toj priči više ne želi ni čuti.
Pri povratku kući Ivanu je uhvatila svojevrsna groznica, stalno se tresla, tijekom suđenja govorila je da su joj ti dani bili kao godine. U strahu za nju i nadi da će je dozvati pameti, majka joj odluči ispričati kako je prisluškivala oca i sinove koji su raspravljali o tome treba li je utopiti u obližnjem potoku, u strahu da ne osramoti svoju obitelj,. U 100 godišnjem ratu vojske su stalno prolazile kroz selo, pa bi mlade djevojke, bježeći od teškog rada i seoske dosade, često odlazile s njima, završavajući naravno kao prostitutke.

U dobi od 17 godina, Ivana se odluči na novi bijeg, i u istoj kasarni zatekne istog kapetana, koji ovog puta ipak odluči pomoći.

U Francuskoj u doba 100 godišnjeg građanskog rata i pod okupacijom strane sile, često, vrlo često doslovno svaki par godina se događalo da bi se pojavio netko s tvrdnjom da mu se obratio bog s misijom, ili savjetom za Karla, kako osloboditi Francusku. A u Francuskoj je postojala želja i potreba da se tim ljudima vjeruje. Kapetan kasarne koji ju je već upoznao, a u međuvremenu pratio i čuo priče o njoj, ovog puta je promijenio stav. Nije to bila beznačajna odluka tog kapetana, jer Ivana nije odlazila kralju s nekim proročanstvom, već s tvrdnjom da će ona voditi vojsku i izvojevati pobjedu, stoga joj je kapetan kupio konja i obukao u mušku odjeću, dok je Ivana skratila kosu u stilu « sve što viri ispod lonca » odnosno muške mode tog doba, te se tako Ivana uputila kralju uz vojnu pratnju dodijeljenu od kapetana.



Ostatak priče je povijest, pa ipak bi spomenuo jednu sitnicu s obzirom na to da je u najpopularnijem filmu glumi jedna lijepa žena Milla Jovovich. Ta sitnica kaže da kad su francuski vitezovi, koji su joj bili počinjeni, pomagali u oblačenju oklopa, po vlastitom priznanju, znali baciti oko na njene grudi, i tvrdili bi da su to bile lijepe grudi. Također kad bi je vidali od zadobivenih rana, vidjeli bi joj noge, i tvrdili da su to bile uistinu lijepe noge.

U početku bijaše Eru „Jedini" Kojeg su na Ardi (zemlji) zazivali imenom Iluvatar; a on ponajprije stvori Ainure, na Ardi zvani Valari, koji su bili izdanci njegovih misli.

Ainure su svojom pjesmom stvorili svemir, ali je disonancijom natpjeva najmoćnijeg Ainure imena Melkor, na zemlji od kasnije Iluvatarove djece prozvan Morgoth „crni neprijatelj“ od riječi mor koja znači crn, taman, mrk, stvoreno zlo.
Iluvatarova djeca su bili prvorođeni vilenjaci i sljedbenici ljudi. vilenjaci su se rodili ‚pod svjetlom zvijezda, dok još nije bilo ni sunca ni mjeseca, zvijezde su ostale njihov omiljeni sjaj kao najvrjednije sjećanje.

Za razliku od ljudi, vilenjaci su bili besmrtni, jer nisu mogli umrijeti niti od starosti, niti bolesti, niti gladi, jedino ih se moglo ubiti oružjem baš kao i ljude. Ali i tada bi vilenjaci nastavili živjeti u svom fizičkom obliku, u jednom posebnom kraljevstvu tu na Ardi. Čak i tada, kazuje priča, mogli su napustiti to kraljevstvo ako je to bila volja Valara koji je njime kraljevao.



Iako besmrtni, vilenjaci su bili vezani za sudbinu Arde, odnosno zemlje. Propašću zemlje umiru i vilenjaci i to je kraj njihove besmrtnosti.

Ljudi su sasvim druga priča, iako tek „sljedbenici“ ljudi su Ardu dobili u vlasništvo, iako njihova sudbina, poput sudbine vilenjaka, nije bila vezana uz Ardu.

Kažu da ni Iluvatar nije znao kuda ljudi odlaze nakon smrti, ali se znalo da je njihova sudbina vezana uz zvijezde.

Ovu pod-pitalicu ću, tek tako, iskoristiti da nadopunim prethodnu, nekim zanimljivostima Osmanskog carstva za koje ste mi rekli da su vam bile zanimljive. Pitanje dakle glasi: zašto za vrijeme Osmanskog carstva, crkve u Istanbulu, nisu imale zvona?




Nakon što je janjičarske jedinice osnovao Murat I 1330. godine, zvanično ih je raspustio (blago rečeno) sultan Mahmud II, 1826.

Nakon što su se Janjičari toliko obogatili i osilili da su ubijali i svojevoljno postavljali Sultane po vlastitoj želji, janjičari su postali veliki državni problem. Zbog bogatstva više nisu živjeli po kasarnama već u vlastitim kućama i vilama u elitnim dijelovima grada i na obalama bosporskog tjesnaca, u kasarne su odlazili samo po plaću.Tu činjenicu je iskoristio Mahmud II, pa je na dan isplate kad su kasarne bile pune, skrivenom artiljerijom zauvijek uništio te jedinice.

Uništenje janjičarskih jedinica ipak nije bio glavni razlog zbog kojeg je carstvo postalo „bolesnik s Bospora“ ,razlog je bio sasvim druge prirode. Dok su u Europi, nova stečena znanja, nove ideje koje su unaprjeđivale društvo, veliko lakoćom širilo među pučanstvom zahvaljujući izumu tiska, tiskanjem novina i knjiga, koje su postale lako dostupne širokoj masi ljudi. Dotle je Osmansko carstvo ostalo u potpunom intelektualnom mraku, jer je tisak bio strogo zabranjen. Razlog tome je bio totalno banalan i priglup, baš kao i uvijek kad je vjera u pitanju. Turci su se najme bojali da nekome ne bi palo na pamet štampati Kuran, jer to bi bilo svetogrđe nad svetogrđima, obzirom da se Kuran smije samo prepisivati ručnim krasopisom.

Osmanska država je bila multikulturalna, s velikom slobodom vjeroispovijesti. Kršćani su ipak rado prelazili na Islam iz čistog koristoljublja. Na primjeru Bosne, nakon turske okupacije, vidimo da su mnogi prelazili na Islam zbog „velikog tehnološkog napretka željeznog pluga“ kojeg su preobraćenjem dobivali na dar, kasnije naravno zbog manjih poreza. Carstvo je u to doba također bilo i pribježište mnogim progonjenim židovima iz Europe. Što je bio lukav potez Sultana i velika glupost Europe, obzirom da su židovi bili njihova najbogatija populacija i veliki investitori te tako dodatno osnažili Osmansko carstvo.

Istanbul, Stanbul, Stnabol, Carigrad ili kako god hoćete, je bio stoga krcat raznim kršćanskim crkvama, pa ipak; crkve nisu smjele imati zvona jer su se Turci plašili njihove zvonjave.

U Osmanskom carstvusu postojala tri službena jezika, jedan je bio najcjenjeniji, drugi je bio najrašireniji, dok je treći bio najvažniji. U svemu tome, kao i obično kod mene, krije se nekoliko zanimljivosti. Stoga pitanje: možete li nominirati ta tri jezika i ukazati tko je njima pričao?
Nastavak posta, kao i uvijek, nakon nekoliko odgovora.




Najrašireniji je dakako bio turski jezik, ali njime su uglavnom pričali seljaci te trgovci i obrtnici odnosno raja. U tome nema naravno ništa zanimljivo, osim nekih sitnica koje kažu da lingvisti smatraju da je turski jezik jedan od kvalitetnijih jezika u svijetu, Danas ga priča oko100 milijuna Turaka, a neke vidove turskog jezika pričaju ostala turska plemena raštrkana po svim onim državama čija imena završavaju sa "stan".

Najcjenjeniji jezik je bio perzijski , ali njega su koristili samo u carskoj odnosno sultanskoj obitelji. U njihovo zlatno doba kad je carstvo bilo bez sumnje najmoćnija sila u na europsko/mediteranskim prostorima, jedina od najčešćih razbibriga sultana i obitelji je bila pisanje pjesama na perzijskom jeziku, kojeg su smatrali plemenitim i jedinim vrijednim carske obitelji.

Najvažniji jezik, jezik kojim su pričali vojnici, njihovi zapovjednici sve do najviših činova. Jezikom kojim su pričali sve one age i begovi, jezikom kojim su pričali svi političari, ministri, jezikom kojim se pričalo na sastancima vlade je bio balkanski jezik! Odnosno ono što mi danas zovemo srpski, bosanski i hrvatski.

Iako Balkan nije bio jedini niti prvi prostor na kojem su Turci regrutirali djecu kršćana otetih ili po drugim osnovama, oduzetih od roditelja, nekako se balkanski jezik ustabilio među janjičarima. Treba također znati da su te pješadijske jedinice sačinjavale tjelesnu i dvorsku počasnu gardu osmanlijskih sultana. Sultan je bio vrhovni zapovjednik Janičara, zašto? izgleda da je samo u njih imao povjerenje.

Među djecom kršćana koji su prve godine svog podučavanja provodili kod turskih seljaka na teškom radu, nakon nekoliko godina odlazili su u janjičarske jedinice, dok je manjina onih pametnijih, možda i ljepši ali nadasve ambicioznijih, jer ambicioznost je bila osobina koju je Sultan najviše cijenio, odlazili na poduku direktno kod Sultana na dvor (koji doduše nije nimalo ličio na europske dvorove i palače već je to bio ograđen i zaštićen skup samostalnih prostorija u velikom parku, koji je Turke podsjećao na šatorske gradove azijskih stepa s kojih su potekli.


Ta janjičarska ambicija sa stečenim položajima koji nisu bili nasljedni, je bila ona prava sila koja je Osmansko carstvo dovela do neslućenih visina, jer je uvijek iznova stvarala ambiciozne mlade vođe koji su morali početi iz početka. Kad su janjičari postali moćniji od Sultana i kad su zahtijevali da njihove pozicije mogu naslijediti njihova djeca, carstvo je propalo.


Zanimljivo je također da je Bosna bila oslobođena od regrutiranja njihove djece, međutim kako su odvožena djeca često napredovala u službi te postajali bogati i to bogatstvo slali svojim obiteljima, Bosna je svojevoljno od Sultana tražila da se i njihova djeca regrutiraju.

Zanemareni post

U svojoj mladosti moj je djed vozio kar (zapregu, kočiju ili kako god želite) u Bosnu kako bi prodao rakiju (dalmatinsku lozu i ono smeće što je pravio od smokava). Kod jednog domaćina, koji ga je pozvao na ručak, moj je se djed prije jela po navici prekrižio, na šaljivu primjedbu domaćina, zašto to radi kad bog ionako ne postoji, moj je djed dao klasični vjernički odgovor "možda postoji možda ne postoji ali meni nije teško se prekrižiti".

Vjernicima se uistinu nije teško prekrižiti, pa ni Nedeljom otiči na misu i tako odraditi svoje obaveze prema svojoj vjeri i bogu. Ono što teško pada ogromnoj većini vjernika je čitanje biblije, pa o svojoj vjeri znaju samo ono što im je, na misi, rekao njihov svećenik.

Zanimljivo je da crkva nikad u narodu nije stvarala naviku ili dala preporuku da se biblija čita, a kamo li da je uvela takvu obavezu, kao u drugim religijama, gdje često vidimo Tibetance ili Židove duboko udubljen nad svojim svetim tekstovima. Postoji za to kakav razlog? Naravno! Jer čitanje biblije je najbolji put ka ateizmu.
Čitanje biblije je uistinu opasno za inteligentnu vjerničku dušu, jer podliježe zakonitostima teorema o "sedmoj feti ili sedmom zalogaju".

Znate li što je teorem sedmog zalogaja? Ne? Sad ću Vam objasniti.

Zamislite da Vas na ručak ili večeru pozove osoba od povjerenja ili neki poznati kuhar, pa Vam prije serviranja glavnog jela objasni da je riječ o rijetkom i tajnom receptu koji je u njihovoj obitelj skriven stoljećima. Svakako čete pri tome, lišeni ikakve sumnje, sladostrasno navaliti na jelo i pri prvom zalogaju oduševljeno klimati glavom. Isto čete ponoviti i pri dugom zalogaju, pa ni treći Vas neće pokolebati. Pri četvrtom zalogaju će se ipak uvući crv sumnje, pri petom ćete biti zbunjeni, pri šestom čete još uvijek, iz pristojnosti šutjeti, ali ćete pri sedmom nervozno ustvrditi, "pa ovo je pura (žganci, palenta, ili kako god želite)!".

Našu vjeru je, doslovno, izmislio Sv. Pavle koji Isusa nikad nije upoznao, pa je počeo pričati stvari koje su ga dovodile u stalni konflikt sa Sv. Petrom. Iako su kasniji teolozi taj konflikt zataškali, jer u imali potrebu za likom blizanaca (Petar i Pavle) koji bi, u poganskom Rimu, zamijenili likove Romula i Rema i ostalih čestih blizanaca iz rimske mitologije. Teolozi su tu vjeru, uspješno pretvorili u monoteizam, iako njen osnivač, u prvoj poslanici Korinćanima, jasno kaže "Iako ima mnogo takozvanih Bogova i Gospodara (a zatim potvrđuje), kao što i ima mnogo Bogova i Gospodar, za nas postoji samo jedan.

Mog se djeda jako dobro sjećam, iako mi je, od njegove smrt, prošao veći dio života. Moj je djed bio jako inteligenta čovjek, ali nikad nije uspio doći do "sedmog zalogaja", jer nije se to moglo u doba kad je, za preživjeti, trebalo otići u polje po mraku i vratiti se po mraku. Moj djed je u svojoj sobi imao veliku škrinju u kojoj je držao stvari od vrijednosti (zanimljivo da su unutra bili i bajami i orasi) i u koju nikad nisam uspio povirit, tek bi iz daljine uspio nazreti da je unutra bila presvučena crvenim plišom. U toj škrinji je bila i jedna debela dječja biblija prepuna ilustracija (doslovno slikovnica), i tek bi ponekad moja baka, u večernjim satima, gledala, rukom dirala i vjerničkim oduševljenje komentirala te dječje slike.