Povijest ljudske gluposti

Iako u šali, naše magare od kupusa, je izložilo službenu povijest piramida u režiji Dr Zahi Havas, rođen u Damijeti, Egipat, 28. maja 1947, arheolog, egiptolog, bivši generalni sekretar Visokog savjeta za starine Egipta (2002—2011) i prvi Ministar za antikvitete Egipta (2011).

Bio direktor platoa Gize, a također je istraživao arheološka nalazišta u delti Nila.
Odnosno bivši bog i batina za sve što se arheološkog proučavanja u Egiptu tiče. Ipak moramo znati da je Dr Zahi Havas egipatski arheološki nacionalist, pa sva, od njega dozvoljena istraživanja, nisu smjela izaći iz konteksta da su piramide stvorili Egipćani, a tu se prvenstveno misli na piramide platoa Gize. Dr Zahi Havas je „službeno“ dao otkaz na svoje funkcije, dok neslužbeno se tvrdi da je dobio otkaz (na veliku radost većine egiptologa diljem svijeta) jer je u egipatsko arapskom proljeću podržavao predsjednika Mubaraka.

Kad govorimo o egipatskim piramidama, moramo napraviti striktnu razliku između piramida na Gizinom platou i svih ostalih egipatskih piramida. Piramide na platou su savršene piramide, prema njima sve ostale egipatske piramide su bezvezna hrpa kamenja.

I tu dolazimo do problema datiranja i pitanja, jesu li piramide na platou uistinu Egipatske? Postavlja se dakle pitanje jesu li sve ostale piramide „prvotni pokušaji“ dok se nije došlo do savršenih; ili obrnuto, jesu li „savršene piramide“ primjer koji kasniji Egipat nije uspio kopirati?

Sve „egipatske piramide“ odnosno one koje nisu na platou, prepune su pisanog teksta u kojim su se Egipćani hvalili svime i svačime, a kad su napravili savršene piramide na platou,, o tome ni slova! Zar uistinu mislimo da je Keops napravio piramidu kao svoje grobno mjesto, a da nije ostavio ni slova da je upravo on tu pokopan?

Danas postoje mnoge teorije o tome, tko je , kada i zašto napravio piramide na Gizinom platou, ali meni se sviđa jedna davna teorija, teorija iz ne tako daleke povijesti, ali ipak razdoblje kad se o našoj drevnoj povijesti znalo puno više, jer su još postojali drevni tekstovi koji su o tome nešto govorili.

Arapski povjesničar zvani Al-Maqrizi ili Makriz, punog imena Taqi al-Din Abu al-'Abbas Ahmad ibn 'Ali ibn' Abd al-Qadir ibn Muhammad al-Maqrizi (1364–1442) , koji je živio u Egiptu u doba vladavine Mameluka (1250-1517) piše da se za veliku piramidu, u to doba, znalo da ju je izgradio kralj koji je živio prije velike poplave po imenu Saurid. Kralj Saurid, bio je poznatiji na hebrejskom kao Enoch.

Gđica Lastavica je napisala postu kojem prati korona povijest prošle godine, kako i ja pratim tu povijest, upitao sam je u komentaru dali te podatke vadi iz Mikijeva zabavnika. Kako gđica Lastavica kaže da su svi pristojni komentari dobrodošli, a kako je moj komentar pristojan tako samo očekivao dobrodošlicu ili barem laganu i pristojnu razmjenu mišljenja.

Umjesto toga dobio sam potvrdu da se uistinu radi o podacima iz Mikijeva zabavnika i njenu želju da završim u kovid bolnici! Zašto gđice Lastavice?

Gđica Lastavica bi kao liječnica (?) trebala znati da kovid bolnice ne postoje, postoje samo pulmološki odjeli, na kojim je liječnica gđica Lastavica, ovisno o svojoj dobi, mogla vidjeti ljude koji teško dišu i prije 5 godina, 10 godina, 20 godina itd.

Kad sam joj pokušao zaželjeti što skorije ozdravljenje od gripe, primijetio sam da mi je gđica Lastavica zabranila komentiranje! Zašto gđice Lastavice

Zar lastavice nisu vjesnici proljeća, dobrih vijesti, najava ljepši dana? Kad se ovaj kovid balon ispuše, kako ćete gđice Lastavice, kao liječnica, opravdati paniku koju sijete? I koja je u „starom normalnom“ bila protuzakonita. Zar se ne bojite da će vrijeme pokazati istinu? A prošla je već godina dana i istina se pokazala! Pokazalo se gđice Lastavice da, kako u Hrvatskoj tako i u cijelom svijetu, nema statističkog porasta broja umrlih i da je broj umrlih jednak u 2020 kao i posljednji desetljeća.

Ispričat ću vam jednu super priču! Ali ovaj put ću vam je ispričati svojim riječima, bez potrebe da išta dokazujem, jer zadnji put kad sam dokazivao svoje tvrdnje, boldajući knjige i pasuse iz kojih proizlaze, na kraju sam svejedno dobio komentar koji postavlja pitanje, gdje su mi izvori tih tvrdnji? To što ću vam ispričati tu priču svojim riječima, ne znači da je i jedna tvrdnja ili naziv izvan biblijskog konteksta.

Dok je Sara imala proljetno čišćenje, Abraham je palamudio u sjeni šatora iz kojeg ga je Sara izbacila kako joj ne bi smetao. I dok je tako planirao daljnje ratne pohode (jer Abraham je bio ratnik poslan od neimenovanih Elohima da vojuje u zemlji Kanaan u njihovo ime), ugleda tri muškarca kako se približavaju njegovom vojnom taboru. Još iz daljine je prepoznao svog vrhovnog zapovjednika i dva njegova nižerangirana oficira, odnosno Jahve i dva malahima. Drugo što je primijetio je da su sve troje jako umorni, zamazani, znojni, gladni i žedni, pa ih je brzo pozvao da se odmore u sjeni gdje je palamudio, te pozvao ženu/sestru Saru da donese vode kako bi se napili i oprali, te da spremi štogod hrane kako bi se visoki gosti okrijepili.

Nakon toga dvoje Jahvina pratioca nastave put, a Jahve prozbori Abramu, velika se vika digla protiv Sodome i Gomore, njihov grijeh je pretežak idem dolje vidjeti jeli sve to istina. U bibliji stoga piše da je Sodoma uništena zato što su u njoj živjeli Sodomiti, ali zašto je uništena Gomora? Možda zato što su u njoj živjeli Gomoriti(?) i što je s ostalim tri grada koja su u istoj dolini uništena? Ne! Ranije u bibliji također piše da su svih pet gradova uništena zato što su promjenili vojni savez, i to je bio grijeh zbog kojih ih je Jahve optužio.

U međuvremenu dvojca Jahvin pratioca odlaze u Sodomu upozoriti Lota da bježi iz grada jer će se oni sutra vratiti i sve uništiti. Međutim, kako je zbog dogovora Abrahama i Jahve, koji su se suglasili da ako bude „pravednika“ u Sodomi, da ih treba spasiti, tako su i dvoje malahima dobili zadatak da provjere imali u gradu i „pravednika“.

Pravednici su za Jahvu i Abrahama oni koji pripadaju njihovom vojnom savezu i koji se dokazivao obrezivanjem, stoga iako je taj znak bio skriven ispod tunike, lako je bio dokaziv jer je bilo dovoljno tuniku podignuti. Stoga kad su dvoje malahima u gradu počeli tražiti pravednike, odnosno obrezane, sodomiti su brzo shvatili i prepoznali ih kao neprijatelje, te ih napali. Dvoje malahima su pobjegli u Lotovu kuću a Lot je izašao pred svetinju govoreći im da ima dvije kćeri, obje djevice, i da će im ih dati da rade s njima što žele, samo da ostave njegove goste na miru.

Vidjevši da Lot priča gluposti, jedan malahim ga uhvati, ubaci u kuću i za njim zalupi vrata. Zatim dvojca malahima proizvedeše, u gomili ispred kuče, jarko svijetlo što ih zaslijepi, danas to zovemo šok bombom i služi u iste svrhe, za upad ili za bijeg, te svi zajedno pobjegoše. Sutra dan Sodoma i Gomora i ostali tri grada doline bješe uništena kišom vatre s neba, naši junaci su se spasili svi, osim Lotove žene koja se nije sklonila na vrijeme pa je pretvorena u stup soli, a kako je semitska riječ za sol ista kao i za paru, Lotova se žena pretvorila u stup pare baš kao što se dogodilo stanovnicima Nagasakija koji su bili direktno izloženi atomskoj bombi (postoji i razlog zašto para i sol u semitskom jeziku ima isti naziv, ali to je druga priča).

Ovu istu priča ispričana je u Asirsko-babilonskoj epopeji Erra-Nergal.

Erra-Nergalje sumersko-akadsko ime jednog od njihovih gospodara, odnosno jedan od Anunnakija ili Elohima jer sve je to isti kupus. U toj epopeji Erra-Nergal odluči napasti tih pet gradova je Nebu, punog imena Nebu-kadne-zar, odnosno Nabukodonozor pokušava tih pet gradova privesti svome vojnom savezu. Erra-Nergal odluči stoga intervenirati, ali ovaj put na drastičan način.

Da bi u tome uspio, sazvaše savjet Anunnakija kojim je presjedao jedan od dva sina velikog šefa, kako bi dobili dozvolu za upotrebu njihovog specijalnog oružja, kojeg inače nisu smjeli koristiti. To oružje je opisano kao ono koje ubija bilo one koje stoje doli, kao i one što stoje gore, odnosno „ono“ koje uništava svaki oblik života.
U toj bitki koja se nije odnosila samo na ravnicu tih pet gradova, već na cijeli Sinaj u kojem je postojalo gora Mashu sa zapovjednim centrom neprijateljskih Elohima. Na pločici K5001 u oxfordskom prijevodu, piše kako je jedan od Anunnaki/Elohima imena Ninurta, nad gorom Mashu oslobodio svoju prvo „oružje užasa“ koje je poput munje presjeklo vrh planine i rastopilo ga. Drugo oružje užasa pusti iznad polja gdje su bile „nebeske kočije“ (prevedeno na moderne pojmove, najprije im je uništio zapovjedni centar a zatim svu avijaciju, baš kako rade i moderne vojske).

"Sjajem sedam sunca, oružje je rastopile stijene. Nebo se nakon sjaja zamračilo, na polju nebeskih kočija ostale su samo užarene stijene dok je od okolnih šuma, na nogama ostalo stajati samo gola debla". Zbog niza geoloških istraživanja, događaj možemo precizno datirati i nalazimo se u 2024 godini prije Krista.
Nergal, još jedan Anunnaki/Elohima iz istog saveza s Ninurtom, poželi imitirati Ninurtu. "Sljedeči cestu kraljeva, doleti do zelene doline pet gradova", odnosno do biblijskog Pentapolisa. "Nad pet gradova Nergal pusti oružje užasa. Uništi i opustoši pet gradova ognjem i sumporom i sve što bijahu u njemu pretvori u paru" (?).

Ali još nije gotovo.

Jer dogodilo se nešto što ni veliki Anunnaki nisu predvidjeli. Anunnaki su imali svoje gradove u Mezopotamiji, dok su se ovi događaji zbili zapadnije u blizini Mrtvog mora. Kako se zbog vrtnje planeta tamo učestalo pušu istočni vjetrovi, Anunnaki su teško mogli predvidjeti nesreću da će zapuhati zapadnjak.

U Tužaljci na gradom Urukom piše „Veliki bogovi problijediše nad užasom što je proizvelo oružje, da će vjetar zla koji slijedi sjaj sedam sunca, doći do nas, nismo znali. Da će smrt rođen kraj Mrtvog mora krenuti prema istoku, tko je mogao predvidjeti?“ Taj vjetar zla, nositelj smrti, dolazi čak do grada Nippur, koji je bio sjedište Enlila, odnosno njegovog zapovjednog centra. „U šumama sva su živa bića izginula, na obalama Tigrisa i Eufrata rasle su samo bolesne biljke, u močvarama je rasla trstika bolesnih vrhova koja je smrdjela na trulež, vrtovi nisu više davali plodove.

Tužaljka nad uništenjem Sumera piše, „Kako li su gradovi prazni, stanovnici na gomili poput leševa, uništeni od vjetra zla. Od svog stanovništva crne glave, Sumer je ispražnjen. Nestao je svaki oblik života. Stanovništvo koje se sakrilo u kuće, umiralo je poput muha".

Tužaljka nad uništenjem Ura piše „Smrt dostiže ljude al je nitko ne uspijeva vidjeti. Kašalj i sluz ispunjavali su pluća. Usta pune sline i pjene. Uhvatio ih je osjećaj ošamućenosti, zlo prokletstvo, glavobolja. Zatim bi život napusti tijelo, ljudi više nisu mogli disati, vjetar zla ih je gušio. Usta su se punila krvlju, glave su plivale u lokvi krvi dok je vjetar zla činio lica blijedim“.

Sve se to dakle dogodilo prije četiri tisuće godina. nakon čega bogovi nikad više nisu koristili svoje oružje, već su ljudi ratovali umjesto njih.

Postoji općenarodno uvjerenje da su žene s Venere, a da su muškarci pali s Marsa. Teško da išta može biti netočnije, žene su s Marsa i to ću ovdje dokazati! Dok muškarci, ko muškarci, oni su nastali od majmuna ovdje na zemlji.

Pogledajte stoga ovu sliku, zar ovo nije žena na Marsu, odnosno žena s Marsa?
Ne vidite dobro? Evo vam uvećanu.

ili

Možda netko pomisli da je ovo fatamorgana? Nije! Nit je Fata, nit je Morgana (ima neko marsovsko ime), ovo je obična marsovska influencerica koja svojim mobitelom slika svoje grudi, obzirom da su na Marsu grudu in, i po tome se marsovke razlikuju od zemljanki i njenih guza.
Možda će netko na ovome blogu, oni koji u znanost vjeruju, pomisliti da se ovdje radi o igri svijetla i sjene.ako je tako onda volim tu igru.

Ali nije tako, niti je ovo žena, već duh žene koja pohodi bunar da bi napojila svoje ovčice. A što je radila u doba neposredno prije no što je Mars u europskoj i srednjoameričkoj mitologiji zadobio epitet boga rata ;)

Stari Rim se uvijek doživljavao kao mediteranska država, jer na području Mediterana su oduvijek vladale stare kultivirane civilizacije, a Egipat su cijenili više od Starog Rima. Mračna, hladna i šumovita Europa, prepuna barbara čije običaje, bogove i jezike su teško shvaćala, bila im je strana, nevoljena i daleka. O ratovima s Galima, Germanima ili Britima puno znamo, odnosno znamo onoliko koliko možemo znati iz zapisa pobjednika.

Pa ipak, iako o Velikom Ilirskom ustanku također imamo relativno pristojnu količinu informacija (čitaj; nagađanja!), nekako mi se uvijek činilo da taj događaj ne zauzima povijesni prostor koji bi mu, po svim njegovim osobenostima i značaju (o kojim ću pričati kasnije) trebao pripadati. Teško se oteti dojmu da Veliki ilirski ustanak, u povijesti ovih prostora, u staro rimskoj povijesti i na koncu europskoj povijesti, nije slavljen, proučavan i prepričavan kao i druge velike rimske bitke i pobjede.

Razlog tome je možda što se ustanak odvijao u zemljama koje se ne nalaze u vrhu izučavanja antičke povijesti. Ili zato što su velike rimske pobjede u ovom ratu možda izostale, kao na primjer:

"Zimi 6. - 7. godine Tiberije je s prikupljenim snagama od nekih 5 legija otpočeo djelovanja prema Cibali (Vinkovci). U trenutku kada su se Rimljani prikupljali i pokušavali se ulogoriti kod močvara rijeke Vuke, Baton Desidijati i Baton Breučki su iznenadno izvršili napad na Rimljane i nanijeli rimskoj vojsci jedan od najtežih poraza od vremena Punskih ratova. Ostaci rimske legije su se povukli u Siscij (Sisak)."

Sve u svemu, možda postoji neka tajna samog ustanka, koju tek treba otkriti. Znači, pet rimskih legija je potučeno u jednoj jedinoj bitki. Radi usporedbe; Julije Cesar je osvojio cijelu Galiju, s vojskom koja je, u svojim najjačim trenucima brojala 8-10 legija (60-000 legionara plus još toliko pomoćnih snaga a za koje s velikom sigurnošću možemo reći da su činili obrtnici, obitelji i prostitutke, koje su, u to doba pa i u puno kasnijim dobima, uvijek pratili velike vojske) a koje su protiv sebe imali 3.000-000 razjarenih Gala.

Davno sam negdje pročitao da su Rimljani u Velikom Ilirskom ustanku, sveukupno angažirali 18 legija, što uistinu zvuči nevjerojatno i teško za povjerovati, obzirom da su postojali trenuci u rimskoj povijesti, kad cijelo carstvo nije imalo toliko legija. Ipak ovdje govorimo o dobu najveće rimske moći, ali i o dobu kad je u Rimu nastala velika panika kad su u Teutoburškoj šumi poražene i nestale 3 rimske legije.

Dakle, Hanibal je u samo jednoj bitki poklao više od 80.000 legionara u bitki o kojoj danas sve znamo, u Germaniji poklane 3 legije u bitki u Teutoburškoj šumi o kojoj sve znamo, Cezar osvaja Galiju u pohodu o kojem sve znamo. Pola Britanije osvojeno s legijama koje možemo zbrojiti na prste jedne ruke, Pirineji također, ali o balkanskim bitkama u kojim je navodno angažiran ogroman broj rimskih snaga i gdje je u samo jednoj bitki savladano 5 legija,, znamo malo i ništa, a i ono što znamo zvuči čudno i krajnje nesigurno, jer izgleda da su Iliri izgubili rat u čijim su bitkama uglavnom pobjeđivali.

U jednom trenutku Baton Dezidijat je krenuo u Italiju i prema Rimu gdje je nastala velika panika, od tog trenutka se pisana povijest mijenja u korist Rima, s opravdanjem da se velika ilirska vojska, zbog nehigijenskih uvjeta razboljela, da su bili slabo naoružani itd.

Pa evo kako ja vidim Veliki Ilirski ustanak.

Baton najvjerojatnije nije bilo ime, već titula. Titula koja je možda potekla od riječi baston (bašton) što znači štap, odnosno žezlo kojim su se kitili svi kraljevi, Baton je stoga bio kralj Ilira. Neke pak teorije tvrde da naziv Baton potječe od riječi „bato“ odnosno brat, u tom slučaju je bio brat vrlo važne osobe možda i samog Augusta. Kako bilo, smatram da u rimsko-Ilirskom sukobu nije bilo pobjednika te da su slijedili pregovori koji su determinirali daljnji tijek povijesti.

Ilirija je oduvijek bila od iznimne važnosti za Stari Rim. U to se doba još uvijek vjerovalo da se Troja, od koje su mitološki potekli sami Rimljani nalazila na Balkanu (to je tvrdio i Marulić), pa je Ilirija za njih bila sveta zemlja. Ilirija je također bila važna zbog brojne populacije potrebne Rimu i njenoj vojsci, te zbog ogromnog rudnog bogatstva.

O pregovorima i primirju koje je uslijedilo, govori se u priči o dva Batona od kojih je jedan, onaj Breučki aklamacijom ilirske vojske pogubljen. U biti radu se o simboličnom pogubljenu, jer Baton je bio samo jedan, bio on kralj ili važan nečiji brat.
Pogubljen je u biti simbol Batona kralja, vojskovođe, generala i pobjednika, kako bi se prihvatila veća nagrada, udio u vlasti nad cjelokupnim Rimskim Carstvom! A ne samo njenim manjim djelom, i nad čijom sigurnosti, u trenucima kad se Rim oporavi, ne bi imali nikakve garancije.

Kao i kod svake sumnjive povijesti, treba pratiti trag „novca“. A ova nam priča kaže da je Baton nakon rata bio u kućnom pritvoru u Raveni (?) (a koji je neprijateljski vojskovođa, od strane Rima, dobio takav tretman?).
Nadalje, Ravena je s vremenom postala prijestolnica Rimskog Carstva.
Nadalje nakon završetka rata Rim je od kraljevstva postalo carstvo, koje je snagom Dalmatinske konjice (prema svjedočanstvu povjesničara Edwarda Gibbona) dosegla kultni Pax Romana.
Nadalje ilirski brodovi Liburnjanke su postale standard rimske mornarice.
Nadalje i najbitnije u godinama koje su uslijedile Rimsko Carstvo je imalo preko tridesetak rimskih careva ilirskog podrijetla, od kojih (po slavensko/ilirskom predanju) poznajemo Cara govedar Galerija/ Valerija ili Cara Trajana s kozjim ušima i od kojih je najveći Rimski car ikad, Dioklecijan, rodom iz Solina ili Diokleje u današnjoj Crnoj Gori, zvani još i Mesija. I po čijem carevanju su se počele brojati godine sve do sredine srednjeg vijeka, nazvana još i Dioklecijanova era (anno Diocletiani), nepravedno ocrnjen od strane crkve, koja je na kraju krajeva (opet po procjeni Edwarda Gibbona u knjizi "Slabljenje i propast rimskog carstva") bila uzrok propasti najmoćnijeg i najdugovječnijeg carstva u povijesti.

U doba mršavih ljudi, debeli ljudi su bili ideal ljepote, pa ako se pitate zašto na srednjovjekovnim platnima ima toliko golih debeljuca,, to vam je odgovor. Postoji doduše još jedan razlog, a taj je da umjetnici iz ranog srednjeg vijeka nisu koristili modele, a kako je ženska golotinja bila tabu pa se i intimni odnos odvijao u debelom mraku, umjetnici su slikali ono što znaju; muško tijelo s golemim grudima! A „tamo dolje“ su ionako znali da ne postoji ništa. Oni koji su dobro poznavali žensko tijelo, poput španjolske i ine inkvizicije, bili su „umjetnici“ sasvim drugog profila.

U doba mršavih ljudi kad su debeljuce bile top modeli, bilo je doba kad se nije moglo „ne vjerovati“ pa se vjerovalo po sili zakona. Ali u doba mršavih ljudi, to i nije bio neki problem, jer su ljudi bili nepismeni a mise su se ionako izvodile na latinskom, kojeg su znali samo visoko učeni ljudi i đavo. Pitate zašto đavo? Pa iz srednjeg vijeka postoji zapis egzorcizma nad jednim seljakom, a egzorcizam se također izvodio na latinskom, gdje je svećenik optužio vraga da nije pravi vrag, jer slabo priča latinski, na što mu je vrag odgovorio „probaj ti pričati latinski s ovim seljačkim gubicama“.

U kasnijem srednjem vijeku, kad su ljudi postali kultiviraniji i deblji i kad su naučili čitati, crkva je jednostavno zabranila posjedovanje (pa naravno i čitanje) biblije, a top modeli su postali malo mršaviji.

I danas, kad bi vjerovanje (i ne samo ono religijsko) trebalo biti stvar prošlosti, vjerovanje egzistira na najnevjerojatnijim mjestima. Osim covida koji je top tema današnjice i koji se, vjerovali ili ne, bazira na vjerovanju ovim ili onim stručnjacima a rijetko i nikad na osnovu vlastitog zdravog razuma kojeg bi trebali potkrepljivati vlastite zdrave oči. Postoji vjerovanje u, top temu, klimatskih promjena, koje za razliku od modernih top modela, postaje sve „deblje“. Upravo na temu klimatskih promjena, jedan mi je kompić poručio „ne znam odakle ti podaci al ja ti ne vjerujem“. E pa kompa, nije stvar u vjerovanju ili ne, već u znanstvenim činjenicama! Najsmješniji su mi stoga oni koji, bez da trepnu okom, kažu „ja vjerujem u znanost“,, jer upravo je znanost ona koja bi trebala izbrisati vjeru, ali nije! Zašto?

Danas u doba mršavih top modela koje je moderna estetika ukrasila prevelikim guzicama, imamo masovne medije. Od doba kad je izumljen tiskarski stroj, pisana riječ je služila širenju znanja, ali i propagande, danas služi uglavnom propagandi dok se znanje širi u uskim i zatvorenim krugovima, koje ne spominje nijedna turska sapunica.

Dakle masovni medij, kao što smo vidjeli na slučaju covid i klima, rade na sistemu „ponavljaj laž dok ne postane istina“, što je, više manje, poznato svima kao izum nacističkih inovatora.
Taj sistem je sličan sistemu učenja stranih jezika u snu, jer više nitko ne obraća pažnju, ali uši čuju a mozak pamti.

Pavlovljev eksperiment sa psima (koji sline kad vide hranu) je pokazao da sline i na zvuk zvona, ako im dovoljno dugo zvoniš upravo prije no što im daš hranu. Što je dakle ovdje sporno? Hrana je istina jer je možeš pojesti i biti sit. Zvuk zvona je laž, jer ga ne možeš pojesti i biti sit. Međutim ako je dovoljno puta ponoviš, laž postane istina i čovjek reagira instinktivno i, poput psa, agresivno, ako mu tu istinu (zvuk zvona a ne hrana; dakle laž!) pokušaš uskratiti. Najveća je stoga ludost izjava „ja vjerujem u znanost“.

Ali u dobu mršavih modela s velikim guzicama, „znanost“ je postala kurva kojom se manipulira u korist propagande koju nam serviraju oni „koje smo demokratski izabrali“, a koji reagiraju poput Španjolske inkvizicije (nasilno i covid putovnicama) ako ih optužiš za laž. Ali za demokraciju je Oscar Wilde ionako rekao „da nečemu služi, ne bi nam je dozvolili“.

EU prednjači, sa „hrabrim“ planom da postane prvi "ugljično neutralni" kontinent na svijetu do 2050. i smanji emisiju CO2 za najmanje 55 % do 2030. godine. Ali, biti ugljični neutralan ili ne, sasvim je svejedno, obzirom da udio emisije co2 naše civilizacije je daleko ispod decimalnog zareza svekolike emisije našeg planeta. Uostalom ugljika svake vele na ovom svijetu ima koliko ima, ni više ni manje, i on je u konstantnoj cirkulaciji s obzirom na to da je naš planet samo-reciklirajući stroj.

Ipak, povećanje koncentracije co2 u atmosferi je posljedica klimatskih promjena, a ne obrnuto. Zagrijavanjem mora zbog aktivnosti sunca (sunčeve pjege i sunčeva elektromagnetska emisija) dolazi do veće emisije co2 koji se u njemu nalazi, a to se događa na morskim temperaturama od i iznad 18 stupnjeva Celzija, a što automatski znači da se na polovima ponovo vrši resorpcija ugljika.

Klimatske promjene koje zagrijavaju mora, dozvolila su Vikinzima da oko 10 stoljeća nasele Grenland i da tamo uzgajaju žito, na britanskom otočju se uzgajala vinova loza itd.

Vjerojatno zato danas u NASI kažu da naš planet danas izgleda ljepše nego li u zadnjih tisuću godina. Najnoviji NASA podaci o indeksu vegetacije pokazuju da Zemlja vremenom postaje sve zelenija i sve bujnija. Danas je planeta 10 posto zelenija nego 2000. godine, kaže NASA, što znači bolje uvjete za gajenje usjeva. Šume se također šire, dok pustinje postaju plodnije i upotrebljivije za poljoprivredu.
Sve u svemu, globalni indeks vegetacije porastao je sa 0,0936 na 0,1029 između 2000. i 2021, što je porast od 9,94 %.

Još 2018. godine istraživanje je pokazalo da se pustinja Sahara, najveća na svijetu, smanjila za više od 8% tijekom posljednje tri decenije. Sahara pokriva prostranih 9,2 milijuna kvadratnih kilometara teritorije. pa
8% znači više od 700.000 kvadratnih kilometara veću površinu koja je postala zelena - površina skoro toliko velika koliko zajedno imaju Njemačka i Francuska".

Jedna studija naziva ovaj fenomen oplodnjom ugljen-dioksidom (CO2), što je mnogo točnije od naziva "zagađenje" CO2, koji mnogi u glavnim medijima i dalje koriste. Ali za to nam ne treba studija već neka osnovna znanja koja će nam reći da se atmosfera u plastenicima i staklenicima, pri uzgoju biljaka, obogaćuje s co2, radi bolje vegetacije.

Danas za ništa ne vridin
Danas se odmaran, to mi apsoštrumpfno odgovara
Da ležin i ne mičen se poput tovara,

danas stoga jedan nezapažen,, stari...



Za razliku od svih starih tekstova drevnih naroda diljem planete, u drevnim indijskim tekstovima postoji i nešto vise, one su doslovno enciklopedije znanja.
U jednom od tih tekstova piše

u svemiru postoje 8.400.000 oblika života
od toga 500.000 vodenih
2.000.000 drveća, biljaka i trava
1.100.000 insekta i reptila
100.000 letećih vrsta
300.000 životinja
te 400.000 humanoidnih vrsta od kojih su nas mnoge posjetile

Ako i na tren pomislimo da je ovdje riječ o razigranoj mašti pisca, posjetimo se da tako stavljamo sebe u kontekst pisca, sebe koje možemo pojmiti sve ono sto smo spoznali tijekom našeg doba pa tako i u SF djelima, ali nitko ama bas nitko ne može razmišljati, pa onda ni maštati o stvarima koje ne može pojmiti. pitajmo se stoga odakle takva mašta ljudima čiji se vidici, po našem shvaćanju, trebali biti ograničeni najbližom planinom.

Postoje dakle 400.000 vrsta humanoida od kojih su mnoge stigle do nas i to su oni o kojim pričaju svi drevni tekstovi. Tekstovi u kojim pričaju svoju povijest. Ali ne onu lažnu današnju u kojoj se svi narodi veličaju do razmjera neukusa, već onu iskrenu. Židovi tako za sebe kažu "jeli smo travu kao stoka, a onda su došli oni i dali nam žito".

U tami koja nas prekrila i čije je izvore lako dokučiti, postalo je normalno da ako kažeš da je svemir pun života onda si seronja, ali ako kažeš da vjeruješ u jednoga boga, onda si dobar i pametan, maltene plemenit.

Pa evo u što uistinu tvrdimo da vjerujemo.

S obzirom na to da je vječan, bog je prije stvaranja svemira, cijelu vječnost bio sam, a vječnost nije određeno vrijeme ili nešto sto se prostire od ovog vremena u prošlost ili od ovog vremena u budućnost, već odsutnost od vremena. Stoga "vječni bog" nije živio neko vrijeme sam, već je sam proživio vječnost, ne djelić vječnosti na njen manji ili veći dio, jer u vječnosti takvi pojmovi ne postoje, vječnost je VJEČNOST!.
Iz te letargije ga je prenula misao da stvori svemir, te poput Thanosa pucne prstima.
Nakon 14 milijardi godina, sto je leptirov ekvivalent vječnost, odluci stvoriti biće sebi nalik (?!?)

Biće sebi nalik? Hajdemo ovo pokušati razmotriti. Imamo dakle oči, u što je bog svojim očima cijelu vječnost, u toj bezsvemirskoj praznini gledao (dali je praznina uopće postojala)?
Imamo uši, što je slušao?
Imamo nos, što je disao i mirisao?
Imamo usta, ruke, pišu i guzu (da ne pitam). Imamo noge, na čemu je stajao?

Kad stvori biće nalik njemu, bog reče da stvori Adamafar, a prema bibliji (svaki put kad spomenem bibliju mislim na sve moguće izvore, kako na našu koju imamo kod kuće, tako i na Toru, petoknjižje pisano na originalnom starohebrejskom, na aramejsku bibliju, na Etiopsku koja sadrži i knjigu Henoka, pa i na Kuran koji sadržava iste priče) bog učini Adamafar od nečega (jer nije bilo dovoljno da poput Thanosa pucne prstima) svojega što sadržava njegovu sliku (DNK?) i nečega što je našao na zemlji (homo erektus?) jer afar znači zemlja, prašina ili ako baš hoćete glina. Ali u bibliji ne piše da je napravio Adama s glinom, zemljom ili prašinom, jer nedostaje ono "sa", već samo Adam-afar, što bi se stoga moglo jednostavno prevesti sa "zemljanin". Zanimljivo je također da u originalu Adam se uvijek piše u množini, što znači da je napravljena grupa Adama, a kako su po opisu stvoreni sistemom kojeg mi danas zovemo genetski inženjering, očigledno su svi Adami bili klonovi, baš poput klonova iz filma "Klonovi napadaju" iz serijala Zvjezdani ratovi ili kao vojska klonova iz starih indijskih tekstova za koju kažu da je bila stvorena za odrađeni rat, i nakon njega bila uništena jer je bila previše opasna.

Nakon što je stvorio Adame na mjestu koje stari tekstovi definiraju kao istok, ali isto tako bi moglo značiti i kao mjesto iskona ili prapočela, bog ih stavi u rajski vrt, a čiji doslovni prijevod s originala znači, ograđen i zaštićen vrt smješten u mjestu zvanom Eden. Ostatak rajske priče se nalazi je jednom od prethodnih postova (Priča o ljudskoj gluposti i dlake koja raste u beskraj).

U zamjenu za njihovu poslušnost bog , Adamima i Evama dade život vječni i slobodu izbora, odnosno slobodnu volju. Ali kao sveznajući, bog je trebao znati da slobodna volja i poslušnost ne idu zajedno. Stoga nakon prvog izbora kojeg su učinili slobodnom voljom, bog im odluči uskratiti vječni život i raj zemaljski.

Nakon nekog vremena (Jahve je poznat po prevrtljivosti) bog odluči ponovo ljudima vratiti vječni život. Razmišljajući kako da to učini, odluči poslati jednu trećinu sebe, u liku sina. Ne znamo doduše dali je prije znao da ima sina, ali znamo da ga nikad nije spominjao. Učini stoga tako da pošalje svog sina među ljude, da im propovijeda ljubav i da ga ovi (valjda oduševljeni njegovom retorikom) pogube na križu. Te kroz taj barbarski čin zasluže život vječni, uz uvijte da kroz vjekove nastave jesti meso njegova sina.

To je dakle priča koju bi svi trebali vjerovati kako bi bili obdareni milošću božjom. Nažalost u to može vjerovati samo onaj koji o svojoj vjeri baš nikad nije razmišljao niti je ozbiljno shvaćao. međutim ako tako radite, bit ćete ljudi koji su ozbiljno shvaćeni i prihvaćeni. Ako pak kažete najlogičniju stvar na svijetu, da je svemir pun života, onda ste luđaci koji ne zaslužuju nikakvu pažnju. Ali zasigurno zaslužujete prijezir svake vjerničke duše.

Za obitelj Rumor postoje zapisi postojanja od 1420 godine i odavna su bili važna obitelj grada Vicence u Italiji.
Paolo Rumor rođen je u Vicenzi 1946. godine gdje i živi a prije mirovine radio je kao odvjetnik. Sin je Giacoma Rumora, poznatog političara iz Vicenze, vodeće osobe u obnovi nakon Drugog svjetskog rata. Odvjetnik Giacomo Rumour, protagonista ponovnog rađanja gospodarstva Vicenze. Sudionik u Otporu, a zatim u rekonstrukciji društvenog i produktivnog tkiva Vicence i Italije a imao je i važnu uloga u rađanju Europske unije. Rođak mu je bio Mariano Rumor visoko funkcioniran talijanski i europski političar, te višekratni talijanski premjer.

Kao političar involviran u rađanju EEZ.Giacomo Rumor je teško mogao izbjeći poznanstvo s Robertom Schumanom, autorom Schumanove deklaracije predstavljene 9. svibnja 1950. Deklaracija kojom se predlaže se stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik čije bi članice udružile proizvodnju ugljena i čelika. Iz tog prijateljstva je došlo do razmjene dokumenta u Schumanovom vlasništvu, a do kojih se kasnije domogao i Paulo Rumor i o tome napisao knjigu „Drugačija Europa“.

Na predstavljanju knjige, Paulo Rumor kaže „Cjelokupno značenje koje sam izvukao iz očeve literature i njegovih referenci, je da postoji, ili je postojala do nedavno, jedna transverzalna struktura koja djeluje kao katalizator presudnih potencijalnih odluka, ekonomske, socijalne i političke prirode u vezi s određenim važnim povijesnim trenucima.“

U sklopu prijateljstva Roberta Schumana i Giacoma Rumora, Schuman mu je napomenuo da je najintimniji nukleus koji stoji iza Unije, pripadao grupi osoba koje čine strukturu koja potječe da jako dugo vremena, te da su tijekom povijesti mijenjali svoje nazive da bi sakrili vlastiti identitet, a koji su utjecali na prošlost kako i na sadašnjost.

Schuman je Giacomu dao popis od stotinjak imena koji su bili sastavni dio tih struktura tijekom stoljeća pa čak i zemljopisne mape lokaliteta gdje su te strukture stvorene, egzistirale i mjesta s kojih su djelovale.Paulo je često ulazio u sobu svog oca, gdje su te mape i popisi bili pohranjeni, da bi provjeravao te popise te u enciklopedijama tražio na koga se odnose i što znače

Giacomo Rumor, kao kršćanin i demokrata, teško je mogao prihvatiti da postoji jedna okultna moć koja uvjetuje međunarodnu politiku i utječe na različite načine u budućnosti naroda i država, ali ga je ta sumnja proganjala do smrti. Ideja koja je bila pretpostavljena u romantičnoj formi mnogih pisca, filmskog producenta i bila pretpostavljena od politologa prošlog stoljeća, ali nitko nije mogao zamisliti njegovu iskonsku stvarnost, i da su oni na djelu iza većine suverena, vlada, crkava, u ekonomskim strukturama od doba kad su stvorene velike civilizacije,, iako se ne može znati u kojoj formi su egzistirali u tim davnim vremenima.

Paulo je među očevim stvarima našao mape koje su neki povjesničari prepoznali kao dijelove Mediterana i Kariba iz pretpotopnog doba kad je razina mora bila niža, te nacrte podzemlja platoa u Gizi, koji, između ostalog dokazuju da je Edgar Cayce imao pravo i da se ispod sfingine šape uistinu nalazi nekakva komora (što su potvrdila i nedavna arheološka ispitivanja, al nad kojim i dalje postoji zabrana iskopavanja).

Najvažniji dokument je ipak bio popis imena koja su kroz povijest sudjelovali u tim okultnim krugovima i u koji ćemo vidjeti i mitološke ličnosti pretpotopnog doba, te da moderno doba uistinu vuče korijene iz prošlosti.

U tom popisu Paulo Rumor je primijetio da su mnoga, ako ne i većina imena, hebrejskog porijekla, tako da među njima se nalazi i ime Bar Kohba. Bar Kohba ili Bar Kozeba (aramejski: sin zvijezde), nadimak Šimuna, vođe posljednjega protu rimskog ustanka u doba cara Hadrijana (? – 135). Isprva ratovao uspješno (mnogi su ga smatrali Mesijom), poginuo u borbi kada je vojskovođa Julije Sever zauzeo posljednju njegovu utvrdu Betar. U špilji kraj Mrtvoga mora pronađeni su (1947–52) Bar Kohbin autograf i drugi dokumenti iz doba njegova ustanka. I tih Kohba na Schumanovom popisu ima mnogo i svi su numerirani.

Na popisu se npr. nalazi i „famille du del Berith“ odnosno „obitelj pakta ili saveza“ i tu su specificirane dvaju različitih „Berith“ odnosno dva različita saveza, jedno nedavno i jedno drevno. Ova druga Berith podrazumijeva osobe zvane prosvijetljene ili Iluminate.
Među daljnjim imenima se nalazi „ofanim“ koji bi teoretski trebali biti anđeli, zatim „Ben Yoseph“ odnosno „sin Josipov“ koje bi se trebalo odnositi Yehoshua kojeg mi poznajemo po latiniziranim imenom Isus.

Ali ime koje meni osobno bilo najznačajnije i koje me potaklo na ovaj post, je ime „El Elyon“ što nas odvodi u pretpotopnog doba i koji je napisan u formi u kojoj se ne nalazi ni u jednom mjestu u bibliji, bar ne u onim našim kućnima gdje bi onda morao dobiti besmisleni prijevod, bog-bog ili bog-bogova ili vrhovni bog što po teolozima je stvar koja “neće ići“.

El je dakle jednina od Elohim a Elion je onaj koji stoji iznad ili u prijevodu šef Elohima. Paulo nadalje tvrdi kako pamti da je otac u obiteljskom okruženju, pričao da se na tim sastancima (u sklopu dogovora o stvaranju zajednice za ugljen i čelik), spominjali termini iz mezopotamske lingvističke grupe, što je još jedan dokaz da Grande Opera ili Veliko Djelo, stvaranja EU (pa i nagovještavanje nečeg iznad toga), potječe od El Elyona pretpotopnog doba pa preko europskog plemstva sve do današnjih dana.
Cjelokupna Paulova građa danas je pohranjena u biblioteci u Vicenci.

Dok još proučavam i smišljam način na kojim ću vam prezentirati obećanu temu, danas ćemo se malo odmoriti jednim od onih zapostavljenih postova na temu savršenog božanstva i njegovog književnog djela.

In vino veritas

Ako vjerujete da je biblija riječ božja, zašto je ne čitate? Zar vas ne zanima što vam vaš bog ima reći?

Jahvu se svakodnevno moralo obezbjediti vino i ostalih alkoholnih pića, kako Biblia barata hina-ma i mjeh-ovima, mjera je nepoznata ali stručnjaci smatraju da se radi o 4-5 litara alkohola. Nevjerovano? Da! Zato i kažem da bibliju treba čitati.

Podatak da je Jahve pio, možda objašnjava činjenicu da se priča o Davidu i Golijatu, ponavlja tri puta (ako je uistinu biblija inspirirana od boga,, što dođe na isto kao da ju je sam pisao), i to u tri različite verzije.

Evo kako ja to vidim.

U ranim jutarnjim satima (jer Jahve je bio vojnik pa je ustajao uz zvuk vojničke trube) Jahve se zabavlja pisanjem ili inspiriranjem svog velebnog djela (koja će postati najprodavanijom knjigom u povijesti ljudskog roda), dok je strpljivo čekao isporuku svog omiljenog pića.

Tog jutra dok je pisao (ili inspirirao), upravo se nalazio na djelu Prva knjiga o Samuelu i to na sedamnaestom poglavlju. Tu nam je ispripovijedao priču kako je mladi David, jednim udarcem svoje praćke, oborio diva Golijata. zatim ga je ubio, odsjekavši mu glavu njegovim vlastitim mačem.
I tako mu je proteklo jutro.

Poslijepodne nakon ručka i koje čašice vina, Jahve je nastavio sa svojom omiljenom aktivnošću, aktivnošću koja će od njega napraviti najvećom facom u svemiru.
Upravo se u svom inspiriranju (ili pisanju) nalazio na 21 poglavlju Druge knjige o Samuelu, u kojom nam priča da je Golijata ubio Elhanan (?).

Kasno navečer, kad je vino već zamijenio jačim alkoholnim pićima, Jahve se u svom pisanju/inspiriranju, već nalazio na prvoj knjizi Ljetopisa, i to na poglavlju 20. U tom poglavlju nam Jahve kaže da. Niti je David ubio Golijata, niti je Elhanan ubio Golijata, niti je Golijata itko ubio. U tom poglavlju Elhanan je ubio Lahmija, Golijatova brata.

Došli smo tako od tvrdnje da je David ubio Golijat, do tvrdnje da je Elhanan ubio Lahmija, kojoj verziji da vjerujemo? Lako bi mogli pomisliti da je ona trijezna i koju svi poznajemo, najbliži kandidat za istinu, ali što je s onom, in vino veritas?

Nakon što ga alkohol i ponavljanje "iste" priče izmorilo, Jahve je zaspao za pisačem/inspirirajućim stolom, s perom u jednoj a inspiracijom u drugoj ruci. Dok mu je s kuta usana curila slina, tiho je mrmljao "mislim da je Elhanan,, mislim....".

Posljednji veliki kralj Babilona je bio Nabonid, a on je oženio kćer Nabukodonosora II. Nabonid je bio sin važne svećenice boga Sin (Nana-sin) koji je pripadao grupi, takozvano božanskim, Anunna ili Anunnaki, kako su se zvali u dvaju jezika sumersko i akadskom.

Njegova majka je tražila od svog boga, da pomogne njegovom sinu u usponu na tron, a u zamjenu za tu uslugu, mu je obećala obnoviti sva njegova svetišta, koja su tada već postojala 1500-2000 godina, i koji su u tom trenutku bila zapostavljena.

Kad Nabonide postane kralj, on se sjeti obećanja svoje majke dane bogu Sin i započne obnovu svi njegovih svetišta. Jedan od tih mjesta koje je obnovio se zvao Yathrib, nakon čega je to mjesto ušlo u povijest Islama pod imenom Medina. Medina, svi znamo, je Muhamedov grad, tako da u stvari Yathrib zadobije ime Medina zračeća, svjetleća ili sjajna, a 622 poslije Krista i ime Medina al Nabi, jer Medina znači grad, odnosno „Grad proroka“.

Jedna od značajki Nanna-Sin-a, tog pripadnika sumersko-akadskoj grupi Annuna-Anunnaki, je bio znak prepoznavanja, kojeg je nosio kao svoj znamen, a to je bio simbol polumjeseca, po kojem je danas poznat Islam.
Ovdje dakle imamo direktan dokaz jednog kontinuiteta, ne samo u stoljećima, već u tisućljećima između jednog simbola i jednog božanstva imena Sin, čije je obožavanje započelo minimalno od 2600-2400 godina prije Krista, pa do 622 poslije Krista, te sve do današnjih dana. Kontinuitet koji opstaje u mjestima u kojim su postojali, pa i danas postoje, centri njegovog kulta.

Ovaj komunitet između daleke prošlosti i sadašnjosti je jedan sadržaj od apsolutne važnosti za svijet u kojem živimo, te si ne možemo dozvoliti kazati da su to stari spisi puni bajki, mitologije i legendi. Jer ako tako činimo, riskiramo mogućnost pristupa onom malo znanja, kojim nas današnje strukture moći drže pod kontrolom, kako mi ne bi imali pristupa. Jer, kao što reče Orwell „tko kontrolira prošlost, kontrolira i sadašnjost te posjeduje moć da pravi planove za budućnost. Jer Nana-Sin nije bilo tko, već najstariji Enlilov sin.



O ostalom, i imenima davne prošlosti koja se pojavljuju u argumentima viših političkih struktura današnjice, malo više kad prikupim građu.