Povijest ljudske gluposti

Često ćete čuti da je Ivana Orleanska rođena 6 sječnja 1412, međutim to je upitne točnosti s obzirom na to da je i sama Ivana, na svom suđenju rekla da ima otprilike 19 godina, jer se radilo o dobu kad se u ruralnim krajevima slabo o tome vodilo računa, ali znamo da je rođena između 1410. i 1412. S njenog suđenja također doznajemo da Jeanne d'Arc nije bilo njeno pravo ima, jer kako je sam pričala, u njenom selu je bio običaj da samo sinovi nasljeđuju prezime oca, u ovom slučaju d'Arc dok su kćeri nasljeđivale prezime majke, odnosno Romée, njeno pravo ime bi stoga bilo Jeanne Romée, jer običaje valja poštivati.

Kako bilo, u to doba većina ju je poznavala kao Jeanne la pucelle ili la pucelle d'orleans. la pucelle znači „djevica“ , ali ne u nekom svetačkom smislu kao djevica Marija, već kao vrlo mlada ili neudata djevojka, i to je u to doba bila uobičajeni izraz.

Također čete često naići na podatak da je bila siromašna pastirica, ali to je daleko od istine jer pastirica nije bila nipošto, njeni roditelji su bili doduše seljaci, ali ipak bogatiji seljaci, jedni od onih koji nešto znači, pa joj je otac često obavljao dužnost gradonačelnika, ili kako se već zove takva funkcija koja se obavlja u nekom selu. Također podatak da nije bila pismena je pogrešna, nije doduše bila od velike pismenosti, ali znala se potpisati pa je čak napisala neke političke pamflete.

Da sama obitelj nije bila baš beznačajna, dokazuje i da Ivana ima jednog rođaka redovnika, a biti redovnik u to doba nije bila mala stvar što dokazuje činjenica da su ih oslovljavali s Monsieur. Kad je dakle Ivana bila s kraljem na čelu njegove vojske, pozvala je svog rođaka kao osobnog ispovjednika.

U dobi od 15-16 godina Ivana, progonjena glasovima, koji su joj se u to doba već obraćali svakodnevno s porukom da ona ima misiju, bježi od kuče do najbliže francuske kasarne. Kažemo « Francuske « jer je u to doba nakon 100 godišnjeg rata država bila podijeljena na pola. Sjeverom je vladao engleski kralj a jugom francuski pretendent na prijestolje, budući kralj Karlo VII, a selo Ivane je bilo na samoj granici.

Obraćajući se kapetanu kasarne, Ivana mu govori da je pobjegla od kuće jer joj je bog naredio da mora spasiti Francusku. Svi bi automatski pomislili da se u srednjem vijeku takve stvari uzimaju za ozbiljno. Kapetan je međutim poslao po njenu obitelj rekavši im da je odvedu kući i dobro izlemaju, jer on o toj priči više ne želi ni čuti.
Pri povratku kući Ivanu je uhvatila svojevrsna groznica, stalno se tresla, tijekom suđenja govorila je da su joj ti dani bili kao godine. U strahu za nju i nadi da će je dozvati pameti, majka joj odluči ispričati kako je prisluškivala oca i sinove koji su raspravljali o tome treba li je utopiti u obližnjem potoku, u strahu da ne osramoti svoju obitelj,. U 100 godišnjem ratu vojske su stalno prolazile kroz selo, pa bi mlade djevojke, bježeći od teškog rada i seoske dosade, često odlazile s njima, završavajući naravno kao prostitutke.

U dobi od 17 godina, Ivana se odluči na novi bijeg, i u istoj kasarni zatekne istog kapetana, koji ovog puta ipak odluči pomoći.

U Francuskoj u doba 100 godišnjeg građanskog rata i pod okupacijom strane sile, često, vrlo često doslovno svaki par godina se događalo da bi se pojavio netko s tvrdnjom da mu se obratio bog s misijom, ili savjetom za Karla, kako osloboditi Francusku. A u Francuskoj je postojala želja i potreba da se tim ljudima vjeruje. Kapetan kasarne koji ju je već upoznao, a u međuvremenu pratio i čuo priče o njoj, ovog puta je promijenio stav. Nije to bila beznačajna odluka tog kapetana, jer Ivana nije odlazila kralju s nekim proročanstvom, već s tvrdnjom da će ona voditi vojsku i izvojevati pobjedu, stoga joj je kapetan kupio konja i obukao u mušku odjeću, dok je Ivana skratila kosu u stilu « sve što viri ispod lonca » odnosno muške mode tog doba, te se tako Ivana uputila kralju uz vojnu pratnju dodijeljenu od kapetana.



Ostatak priče je povijest, pa ipak bi spomenuo jednu sitnicu s obzirom na to da je u najpopularnijem filmu glumi jedna lijepa žena Milla Jovovich. Ta sitnica kaže da kad su francuski vitezovi, koji su joj bili počinjeni, pomagali u oblačenju oklopa, po vlastitom priznanju, znali baciti oko na njene grudi, i tvrdili bi da su to bile lijepe grudi. Također kad bi je vidali od zadobivenih rana, vidjeli bi joj noge, i tvrdili da su to bile uistinu lijepe noge.