Povijest ljudske gluposti

Crkva, odnosno Vatikan je zadnjih dana izdao novi katekizam namijenjen biskupima, kardinalima i svećenstvu za novi teoloških pristup prema pastvi, a koji je, naravno, baziran na starom i novom zavjetu.

U tom novom katekizmu bode u oči novi crkveni stav prema smrtnoj kazni, i koji kaže da u svijetlu ljudskih prava i dostojanstva čovjeka, smrtna kazna nije prihvatljiva, te se traži njena abolicija u cijelome svijetu.

U prošlom katekizmu, odnosno u zadnje dvije tisuće godina, smrtna kazna je, u očima crkve, podijeljena na nepravednu i pravednu smrtnu kaznu, a naravno, pravedna smrtna kazna, prema učenju Sv. Agostina, je bila ona crkvena jer je učinjena iz ljubavi, dok je prema učenju Sv. Bernarda, uboštvo nevjernika milo u očima boga, a s obzirom na to da je i nevjernik ljudsko biće, i to je učinjeno iz ljubavi.



S obzirom na to da je i stari i novi katekizam pisan na temelju starog i novog zavjeta, treba se zapitati što se u tim zavjetima promijenilo i dali je crkvena teologija ikad ozbiljno prihvaćala te, od izraelitskog naroda, ukradene „svete knjige“, čije posjedovanje i čitanje, od 11 do 18 stoljeća, ne slučajno, bilo zabranjeno pod prijetnjom "pravedne" smrtne kazne.

Na malenom južno pacifičkom otočiću obožavaju božanstvo John From, za koje vjeruju da će jednog dana donijeti otoku ogromno bogatstvo.

Taj je otočić u drugom svjetskom ratu bio jedna od baza američke avijacije na kojem se dovozilo sve vojne potrepštine američke vojske raspoređene u tom dijelu svijeta. Nakon završetka rat i odlaska Amerikanaca, starosjedioci su nastavili održavati sletnu stazu, a zbog pomanjkanja aviona, napravili su jedan od drva.

Božanstvo u toj novokomponiranoj religiji se zove John From, bez ikakve sumnje zapamćeni dio rečenice „I am John from USA“ kojom se neki američki vojnik želio sprijateljiti s domorocima, dok im je dijelio mesne konzerve i Coca colu.

Ovaj i slični događaji zovu se kargo kult, za koji wikipedia kaže;

„Kargo kult (eng. cargo cult, slobodno prevedeno kult tereta) je vrsta religijske prakse koja se javlja u pre-industrijskim kulturama i plemenima nakon što su stupili u dodir sa kulturom s visokim stupnjem tehnološkog razvoja. Žarište kargo kulta je stjecanje materijalnog bogatstva (kargo - teret) od napredne kulture kroz magiju, religijske rituale i prakse. Članovi kulta vjeruju da je bogatstvo koje je stečeno dar od nekog božanstva ili od dar od njihovih predaka. Kargo kultovi razvili su se u kulturama koje se nalaze na raznim otocima Pacifičkog oceana tijekom 19. stoljeća nakon dodira s kolonijalistima i moreplovcima iz zapadne Europe i Amerike.

Dakle;"vrsta religijske prakse koja se javlja u pre-industrijskim kulturama i plemenima nakon što su stupili u dodir sa kulturom s visokim stupnjem tehnološkog razvoja." Odnosno, isto ono što se dogodili starim narodima prije više tisućljeća.

Postoji trenutak u povijesti našeg planeta, kad su vulkani spalili i zadnju vlat trave na njemu. Jedini komadićak tla koji je ostao pošteđen je otok usred jednog od ondašnjih oceana.

Taj se otok, u kasnijim geološkim previranjima, spojio s jednim od ondašnjih kontinenta a koja danas čine Aziju. Taj komad zemlje se danas zove kina. Upravo zbog toga danas u Kini postoje najstarije geološke formacije na zemlji.

Upravo ta starina daje predjele iznimne ljepote, kakve je nemoguće vidjeti igdje drugdje na svijetu.

Vjera ne traži dokaze, ali vjernici da! Teško je definirati dali je ta potreba dokaz pomanjkanja vjere, ili se radi o sitničavoj ljudskoj potrebi da se bude u pravu.

I tako već tisućama godina ljudi ispisuju svjetlosnu godinu duge trakte, kako bi utažili tu svoju glad, i bojim se da će proći još krononi vremena da shvate kako im je posao uzaludan. Bog se ne može dokazati ni opovrgnuti nijednom mentalnom akrobacijom.

Pa ipak nekoć davno je postojalo vrijeme kad se takav dokaz mogao dati (al se ipak ni tada to nije uspjelo). Govorimo naravno o razdoblju kad je bog hodao ovim našim beznačajnim planetom, smještenim na rubu neke galaksije u samom zakutku postojanja.

Iz „tog vremena“ izdvojio bi dvije izuzetne prilike, prva kad je bog hodao s Abrahamom, i druga kad je hodao s Jakovom.

Židovsko-kršćanska tradicija tvrdi da je Jahve bio bog Abrahamov, onaj koji ga je izvukao iz doma njegovih otaca i pozvao na osvajanje novih zemalja. Biblija nam ipak daje naslutiti da se Abrahamov bog zvao El Shadai, najvjerojatnijeg prijevoda „gospodar stepe“. Ali tradicija je odlučila od Jahve napraviti najvećeg Elohima, a na kraju i jedinog, pa ćemo se za ovu potrebu držati tradicije.

I dok je Abraham hodao s Jahvom, njegova dva brata, Nahora i Arana su pak „hodali“ s nekim drugim Elohimima. Kršćanska tradicija (ovaj put bez židovske) nam tvrdi da kad su drugi Elohimi spominjani imenom, da se tada radi o poganskim bogovima. Nahor i Aran su dakle, za razliku od brata Abrahama, hodali i pričali s kamenim kipićima. U tom slučaju, što mislite, koliko je vremena trebalo Abrahamu da svojoj braći dokaže postojanje jednog jedinog boga? Da im kaže „gledajte to su kipići od kamena, ovaj moj je živ i uistinu hoda i priča sa mnom“.

Istu prilikuje je imao i Jakov, koji svom bratu blizancu Ezau ipak nije uspio dokazati da je Jahve, koji se nalazi pokraj njega, pravi bog, a ne Ezauova kamena statua kojoj se klanjao.

Dok ovo pišem pala mi je napamet još jedna činjenica. Solomon, kojeg je Jahve proglasio najmudrijim čovjekom na svijetu, je podigao oltar drugim Elohimima koji su gravitirali njegovom kraljevstvu. Jer kao mudar čovjek, Solomon je znao da je Jahve danas ovdje, a sutra tko zna gdje. Pa je mudro sve ih držati blizu.