Povijest ljudske gluposti

Ona voli metafore, kad se riječi fino slože,
Kompozicije što voze kroz pejsaže, proze,
Fraze što teku, k'o potočić žubore,
Rečenice što više se pjevaju neg' zbore,
Od uzleta poete njoj zastaje dah,
Od riječi leptirića što vrludaju kroz zrak,
Dušu zahvatio nemir,
Kad dotaknem zvijezde, zaplovim u svemir
I kako čovjek je mali, a život je k'o rijeka,
Možda još večeras upozna mog,
Mog Veseljka,
Moj Vili moj Loli, on igrat se voli
Moj Veseljko,
Moj Džimi, moj Džoni vidi eno ga doli Moj kreveljko,
Moj Rico moj Riki vidi ga kliki je veseljko,
Moj Kiklop, moj Roko gleda te okom
Ja razmisljam .
Ona voli stihove i stilske figure, inačice, poredbe, lepršave strukture
Treperi joj duša i dah zastane na kratko, kad emecije krenu iz gorkog u slatko
Asonanca, aliteracija, u mislima joj krčka
Šum šaša dok se šalša na špaheru krčka
Ona voli kad se priča o besmislu i smrti, taj vrtlog života pamet joj zavrti,
Pričam joj dalje o melankoliji i sjeti, nadolivam vino i kažem:
Ovaj život je kratak, zašto nebi bili sretni,
A u mislima mi samo, kako 'tija bi joj metnit
Svog Veseljka
Moj Vili moj Loli, on igrat se voli
Moj Veseljko,
Moj Džimi, moj Džoni vidi eno ga doli Moj kreveljko,
Moj Rico moj Riki vidi ga kliki je veseljko,
Moj Kiklop, moj Roko gleda te okom
Molim te nemoj me smatrati stokom, neotesancem i idiotom,
Samo se zezam, stvarno ne znam čemu sve ovo, al' znam sto posto
Ti me vec smatras stokom neotesancem i idiotom
Samo se zezam, stvarno ne znam zašto se ne želiš igrat s mojom motkom,
Jer čuna je ko kamen i stremi ka visini,
Kupin joj se svitli, ka' lanterna u tmini,
Zub vremena je gricka, kao more stijene,
Kad bi barem tvoji zubi malo radili za vrijeme, moj veseljko,
Moj Vili moj Loli, on igrat se voli
Moj Veseljko,
Moj Džimi, moj Džoni vidi eno ga doli Moj kreveljko,
Moj Rico moj Riki vidi ga kliki je veseljko,
Moj Kiklop, moj Roko gleda te okom
Vili, loli, Džimi, Džoni, Rico, Riki, Kiklop, Roko
Vili, loli, Džimi, Džoni, Rico, Riki, Kiklop, Roko
Vili, loli, Džimi, Džoni, Rico, Riki, Kiklop, Roko
O draga o slatka o slowbradawiov

The Beat Fleet

S obzirom na to da Raptor 22, avion kojeg je Američki kongres zbog razloga nacionalne sigurnosti, zabranio prodaju, možemo reći da je u Parizu, za relativno jeftine pare, kupljeni najbolji avioni na tržištu.

Sasvim je drugo pitanje je l' Rafalea najjeftinije za korištenje i održavanje jer, sigurno nije! Sat leta košta 17.000 €, rakete Meteor (za koje ne znamo jesu li ponuđene u ugovoru) košta oko dva milijuna eura (po komadu), raketa zrak-zrak MICA košta 1 milijun € (po komadu). Kod Rafalea nema velikog filozofiranja oko popravka i održavanja, kad nešto ode, mijenja se cijeli blok oko kojeg je registriran kvar, što je jednostavno ali i skupo.

Francuska, za razliku od Švedske, Amerike i Izraela nije ponudila nikakvu bitnu ekonomsku suradnju, pa bi ti avioni od „povoljnog", mogli postati „daleko od povoljnog“, al će i dalje ostati najbolji avioni koje možeš kupiti, a s obzirom na to da su ih Francuzi napravili tek nešto više od 200,, pa, još malo pa nestalo!

„Hrvatskom kupnjom francuskih Rafalea pozabavili su se i inozemni stručni mediji i jedno od pitanja koje se postavlja je za što će Hrvatska koristiti tako napredan i tehnički sofisticiran avion. Njihov zaključak je da Hrvatska gotovo sigurno neće sudjelovati u nekim novim misijama poput, primjerice, zaštite zračnog prostora baltičkih država te da će svoje avione koristiti jedino za zaštitu vlastitog zračnog prostora. Stoga smatraju da sve mogućnosti kupljenog aviona sigurno neće biti iskorištene.“

S druge strane

''Nabava i korištenje novih Gripena ne stvara dodatne troškove, koji se često povezuju s korištenim avionima, i možemo potvrditi da su u ponudi za Gripene transparentno navedeni i uključeni svi troškovi. Ponuda također uključuje vrlo atraktivan financijski model za Hrvatsku, koji bi omogućio otplatu u dužem razdoblju, uključujući i poček od 2023. do 2025. Godine. Partnerstvo sa Švedskom i Saabom donijelo bi Hrvatskoj puno više prednosti, poput dugoročne suradnje s Regionalnim centrom za zrakoplovstvo, lokalnom obrambenom industrijom i akademskom zajednicom, čime bi se stvorilo oko 500 visokotehnoloških radnih mjesta.

Zašto onda Rafalea? Pa iz istog razloga zbog kojeg smo u prvom natječaju željeli kupiti izraelske F16 s naprednom izraelskom elektronikom! To su jedina dva aviona u cjelokupnoj ponudi koja su nadmoćni MiG-u 29 kojeg braća posjeduju i koje su braća dobili kao skupi, vrlo skupi poklon.

Iako star avion sa zastarjelom elektronikom (koja će se modernizirati ako braća budu jako dobra) MiG 29 zbog nadmoćnih letnih sposobnosti i naoružan jednako kvalitetno kao i NATO avioni, je respektabilni avion, a pari (ako ne i bolji) s najnovijim F16.

Možemo stoga bez ikakve sumnje zaključiti da „smo“ u oba kruga natječaja odabrali jedini ponuđeni avion koji je nadmoćan MiG-u 29, a da je sva druga logika pala u vodu. Zašto? E pa ne znam he-he!

Ne! Ne radi se o nekoj množini knjige Fjodora Dostojevskog (u tom trenutku većina blogera ispusti uzdah olakšanja).

Ne radi se također ni o ribarenju i ribarskom prigovaranju duša blogerske zajednice, niti o ogovaranju njenih pojedinca, a najmanje o nekom Hektorovićevom domoljublju prema blogerskoj zajednici (u tom trenutku većina blogera ispusti uzdah razočaranja).

Radi se o nečem mojem (u tom trenutku blogerske se oči raširiše u strahu), gdje pričam o ljudima, kroz povijest (u tom trenutku većina blogera zgrabi miša i odlučno klikne na „X“ kojim se ovaj post šalje u zaborav).

Idiot nije uvijek bio idiot. U demokratskoj Ateni, ta riječ je označavala ljude koje se nisu bavili poslovima zajednice, odnosno nisu se bavili politikom. Atenski idioti su stoga bili robovi, žene ili imigranti koji nisu imali pravo doći na brdo Pnyxa i glasati o temi dana. Jer demokracija u Ateni je bila takva, svi građani Atene koji imaju pravo glasa, tog se dana skupljaju na brdo Pnyxa u središtu Atene, jer je to bio najveći slobodan prostor u gradu, i aklamacijom podržavali prijedlog ili ga ružnim dovikivanjem i izrazima nezadovoljstva, odbijali.

Ali idiota u Ateni je bilo puno više od gore nabrojanih, mnogima je bila dovoljna demokratska spoznaja, da ako žele (baš kao i danas), mogu ići i glasati, ali većina je tada obično imala nekog drugog posla (sex, droga i rock and roll).

Kad su teme o koji se raspravljalo na brdo Pnyxa bile dosadne, otkrilo bi se da nema kvoruma (baš kao i danas u saboru) odnosno, došlo je premalo ljudi da bi se donijela pravovaljana odluka. Tada bi gradski čelnici poslali policjote da skupi ljude po gradu.

Kako su međutim i ti policjoti bili robovi, nisu mogli na silu prinuđivati slobodne građane, pa su primjenjivali lukavu taktiku. Na ulicama i trgovima Atene, raširili bi svježe obojeni konop i njime gurali građane prema mjestu odlučivanja, ako bi tko pokušao zaobići ili preskočiti konop, policjoti bi se potrudili da boja ostane na njihovim tunikama.

Iako je Atena bila bogat grad, većina Atenjana je imala samo jednu tuniku, pa ako je ne bi uspio oprati ili zamijeniti, bio je označen te prisiljen platiti globu zato što glumi idiota.

Poruka dana, nemojte glumiti idiote!

Kako bi dovršili jučer započetu temu, recimo da se kabala i kabalisti skrivaju iza svoje mistike kako bi prekrili izraelitski nacionalizam. Kombiniranje svetog pisanog teksta s numeričkom vrijednosti slova, njihovog odnosa u riječi i rečenici, može se kemijati svaka ideja, pa čak i ona o pogromu „vlastitog“ naroda.

Ali pogledajmo što kabala kaže na jučer započetu temu.

Rabin Michael Laitman, kabalist koji, da bi objasnio prošlost, sadašnjost i budućnost ljudske vrste, na komad papira nacrta veliki krug i kaže da je to sfera, misleći valjda da život, ljude, planet, ili nešto više, nešto manje, pa i nešto (vrag će ga znati) pokraj toga.

U tom krugu nacrta manji krug i kaže da taj krug predstavlja Izrael. Iz tog manjeg kruga nacrta strjelice koje zrače unutar velikog kruga, i tvrdi da to označava zadaću Izraela da utječe na ljudsku vrstu.
Na kraju nacrta još jedan mali krug, ali ovaj put izvan velikog i što je dalje na papiru moguće, i kaže da je to Izrael u svojim korijenima, odnosno; korijeni Izraela su izvan sfere, odnosno ljudske vrste.

Ako stoga iz ove priče eliminiramo nacionalistička bulažnjenja, ostaje nam priča od jučer o našem porijeklu iz zemlje sv. Martina,, ili sv. Jurija,, meni svejedno!

Jednom davno, u zabačenom engleskom seocetu pronađeno je nešto doista neobično. Seljani Woolpita pronašli su dvoje djece, brata i sestru, potpuno zelene kože. Bilo je to ljeto u 12. stoljeću u jednom od najplodnijih dijelova srednjovjekovne Engleske. Iako je to bilo gusto naseljeno područje, seljani su se i dalje grčevito držali svojih korijena i svojih mitova i legendi. Priča o zelenoj djeci iz Woolpita ide nekako ovako.

Seljani su odrađivali svoje svakodnevne zadaće kad su otkrili dječaka i djevojčicu. Par je govorio bizarnim jezikom kojeg nitko nije razumio i nosili su odjeću kroja i materijala koju nitko nikad nije vidio. Djeca su odbila jesti bilo što osim sirovog graha. Zbog straha, djecu su držali u karanteni neko vrijeme, nakon čega je zemljoposjednik Sir Richard de Caine primio djecu u svoje okrilje i uskoro su ih krstili.

Dječak je imao problema s prilagodbom na novi život i nedugo nakon dolaska u Woolpit se razbolio i umro. Djevojčica je preživjela, počela je učiti engleski i polako mijenjala boju kože. Jednom kad je naučila dovoljno engleskog za sporazumijevanje, ispričala je da dolazi iz zemlje Svetog Martina. Zemlja je to slična ovoj, ali vječno obasjana sjajem sunca ranog predvečerja i svi ljudi su tamo zeleni. Stalno su gledali preko rijeke i vidjeli su zemlju koja je bila puno svjetlija od njihove domovine. Kako su brat i sestra došli na drugu stranu rijeke, nikad nije razjašnjeno. Djevojčica je govorila da su čuvali stoku kada su otkrili jednu špilju. Ušli su špilju i odjednom ih je iznenadila jarka svjetlost. Oboje su pali i kada su se probudili su bili u Woolpitu.
Djevojčica je ostala živjeti u selu gdje je dobila posao kod de Cainea. Na kraju je promijenila ime i udala se za kraljevskog dužnosnika u grad sedamdesetak kilometra udaljenom od Woolpita, te danas mnogi istraživači pokušavaju naći njeno potomstvo.

Zohar, knjiga iz koje Kabala vuče svoj misticizam, pisan je pretežno na aramejskom jeziku, a djelomice i na hebrejskom. Za razliku od drugih židovskih izvora, Zohar priča da je Adam imao oca i majku ali ga je „bog“ uzeo i odveo na drugo mjesto.

Dali je Adam uzet iz zemlje sv. Martina? Pitam to zbog niz jednostavnih razloga.

Ako se pažljivo pogleda i razmisli, vidjet će se da homo sapiens u mnogom razlikuje od svih zemaljskih stvorenja.
Kad to kažemo odmah pomislimo na ljudsku inteligenciju, i nismo u krivu, iako su hominidi na zemlji već par milijuna godina i uglavnom su živjeli poput drugih životinja, homo sapiensu je trebalo samo 5-6 (15-40 ako se promotri teorija o pretpotopnim civilizacijama)tisuća godina od prvog poznatog pisanog slova do odlaska na mjesec. Nema te Darwinove evolucije koja može objasniti tako brzu encefalizaciju ljudske vrste, encefalizacija koja je povećala volumen ljudske glave i prisilila ljudsku vrstu na ubrzani porod, te se zbog toga i za razliku od drugih zemaljskih stvorenja rađamo prerano i potpuno bespomoćni. Ali kod čovjeka je „evolucija“ zakazala i u drugim stvarima

Sva se zemaljska stvorenja kreću s lakoćom i elegancijom, čovjekov hod nezgrapan i tvrd. Ljudi oduvijek pate od preopterećenosti kičme i bolova u donjem djelu leđa, dok nijedan primat nema tih problema. Sva zemaljska stvorenja su adaptirana za jednu ili više ekoloških niša, čovjek nije prilagođen niti za jednu!

Ovakvi goli bez krzna da nas zaštiti od najobičnije ogrebotina,što je bio evolucijski korak unazad jer smo morali klati životinje i njihovim se krznom zaštiti, bez kandža i ralja, spori i nejaki, slabog sluha i vida, ne pripadamo nigdje. Ako je hladno smrznemo se, u ravnicama smo prespori da pobjegnemo ili uhvatimo hranu, doslovno u svakoj ekološkoj niši imamo prejaku konkurenciju za preživjeti, a da ne govorimo o kosi koja raste u beskraj, pa ti pokušaj loviti ili bježati s dva metra kose kroz gusto raslinje.

Ipak najveći problem nam je sunce, baš kao da nismo iz ovog sunčevog sustava već iz zemlje sv. Martina gdje je sunce puno blaže. Ljudi zbog toga dobivaju očnu mrenu, koža nam pri izlaganju pocrveni a možemo dobiti i rak kože, koja druga zemaljska zvijer ima taj problem? Naša inteligencija je misterij, baš kao i naša neprilagođenost ovom planetu i baš kao i dvjesto dnk sekvenci koje ne dijelimo s nijednim bićem na kugli zemaljskoj.

Ali misterij i anomalije ne postoje, postoji samo znanost koja ih ne može objasniti,, jer... nije kamen kriv što je pretežak za ljudsku ruku.

Blogerice svih zemalja ujedinite se! Jer došao je vilimstvoir koji će Vam objasniti zašto je muškarac glava kuće, zašto je upravo njegova fotelja (tron) točno ispred televizije, a u njegovoj čvrstoj desnici simbol moći... daljinski.

Iako su ove božje istine dokaz svih dokaza, mračne feminističke sile pokušale su izbrisati svaki trag njihovog internetskog postojanja. Ali ne i od vilimstvorovih budnih očiju, vilimstvor koji štiti danu nam realnost i vilimstvor koji (kao što znamo) gnječi glavu zmije, otrovnice, bludnice iz pakla.

Priča seže u same začetke zemaljskog postojanja kad je mlađi brat Set ubio Ozirisa u borbi za prijestolje. Ozirisova supruga/sestra (blizanka) Izida uspjela je oživjeti Ozirisovo tijelo tek toliko da s njim začne Horusa. Nakon čega je nastala borba Seta kao pretendenta i Horusa kao zakonitog nasljednika.

Set i Horus su dugo nadmetali, ali ključni događaj se zbio kad se Set sam pozvao u goste kod Izide i Horusa, po običajima bio je lijepo ugošćen, ali te noći Set se uvuče u Horusovu postelju i učini posao koji već čine svi pedofili ovog svijeta.

Ali Horus ne bi bio Horus, da se dao tek tako... pa u samom činu uspije zadržati Setovo sjeme u svojoj ruci. Od Horusovog sjemena Izida sutradan začini salatu Setu, koji ništa ne sumnjajući, s guštom smaže.

Kad je došao dan odluke i kad je skupština bogova morala odlučiti tko ima pravo na prijestolje, bogovi su uvidjeli da je Horusovo sjeme u Setovom tijelu,, legende doduše kaži da je Seta izdalo zlatni krug koji mu je izrastao na čelu, ali svi mi znamo da su bogovi imali trikoder ( baš onaj iz Zvijezdinih Staza), te s njim lako detektirali tko je tu koga.

Horus je tako (ak me razmete), zauzeo svoje prijestolje i daljinski kao simbol svoje moći.

U posljednjem postu sam spomenuo Bitku kod Gaugamele, ako pitate bilo kojeg povjesničara, pa i našu Galaxi (a iza kojih stoji i sva holivudska moć), tko je tu bitku dobio? Svi će zborno-složno odgovoriti, Grci! A zašto je to dalje od istine da dalje ne može biti? Pa zato što povijest nije znanost već politika, a politika je majka svih laži.

Prije par godina su se vodili pregovori između Grčke i bivše Yu republike Makedonije, oko imena te države koje bi pasalo obim stranama i kojim bi se ukinuo grčki veto ulaska Makedonaca u EU. Kad se pročulo da su obje strane bliske kompromisu oko imena „Sjeverna Makedonija“, grčki nacionalisti su izašli na ulice većih i manjih grčkih gradova u znak protesta. Pri tome su u rukama držali komad papira na kojem je bila karta današnje Makedonije s upozorenjem da tamo žive Slaveni. Logika im je trebala glasiti: „ako su Slaveni, kako mogu pretendirati na jedno grčko ime?“, jer kako rekoh, svi će vam povjesničari, pa i naša Galaxi, reći da su kod Gaugamele pobijedili Grci, a ne Makedonci.

Grci, Iliri, Dačani, Tračani su stanovnici Balkana kojim je bila zajednička kultura, vjera i običaji koju danas zovemo grčka kultura, jer su se za nju Grci izborili, a svi iz povijesti znamo da Grcima ne treba vjerovati ni kad darove nose. Doduše ta se poslovica odnosi na Danajce koji su opsjedali Troju, ali i tu su poslovicu koja ih ocrnjuje, Grci objeručke prihvatili kako bi prisvojili i tu nezasluženu slavu (tko su bili Danajci, pogledajte u linku).

Tko su onda bili Makedonci? Odgovor mnogi znaju, pa većinu ipak šokira, Makedonci su bili Iliri! Druga činjenica koju mnogi znaju, ali većinu ipak šokira jest: Iliri su Slaveni! Pa je mapa koju su grčki nacionalisti prikazivali točna, iako oni, kao i mnogi nacionalisti, nisu u stanju shvatiti njezino značenje.

Dokaz da su Makedonci Iliri odnosno Slaveni, jest makedonski antički grad iz četvrtog stoljeća prije Krista, Slavenskog! A ne grčkog imena, Bela Zora, danas arheološko nalazište.

Sve se ove činjenice mogu elaborirati nadugo i naširoko, ali ovdje moramo paziti na tanku blogersku koncentraciju, vratimo se stoga Bitki kod Gaugamele, Alexandar je u svojim redovima imao tek sedam tisuća Grka koje je silom mobilizirao kad je pohodom na Grčku napravio silne ratne zločine, ali ipak bilo ih je samo sedam tisuća je Grci nisu htjeli pratiti Alexandra u njegovom pohodu.

Darije III je pak u svojim redovima imao deset tisuća grčkih plaćenika, ljude koji nisu bili na silu novačeni, već ljudi kojim je rat bila profesija, dakle elitne postrojbe. Stoga u srazu deset tisuća perzijskih Grka i sedam tisuća makedonskih Grka (minus onoliko koliko ih je poginulo u dvije prijašnje bitke protiv Darijevih satrapa) , pobijedili su oni koji su imali manje Grka. Možemo stoga sa sigurnošću reći da su u Bitki kod Gaugamele, Grci izgubili.

Unatoč opće prihvaćenom uvjerenju, protumačeno kao čudo božje kao posljedica Davidove vjere u boga, ovdje ću činjenicama dokazati da jadan Golijat, nije imao nikakve šanse protiv strašnog Davida.
Iako biblija ima problema s ovom pričom, što sam već objasnio u postu In vino veritas, David nikakvih problema nije imao za ubiti Golijata, jednostavno je uzeo praćku i iz sigurne udaljenosti srušio Golijata, čiča mića gotova je priča.

Zašto jadni Golijat nije imao nikakve šanse protiv strašnog Davida, pokušat ću objasniti tako što ću vas upoznati s ova dva lika. Postoji teorija ga je Golijat imao problema s vidom kakav često prati gorostasne ljude. Biblija kaže da kad je Golijat silazio s brda gdje se nalazila filistejska vojska, kako bi otišao u susret Davidu, ispred njega je stupao njegov štitonoša. Dakle, ne iza njega, ne pokraj njega,. Već ispred njega, što bi moglo značiti da je Golijat imao problema s dubinom vida pa je za silazak morao pratiti svog štitonošu.

Drugi navod biblije kaže da je Golijat, vidjevši Davida, ljutitu rekao “zar sam ja pseto da na mene ideš štapovima?” radi se dakle o množini “štapovi”, dok ista biblija kaže da je David bio naoružan štapom, dakle jednina, pa je drugi problem Golijata mogao biti dupli ili zamućeni vid na daljinu. Što nadalje objašnjava i zašto se Golijat nije pokušao izmaknuti ili štitom zaštiti kad je David zavitlao praćkom. Golijat je bez sumnje bio strašan ratnik u klasičnoj bliskoj borbi, ali David je bio nešto drugo, tko je bio David?

David sam sebe opisuje ovako; „Čuvao sam ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja. A ako bi se on digao na me, uhvatio bih ga za grivu i udarao ga dok ga ne bih ubio“.

David je dakle bio pastir koji onda kao i danas provode dugo vrijeme sami sa svojim stadima, ljeti u planinama čuvajući stada i svoje živote od vukova, medvjeda a u Davidovom slučaju i od lavova. Takvi ljude život pretvori u čudake, samotnjake, divljake i uglavnom nedruštvene osobe (zato izraelski vojnici kažu Davidu „znamo zlobu u tvom srcu“), ali ujedno i nevjerojatno snažne, okretne i ljude velike hrabrosti.

Takve osobe su teško trpjele druge osobe i tuđa naređenja, pa se nikako nisu mogle uklopiti u klasične vojne postrojbe koje su zahtijevale disciplinu i strogo izvršavanje naređenja. David je stoga sa sebi sličnima, bio pripadnik tako-zvane lake pješadije, u povijesti poznatiji kao čarkaši.

Dokaz da je David bio pripadnik lake pješadije, odnosno čarkaš, se nalazi u bibliji kad kaže; „Šaul obuče Davida u svoju ratnu odoru, na glavu mjedenu kacigu i stavi mu oklop. Pripasa Davidu svoj mač preko odore, ali David uzalud pokuša hodati, jer ne bijaše navikao, pa reče Šaulu: »Ne mogu hodati u tome jer nisam navikao.« Zato sve skinu sa sebe". Čarkaši su odlazili u rat naoružani onim čime su znali baratati, odnosno onim čime su se u divljini branili od divljih zvijeri. U Davidovom slučaju, sa štapom i praćkom.Najpoznatija bitka u kojoj su se čarkaši iskazali je bitka kad je Alexandar Makedonski postao Alexandar Veliki, odnosno bitke kod Gaugamele protiv Perzijanaca i Darija III.

Kad su obje vojske bile raspoređene jedna nasuprot drugoj, Alexandar je izveo nevjerojatan manevar: na čelu svoje konjice krene desnim bokom iza svojih postrojbi. Zbunjeni Darije poslao je svoju elitnu konjicu da prati Alexandrovo kretanje i njegove namjere. Kad je Alexandar došao do kraja svojih redova, naglo ih zaobiđe te se u galopu zaputi prema sredini perzijske vojske pravo prema Dariju.

Darijeva konjica koja ih je pokušala spriječiti, nije vidjela da se iza Alexandrove konjice i u prašini koja je ona digla, nalazila postrojba čarkaša koji su ih pratili u punom trku, te zametnula boj s Darijevom konjicom, koja je tako bila spriječena zaustaviti Alexandrov napad.

Iz svega navedenog, jasno vidimo da jadan Golijat, nije imao ama baš nikakve šanse protiv strašnog Davida. David se i kasnije u bibliji pokazao kao loš čovjek pa ga je i sam Jahve kaznio ne dozvoljavajući mu da gradi njegov hram.

Kako se zvao mač kojeg je kralj Artur izvukao iz kamena?



Legendi je desetak, verzija te priče je još više, ali ako pokušamo napraviti neku kompilaciju, shvatili bi da je došlo do brkanje pojmova.

U bezbroj verzija i odnosa likova u priči, te pokušaja da se od legendarnog kralja napravi povijesna ličnost na ponos nacije, zanemario se jedan tada običan predmet, mač! To što je ponos engleske nacije upitno kad je riječ o kralju Arturu, je drugi par postola, al recimo da je današnja engleska krv mix njemačkih Anglosasa, vikinških Normana i druge vikinške krvi, ostaci Rimljana koji su osnovali kraljevstvo Sjeverna Umbrija i opet njemačke krvi koja je zauzela prijestolje, dok je Artur bio kralj Brita, odnosno istinskih britanskih domorodaca koji su se protiv gore navedenih borili, i čiju razrijeđenu krv danas možemo naći još samo u Welšana (možda i Škota).

Ipak kako stvari stoje, Artur je imao dva mača, jedan koji mu je dao pravu moć i kojeg je još kao dijete izvukao iz kamena, kao dokaz da je upravo on sin kralja Uthera Pendragona i kraljice Igraine. I drugi poznatiji, čarobni mač koji mu je dala Gospa od jezera zvan Excalibur , kojim je Artur ratovao. Odgovor na pitanje bi stoga bilo, nikako! Jer taj mač nije imao ime ili ga legende nisu zapamtile.

Navodno Excalibur znači pravi čelik. Pravi čelik su imali Vikinzi 500 godina kasnije i s njim pokorili pola Europe. Pravi čelik je bila velika prednost u ona vremena kad su zbog loše kvalitete željeza i kovanja, mačevi se često savijali ili pucali. Jedino je pitanje odakle „pravi čelik“ u Arturova vremena.

Ane i Joakim su bili među najbogatijima ljudima u Izraelu. Joakim je imao ogromna stada i cijelu vojsku pastira koji su o stadima brinula. Ana je bila iz doma Davidova pa je imala pravo na odjeću koja je bila ukrašena kraljevskim obilježjima.

Kako danas tako i onda, Joakim kao bogat poslovni čovjek, često je izbivao iz kuće, nadzirući svoje pastire i svoja stada, Ana je zbog toga često sebe nazivala udovom. Ali Ana je imala i drugu tugu, bila je jalova (u ono vrijeme, kako često na Balkanu danas, jalovost je uvijek bila ženina), zbog toga se često molila živom bogu Izraelovom, da joj podari dijete, kao što je učinia i Sari, koja je također bila jalova.

U jednoj od tih molitva, ukazao joj se anđeo Gospodina, kazavši joj da je Gospodin uslišao njene molitve, na što Ana reče „ako rodim, bilo muško ili žensko, pružit ću to kao zavjet Gospodinu, mom Bogu, i služit će mu za sve dani njegova života ".

Anđeo Gospodina ode i kod Joakima i reče mu da požuri kući jer je Ana trudna, na što Joakim reče "Dovedite mi deset janjadi bez mane i bez mrlje. Oni će biti za Gospodina, Boga moga. Dovedite mi i dvanaest nježnih teladi: bit će za svećenike i za vijeće staraca ; i također stotinu djece za sve ljude ".

Stotinu djece? Shvaćamo što su radili s janjadi i teladi, ali što su radili sa stotinu djece? Shvaćate li sada zašto evanđelje po Jaskovu nije ušlo ni na cool ni na top listu biblije? I zašto se već stoljećima smrzava na fresh listi koju teolozi zovu Protoevanđelja?

Nažalost Anina prisega da to što rodi biti cijeli život u službi boga živoga, bila je iskrena, pa je tu prisegu trebala izvršiti djevojčica koju je Ana rodila i dala joj ime Marija.

Kad je Marija navršila dvije godine, otac Joakim reče supruzi Ani „odvedimo je u hram kako bi ispunili obećanje koje smo dali“ na što Ana odgovori „pričekajmo još godinu dana kako se Marija ne bi osvrtala za roditeljima. U judejskoj, tako i rabinskoj tradiciji, bilo je legitimno imati intimne odnose s djevojčicama od tri godine i jednog dana. Stoga jako je vjerojatno da je Marija lik sušte suprotnosti od kršćanskog lika, odnosno „djevice“ već je vjerojatnije da je bila seksualni objekt hramskog svećenstva. Kažu da kad je Marija s tri godine ulazila u hram, nije se ni osvrnula za roditeljima.

Kad je napunila dvanaest godina, održano je svećeničko vijeće; rekli su: "Evo, Marija je u hramu Gospodnjem navršila dvanaest godina. Što ćemo sada s njom da ne zagađuje hram Gospodnji?". Odlučili su stoga okupiti sve jeruzalemske udovce i lutrijom predate Mariju. Golub je sletio na glavu Josipovu, koji se međutim pobunio, govoreći da on već ima djece, da je star i da mu ne treba djevojčica. Svećenici su mu zaprijetili pa Josip pokunjeno odvede Mariju kući, te joj reče "Primio sam vas iz hrama Gospodnjeg i sada vas ostavljam u svojoj kući. Izvršit ću svoje građevinske radove ( jer je Josip, kao stolar, odlazio na terene raditi kuće, danas bi rekli bauštelac) a poslije ću se vratiti k vama: Gospodin će vas čuvati".

Josip je često išao na svoje sezonske radove koji su trajali po šest mjeseci. Nakon jednog takvog povrataka, kad je Marija imala šesnaest godina, Josip pri povratku kući zatekne Mariju trudnu, te usklikne „Kojim ću licem gledati Gospodina, Bože moj? Kakvu ću molitvu podići za ovu djevojku? Primio sam je kao djevicu iz hrama Gospodina, a ne.... Tko mi je prijetio? Tko je počinio ovo nepoštenje u mojoj kući, zagađujući djevicu? Je li mi se ponovila priča o Adamu? Kad je, zapravo, Adam bio u času doksologije, zmija je pronašao Evu samu i zaveo je: tako se i meni dogodilo ". Josip nazove Mariju i reče joj: "Ljubljena od Boga, zašto si to učinio i zaboravila Gospodina, Boga svojega? Zašto si obeshrabrila svoju dušu, ti koja si odgojena u svetinji nad svetinjama i dobivala hranu iz ruke anđela? ". Na što Marija gorko zaplakala govoreći: „Čista sam i ne poznajem nijednog muškarca." Josip je upita: „Odakle onda ono što je u tvojoj maternici?" Odgovorila je: "(Kako je istina da) Gospodin, moj Bog, živi , što je u meni ne znam odakle dolazi ".

Inamora se duša samo jednon,
a maća miljun puti sva...
Nima sapuna da je opere,
ni šalbuna, sode kauštike,
kad je jubav satare...

Mare je isto jubila,
bila je kontra fameja...
Ka Romeo i Julija,
al se nije ubila,
bidna je poludila...

A Mare luda smije se...
I sedan banki prošla je...
Nije ka siromaji
na kontejneru u nevoji,
bidna kopa ta zbog jubavi...

A Mare luda smije se,
ni ćeri, sina, fameje...
Po škovacama kopa ta,
ka i dite nedužna,
lipog lica svetica...

Madre Badessa

Ovaj post je prolog mog idućeg, sličnog naslova, kojeg hoću/neću (jerbo sam se teke štufa) napisati ovih dana.

Moj prvi SF „roman“
Godina je 2228! Naravno da je godina 2228 i da je priča smještena u budućnost, jer za napisati SF „roman“ u sadašnjosti, treba imati mašte.
Dakle godina je 2228, upravo završava 1209 val korone. Ja sam pun quraz star, a i brate, pun quraz mi je svega, ustvari svi smo pun quraz stari i svima je pun quraz svega, pa smo svi na Normabelu, Prostamolu i plavim tableticama.

Nakon 2021 g. Kad su ljudi zbog korone počeli
umirati kao muhe poslije Raid-a, polako smo prestali umirati od drugih bolesti,
s vremenom su prestali umirati i od starosti, automobilskih nesreća, poplava,
požara itd. Doslovno smo postali imuni na sve! Osim naravno korone, od nje smo
i dalje masovno umirali. U Indiji se pogrebne lomače nisu više gasile, na
zapadu su se groblja počela širiti na štetu poljoprivrednih površina, a
farmaceutska industrija je počela otkrivati i proizvoditi 20 različitih cjepiva
dnevno.

Boli smo se njima ujutro i navečer, a preko
vikenda, zbog slobodnog vremena, bili smo na anti-covid infuziji. Nakon deset
godina od pustog farmaceutskog koktela, naša tijela su počela reagirati, bolje
da vam ne pričam kako su reagirala, ali kad već pitate! Ljudi su mijenjali boju
kože, postajali su zeleni, plavi ljubičasti, duginih boja i boja razlivenog
akvarela, što je naravno stvorila nove nacionalizme te je nastala velika seoba naroda,
stvarajući istobojne nacije, ali bolest je bila svladana. Statistika je i dalje
bilježila valove korone, ali nas više nije bilo briga, ništa nam više nije
moglo nauditi, postali smo besmrtni.

Godina je 2228 i zemlja je naseljena sa 105 milijardi ljudi. Zbog manjka prostora svijet se počeo prostirati na katove, pa ih danas postoji četiri. Prvi kat najbliže zemlji služi za poljoprivredu, drugi kat za primijenjene znanosti, treći kat je podijeljen na dvije hemisfere, u jednoj obitavaju republikanci u svim svojim svjetskim oblicima a u drugom demokrati sa svim svojim svjetskim podvrstama, na četvrtom katu najbliže suncu Maja Šuput hvata brončanu put pokraj svoje osobne tvornice tekućeg pudera. Dnevni porast stanovništva je van pameti, ali nema problema!
Iako se danas kao i u prošlosti uglavnom rađaju idioti, ipak zbog ogromnog
prirasta stanovništva i igre velikih brojeva, svakodnevno se rodi 20 Nikola Tesla, 10 Alberta Einsteina i 5
Srinivasa Ramanujana koji su znanost i proizvodnju podigli na razine da je
svega viška a sve su pustinje prekrivene kupusom i keljem.

Nestalo nam je jedino metala, pa smo idiote
poslali u svemir da rudare, naselili smo njima cijeli sunčev sustav, otišli su i
mnogi naši blogeri, ali nas to nije usrećilo, i dalje se svemirskim internetom
javljaju iz svojih svemirskih prostranstva, šalju nam svoje čušpajze, rimovanke, žalopojke i
fotografije svoje sreće, s vječnim pitanjem koje se s njihovih usana ne skida
već 207 godina „zašto nismo cool blogeri?“.

Samo je jedna bila Atlantida i nikad je nećemo naći, jer od nje nije ostao niti pepeo.

Zanimljivo koliko je razdoblje prije 12.000 godina bilo napredno kad nam je uspjelo ostaviti ovu priču s tako preciznim detaljima. Heliosove vatrene kočije, odnosno asteroid, došle su iz pravca sjevernog neba i sazviježđa Bika. Zaobišle sunce i prema zemlji se vračale na južnom nebu, gdje su „preplašene od Kentaura" (Strijelac) ili po drugoj mitologiji gdje su zapele o rep Škorpiona, ali sve je to isto područje neba jer rep Škorpiona gleda prema Strijelcu. Kako bilo tu je asteroid, privučen zemljinom gravitacijom, skrenuo s puta, kojeg mitologija zove "vječni namotani put".

Asteroid je ušao u zemljinu atmosferu u južnoj hemisferi, pržeći sve pod sobom u pravcu sjevera, sreća je što se pod njim uglavnom nalazio Pacifik. Nad sjevernom Amerikom došlo je iz pravca sjevero-zapada, ali sada je topio kilometarske naslage leda, koje su se, kao i u Europi, prostirale sve do ispod Velikih jezera, jer se Sjeverni pol tada nalazio puno južnije.

Nad sjevernom Amerikom Zeusova strijela je pogodila taj projektil od željeza i kobalta, ili konkretnije zbog ogromne vrućine i trenja, asteroid se raspao na dva veća djela, što je uveliko spasilo zemlju jer bolje dva manja udarca nego jedan veliki. Raspršeni manji dijelovi su pogađali današnju državu Južna Carolina i Floridu, u čijim kraterima su nastale njihove poznate močvare.
Oba komada pala su u Atlantik u predjelu kojeg danas zovemo Bermudski trokut, takvom silinom da su probili zemljinu koru, napravivši ogroman pritisak na zemljinu magmu, i po prvi put su sunčeve zrake osvijetlile podzemlje Hada.

Pritisak na magmu je bio tako ogroman da je magma probila po svim atlantski rasjedima koji se protežu pravcem sjever-jug točno sredinom Atlantika, gdje se na svoju nesreću nalazila Atlantida, bila je to Platonov jedan strašan dan. Erupcija magme duž atlantskog rasjeda stvorila je šupljinu u njegovim slojevima, šupljina koja je nagnula obje Amerike prema istoku, pa se i danas u podmorju američkih istočnih obala mogu vidjeti korita rijeke, istovremeno zapadna Amerika se uzdigla pa danas imamo planinsku kičmu koja se proteže niz obje Amerike. Atlantida nije bila te sreće, kao manji kontinent usred tog rasjeda, potonuo je u stvorene praznine, ne u ocean već doslovno u slojeve magme, bila je to jedna Platonova užasna noć.

Od udara asteroida, majka Gea je okrenula lice, sjeverni pol se popeo i zauzeo sadašnji položaj, upravo zbog toga i danas ispod leda sjevernog pola istraživači nalaze ostatke prastarih šuma. Sibir je otišao sjevernije i postao nepodoban za život mamuta i dlakavih nosoroga, a što se dogodilo da su naizgled trenutno zamrznuti, e to vam nemam pojma, jer za tako nešto su trebale temperature ispod -70 stupnjeva Celzija (što je svakako i bilo moguće u svim tim klimatološkim previranjima).

Južni pol koji se nekad nalazio u povoljni zemljinim širinama, sad je otišao na jug, nije naravno odmah smrznuo i zbog toga danas imamo karte poput one Piria Reisa koje pokazuju Južni Pol bez leda. Kako su pusti tsunami utjecali na civilizaciju koja se, kako danas tako i onda, uglavnom nalazila na obalama mora, prepuštam vam na maštu.
Kako je majka Gea okrenula lice, ljudi su izgubili zvijezde, pa kad se civilizacija oporavila, počelu su stvarati zvjezdarnice, kako bi ponovo našli red na nebu.

Što se onda dogodilo prije 11.500 godina. Mitologija priča;


Phaethon nije bio lošiji od bogova u ljepoti i ponosu. Epafu, Zeusovom sinu, to se nije svidjelo i tijekom nekog spora je Phaethon nazvao potomkom običnog smrtnika. Phaethon je bio duboko uvrijeđen tim riječima, ali Epafovo samopouzdanje izazvalo je sumnje u njemu i on je otišao majci po objašnjenje.

Klymene je uvjeravao Phaethona u njegovo božansko podrijetlo, a ako on, kažu, ne vjeruje svojoj majci, onda može ići izravno Heliosu i pustiti ga da samo pokuša poreći svoje očinstvo.

Dakle, Phaethon je otišao u palaču Helios. Bog sunca obradovao se njegovom dolasku i javno izjavio da je Phaethon njegov sin. Ali čak ni ove riječi nisu umirile Phaetona. tražio je dokaz. Helios je ustao sa svog prijestolja i zakleo se vodama rijeke Styx (to jest najsvetijom i najneraskidivijom zakletvom) da će ispuniti bilo kakav zahtjev svog sina kako bi odagnao njegove sumnje. No, Phaethonov zahtjev pokazao se nečuvenim: zamolio ga je da mu posudi solarnu kočiju na jedan dan u kojoj se Helios probija nebom. Helios se zgrozio i počeo odvraćati sina: Phaethon se nikada neće nositi s krilatim konjima i sa strahom koji će ga obuzeti na nevjerojatnoj visini. Ali Phaethon je stao na svoje i Helios je ispunio njegov zahtjev.

Sve se dogodilo točno onako kako je Helios predvidio. Ponosni mladić nije dugo uživao u svom putovanju. Konji su odmah osjetili da njima vlada nesigurna, nenaviknuta ruka i napustili su "vječni namotani put". Isprva su letjeli previsoko, prema zviježđima Škorpiona i Bika, no onda su se uplašili Kentaura (zviježđe Kentaur) i spustili se na samu zemlju. Vrućina solarne kočije zakuhala je rijeke Tanais (Don), Eufrat, Orontes, Istres (Dunav), Tiber i Nil prestrašeno su pobjegli na sam kraj svijeta i tamo sakrili svoje izvore, pa od tada nitko nije mogao pronađite ih (i doista, pronađeni su tek u prošlom stoljeću).

Požar niskoletačke kočije Heliosa izgorio je plodne ravnice Arabije, Nubije i Sahare i pretvorio ih u neplodnu pustinju. Spalio je kožu stanovnicima Afrike, a oni su zauvijek ostali crni. Mora su se počela sušiti od nesnosne vrućine, a zemlja je pukla, po prvi put otvorivši sunčevim zrakama pristup u podzemni svijet Hada. Napokon, majka zemlja Geja okrenula je lice prema nebu i zlokobno pozvala vrhovnog boga Zeusa: sve dok možete oklijevati, svijet će uskoro izgorjeti, nebesa će se srušiti i sve će se pretvoriti u izvorni Kaos! Vrhovni bog intervenirao je i udario Phaethona perunom, "ukrotivši plamen žestokim plamenom".

Phaethonov put preko neba bio je prekinut, inače bi život na zemlji prestao. Naravno, napravio je puno problema, ali ljudi se nisu mogli načuditi njegovoj hrabrosti. Nimfe, koje su pronašle izgorjeli pepeo Phaethona na obali Eridana, napisale su na svom nadgrobnom spomeniku riječi koje se mogu pročitati na spomenicima herojima: "Usudio se do velikog, pao je."

Iz ove mitološke obrade valja zapamtiti riječi “. Mora su se počela sušiti od nesnosne vrućine, a zemlja je pukla, po prvi put otvorivši sunčevim zrakama pristup u podzemni svijet Hada. Napokon, majka zemlja Geja okrenula je lice prema nebu zlokobno pozvala vrhovnog boga Zeusa”

(nastavak slijedi)

Ako ipak zanemarimo Zeusa I njegovu srdžbu, postoje priče koje kazuju što se nadalje dogodilo. Nakon poraza pod Atenom, atlantiđanska vojska se počela povlačiti, ali su ih Grci pratili preko Apenina do Pirineja, gdje je započela odlučujuća bitka. Ali usred bitke dogodilo se ono što se dogodilo Atlantidi, velika svjetska katastrofa koja se zastrašujućom snagom obrušila i na Pirineje i gdje su obje vojske stradale.

Platon nam dakle govori da se Atlantida nalazila iza Heraklovih vrata I da je iza nje nalazio još jedan continent nastanjen ljudima, ali najvažnija informacija koju nam Platon daje je godina te katastrofe.

Razgovor Solona i svećenika Saisa vodio se oko 570.g.pr.Krista, a prema predaji Atlantida je potonula oko 9500. g.pr.Krista. Ta godina se može jako dobro uklopiti u godinu kada je, po procjeni današnjih stručnjaka u geologiji i paleontologiji, došlo do dramatičnih promjena u klimi sjevernog Atlantika. Kad se brojke zbroje i oduzmu, dolazimo do legendarne godine 11.500 (do 12.000) prije Krista. Godine kad je prestalo ledeno doba (barem za nas na zapadu) i kad je došlo do trenutnog smrzavanja mamuta i krznatih nosoroga u tada klimatološki umjerenom području Sibira, prepunog biljne hrane za te velike biljoždere.

Atlantida se dakle nalazila između Azora i Sargaškog mora. Na sjeveroistoku otoka nalazile su se planine koje su Atlantidu štitile od smrznute Europe koja se sjeverno od Alpa, nalazila pod kilometarskim nanosima leda. Na samo vrhu tog trokutastog otoka nalazio se vulkan, pa kad bi otoku prilazili s istoka, prvo što biste vidjeli je taj vulkan, stoga i riječ Atl znači “kamen u vodi” ili hrid.

Na zapadu otoka nalazile su se plaže i brojna ušća rijeka koje su se slijevale s brdovitog sjevera. U ta ušća su male jegulje iz Sargaškog mora na Golfskoj struji dolazila na hranjenje, a niz Golfsku struju (koja tada zbog prirodne prepreke tog malog kontinenta, nije odlazila do Europskih obala koje su zbog toga i bile zaleđene) vračale se do Sargaškog mora na mriješćenje. Kad je Atlantida potonula (jer ona jeste doslovno potonula) Golfska struja je došla do Europe i tada je počelo njeno odleđivanje. Jegulje je pak zadesila gorka sudbina opasne migracije preko cijelog Atlantika, sve do dalekih europskih obala, jer nisu mogli protiv milijunima godina starog uvjetovanog ponašanja. Ogroman broj malih jegulja i danas strada na tom iscrpljujućem putu od Sargaškog mora do Europe, i nijedna evolucijska navada ne bi podržala takav pomor, osim navedenog uvjetovanog ponašanja jedne vrste koja se, na svoju štetu, morala prilagoditi novim uvjetima.

Atlantidu su naseljavali kromanjonci, ljudi crvene boje kože, kako su zbog bogatstva i moći smatrani kraljevi među ljudima. Crvena je boja ostala boja svih kraljeva odnosno „kraljevski grimiz“. Kad se iz Europe približavalo Atlantidi, po danu se mogao vidjeti dim koji je vijorio iz vulkana, što danas prezentira zastava kao simbol prepoznavanja nečije moći. Kad bi se približavali noći, vidio se žar vulkana koji je bio u čestoj erupciji, baš poput Etne danas. Taj sjaj danas možemo vidjeti u blještavim metalima na vrhovima svih naših vjerskih zdanja.
Te iste simbole ne možemo naći u običajima naroda srednje Amerike (obzirom da je Atlantida bila svjetska civilizacija), iako su krvlju i jezično bili povezaniji s Atlantiđanima nego mi Europljani, jednostavno kut prilaska Atlantidi, narodima srednje Amerike, nije davao istu sliku.

Kromanjonski Atlantiđanin, da ne bi bilo zabune, spada u vrstu ranih homo sapiens sapiens, u potpunosti sličan današnjim ljudima. Razlikovali su se od tadašnjih europskih homo sapiens sapiens, jedino po visini, jer europski homo se miješao s niskim (140 cm) neandertalcima pa se njihova visina spustila na 160-180 cm, dok su kromanjonci bili redovito visoki od 180- 200 pa o više cm, pretpostavlja se da je to stvorilo legende o patuljcima, ljudima i vilenjacima.

(Nastavak slijedi, moram kraće jer mi mago brzo gubi koncentraciju)