Povijest ljudske gluposti

Zanemareni post

U svojoj mladosti moj je djed vozio kar (zapregu, kočiju ili kako god želite) u Bosnu kako bi prodao rakiju (dalmatinsku lozu i ono smeće što je pravio od smokava). Kod jednog domaćina, koji ga je pozvao na ručak, moj je se djed prije jela po navici prekrižio, na šaljivu primjedbu domaćina, zašto to radi kad bog ionako ne postoji, moj je djed dao klasični vjernički odgovor "možda postoji možda ne postoji ali meni nije teško se prekrižiti".

Vjernicima se uistinu nije teško prekrižiti, pa ni Nedeljom otiči na misu i tako odraditi svoje obaveze prema svojoj vjeri i bogu. Ono što teško pada ogromnoj većini vjernika je čitanje biblije, pa o svojoj vjeri znaju samo ono što im je, na misi, rekao njihov svećenik.

Zanimljivo je da crkva nikad u narodu nije stvarala naviku ili dala preporuku da se biblija čita, a kamo li da je uvela takvu obavezu, kao u drugim religijama, gdje često vidimo Tibetance ili Židove duboko udubljen nad svojim svetim tekstovima. Postoji za to kakav razlog? Naravno! Jer čitanje biblije je najbolji put ka ateizmu.
Čitanje biblije je uistinu opasno za inteligentnu vjerničku dušu, jer podliježe zakonitostima teorema o "sedmoj feti ili sedmom zalogaju".

Znate li što je teorem sedmog zalogaja? Ne? Sad ću Vam objasniti.

Zamislite da Vas na ručak ili večeru pozove osoba od povjerenja ili neki poznati kuhar, pa Vam prije serviranja glavnog jela objasni da je riječ o rijetkom i tajnom receptu koji je u njihovoj obitelj skriven stoljećima. Svakako čete pri tome, lišeni ikakve sumnje, sladostrasno navaliti na jelo i pri prvom zalogaju oduševljeno klimati glavom. Isto čete ponoviti i pri dugom zalogaju, pa ni treći Vas neće pokolebati. Pri četvrtom zalogaju će se ipak uvući crv sumnje, pri petom ćete biti zbunjeni, pri šestom čete još uvijek, iz pristojnosti šutjeti, ali ćete pri sedmom nervozno ustvrditi, "pa ovo je pura (žganci, palenta, ili kako god želite)!".

Našu vjeru je, doslovno, izmislio Sv. Pavle koji Isusa nikad nije upoznao, pa je počeo pričati stvari koje su ga dovodile u stalni konflikt sa Sv. Petrom. Iako su kasniji teolozi taj konflikt zataškali, jer u imali potrebu za likom blizanaca (Petar i Pavle) koji bi, u poganskom Rimu, zamijenili likove Romula i Rema i ostalih čestih blizanaca iz rimske mitologije. Teolozi su tu vjeru, uspješno pretvorili u monoteizam, iako njen osnivač, u prvoj poslanici Korinćanima, jasno kaže "Iako ima mnogo takozvanih Bogova i Gospodara (a zatim potvrđuje), kao što i ima mnogo Bogova i Gospodar, za nas postoji samo jedan.

Mog se djeda jako dobro sjećam, iako mi je, od njegove smrt, prošao veći dio života. Moj je djed bio jako inteligenta čovjek, ali nikad nije uspio doći do "sedmog zalogaja", jer nije se to moglo u doba kad je, za preživjeti, trebalo otići u polje po mraku i vratiti se po mraku. Moj djed je u svojoj sobi imao veliku škrinju u kojoj je držao stvari od vrijednosti (zanimljivo da su unutra bili i bajami i orasi) i u koju nikad nisam uspio povirit, tek bi iz daljine uspio nazreti da je unutra bila presvučena crvenim plišom. U toj škrinji je bila i jedna debela dječja biblija prepuna ilustracija (doslovno slikovnica), i tek bi ponekad moja baka, u večernjim satima, gledala, rukom dirala i vjerničkim oduševljenje komentirala te dječje slike.