Povijest ljudske gluposti

Laž je uvijek bila i uvijek će biti laž, bez obzira kako je zvali.

Laž se rodila u jedinoj državi koja nikad nije uvela pandemijske restrikcije, hladnim morem doplivala u topli zagrljaj željezne ledi, te brodom, koji nažalost nije bio Titanik, dotakla obale na kojim se raširila poput korova na neobrađenoj njivi (jer Pitove ruke, koje cijeli život za dolar rade, više nisu mlade).

Laž se zvala „globalno zatopljenje“ (buuu), i prijetilo je da ćemo se svi spržiti poput letećih ribica, koje su poput Dedalovog sina, previsoko poletjele i završile na užarenoj palubi američkog tankera negdje duboko u tropima.
Nažalost u prošlom desetljeću, baš kao i ovih dana, na američkom tlu su se dogodile grozomorne zime, a led je okovao čak i vječno sunčanu Floridu i veselu Kaliforniju.

Nešto se moralo pod hitno promijeniti, jer nitko ne želi da mistična ljepota globalnog zatopljenja istrune ispod metarskih nanosa snijega. Ideja rješenja je bila jednako genijalna koliko i jednostavna, promijenit ćemo našem snu ime, nećemo je više zvati „globalno zatopljenje“, jer očito... već „klimatske promjene“ (buuu)!

Kako genijalno!! Klimatske promjene pokrivaju sve! Toplo ti je? Klimatske promjene! Zima ti je? Klimatske promjene! Pada kiša? Klimatske promjene! Puše vjetar? Klimatske promjene! Nebo je djelomično sunčano ili djelomično oblačno? Klimatske promjene!

Pa naravno! Jer klimatske promjene traju od kada je svijeta i vijeka.

Kako bilo i kako rekoh, laž je laž kako god se zvala, jer iza oba imena se krije osuda čovječanstva koji se mora nastaviti lupati u prsa ponavljajući mantru „moj grijeh, moje grijeh, moj preveliki grijeh“, dok nas vlasnici svega mrko gledaju i strogim izrazom prijete kažiprstom, jer se mi, u cilju preživljavanja, vozimo u svojim krntijama prema njihovim smrdljivim pogonima.