Garibaldijeva slava još za njegova života nadmašivala je slavu svih današnji zvijezda u svijetu sporta, filma i glazbe. Njegova slava među običnim narodom protezala se daleko od Italije, po cijeloj Europi pa sve do obje Amerike.
1864, četiri godine nakon pothvata „Impresa dei mille“, kako Taliani zovu pothvat kad se Garibaldi iskrcao sa svojih tisuću crvenih košulja (pripadnika Garibaldijevih dobrovoljačkih snaga) na Siciliju u cilju ujedinjenja Italije i osvajanja Napuljskog kraljevstva, Garibaldi odluči, iz nekih svojih razloga, otići u V. Britaniju.
Kad se to pročulo, direktor jedne engleske pomorske kompanije posla po njega jedan svoj parobrod. Pri iskrcavanju u luci Southampton, dočekala ga je ogromna masa ljudi s gradonačelnikom na čelu, koja u njegovu slavu neprekidno i oduševljeno uzvikuje „hura-hura“.
Admiral, zapovjednik vojne mornaričke baze Southamptona, koja se nalazi u blizini, poziva Garibaldija u goste i u njegovu čast organizira vojni manevar, simulirajući vojnu bitku na moru.
Nakon toga Garibaldi odlazi u London, za što mu pripremaju specijalni vlak, cijeli okićen Talijanskim zastavama. Na dočeku u Londonu okuplja se nevjerojatna masa od 500.000 ljudi (prema službenim podacima, a ne prema podacima organizatora). Na izlasku iz vlaka dočekuje ga kočija Vojvode od Sutherlanda u čijoj kući će kao gost boraviti. Od stanice do vojvodine palače, kočiji trebaju šest sati, tolika je bila masa obožavatelja koja je željela vidjeti i dodirnuti Garibaldija, nakon ulaska u dvorište palače i nakon što je Garibaldi iz nje izašao, kočija se doslovno raspala zbog pritiska kojeg je putem činila masa, a koja ga je istovremeno, do posljednjeg trena, držala kočiju na okupu.
Garibaldi provodi vrijeme u Londonu odlazeći na ručak s premjerom, s ministrom vanjskih poslova, zovu ga u posjete najviši slojevi društva a istovremeno i tek oformljeni radnički sindikati na svoje bankete, i Garibaldi se sastaje sa svima njima. Dame iz najviših slojeva društva mu šalju ljubavna pisma, a sluškinje Vojvode od Sutherlanda flaširaju vodu u kojoj se Garibaldi tog jutra umivao i prodaju je ispred kuće gdje postoji redovi onih koji te bočice žele kupiti. Budući kralj Edvard VII dolazi u London samo kako bi ga upoznao.
Postoje naravno i manjina koja nije baš sretna što je Garibaldi uopće došao u London, a kamo li oduševljenjem kojeg su Englezi pokazali, i vrlo je zanimljivo pogledati profil ljudi koja nisu bili zadovoljni. Na prvom mjestu se nalazi sama Kraljica Viktorija koja (iako joj je sin među prvim došao da upozna Garibaldija) kaže „ja se sramim vladati narodom koji je spreman na ovakve ludorije“, također kraljica piše u svom dnevniku „jest, sposoban je, slavan, hrabar i pošten,, ali ipak on je revolucionar!“
Druga osoba koja nije bila zadovoljna je Karl Marx, koji se u to vrijeme nalazio u Londonu, i poput kraljice, smatrao da je sva ta slava koju Garibaldi doživljava, jednostavno dokaz idiotizma mase, jer za Marxa, iako se Garibaldi sastajao s radnicima, također se sastajao s plemstvom, te ga Marx nije mogao smatrati ozbiljnim čovjekom. Ostali koji nisu bili zadovoljni su naravno podržavatelji monarhije koji su imali ogroman strah od Garibaldija i sličnih, kako su oni zvali, subverzivnim elementima.
Vidimo stoga da, osim običnog puka, Garibaldija ne podržava ni europska desnica ni europska (pa čak ni talijanska) ljevica. Razlog tome je što u cijeloj svojoj političkoj i vojnoj karijeri, Garibaldi je uvijek iskazivao umjerene stavove, a koji su mu pomogli da ostvari ono što je ostvario, ujedinjenje Italije i čovjek s titulom „heroj dvaju svjetova“
Da bi u potpunosti shvatili slavu Garibaldija, ispričat ću vam jednu anegdotu. Garibaldi je imao jednu izvanbračnu kćer, koja se našla u nekakvim problemima na Kreti, te je bila u kućnom pritvoru iz koje piše ocu da joj pomogne, te to pismo baci kroz prozor u kuverti s naslovom „za generala Garibaldija“. Dakle, jedno pismo naslovljeno samo „za generala Garibaldija“ bačenog kroz prozor nekog kretskog sela, dolazi do Garibaldija u Capreri, samo tjedan dana kasnije.