utorak, 11.08.2020.

građa za autobiografiju


VELIKI JEBAČI


Godine 1974, da li u proljeće ili jesen, objavio sam u „Studentskom listu“ priču „Veliki jebači“. Sama po sebi bila je to zgođušna pričica, ali ništa posebno osim jedne osobine: koliko znam, bilo je to prvi put u hrvatskoj oficijelnoj književnosti da je upotrijebljena ta riječ, kao imenica i kao glagol. Do tada su se pisci dovijali na različite načine da isto kažu, a ostanu fini. U najgorem slučaju se pisalo slovo J, pa iza njega tri točkice, pa si misli. U mojoj priči nije bilo muljanja, riječ se tretirala kao bilo koja druga i ne samo da se upotrebljavala bez kompleksa, bez opterećenja, onako kako narod govori, nego je i istaknuta u naslovu.

U istom broju novina bila su tri udarna članka. Jedan je nešto zamjerao Jakovu Blaževiću, političaru koji se tada smatrao nedodirljivim, bolje ga bilo ne spominjati ako ga nisi kanio hvaliti. Drugi je bio o kardinalu Stepincu, nešto ni vrit-ni mimo, ali se i njega izvan vjerske štampe praktički prešućivalo, a ako se i pisalo navodio se isključivo kao zasluženo osuđeni reakcionar. Nisam siguran, u varljivom sjećanju mi je da je treći članak bio nešto o Ivanu Supeku koji je nakon „hrvatskog proljeća“ tj, „maspoka“, kako vam drago, važio za oponenta i opoziciju sistemu. Ako se ne varam, naslov trećeg članka bio je „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima“. Cijeli politički spektar je bio pokriven: političar na vlasti, pokojni crkveni autoritet i zvanično obezvlašćeni, ali faktički i dalje ugledan i poznat protivnik režima. Kolporter je izvikivao na Trgu Republike: „Jakov Blažević!“, pa nešto, „Alojzije Stepinac!“, pa nešto, pa „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima!“, a na kraju, da je zvučalo kao zaključak: „Veliki jebači!“, što se sve zajedno moglo razumjeti i kao četvrta pozicija. Nije zanemarivo ni da Hrvati vole kad se njihovo ime izvikuje. Prolaznici su ih u prvi čas s nevjericom slušali i gledali, a onda prvo oprezno, a zatim sve smjelije i učestalije prilazili da si kupe to čudo.

Ništa čudno, učas su se stvorili milicajci i odveli kolportere sa još neprodanim primjercima novina u obližnju milicijsku stanicu u Petrinjskoj „na daljnji razgovor“. Ondje su kolporteri pred zblanutim milicajcima izvukli valjan dokument kojim im se dozvoljava kolportažna prodaja po gradu, te navode svi tekstovi koje smiju pri tome izvikivati, pri čemu su organima sumnjivi naslovi bili pri vrhu, sve besprijekorno uredno ovjereno potpisom i pečatom njima nadređene instance. Nisu mogli vjerovati što im se događa dok su morali vraćati kolportere na mjesto odakle su ih pokupili.

Kolporteri su s Trga Republike nazvali iz javne govornice redakciju „Studentskog lista“ koja se nalazila na ne odviše udaljenom Trgu žrtava fašizma da im donesu još snopova novina. Narod navalio. U nekoliko sati je na Trgu Republike prodano nekoliko tisuća primjeraka. Koliko se pamti, to je bio jedini broj „Studentskog lista“ u njegovoj višedesetljetnoj povijesti koji je rasprodan bez remitende.

Krajem proljeća sljedeće godine pronašla me poruka Joakima Marušića da mu se javim. Dogovorili smo se sastati u slastičarni na kraju lijevog niza kuća u Dežmanovom prolazu, ondje gdje je danas kafić „Velvet“. On je bio bivši nogometaš i izuzetno popularan televizijski režiser koji je napravio legendarne serije „Fiškal“ i „U registraturi“ (a kasnije i „Velo misto“) te niz antologijskih tv-drama, jedan od najcjenjenijih ljudi koji su tada radili na televiziji. Već sam poziv je zvučao suludo, kao da Orson Welles ili Charlie Chaplin pozivaju nekog glumca-početnika da im nešto pomogne, kao da Albert Einstein pita nekog brucoša fizike za savjet. Za početak, nije mi išlo u glavu kako uopće zna za mene, a zatim nisam mogao ni zamisliti što bi on od mene trebao.

Našli smo se, upoznali, sjeli za stol. Žaki – tako su ga prijatelji zvali, a to smo kasnije postali – je počeo: dobio je ponudu da režira otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku. Zadatak je zajeban jer se otvaranje zbiva na pozornici dugoj trideset ili četrdeset, a širokoj svega tri ili četiri metra. Treba neprekidno razigrati cijelu dužinu, da se radnja ne događa na jednom mjestu, a ostalo se umrtvi. Otvaranje će uživo prenositi televizija, pa treba sinhronizirati zbivanja na pozornici i televizijski prijenos, zapravo napraviti dva scenarija za dva istovremena događaja različitih medija. Težak zadatak, gotovo nemoguć. Ranijih godina su scenarije pisali najbolji majstori: Mladen Bjažić, Pajo Kanižaj, Ljubivoje Ršumović i ljudi tog ranga, ali nikome nije savršeno uspjelo. Pored toga, bit će to jubilarni deseti festival u tridesetgodišnjici Oslobođenja, a očekuje da će prisustvovati i osobno drug Tito, pa su svi van sebe. Šibenčani su navrli da te godine režiser bude upravo on, a on im je rekao da ima samo jedan uvjet – da scenarist budem upravo ja.

Da mi je to prepričavao neki kolega-vršnjak, teško bih povjerovao. Ionako mi je zvučalo nevjerojatno. Da mi nije govorio Joakim Marušić, ne bih vjerovao. No kakvog razloga ima Joakim Marušić da se potrudi pronaći me da mi me tako zajebavao?

Otvoreno rekoh da sam iznenađen, da mi ponuda laska, ali nisam siguran da sam joj dorastao. Uostalom – zašto upravo ja? Zašto ja pored svih onih starijih, afirmiranijih, uglednijih, iskusnijih, u svakom slučaju primjerenijih autora koji bi bili sretni da im se isto to ponudi? Pored onih koji su to već radili mogu nabrojati desetke drugih koji bi to napravili bolje od mene.

Žaki je nepokolebljivo presjekao moje dvojbe:

Nitko od njih to ne može napisati kao ti!

Koliko god sam bio inače samouvjeren, u tom konkretnom slučaju bilo bi mi lakše da sam imao samo zrnce Žakijevog optimizma i samopouzdanja. Nikako mi nije bilo jasno kako je Žaki uopće nadošao na mene i zašto se toliko zainatio. Zašto ja? Zašto ja pored tolikih provjerenih i pouzdanih? Odgovorio je tako da mi se sve sijevnulo i potpuno me uvjerio:

Nitko od njih nije napisao „Velike jebače“!





četvrtak, 06.08.2020.

građa za autobiografiju



RIJEČI UBIJAJU


Krle Kebrle je kao najmlađi na katedri, tek nedavno pristigao, dijelio kabinet s još jednim profesorom ili možda čak asistentom, ne sjećam se više točno tko je to bio. Tek, jednom prilikom, zatrebao mi je taj drugi pa sam došao pred vrata, pokucao i ne pričekavši odgovor da je slobodnu ući otvorio.

Za pisaćim stolom sjedila je Tamara Marjanić, gotovo zaklonjena s nekoliko visokih gomila papira, a ona ih razvrstavala u nekoliko drugih, manjih snopova.

Tamara Marjanić bila je izuzetno lijepa djevojka, plava, prozračna, nestvarno lijepa, jedna od onih koje je bio čisti užitak samo ih gledati, a kamoli biti u njihovom društvu, kojima se nitko ne usudi udvarati jer je izgledalo nemoguće da bi tu išta moglo biti, kao da netko pomisli da bi mogao imati išta s anđelom. Bili smo u srdačnim kolegijalnim odnosima. Vidjevši da je sama uđem, zatvorim vrata za sobom i sjednem preko puta nje.

- Što ti ovdje radiš?

- Dao mi Krle da mu sređujem neku anketu. Plaćaju me preko Student servisa. To mi je već treća. Lagan posao, a pristojan džeparac.

Nije to bilo ništa neuobičajeno. Mnogi studenti psihologije i sociologije su već za vrijeme studija dodatno zarađivali kao anketari ili suradnici u istraživanjima. Dapače, neki su od toga sasvim pristojno zarađivali. Krenemo mi veselo ćaskati i učas smo se razdragano cerekali.

Zapeo nam je smijeh u grlu kad na vrata uđe Krle Kebrle. Smrknuo se kao olujni oblak. Nije mogao znati da sam unišao prije dvije minute, moglo mu je izgledati da sjedim ondje već tko zna koliko.

- Što Vi ovdje radite, kolega? - strogo je zapitao.

- Trebao mi je… - rekoh ime njegova cimera. - …pa sam naletio na kolegicu…

- Kolegica ima posla! - oštro me je presjekao.

- Naravno, naravno… - ustanem i krenem prema izlazu. - Svakako, svakako. - I odem.

Desetak dana kasnije ili dva-tri tjedna kasnije, ili je već prošlo mjesec-dva, izlazim iz banke u Ilici kod Mesničke kad naletim na Tamaru Marjanić. Išla je u mom smjeru, pa nastavimo zajedno prema Trgu Republike. Što ima novoga? - zapitam. Kako je završio posao s Krletom Kebrleom?

- Uh! - hukne ona. - Pošandrcao. Imam problema s njim. Piše mi pisma, telefonira usred noći

Nije me to ni najmanje začudilo. Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: nije izdržao gledati je kako mu se vrzma ispred nosa, ako se već odvažio da joj se udvara mora da je procijenio da ima izgleda, a ako je povjerovao da ima izgleda ništa lakše nego da ga to izbaci iz ravnoteže.

- …PRATI ME KROZ GRAD!

Na to sam se fakat zgranuo. Makinalno se okrenem i spazim njegovu glavu s izbuljenim očima kroz gomilu tako dvadesetak metara iza nas. Na trenutak su nam se pogledi sreli u razmaku koji se otvorio između nekoliko desetak prolaznika, a onda se on baci na stranu i uskoći u neki haustor. Vjerojatno se ponadao da ga nisam uočio, ali ja sam tražio upravo njega, pa nisam mogao promašiti.

- Nećeš vjerovati - rekoh Tamari. - Eno ga i sad iza nas, slijedi nas

- Pa rekla sam ti! - reče ona nimalo iznenađena.

Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: ako joj se omakao trenutak slabosti s Krletom, taj se ne može od toga tek tako oporaviti. Ako mu se smilovala dva-tri puta mora da je pomislio da je u raju, pa ako ga je nakon toga odkantala mora da je van sebe, izbezumljen. Slijedi je kroz grad, špijunira gdje ide i s kim, to ne rade ni pubertetlije, mora da je totalno raspomamljen. Ispričam Tamari kako je protekao moj ispit kod Krleta, a kako se dogodilo nedavno, sjećanja su mi bila još svježa, prepuna luđačkih pojedinosti.

Toliko se smijala da se zamalo upišala. Glavinjala je i tresla se, grčila se od cereka, suze su joj napunile oči pa nije vidjela gdje ide, u nekoliko navrata se objesila o mene da ne padne. Da ju je netko promatrao, a nije znao što se događa, pomislio bi da je dibidus pijana ili skroz luda. Nisam ni pokušavao zamisliti kako to izgleda Krletu Kebrleu koji nas gleda odozada. Na Trgu Republike smo se razdvojili, svatko otišao na svoju stranu, a ja se iskreno brinuo hoće li se Tamara uspjeti sabrati da ne padne pod tramvaj u Jurišićevoj.

Relativno skoro nakon toga, možda ni mjesec dana kasnije, izvukao sam se u rano jutro iz jedne kuće na Gornjem Prekrižju gdje sam proveo noć s nekom djevojkom i zaputio se prema gradu da odem na faks. Malo ispod Cmroka zaustavi se pored mene neki auto. Za volanom je sjedio Krle Kebrle. Bilo je ljeto, prozori spušteni, i on zapita:

- Kamo, kolega?

Rekoh da idem na fakultet.

- Idem i ja onamo. Uđite da Vas povezem.

Nisam mogao odbiti, nisam imao izgovora, premda bih najradije izbjegao njegovu pozivu. Obišao sam auto, otvorio vrata i spustio se na suvozačko sjedište.

- Otkuda Vi? - zapitam ga. - Naišli ste kao naručeni - pokušao sam zamaskirati nelagodu.

Raspričao se. Relativno nedavno je kupio obiteljsku kuću u Šestinama. Ništa veliko, ali pristojno, cijena povoljna, kredit podnošljiv, kraj zdrav: tišina, svježi zrak, zelenilo… Idealno za podizanje djeteta. Nabavili su i psa. Sociološki je trend da se srednji slojevi u velikim gradovima sele u prigradske četvrti… Što je god govorio kazivalo je kako je odgovorna i pouzdana glava obitelji, skrban suprug i brižan roditelj. Više sam prečuo nego čuo jer sam panično mislio samo jedno: što ću mu reći ako me išta zapita za Tamaru Marjanić? Možda mi sa svom ovom pričom hoće reći da je epizoda s Tamarom Marjanić završena, pokopana prošlost, da se sabrao i nepokolebljivo nastavio besprijekornim putem?

Baš smo krenuli niz tuškanačku strminu ispod Gvozda kad on reče da je i dijete preselio u dječji vrtić koji je u blizini, evo tu usput, u Kovačićevoj ulici. Znao sam taj vrtić. Dijete jednih mojih poznatih je također išlo ondje, nekoliko puta smo zajedno čekali da ga pokupimo. I danas je ondje dječji vrtić pod istim imenom, dječji vrtić „Tatjana Marinić“. Trideset godina kasnije i moj sin je išao ondje, tri godine smo ga moja supruga, punica ili ja ujutro ostavljali i poslijepodne preuzimali. Da pokažem da sudjelujem u razgovoru i da znam o čemu govori htio sam reći „Dječji vrtić 'Tatjana Marinić“, ali sam rekao:

- Znam! Dječji vrtić „Tamara Marjanić“!

Upravo smo prevelikom brzinom ulazili u blagi zavoj. On se naglo zgrči kao da ga je malj udario u tjeme, silovito cukne volan, auto pojuri prema stupu ulične rasvjete ali ga promašimo za pedalj, prednji kotač ispadne s ceste i zaruje u zemlju, on još snažnije munjevito potegne volan na drugu stranu, vratimo se na cestu ali odletimo u suprotnu traku. Motor je urlao, kotači su škripali. Auto se okrenuo oko sebe za 360 stupnjeva, gume su cvilile. Već sam vidio kako se preokrećemo preko krova i u okretima lupamo o drveće pored asfalta. Srećom nitko nije dolazio u susret i ostali smo na kotačima, a vozilo nastavilo u pravom smjeru, pa je nakon nekoliko desetak metara Kebrle uspio ponovo uspostaviti kontrolu. Cijelo to vrijeme obojica nismo ni pisnuli.

Nastavili smo se voziti ukipljeni, šutke, kao da se ništa nije dogodilo. Tek u Ilici rekoh:

- Ovo je bila opasna strmina. Djeluje kao da nije, ali je.

- Ma da - reče on. - Varljiva cesta. Treba biti vrlo oprezan.

Otprilike tako nešto bilo je sve što smo nakon toga rekli, kao da smo se zamalo skrhali samo zbog mrvicu prerizične vožnje. Tko zna, spekulirao sam, kao što sam ja cijelo vrijeme znao što je jedino što ne smijem spomenuti, kao što sam cijelo vrijeme mislio i ponavljao u sebi „Ne smijem reći 'Tamara Marjanić'. Ne smijem izustiti 'Tamara Marjanić'. Ne smijem spomenuti Tamaru Marjanić…“, tako je onda on možda mislio „Neće me valjda spopasti s Tamarom Marjanić! Neće valjda početi o Tamari Marjanić! Što on uopće zna o mojim vezama s Tamarom Marjanić? Koliko zna?“ i nakon što sam napokon bubnuo jedino što nisam smio nije bio siguran jesam li to zaista bljunuo ili se njegovim prenapregnutim živcima samo pričinilo. Da prebacimo krivnju na okolnosti vožnje i uvjete ceste bilo je obojici umirujuće, makar i ne vjerujući da je tako bilo, makar i znajući da nije.

Zapravo nije bilo čudo što se dogodilo, obzirom na sve što je do toga dovelo. Čudo je da smo se spasili i izišli iz situacije živi i neoštećeni. Da smo se onom brzinom počeli krhati o usputno drveće, do dna strmine ne bi ostalo ništa od nas. Neprekidno u panici i grču da ću potegnuti nezgodnu temu napokon je povjerovao da je sve bezbolno prošlo, zaskočio sam ga kad se opustio i najmanje nadao, u trenutku kad je uklonio obrambene oklope. Malo kad u životu bio sam toliko blizu njegovom kraju. Čistom srećom koja graniči s čudom prošli smo kroz to, nema tog vozačkog umijeća koje u takvim slučajevima spašava, samo sreća. Čudu i sreći mogu zahvaliti da sam trideset godina kasnije vodio sina u taj vrtić.

Treba oprezno s riječima, neoprezne riječi u krivom trenutku mogu doći glave.




utorak, 04.08.2020.

građa za autobiografiju



SESTRA


Došao na Filozofski faks novi mladi profesor, čovjek u ranim tridesetima. Neću reći na koji su ga odsjek primili ni kako se zapravo zvao. Nazvat ću ga Krle Kebrle u spomen jednog mog literarnog lika s kojim dijeli neke osobine. Vjerojatno mu je to bila prva godina da je predavao kao profesor i već na početku prvog sata napravio je krucijalnu pogrešku. Predstavio se i rekao da je funkcionalist. Za mlade sociologe koji su bili vatreni ljevičari i smatrali se marksistima bilo je to kao da im se razmahao crvenom krpom pred nosom. Od tog trena nadalje svaka diskusija nakon predavanja bila je kolektivna ofanziva da mu se nađu pogreške ili slabosti i da ga se natjera priznati da je u krivu i pokaje se, a seminari kod njega su bili neprekidno nadmudrivanje i navlačenje tko je pametniji. Nakon predavanja i seminara društvanca su zažareno raspravljala po birtijama, fakultetskim hodnicima i zakutcima, na stepeništu ispred ulaza što bi bilo bolje da mu se reklo i s čim bi ga se moglo pokušati sljedeći put zaskočiti. Mora mu se priznati da je tvrdokorno odlijevao, što je studentariju samo još više raspomamljivalo. Jedan od predmeta koje je predavao bio je obavezan za nekoliko studijskih grupa i svima je bio tlaka, ali je bio obavezan čak i onima koji su smatrali da im je sasvim nepotreban. Na predavanjima su sjedili izmiješano polaznici raznih studijskih grupa, ali je uvijek bilo nekoliko gnjevnih sociologa da se nikada nije mogao opustiti. Današnjim rječnikom bi se moglo reći da je bio izložen sistematskom studentskom mobingu.

Kad mi je došlo vrijeme da polažem prvi ispit kod njega pripremio sam se kao za malo koji. Nisam želio dopustiti da me uhvati u bilo kakvom neznanju. Bahato sam došao odlučan da izmamim peticu i siguran da će mi to uspjeti.

Ispit je bio zakazan posljednjeg dana prije početka ljetnog raspusta. Kako je predavao na više grupa okupila se povelika gomila. Došao sam na red posljednji, nakon cjelodnevnog čekanja, kad se fakultet već ispraznio, a vani je počeo padati mrak. Sa mnom je ostala neka djevojka koju nikada ranije nisam vidio. Ubrojivši njega, nas smo troje - osim portira na ulazu - vjerojatno bili jedini u cijeloj zgradurini.

Nepoznata i ja smo zajedno prešli prag. On se jedva održavao uspravno na stolici kao iscijeđena spužva. Dok smo prilazili s mukom je procijedio da mu damo indekse. Spustili smo indekse pred njega i sjeli nasuprot, ja do prozora. Prvo je dohvatio njezin, otvorio korice i poluglasno pročitao njeno ime. Zatim je dohvatio moj, ali se zaustavio otvarajući ga i procijedio:

- Ah, vas znam.

Zlokobno sam se iskezio. Na to je djevojka značajno upitala:

- A moje ime vam nije poznato?

Iznenađeno ju je pogledao i bez razmišljanja odrezao:

- Ne.

Nije je smelo:

- Imam isto prezime kao i MOJA SESTRA! - ovo “moja sestra” je gotovo usliknula. Čudna mi čuda da sestre imaju isto prezime?! Da nije tako bilo bi nešto neuobičajeno i zahtijevalo dodatno objašnjenje. Nije ga se dojmilo:

- Imate vrlo rašireno prezime. Znam desetak ljudi s istim prezimenom koji međusobno nisu u rodu.

Ona je zvučala gotovo uvrijeđeno:

- Predavali ste mojoj sestri na Ekonomiji.

Potpuno nezainteresirano je procijedio:

- Predavao sam ondje na zamjeni samo tri mjeseca. Nikoga se ne sjećam.

Na to ona izvali značajno naglašavajući svaku riječ:

- Ali MOJE SESTRE SE SIGURNO SJEĆATE!

On je zblenuto pogleda i nekoliko trenutaka su se gledali kao da odmjeravaju snage dok on ne slegne ramenima i ponovi kao da tjera dosadnu muhu:

- Ne, nikoga se ne sjećam.

Njeno lice je odavalo mješavinu nevjerice i razočaranja kao da su joj sve lađe potonule. Počela je razlagati kako joj je ovaj njegov ispit najmanje važan za ono što ona studira, a preostao joj je posljednji. Taj će joj ispit značiti da je diplomirala, ali ako padne ne samo da joj izmiče diploma nego mora i ponavljati cijelu godinu. Kako je posljednji dan nastave, nema prilike da ponovno dođe polagati, te ona mora proći… Prekinuo ju je:

- Želim vam svaki uspjeh na ispitu, ali ovo što pričate na to neće ni najmanje utjecati.

Krene on s pitanjima. Prvo je bilo banalno jednostavno, te sam odgovorio bez premišljanja. Zatim je pitao nju nešto isto takvo, otprilike kao koja rijeka teče ispod savskog mosta. Pitanje je moglo biti, recimo, kakva je razlika između osnovnog skupa i uzorka.

Ona je s mukom počela cijediti riječi, frfljati i mucati. Odmah je bilo jasno da nema ni najblažeg pojma o ispitnom gradivu. Ne samo da nije dolazila na predavanja nego nije ni otvorila ijednu knjigu. Dubina njezina neznanja bila je zapanjujuća. Nakon nekoliko trenutaka ju je prekinuo da se dalje ne muči i ne blamira, te ponovo uputio pitanje meni, jedva zericu teže od prethodnoga. Odgovorio sam rutinski pomalo se dosađujući.

Na drugo pitanje nije ni pokušala odgovoriti. Samo se zgurila, uvukla glavu među ramena i stisnutih usnica piljila u njega. On joj je uzvraćao pogled očigledno ne znajući što bi s njom. Iznenada mu krv naočigled šikne u glavu kao kad se u prozirnu čašu toči vino pa razina samo raste do ruba. Uši su mu zarudjele. Hukne:

- SJETIO SAM SE!

Njoj lakne. Odahne, opusti se. On se ukruti i buljio je u nju kao da mu se pojavila sablast. Ja sam se pravio da ništa ne primjećujem, a mislio sam ti: evu mu njegov funkcionalizam! Da prekine nelagodu nastavio je s trećim pitanjem. Ni treće mi nije bilo nikakav problem, ali je ona jednako bijelo gledala pokazujući da ni ne razumije pitanje, a kamoli da bi znala odgovor. Vjerojatno druge ispite nije položila na isti način, a s njegovim se nije zamarala i ostavila ga za sam kraj uvjerena da će proći samim tim što će se pojaviti.

Napokon on podigne njen indeks i pruži ga prema njoj:

- Žao mi je, pozdravite sestru, ali ne mogu vas pustiti. Rado bih, ali to zaista nije moguće.

Nije htjela preuzeti indeks nego je počela: ona mora proći! Već ima kartu za autobus da sutra otputuje kući, roditeljima. Svi očekuju da će doći s viješću da je dala sve ispite, da je diplomirala. Kako da kaže roditeljima da je umjesto toga pala godinu, da bi trebala studirati još godinu dana? Iznenada je postala krajnje blagoglagoljiva. Manje-više je raznim riječima ponavljala isto što se svodilo na to da joj mora pokloniti barem dvojku. Između ostaloga je uskliknula:

- To nisam od vas očekivala! Razočarali ste me!

Koliko je ona bila nepripremljena za ispit, toliko je on bio nespreman na tako nešto. Pokušavao ju je prekinuti, zaustaviti… Uzalud. Naposljetku je podigao glas:

- Molim Vas da uzmete indeks i izađete van!

Njoj to nije bilo ni na kraj pameti. Ustala je, nagnula se prema njemu preko stola i urlala mu u lice:

- Morate me pustiti! Morate!

- Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! - neko vrijeme su uglas, u duetu ponavljali svako svoje. Naposljetku je ustao, obišao stol, ugurao joj indeks u torbu, blago je obgrlio oko ramena jednom rukom i obzirno pokušao povući prema izlazu. Ona se grčevito uhvatila za rub stola i zavapila iz sve snage:

- Neee! Neee!

Došlo mi je da mu kažem „Ma pustite je!“, ali sam znao da bi time sve postalo još gore. Tko zna, da me nije bilo možda bi joj i progledao kroz prste, ali si preda mnom - opakim oponentom - to nije mogao dozvoliti. Izokrenuo sam glavu preko granica fizioloških mogućnosti anatomije i zapiljio se kroz prozor pokušavajući signalizirati da nisam prisutan. Za peh, kako je vani pao mrak, prizor iza mojih leđa reflektirao se kao u ogledalu.

On ju je obuhvatio odostraga s obje ruke oko pasa i pokušavao odvući, ali se ona takvom snagom držala za rub da je cimala cijeli stol za sobom. Prstima je pokušavao odvojiti njene prste od stola, ali se ona držala takvom snagom da mu nije uspijevalo, kao da je uspjela zariti nokte u tvrdu površinu, pri čemu se neprekidno derala. Dohvatio je debeli „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića u izdanju „Matice Hrvatske“ i udarao je hrbatom po prstima i nadlanicama da je naposljetku popustila, ali je odmah zgrčila prste kao kandže i krenula mu iskopati oči. Bio je dovoljno viši da je obgrlivši je oko nadlaktica, stisnuvši ih uz tijelo i izvivši svoju glavu unatrag izbjegavao oštre zamahe. Hrvali su se dok je ona vrištala: „Pusti me! Ne diraj me! Ostavi me! Stoko!“, a on je polugurao i polunosio prema vratima. Izbacio ju je na hodnik, naglo zatvorio vrata za njom i zaključao. Ona je počela treskati o vrata da je bilo jasno da ne lupa šakama nego se zaletava na njih cijelim tijelom. Ne bih se začudio da ih je uspjela izvaliti iz ležišta zajedno s okvirom.

Vratio se za svoju stranu stola i svalio na stolicu. Crvenilo je smijenilo bljedilo kao da se pretvorio u kredu. Gledali smo se i šutjeli dok je izvana dopiralo: „Proklet bio! Proklet bio!“ i što sad? Na to je odlučio da se pokušamo praviti kao da se ništa neuobičajeno ne događa i nastaviti s ispitom. Pitao me je nešto što nisam ni shvatio što me pita, odgovarao sam nešto ni sam ne znajući što odgovaram jer je sve zaglušivalo tuljenje s hodnika. Derala se kao da je živu deru. Ushodala se ispred vrata, te naizmjenično neartikulirano revala ili proklinjala i zapomagala: „Kuku-lele, majci! Što si me rodila?! Jao meni, jao, kakav nečovjek!“ i slično, a svaki put kad je prošla uz vrata zatalambasala je po njima šakama i nogama zvjerski režeći. Nas dvojica smo nastavili glumiti ispit jer je njega bilo strah završiti, pa bi morao otvoriti kabinet da me izvede, a mene da bih tada morao izaći van. Stephen King bi našao obilje inspiracija za atmosferu svojih djela u toj situaciji: dva čovjek u klopci oko koje obilazi neprirodna, neljudska, nezaustavljiva i nemilosrdna strana sila i pokušava provaliti da ih dohvati. Nisam svjestan što smo obojica baljezgali, umjesto smislenih izjava prepustili smo se toku svijesti o stručnim temama, izbacivali stručne termine mehanizmom asocijacija, otprilike kao da smo se gadno napušili marihuane. Kroz vrijeme su amplitude njezine ophodnje po hodniku bile sve dulje, nakon što je hodala od jednog do drugog kraja počela je zavijati oko uglova, po snazi dernjave mogli smo precizno pratiti koliko se udaljava. Naposljetku se ustalila kretati u jednom pravcu kružno po cijelome katu, pa kad je bila na suprotnoj strani ne bi se ni čula da na fakultetu inače nije vladala grobna tišina.

U jednom trenutku zatišja je prekinuo:

- Dobro je, prošli ste. Koju ocjenu da vam dam? Jeste li zadovoljni s „dobar“?

Potpuno sam smetnuo s uma da sam došao po peticu i bilo mi je sasvim svejedno, samo da se sve što prije završi. Ipak, kad je već upisao „dobar“ prisjetio se:

- Dolazili ste na predavanja i bili aktivni na seminarima - zaslužili ste „vrlo dobar“… - pa je ispred već upisane ocjene dopisao i „vrlo“, a u zagradu i brojkom 4.

Preuzimajući indeks jedva sam se uzdržao da ne izlanem: „Nadam se da je sestra bila toga vrijedna!“ Umjesto toga samo se pogledali, onako muški, s dubokim razumijevanjem gdje nas kadikad dovede jurcanje za kurčevom pameću.

Izišao sam oprezno iz njegove radne sobe i osluškujući gdje se kreće tuleća zvijer (uspela se na viši kat i kružila ondje), provukao se neosvijetljenim hodnicima do izlaza, a zatim žurno što dalje. Putem sam se nadao da je on sakupio snage, izišao potražiti nesretnicu, te da su - kad me više nije bilo - izgladili problem na najbolji mogući način, ali istovremeno nisam vjerovao da je takav čovjek koji bi tako nešto napravio.







četvrtak, 30.07.2020.

građa za autobiografiju


PLOČA NA VRATIMA

Za neke ispite nakon pola stoljeća znam da sam ih položio i s kojom ocjenom samo zato jer je ostalo zapisano u indeksu kojeg čuvam kao drago uspomenu, ali nekih ću se sjećati dokle sam živ. Jedan od njih je socijalna psihologija. Bio je to obiman i ozbiljan ispit, jednako važan i sociolozima i psiholozima. Predavao je i ispitivao profesor Mladen Zvonarević. U osam ujutro hodnik ispred njegova kabineta bio je krcat. Kad je srušio prvo troje koje su ušli, pa drugo troje, pa treće troje postalo je svima jasno da je ustao na lijevu nogu ili se nije dobro naspavao, a kad je srušio i neke štreberice koje su uvijek polagale u rokovima i dobivale samo petice svi su se pomirili da nitko neće proći. Na kraju, već pred kraj radnog vremena preostali smo pred vratima samo moj dobar prijatelj Martin Čotar, kasnije profesor na pazinskoj gimnaziji, ja i jedan vrlo uočljiv i zapamtljiv lik sa psihologije. Psihologa je malo tko znao, ali su ga prepoznavali svi na faksu jer je izgledao vrlo karakteristično. Imao je izbočene vilice kao njušku, širok spljošteni nos, male upale očice, istaknute kosti iznad očiju s gustim, ravnim, gotovo spojenim trepavicama, nisko koso čelo ne više od dva prsta, hodao je lagano pognut prema naprijed pa su mu dugačke ruke dopirale gotovo do koljena. Ukratko, izgledao je kao neka vrlo rana verzija homo erectusa, a kako nitko nije znao kako se zove spominjalo ga se kao Kromanjonac ili Neandertalac. Bio je zadrti „čičkovac“, u vrijeme „buđenja hrvatskih sveučilištaraca“ strastveni bukač iz prvih redova.

Kako sam na socijalnoj psihologiji marljivo radio cijele godine, a posljednjih mjesec dana se od jutra do navečer pripremao samo za taj ispit, ustao rano da bih došao u zakazano vrijeme, te čekao gotovo osam sat da dođem na red nisam htio odustati premda sam bio uvjeren da nema nikakvih izgleda da ću dobiti barem dvojku. Zvonarević je otvorio vrata, pustio da izađu prethodno troje koje je - naravno - srušio, te nas pozvao da uđemo. Ušli smo pomireni sa sudbinom.

Kabinet mu je bio mali i zagušljiv. Djelovao je još manje jer su uz sve zidove bile stelaže prekrcane knjigama, a knjige, papiri i razne teke u hrpama ležale su po svim uglovima i uz stelaže tako da je ostalo vrlo malo prostora za prolaziti. Nas trojica smo ušli kao janjad za klanje i sjeli na stolice ispred pisaćeg stola dok se Zvonarević nakratko udaljio, vjerojatno do vecea.

Vratio se, ušao u kabinet i zatvorio za sobom vrata. Tek kad je to napravio uočili smo da je unutarnja stranica vrata premazana zelenom bojom kao školska ploča, te da je na njima nešto napisano kredom. Na to je Kromanjonac reagirao kako nitko razuman i pribran ne bi. Iznenađeno, s iskrenim oduševljenjem je uskliknuo:

- Profesore! Pa vi imate na vratima ploču!

Čotar i ja smo bez riječi izmijenili poglede s porukom - ovaj se potpuno otkvačio! Ionako nismo imali nikakvih izgleda, a sad smo već definitivno propali. No Zvonarević se ukočio, polako se okrenuo Kromanjoncu i upiljio u njega razrogačenim očima. Nakon nekoliko trenutaka pomnog procjenjivanja, uvjerivši se da se Kromanjonac ustreptalo divi njegovim vratima, naglo se otkravio:

- Da! Ploča! Tražio sam posebno od stolara da premaže vrata pravom bojom za ploče! Da znate kako se opirao! Da što će mi to! Da nitko drugi to nema! Da mora tražiti po cijelom gradu posebnu boju! Što će mi to?! Što će mi? - furiozno je dohvatio komadić krede s ruba police na dosegu i počeo črčkati nekakve hijeroglife. - Nitko prije vas to nije primijetio! Svi preziru ploče, misle da su zastarjele, ali ploče su idealne. Može se pisati… - krenuo je u podcrtavanje i povlačenje strelica između hijeroglifa - … može se brisati! - dohvatio je komadić spužve i obrisao načrčkano. - Kako praktično! Kad nešto objašnjavam studentima, mogu skicirati dovoljno veliko da dobro vide; kad zatrebam nešto objasniti drugima, prethodno prebrišem… - objašnjavao nam je kako se piše po ploči i briše kao da to nikada nismo vidjeli. - Danas pišu s kemijskim olovkama i flomasterima, preziru čak i olovke! Kao da novo znači da ono staro više ne vrijedi! - Kromanjonac je tiho cvilio upijajući blagodati božanske mudrosti sve dok nije izdržao da ne usklikne:

- Profesore! Kako ste vi pametni!

Čotar i ja smo zamalo propali kroz parket. Zvonarević se preselio za pisaći stol i nastavio: nitko nema razumijevanja za život i potrebe profesora. Eto, sve mu je zatrpano knjigama, ne može se ni okrenuti, a uprava fakulteta mu ne dozvoljava nabaviti knjiga koliko mu je zapravo potrebno. Nema prostora odložiti igdje ni papirić! A te čistačice, ne može se reći je li gore kad uđu, pometu i kao srede kabinet ili kad ih nema mjesecima jer se boje ući da ih kasnije ne grdi da nakon njih ne može ništa više pronaći. Eto kakvi su mu prozori! Mjesecima ih nitko nije oprao, svjetlost jedva prodire kroz njih! U takvim okolnostima su vrata-ploča pravi spas. Da njih nema, uopće ne zna kako bi. Ondje zapiše i ono što ne smije smetnuti s uma, pa to neprekidno ima na oku sjedeći za pisaćim stolom i vidi svaki put prije nego napusti prostoriju. (U jednom od gornjih uglova koje nije brisao pisalo je nešto tipa: APOTEKA, FELGE, KUPUS.) Kromanjonac je neprekidno kimao glavom potvrđujući sve zadivljeniji i slinio. Tek povremeno bi se oglasio sa „Kako pametno! Kako ste se samo dosjetili?! Kako mudro!“ Čotar i ja se nismo usuđivali ni pomaknuti ni pisnuti ni glasnije dahnuti da ne rasplinemo čaroliju nadrealne situacije.

Nakon desetak minuta Zvonarević se iznenada trgne.

- Oprostite. Ma što ja vas to gnjavim mojim problemima…?

- Ma ne, ma ne! - odmah se usprotivi Kromanjonac.

- Niste došli da vas gnjavim, nego zbog ispita. Ali razumijte: nitko ne razumije moje probleme, koliko god da se žalim. Vi ste prvi koji shvaćate…

- Da, da, da…
- soptao je naš kolega.

Čotar i ja - manji od makova zrna.

Profesor je svakome od nas uputio neko pitanje. Bio sam toliko zbunjen da nisam ni pravo razumio što me pita ni što bih mu trebao odgovoriti, bezveze sam trkeljao nastojeći se sabrati. Ni Čotar se nije nešto impresivno iskazao. Kromanjonac je zinuo da počne govoriti, ali ga je Zvonarević prekinuo:

- Ma što se mi zajebavamo, kolege!? Vidim ja da vi sve znate! Dajte indekse! Ionako je kraj radnog vremena, svi smo umorni…

Kromanjoncu je upisao „odličan“, a Čotaru i meni „vrlo dobar“. Izašli smo na hodnik kao u paralelnu stvarnost. Rekoh Čotaru:

- Mislim da je kolega zaslužio da ga počastimo ručkom… - i tako je i bilo.

Otprilike godinu dana kasnije naletjeh na jednu milu kolegicu. Bila je sva očajna:

- Ne znam što da radim. Zvonarević me već rušio dva puta, a sve sam znala! Sad idem treći put, više nisam ni znala što da učim kad sve znam, već sam potpuno luda!

Rekoh joj:

- Kad uđeš i sjedneš, okreni se i pogledaj vrata. Vidjet ćeš da su prefarbana kao da su školska ploča. Pa ti reci prije nego išta započne: "Profesore, pa vi imate ploču na vratima!"

Pričekao sam je da izađe s ispita. Izlazi ona, a usta joj razvučena od uha do uha, smije se kao blesava:

- Kako si znao!?

Nakon toga smo otišli proslaviti. Bila je sjajno raspoložena i požrtvovno mi se zahvalila za savjet koji joj je uklonio satirući teret s pleća, odužila se na najbolji mogući način koji je imala na raspolaganju, na čemu trebam zahvaliti u prvom redu profesoru Zvonareviću. (Hajde, dobro: priznajem. Epizodu s kolegicom nisam odolio izmisliti literature radi, tim lakše što je bilo sasvim moguće da se tako nešto dogodi.)

Da se razumijemo, Zvonarevića kao profesora sam vrlo cijenio. Njegov srednjoškolski udžbenik je bio prva knjiga o psihologiji s kojom sam se sreo. Predavao je razumljivo, njegovi udžbenici su bili vrlo informativni i korisni, odnos prema studentima bio mu je korektan, ispit kod njega bio je težak, ali se nitko nije na to žalio - osim ovom prilikom o kojoj je bila riječ. Ne mogu mu to zamjeriti. Ljudi smo, nitko nije savršen. Možda bi netko tko ga je poznavao bolje od mene bolje znao što je bilo posrijedi, kako to razjasniti.

Mene je ispit iz socijalne psihologije podučio jednoj značajnoj životnoj činjenici, otvorio mi oči da je uočim: svatko ima neku rečenicu na koju je slab, nešto pred čim je bez obrane, slabu kariku u obrambenom sistemu, točku na kojoj se slama ili slijepu pjegu koja mu onemogućuje da shvati da ga se vuče za nos. Kasnije sam se u mnogo navrata u to uvjerio. Obično se radi o nečemu banalnom, često o nečemu samo po sebi bezvrijednom, nekoj trivijalnosti koja normalnom čovjeku ne može ni pasti na pamet ili izgleda potpuno nevjerojatno. Znam primjere vrlo inteligentnih, obrazovanih, principijelnih osoba koje je bilo nemoguće prevariti, potkupiti, preplašiti, navesti na nešto protiv njihove volje koje su vagabundi naveli na svašta besprizornim laskanje, osrednjom večerom ili znajući da su strastveni filatelisti koji sve zaborave kad dobiju novu marku. Bilo koga se može navesti na bilo što - samo treba znati kako.











ponedjeljak, 27.07.2020.

građa za autobiografiju




PRVI PAD


Gotovo sve vrijeme studiranja bavio sam se istovremeno i novinarstvom, a u neko doba sam se toliko njime zaigrao da sam smetnuo s uma polaganje ispita. Uvjeren da sam posljednji ispit dao dva mjeseca ranije, kad sam ne znam zašto pogledao u indeks i vidio da je u međuvremenu proteklo šest mjeseci - pola godine! - zgranuo sam se. Sijevnulo mi je da je vrag uzeo šalu, da je došlo vrijeme da završim školovanje. Popisao sam na papirić preostale ispite i odlučio sve drugo zanemariti.

Odslušao sam sve što je trebalo, pa više nisam trebao odlaziti na fakultet. Majka se zamijenila sa mnom za krevet u kuhinji koju smo pregradili tako da smo sestra i ja ondje spavali, ja se preselio u sobu da se mogu izolirati od svih dnevnih kretanja i posvetio se učenju. Namjestio sam stol pored prozora, natrpao ga knjigama, te ujutro odmah sjedao na radno mjesto i praktički se nisam dizao do navečer. Oko sedam sam izlazio, oko pola osam se nalazio s djevojkom, eventualno smo se našli i sa širim društvom, odlazili u kino, kazalište, „Jabuku“, neki tulum ili slično, najdalje u jedanaest smo bili u njezinoj sobici, a oko ponoći ili malo kasnije sam kretao kući da se sutradan ujutro mogu ispavan ponovo posvetiti knjigama i bilješkama. Mjesečno sam polagao jedan veliki ili dva manja ispita i uredno ih križao na papiriću s popisom. Možda sam nekog mjeseca mogao dati i tri manja ispita, ali sam odlučio - ne, neću žuriti, ići ću postojano, ali sigurno, kao puž.

Koliko sam bio grozan učenik u prvim razredima gimnazije, toliko sam bio dobar student. Prosječna ocjena na ispitima bila mi je nešto viša od 4,5. Razdoblje intenzivnog završnog učenja tokom kojeg sam zanemario novinarstvo trajalo je nešto više od godinu dana. Sjećam se tog vremena kao dijela života u kojem sam bio nepomućeno sretan i svjestan da je tako. Naposljetku mi je ostao samo posljednji dio diplomskog ispita iz filozofije, te napisati klauzuru i diplomski rad iz sociologije.

Posljednji ispit imao sam kod Gaje Petrovića. Vrlo sam ga cijenio, a i on je znao mene kao studenta, te sam mu došao tek kad sam bio temeljito spreman. Dočekao sam red da uđem u njegov kabinet zajedno s jednom kolegicom s velikim sisama s neke druge studijske grupe kojoj je filozofija bila sporedni predmet, ali smo se znali s drugih predavanja i seminara. Bili smo posljednji tog dana, zgrada fakulteta je bila potpuno opustila, a vani je već pao mrak. Nas dvoje smo sjeli ispred Gajinog pisaćeg stola i on je krenuo s uvodnim, laganim pitanjima za početak razgovora.

Osjećao sam se sasvim kao inače, potpuno normalno, čak se sjećam i da sam na prvo pitanje pomislio „Ovo je zaista banalno jednostavno“, ali kad sam zinuo da počnem odgovarati odjednom nisam znao što reći. Glava mi je bila potpuno prazna, tabula rasa, niti jedan podatak vezan uz filozofiju nije bio u njoj ili barem nije bio dostupan. Zgranuo sam se i ukočio, nisam znao što se događa. Znao sam da inače znam ono što me pita, ali u tom trenutku je baš sve ishlapilo. Gajo i kolegica su me zapanjeno gledali jer su i oni bili uvjereni da je pitanje za mene trivijalnost, a ja sam samo šutio. Naposljetku, da preskočimo neugodnu situaciju, procijedio sam „Ne znam“, što su oboje primili s nevjericom jer su se sjećali da smo o tome diskutirali na seminarima i da sam ondje na istu temu bio sve drugo nego nemušt.

Kolegica je odgovorila na svoje prvo pitanje, a onda se Gajo ponovo okrenuo k meni. Ni drugo pitanje nije bilo mnogo teže, ali sam ponovo zanijemio. Zapravo uopće nisam mogao misliti na ono što me pita: samo sam se čudio kako je moguće da mi je glava tako prazna i ljutio se na sebe što sam - na znam kako - dozvolio da mi se to događa. Nisam mogao vjerovati u čemu sam se našao, a izdaja vlastite glave me užasnula - zar je i to moguće?! Očigledno je bilo moguće.

Naposljetku me Gajo pitao da nabrojim tri knjige s popisa literature koje sam pročitao. U drugim okolnostima bih pitanje primio kao uvredljivo, ali tada je bilo samo posljednji čavao u lijesu za pokop mog ispita. Ne samo da sam bio pročitao sve knjige nego sam i neke od njih dobro proučio, pročitao i neke knjige koje nisu bile na popisu, ali ne da nisam mogao nabrojati tri, nego se nisam mogao sjetiti naslova niti jedne.

Da skratim muku zahvalio sam Gaji na prilici da odgovaram i razumijevanju i zamolio ga da mu ne bude neugodno zapisati da sam pao. Ustao sam, oprostio se od njega i kolegice i izišao. Gajo je izjurio za mnom i zvao me da se zaustavim, ali sam bio toliko izbezumljen da sam se napravio da ga nisam čuo. Pojurio je za mnom i stigao me tek na pola stepeništa prema donjem katu. Ondje smo, u polumraku, kratko porazgovarali. Pitao me jesam li dobro. Jesam. Jesam li se pripremao za ispit? Jesam. Ukratko sam mu ispričao kakao sam proveo posljednjih godinu dana. Njegovo komentar je bio da sam se možda naprosto preforsirao, da mi treba dva-tri dana da se opustim i saberem. Nešto slično je i meni palo na pamet. Predložio je da spremi prijavnicu za ispit i sačeka da dođem ponovo za tjedan dana. Zahvalio sam na ponudi, ali rekoh da neću. Kad sam zaslužio pasti - neka padnem. Doći ću na sljedeći ispitni rok. Koliko god sam mislio da razumno djelujem zapravo sam se ponašao kao muha bez glave.

Tako je ispalo da je prvi ispit koji sam pao na Filozofskom fakultetu bio posljednji dio diplomskog. Istini za volju, pao sam i jednu statistika na koju sam kolegijalno izišao uvelike nespreman, ali tom prilikom su popadali svi s godine osim Tanje Rak koja se pravo pripremila, pa to nitko nije računao kao ozbiljan pad, pa ni ja. No ovo me tako presjeklo, posjeklo, da mi je trebalo nekoliko dana da se saberem. Vratio sam se kući, otvorio nasumce prvu knjigu, bacio pogled na stranicu s podcrtanim tekstom i mojim bilješkama na marginama, no tekst mi je izgledao kao da je napisan nekim stranim jezikom kojeg ne znam. Na drugom mjestu na stranici sam znao svaku riječ, ali se nisam mogao usredotočiti da povežem i protumačim tri riječi zaredom. To me je tek samljelo. Užasnuto sam odjurio do svoje djevojke i nisam se odvajao od nje nekoliko dana.

Po povratku kući nisam mogao pogledati knjige za studij koliko su mi se zgadile. Zagurao sam ih u ugao stana i do daljnjega potpuno zanemario. Bjesomučno sam se okrenuo novinarstvu. Pisao sam za „Studentski list“ i „Omladinski tjednik“, objavljivao tekstove i u drugim omladinskim novinama iz cijele Jugoslavije, u tom razdoblju učestalo sam objavljivao u „Startu“, te pisao neke svoje priče. Tek tri dana prije isteka roka za predaju diplomskog rada ponovo sam se prihvatio studijskih obaveza. Pišući sumanuto od jutra do navečer nadrljao sam što se tražilo bijesno udarajući po pisaćoj mašini. Imam kopiju tog rada. Sramotno je neuredan ispisan, uvezan u najjeftiniji ofucani omot. Naslov je bio „Društveni filtri“ i bio je uvelike neakademski, bez fusnota i bez bibliografije, ali se oslanjao na sve što smo učili i bio potpuno originalan, od definiranja pojma do argumentacije i kontekstualizacije, uglavljivanje u ostala sociološka saznanja, pa je bio prihvaćen i obrana rada je bila potpuno netipično iznošenje mojih zamjerki o nedorečenostima vlastitog rada i profesora i asistenata koji su branili i razrađivali koncept koji sam postavio.

Preostalo mi je položiti ispit kod Gaje Petrovića. Došao sam nakon šest mjeseci a da u međuvremenu nisam obnavljao gradivo ni minute, ni zavirio u ijednu knjigu ili bilješke. Pobrao sam sasvim zasluženi „vrlo dobar“ i tako sam studiranje na Filozofskom fakultetu diplomirao saznanjem da moje prethodno bahato samopouzdanje „sve ja mogu“ ne znači da se i ja ne mogu poskliznuti na koru od banane. Zapamtio sam da se i ja mogu slomiti, blokirati, zakazati u potpunosti, a da usprkos tome nisam propali slučaj.





petak, 24.07.2020.

građa za autobiografiju


MASLARIĆ

Treći i četvrti razred osnovne škole išao sam u Zagrebu, u školu u pokrajnjoj tuškanačkoj ulici Jabukovac. Jedan od bližih i dražih prijatelja postao mi je Maslarić. Otac mu je bio narodni heroj i značajan političar, stanovao je u vili na početku Nazorove ulice, te smo do škole dolazili iz suprotnih pravaca. Nakon proteklih desetljeća ne sjećam se više čime smo se zabavljali, što smo se igrali i o čemu pričali, sjećam se prvenstveno da je bio pametan, fin i drag dečko s kojim sam se volio družiti. Ne sjećam se ni jedne zajedničke dogodovštine iz tog vremena, osim posljednje o kojoj upravo počinjem pisati.

Početkom raspusta nakon završetka četvrtog razreda dogovorio sam s Marinom Vrhovac, jednom od najljepših vršnjakinja iz škole koja je stanovala u posljednjoj tuškanačkoj kući uz sam Cmrok, da je posjetim. Ustreptalo sam grabio po najvećoj vrućini uspinjući se duž Tuškanca veseleći se da ću je vidjeti bez okruženja ostalih školaraca da bi ondje, u njezinom vrtu, u ugodnoj sjeni ispod ogromnog hrasta zatekao da je već s njom u društvu moj prijatelj Maslarić. To me razgnjevilo i izbacilo iz ravnoteže. Da li je on čuo kad smo se Marina i ja dogovarali, pa došao nepozvan upravo u to vrijeme? Bilo je prilike da mi kaže da kani doći do Marine, ne bih ništa zamjerio, ali to što me nije upozorio doživio sam kao izdaju i prevaru. Uostalom, kog se vraga uopće vrzma oko nje? Umjesto da se veselim s njom počeo sam se svađati s njim. Što je najgore, Marina se nije opredjeljivala između nas dvojice, nije stala na moju stranu, pa je izgledalo moguće da je ona namjerno pozvala obojicu u isto vrijeme. U jednom trenutku smo stajali sučelice i vikali jedan na drugoga, a Marina je sjedila u podnožju drveta i promatrala nas kao da se zabavlja. Iz mene je provalio čisti bijes i silovito sam ga opalio šakom pravo u čelo. Pao je na leđa kao daska. U sljedećem trenu sam već duboko požalio zbog tog udarca, užasnuo se što sam napravio, i ne čekajući da se prijatelj podigne iz trave okrenuo se i bez pozdrava, ne osvrćući se, ostavio ih oboje samo da što prije pobjegnem prije nego napravim nešto još gore, ljut i jadan da jadniji nisam mogao biti.

Dan kasnije odveli su me roditelji na more, kasnije je on bio negdje na ljetovanju, na jesen sam krenuo u peti razred ponovo u Bjelovaru, kad sam vratio u sedmi nisam više išao u školu na Jabukovcu nego jednu drugu u centru grada, upisali smo se u različite gimnazije… Godinama se nismo više ni vidjeli.

Sjetio sam se svega toga svaki puta kad sam prošao uz Marinin vrt i svaki put mi je došlo za popizdit, pa ni Marinu više nisam volio sresti ma gdje to bilo.

Šezdeset i devete počeo sam pisati za „Omladinski tjednik“, novine gradske organizacije Saveza omladine, pa su me novinarski zadaci odveli na neke omladinske konferencije. Ondje sam ponovo, nakon više godina, sreo Maslarića. On je postao omladinski aktivist, možda je čak i imao nekakvu funkciju na nižoj, općinskoj razini. Uglavnom, on u sakou, košulji s kravatom, uredno ošišan; ja u džemperu s visokim okovratnikom, beatles-frizuri i bradat. Ipak smo se odmah prepoznali.

Prišli smo si u pauzi i pozdravili se, ali nam razgovor baš nije išao. Obradovao sam se, ali mi je bilo i neugodno, kao da sam imao gvalju u grlu. Zapravo sam se sramio zbog onoga što se dogodilo prilikom posljednjeg susreta kao i zbog toga što sam dozvolio da to pokvari naše prijateljstvo. Uglavnom smo se konvencionalno razgovarali „Kako si? Što ima novoga?“ i slično, sve najpovršnije moguće.

Sljedećom prilikom se situacija ponovila. Da sam bio iskusniji progovorio bih o onome što me mučilo, pa bismo to možda izgladili. Ovako se to ispriječilo među nama kao neprelazno opterećenje. Raspitivali smo se je li tko što čuo o curama i dečkima s kojima smo svojevremeno išli u zajednički razred, svatko je znao ponešto malo, razgovor je tekao uz zapinjanje, pa smo nastavak zasjedanja dočekali kao olakšanje.

Takvi susreti su se ponavljali neko vrijeme jednom, dvaput mjesečno, jednom u dva mjeseca… ali nikada nam nije palo na pamet da itko predloži da sjednemo na piće nakon završetka službenog okupljanja niti da se dogovorimo naći negdje u gradu.

„Omladinski tjednik“ je šezdeset i devete bio buntovnički list na tragu šezdeset i osme. Sedamdesete je glavni urednik posao pokojni Goran Grubišić koji je izokrenuo list na hrvatovanje. Iz broja u broj je bilo sve više hrvatskih pletera, kralja Tomislava i ostalih mitskih drevnih kraljeva, list je naizgled postajao sve dosadniji, sve su prisutnije bile teme kako je Hrvatska eksploatirana i zapostavljana, dok se jednoga dana nismo dobrano posvađali i ja prestao pisati za njih.

Kratko vrijeme nakon toga naletio sam na Stjepana Čuića. On je bio glavni urednik „TLA“, „Tjednog lista omladine“, republičkog lista Saveza omladine. Bili smo u dobrim odnosima, cijenio me kao novinara, pa me čim je čuo da više ne radim u „Omladinskom“ pozvao da uđem u redakciju „TLA“. Pristao sam, ali sam ondje naišao na drugu nevolju, Milana Ivkošića, Čuićeva zamjenika. On je bio pravi zloduh. Njegovi idoli bili su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i slični, Ivan Zvonimir - Čičak i Dražen Budiša, o kojima je moje mišljenje bilo vrlo nisko. Počeli smo se prepirati praktički od prvog dana što sam počeo zalaziti u redakciju. Čuić se u početku nije mogao opredijeliti između nas dvojice i naših stajališta, ali nakon jednog mog komentara u kojem sam nagovijestio političku propast tadašnjih uglednika, Ivkošićeva divljanja nakon toga i nakon što su iz Saveza omladine zamjerili objavljivanje mog teksta priklonio se Ivkošiću. Tako sam prestao pisati i za „TLO“.

Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se čuveno Karađorđevo. Dapčevička, Tripalo i Pirker su otpisani, „hrvatski sveučilištarci“ na čelu sa Čičkom i Budišom rastjerani, Grubišić, Čuić i Ivkošić smijenjeni, „TLO“ je prestalo izlaziti.

Nisam likovao jer sam odlučio da se sve to mene više ne tiče. Prošlo je još nekoliko mjeseci kad me iznenadio poziv novog rukovodstva koje je preuzelo republički Savez omladine da se priključim ekipi sa zadatkom da ponovo pokrenemo „TLO“. Novinarstvo mi je nedostajalo, pa nisam mogao odoliti da se ne javim. Pored mene pozvani su Inoslav Bešker i Nenad Prelog, moji prijatelji s kojima sam radio u „Omladinskom tjedniku“, Vladimir Matek iz „Studentskog lista“, diplomirani medicinar koji se umjesto da liječi ljude posvetio novinarstvu i kasnije završio radni vijek u Ministarstvu vanjskih poslova, Jasna Petrović, Revolucija osobno, koju sam znao iz „Andersena“ te radio s njom u „Plavom vjesniku“, te - na moje čuđenje - i Milan Ivkošić. Redakcijski sastanci su na momente naličili na ludilo. Jasna Petrović je zažareno zazivala da je pravi čas da se nastavi revolucija, a Milan Ivkošić hodao po prostoriji, mahao rukama, čupao kose i zdvajao: „Tenkovi su na ulicama! Krv teče potocima…“ Bešker je na tako što obično odlazio do prozora, virnuo van i objavljivao: „Ne vidim tenkove. Ne vidim krv, kamoli u potocima…“ Matek je s otprilike metar i devedeset i sto i četrdeset kila žive vage bio faktor stabilnosti da se ne potučemo. Sastanci redakcije bili su ideološko prepucavanje u jednakoj mjeri koliko i priprema za ponovno pokretanje novine. Moram priznati da mi netko vrijeme mnogo toga nije bilo jasno. Umjesto izjašnjavanja kako vidim povijesni moment u kojem smo se našli ograničio sam se samo na pitanja vezana uz novine, ali ni ja nisam mogao vječno odlagati. Naposljetku je došao dan kad sam na jedvite jade uspio izbjeći da se očitujem, ali je bilo jasno da mi već sutradan to neće uspjeti.

Te noći s dogodio jedan od najčudnijih događaja u mom životu.

U to sam vrijeme hodao s jednom krasnom djevojkom koja je stanovala na početku Preradovićeve ulice, u blizini Cvjetnog trga. Preko dana sam odlazio na fakultet, u redakciju „TLA“, učio kod kuće, a oko pola osam smo se nas dvoje nalazili. Naše društvo je gotovo svakodnevno zasjedalo u restoranu „Drina“, pa smo ondje obavezno svratili ako nismo otišli u kino ili kazalište. Njezina majka je svakog dana čvrsto zaspala oko devet sati, pa smo se djevojka i ja uvlačili u njezinu djevojačku sobicu oko ili malo iza deset. Iza ponoći do prije jedan iza ponoći svake noći išao sam pješke do Reljkovićeve ulice, male malo poznate ulice odmah iza Vinogradske, gdje sam stanovao s majkom i sestrom. Jedne noći me je u Ilici zatekao neuobičajen, čudan prizor. Pusta Ilica je bila u gustoj magli kakvu ondje nisam vidio nikada prije ili kasnije. Iznenada, kad sam bio otprilike kod Mesničke ulice, iz magle je pred mene izronio mali pas. Kad je došao blizu prepoznao sam da je to neki omanji terijer, a istovremeno sam ispred sebe spazio i siluetu čovjeka koji mi je pristizao u susret. Tek na nekoliko metara sam ga prepoznao - Maslarić.

On se nije ni najmanje iznenadio. Dapače, držao se otprilike kao da smo se našli na dogovorenom sastanku. Nikada ranije ga nisam ondje sreo, a kamoli u to vrijeme, pa sam morao upitati:

- Odakle ti?

Rekao je da je izišao prošetati psa i zapitao imam li što protiv da mi se pridruži u šetnji. Nisam se usprotivio. On se okrenuo i krenuli smo dalje zajedno sa psom koji je trčkarao nekoliko metara ispred nas.

Nakon nekoliko koreaka počeo je govoriti bez ikakva uvoda. Ispričao mi je da radi u SUP-u, da on osobno nije zadužen za praćenje „mog slučaja“, ali da kolega s kojim ima prislonjene radne stolove prati što se događa s „TLO“-m, pa kako me zna zanima ga, sluša i pamti što do kolege dolazi, a kadikad i prelista cijeli fascikl. Nisam trznuo na spominjanje „slučaja“ iako mi trenutak ranije nije padalo na pamet da bih mogao biti dijelom ikakvog „slučaja“, te sam ga šutke pustio ga nastavi. Bez ikakvog komentara ispričao mi je nekoliko pojedinosti s redakcijskih sastanaka, zatim nekoliko pojedinosti iz telefonskih razgovora koje su mi rekle da se naši telefoni snimaju, a zatim dvije-tri pojedinosti iz nekih razgovora u četiri oka koji se nikako nisu mogli prisluškivati. Ispričavši što je imao bez ikakvog komentara ili savjeta na uglu s Krajiškom smo se oprostili i on je skrenuo, te se rasplinuo u magli kao što se pojavio.

Sve zajedno je djelovalo nestvarno, kao prizor iz filma, kao literatura, ali mi je nakon njegove priče sve odjednom sjelo na svoje mjesto, sve se uklopilo. Čak i to kako smo se sreli prestalo me čuditi. Očigledno je negdje postojao zapisan moj uobičajeni dnevni raspored, uključujući da između ponoći i jedan sat prolazim pješice Ilicom. Dileme što reći na sljedećem redakcijskom sastanku su nestale, sve mi je postalo jasno.

TLO“, nažalost, nije imalo sjajnu sudbinu. Usprkos uvjeravanjima omladinskog rukovodstva da nećemo imati financijskih problema, da ćemo biti solidno osigurani, na osnovu kojih smo tiskali prvi broj na 56 stranica, već sljedeći smo objavili na 48, naredni na 36, da bi peti broj bio objavljen na 24 stranice, nakon kojega se „TLO“ zauvijek ugasilo. Nikakva šteta. Čak ni u vrijeme kad smo ga pokušavali ponovo pokrenuti, kada je bilo bolje nego ikada ranije nije bilo ništa posebno.

Maslarića, što je čudno jer smo nastavili živjeti u istom gradu, nikada kasnije nisam sreo. Doduše, kako je otada prošlo pola stoljeća možda sam ga sreo nedavno, ali se nismo prepoznali. Dapače, zaboravio sam čak i ako mu je ime, ne znam ni da li je još živ, ali ga i dalje ubrajam među prijatelje.







srijeda, 15.07.2020.

univerzalni garantirani temeljni dohodak


OKOLO KERE


PA NA MALA VRATA



Živjeli smo u socijalizmu u kojem je osnovno društveno-ekonomsko načelo bilo „svatko prema sposobnostima - svakome prema njegovom doprinosu“. Nažalost, svi nisu imali priliku da iskažu svoje najbolje sposobnosti jer su se one mogle ostvariti jedino u okviru realnih društvenih mogućnosti. Dio ljudi se nije mogao iskazati nikako jer je postojao manjak radnih mjesta zbog kojeg su otišli u „gastarbeitere“. Ipak, za veliku većinu ljudi koji su živjeli i radili u Jugoslaviji to je bilo otprilike tako.

Od socijalizma se dočekivalo da razvojem dovede do komunizma u kojem će osnovno društveno-ekonomsko načelo biti „svatko prema sposobnostima - svatko prema potrebama“. Naravno, pod „potrebama“ se nisu podrazumijevali umjetni nokti, dizajnerske torbice, skupi satovi ni jahte duže od četrdeset i dva metra. Definiranje potreba je daleko bliže onome kako danas zagovaratelji univerzalnog temeljnog dohotka traže nužni prihod dovoljan za pristojan život: svatko treba imati dovoljno prihoda za dovoljno zdrave hrane (i vodu), za pristojnu odjeću, zadovoljavajući smještaj (stanovanje), školovanje i medicinsko osiguranje. Marx je sigurno u „potrebe“ uračunavao i zadovoljavanje kulturnih, sportskih i srodnih potreba u dovoljnoj mjeri na razuman način. Dapače, Marx je razlikovao i „carstvo nužnosti“ od „carstva slobode“. Socijalizam bi spadao u prvo jer se u njemu još mora raditi, proizvoditi otprilike onako kako se u Bibliji opisuje rad kao prokletstvo prilikom istjerivanja Eve i Adama iz raja, da će morati mukotrpno raditi „u znoju lica svoga“ da bi se prehranili. Komunizam je za Marxa u „carstvu slobode“ u kojem svatko može birati hoće li prijepodne biti ratar, popodne ribar, a navečer pjesnik. No sloboda uključuje i da bilo tko slobodno može odabrati da neko vrijeme neće raditi ništa, da će naprosto ljenčariti ili se odmarati ili se tek pripremati za neki posao, što je kroz povijest bila privilegija pripadnika vladajućih klasa, ali suvremenim razvojem tehnologije, kompjuterizacijom, umjetnom inteligencijom i robotizacijom, postaje moguće svakome.

Marksistički koncept komunizma i projekt univerzalnog temeljnog dohotka imaju velike sličnosti da se komotno može reći da su jedno te isto. Marksisti su tumačili da se društveno-ekonomske formacije poput robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i socijalizma smjenjuju revolucijama, nasilnim prevratima, ali socijalizam prelazi u komunizam mirnim razvojem. Tako se i projekt univerzalnog temeljnog dohotka kani ostvariti demokratskim metodama, pa iako je po širini, dosegu i dugini promjena zapravo revolucionarna promjena cijeloga društva, isključuje nasilan prevrat koji je do sada bio prvo ili najpoznatije obilježje revolucija. S druge strane, nakon što se svima zadovolje osnovne potrebe, ni marksizam ni projekt univerzalnog temeljnog dohotka ne anatemiziraju luksuz. Ukoliko je netko sposoban i u prilici pošteno zaraditi za bilo kakav luksuz, a sam luksuz nikome ne šteti, što da ne?

Ljevičarski naivčine i dogmati smatrali su da je ostvarivanje komunističkog društva voluntaristička akcija ostvariva u drugom ili trećem petogodišnjem planu, bilo je slučajeva gdje se to odmah pokušavalo riješiti proklamiranjem uz pomoć vojne sile, ali svi takvi pokušaji su završavali u katastrofalnim slijepim ulicama. Bazično je to isti način razmišljanja kakav vodi petinu građana S.A.D. koji vjeruju da će se Isus vratiti na Zemlju još za njihovog života. Uravnoteženi, razumni ljevičari vjerovali su da će komunističko društvo neizbježno nastupiti, ali će to biti u neodredivo dalekoj budućnosti do koje će se trebati izmijeniti nekoliko generacija.

Nitko ili malo tko je mogao očekivati takav siloviti razvoj proizvodnih snaga kakav se ostvario u posljednjih nekoliko desetljeća. To je osnova najvećoj razlici klasičnih ljevičara koji su željeli i očekivali komunizam i zagovaratelja univerzalnog bazičnog dohotka. Ovi drugi su uvjereni da je univerzalni temeljni dohodak faktički moguć već danas, da se treba početi raditi na njegovoj primjeni odmah i da je ostvarenje moguće zaista brzo.

Većina ljudi koji se prvi put susreću s idejom univerzalnog temeljnog dohotka ili koji je već po inerciji odbacuju bez stvarnog razmišljanja prvo će ustvrditi da je zamisao lijepa, ali - nažalost - neostvariva. Nijedno društvo na svijetu nije dovoljno bogato da si tako nešto može priuštiti. Srećom, ovo posljednje naprosto nije točno. Točno je upravo suprotno.

Recimo, godine 1964. američki predsjednik Johnson objavio je „rat siromaštvu“. Izračuni su pokazivali da je godišnja suma dovoljna da svi građani dobiju univerzalni bezuvjetni temeljni dohodak jednaka četvrtini godišnjeg američkog budžeta za naoružanje i vojsku, dakle, da je riječ o sredstvima koje su S.A.D. mogle osigurati da se ništa drugo ne promijeni, ali bi uvođenjem UBI-a započela promjena mnogo čega.

Vjerujem da je projekt bezuvjetnog univerzalnog temeljnog dohotka najvrjednija civilizacijska zamisao koju čovječanstvo ima, te da će do kraja dvadeset i prvog stoljeća (a želio bih i nadam se i ranije) biti i ostvaren.

Klasične revolucije bile su „glavom kroz zid“, projekt univerzalnog garantiranog temeljnog dohotka je „okolo kere pa na mala vrata“.






četvrtak, 09.07.2020.

posljednje počivalište



"NEBESKO GROBLJE"


Što je čovjek stariji, slabiji, bolesniji, to mu češće padaju na pamet umiranje, smrt, sprovodi, prolaznost kao takva i slične teme. Ljudi odjednom počnu brinuti o grobnom mjestu, grobnici, oporučno traže da ih se pokopa u rodnom kraju, počne ih opterećivati ono na što kroz život nisu obraćali pažnju ni pridavali važnosti.

U zapadnoj civilizaciji prakticiraju se dva načina zbrinjavanja tijela pokojnika. Tradicionalni je da se pokopa u zemlju, novijeg datuma je spaljivanje, pa se pepeo ili negdje rasipa ili pohrani na groblje. Praksa da se preminuli na pučini omotaju u plahtu, oterete topovskom kuglom i bace preko palube je već stoljećima napuštena.

Naravno da je preminulom svejedno što se događa s tijelom, ali za života mnogima to jest važno, a nitko nije baš potpuno ravnodušan. Religioznim ljudima je uglavnom stalo da posljednji ispraćaj i zbrinjavanje trupla budu u skladu s religijskim zahtjevima. Čak i ateistima unaprijed nisu mile pomisli što će se nakon smrti s njima dešavati, koliko god zastupaju da ono što preostane više neće biti oni.

Spuštanje u duboku rupu u zemlji i zatrpavanje djeluje klaustrofobično. Prizivanje prizora crva koji će nagrnuti je gadljiva. Alternativa, krematorij, nije nimalo estetska: previše podsjeća na pećnicu u kojoj se cvrlji pečenka.

Čisto teoretski postoji i treći način, skup i kompliciran, te rijedak, egzotičan i beznadno naivan: neki su zatražili da im se leševi duboko zamrznu i čuvaju do vremena kad će razvoj medicinske tehnologije omogućiti da se odmrznu, ožive i izliječe od boljetice od koje su umrli. Praktički možemo zanemariti postojanje te mogućnosti.

Starogrčko je učenje da se sve na svijetu sastoji od četiri elementa: zemlje, vatre, vode i zraka. U skladu s tim možemo reći da se danas prakticira odlaganje ljudskih fizičkih ostataka u prva dva, zemlju i vatru. Voda se više ne koristi, osim u zanemarivoj varijanti agregatnog stanja leda ili za rasipanje pepela u more, rijeke i jezera, ali to su već nevažne varijacije nakon što je kremacija obavila ključni posao.

Preostao je zrak.

Prisjećam se scena iz westerna. Jahači prolaze prerijom, a na brežuljku u pozadini je grob indijanskog poglavice. Truplo na ležaju je uzdignuto na visoke motke da četveronožni grabežljivci s tla ne mogu raznijeti kosti, omotano u ponjave i bizonovo krzno da se leteći lešinari ne mogu osladiti. Nema pokapanja u hladnu i vlažnu zemlju, nema cvrčanja masti i kose u plamenu; tijelo se izloži vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga lagano prekriva. Iste takve načine zbrinjavanja pokojnika koristili su svojevremeno i australijski Aboridžini.

Recept je danas moguće, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, besprijekorno izvesti daleko solidnije. Mrtvo tijelo umetnuti u čahuru od fine žičane mreže kroz koju se ne mogu provući kukci; ta se čahura smjesti u aluminijski omotač s oknima da se ni najmanja prica ne može provući, dovoljno jak da ga ni najsnažnije ptice ne mogu raskidati; sve se podigne na tri do pet metara visine na jednu, dvije ili tri čvrste metalne motke da ni medvjed ne može dosegnuti ni oboriti. Tijelo u središtu je samo u laganoj odjeći izloženo vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga nježno prekriva. Nakon nekoliko godina kad glavnina tijela nestane u atmosferi, ostatak se može pokopati u malo većoj kutiji za cipele ili spaliti i rasuti pepeo. Možda se takve pogrebne čahure mogu razmjestiti po nekoj drevnoj šumi…

Još je jedan razlog zašto su pomisao na pokop i spaljivanje nelagodi. Pobuđuju arhetipski strah od mogućnosti da netko bude živ zakopan ili živ spaljen. Jedna od najgorih priča koje se ne volim ni sjetiti da mi ne pokvari raspoloženje je arheološko istraživanje nekog engleskog srednjevjekovnog groblja. Istraženo je nekoliko stotina grobova i pronađeno da je veliki broj mrtvaca, zapanjujući postotak koji se izražavao dvoznamenkastom cifrom, imao na prstima ruku do kostiju odvaljene nokte. Istovremeno su na ostacima dasaka ljesova pronađene ogrebotine, što je značilo da je jedan dio pokojnika živ sahranjen, da su se probudili u drvenom sanduku duboko zakopani i pokušavali osloboditi.

Nije poznato zašto su se ondašnji ljudi žurili pokopati pokojnike koji su tek zamrli, izgledali preminuli, ali zapravo nisu bili mrtvi, pa su se kasnije oporavili. Možda je vladala neka epidemija, možda kuga, zbog koje su nezaraženi žurili bez dovoljne provjere ukloniti svakoga za kojeg su povjerovali da je izdahnuo. Što god bilo, učinak je bio najgori mogući.

Strah od toga da se bude živ zakopan jedan je od najgorih arhetipskih strahova, čest i kao raširena noćna mora, san iz kojega se budimo okupani hladnim znojem. Odmah uz njega je i strah od toga da se bude živ spaljen. Oba straha su tim gora jer su kroz povijest mnogi zvjerski mučitelji primjenjivali oba ta načina za likvidiranje žrtava na koje su se okomili.

Upravo zbog te grozne mogućnosti, koliko god danas bila neznatna, praksa obdukcije leševa je dobrodošlo osiguranje koje svatko može poželjeti i, po mogućnosti, osigurati. Doniranje organa je još smislenije.

Zamisao „zračnog groblja“ ima i prednost da bi u potpunosti uklonila oba arhetipska straha. Ukoliko bi se netko kojim slučajem trgnuo iz prividne smrti, to ne bi bilo ni u trenutku kad sukne plamen u spalionici krematorija niti početak neopisive dugotrajne agonije. Bilo bi dovoljno da otvori poklopac čahure i ponovo ugleda nebo.

Stare ratnike su pokapali s oružjem. Suvremenog čovjeka bilo bi primjerenije spremiti na posmrtni ležaj s mobitelom (uz dodatne baterije koje osiguravaju još sedmice rada) na kojem je instalirana aplikacija za prepoznavanje nekoliko uzastopnih udisaja ili pokreta, te odmah dojavljuje dalje.

Antropolozi povezuju sam početak civilizacije uz pojavu grobova i posmrtnih ceremonijala. Civilizacija se uvelike promijenila, jedino je to ostalo suštinski isto: rupa u zemlji „i sve su ostalo nijanse“. Možda bi za daljnji razvoj civilizacije bilo korisno da se upravo ono s čim je započela napokon osuvremeni.



nedjelja, 05.07.2020.

građa za autobiografiju

Pedesetih smo godina živjeli u Bjelovaru. Majka nikako nije mogla srasti s provincijom, pa smo svakom prilikom, obrazlažući to svim mogućim razlozima i izgovorima išli u Zagreb. Majka bi spakirala kofer, zgrabila me za ruku i prosiktala ocu: "Idem! Vratim se kad me vidiš!"

Iako je bjelovarska željeznička stanica bila pet minuta od kuće, na vlak smo dolazili barem pola sata ranije, da nam stanica ne pobjegne, kao da s koferom na stanici majka više nije ondje.

O, kako je bilo dosadno čekati! Morao sam stajati mirno, a majka me grčevito držala za ruku, da ne bih pao pod vlak. Stanica je opasno mjesto! A majka je bila kao oduzeta, obuzeta, uznemirujuće daleko.

I kako mi je bilo dosadno, jedino što mi je preostalo bilo je prepustiti se maštanju. Lav iz cirkuskog vlaka napada majku i ja je spašavam! Vodi me na sladoled! Recimo ý u stanicu ulazi moćna lokomotiva ý kroz oblak pare i pakleno vrcanje varnica, žar iz dimnjaka, iskre od kočenja ispod kotača; reflektor kao kiklopovo oko; a ja strojovođa, visoko gore krotim zmaja ý a na peronu okupljene sve djevojčice iz vrtiča i razreda predvođene najzgodnijima - Lidijom Hajnc, Bubom Peranić i Amirom Hasanbašić - udivljeno me gledaju.

Zagrebački prijatelji na Slavujevcu su me veselo dočekali, a ja jedva stigao da se ubacim među njih. Kako sam ja došao iz svijeta, na meni je bilo da ispričam što ima novoga u svijetu, a kako nisam znao ništa novoga preostalo mi je samo da izmislim:

- Vidio sam američki vlak!

Prijatelji su se zainteresirali. Kakav vlak? Vojni. Kako sam znao da je američki? Imao je nacrtanu američku zastavu na parnom kotlu, a na vagonima je pisalo U.S.Army. Kako sam znao da je vojni? Zato jer je na vagonima vozio tenkove, džipove i vojne kamione, a pratili su ga američki vojnici. Dok je vlak stajao na stanici u Križevcima gdje smo presijedali tri vojnika u američkim vojnim uniformama su sišli s vlaka i stajali nedaleko mene. Jedan je bio crnac, ogroman, rukavi košulje uniforme su bili napeti do granice pucanja na mišićavim rukama… Bio sam inspiriran i uvjerljive pojedinosti su samo vrcale.

Danas mogu iskonstruirati zašto sam pribjegao upravo toj izmišljotini. Utvaram si da mi je to retroaktivno jasno, a vrlo je moguće da je bilo upravo tako. Zašto sam izmislio vlak? Pa zato jer smo doputovali vlakom, jer smo se dosađivali stojeći na stanicama u Garešnici i Banovoj Jaruzi, jer smo presjedali u Križevcima i čekali sat vremena da dođe kompozicija s kojom ćemo nastaviti, jer mi je pradjeda Otata bio strojovođa… Zašto američki? Zato jer je djed kojemu smo putovali bio strastveni obožavatelj Amerike, reklo bi se ý bio je promamerički orijentiran, polagao je sve nade u S.A.D. da će Sjedinjene Države doći u Jugoslaviju i srušiti mrski komunizam i jedilo ga je što oklijevaju, otežu, odgađaju… Zašto vojni? Zato jer sam gledao u kinu američke ratne filmove „Junaci avijacije“, „Pustolovine u Burmi“, „Do pakla i nazad“ i „Pijesak Iwo Jime“. Američki ratni filmovi bili su daleko omiljeniji od domaćih partizanskih i ruskih ratnih filmova. Crvena armija i partizani patili su od gladi i tifusa, smrzavali se, bili loše obućeni i bez municije, dok su Amerikanci neprekidno pušili i žvakali kaugume. Ruski i partizanski filmovi bili su dosadni predvidljivi, dok su američki bili zaista zanimljivi. Pričao sam dečkima o američkom vlaku jer bi i mene veselilo da sam ga vidio, pa neka i njih obraduje. Čak su mi i zavidjeli! Naravno da su mi sve vjerovali jer sam bio vješt u izmišljanju, pričao blagoglagoljivo i s uvjerenjem, pouzdavajući se da su i neke druge moje još fantastičnije priče bile prihvaćane kao istinite - recimo, da u Bjelovaru imam metar dugački vatrogasni automobil od metala, sve kao pravi, i šiljilo za olovke u obliku broda.

Ono što mi nije palo na pamet dok sam bajao i kadio o američkom vojnom vlaku bilo je da će neki od njih to prepričati roditeljima. Nekoliko dana kasnije jedan od tih roditelja se vozio autobusom s mojim djedom na putu kući i zapitao - je li istina da je njegov unuk vidio američki vlak? Kakav vlak? - iznenadio se djed. Nikad čuo!

Djed je dojurio kući i odmah se okomio na mene: zašto mu nisam ništa pričao o američkom vlaku koji sam vidio? U prvi mah nisam shvaćao o čemu govori, što me pita, a onda sam iz njegovih podpitanja shvatio o čemu je riječ. Nije mi preostalo drugo nego i njemu ponoviti istu izmišljotinu, prilagođenu njemu, ali uvjerljivije nego sam pričao dečkima jer sam već bio i izvježbaniji u iznošenju te priče.

U međuvremenu je nakon nekoliko dana iz Bjelovara stigao i moj otac. Djed ga je odmah pitao imam li običaj da izmišljam. Otac je ponosno rekao da je nisam od one djece koja vole bajke i izmišljotine, više volim knjige o povijesti avijacije, brodovima, znanosti i dinosaurusima. Uostalom, zašto bi dijete lagalo? Onda su obojica pitali majku koja je putovala sa mnom je li ona vidjela američki vlak dok smo presjedali u Križevcima? Dok smo čekali na peronu u Križevcima majka me je držala za ruku ćvrsto kao kliještima da može na miru čitati svoj ljubić. Mogla je proći cirkuska parada sa slonovima i medvjedima, ne bi primijetila. Zato je samo nešto neodređeno mumljala, što su djed i otac shvatili kao da je potvrdila.

Već isto poslijepodne djed je sazvao krug najbližih prijatelja i morao sam im do potankosti prepričati priču o američkom vojnom vlaku. Uvelike mi je pomoglo što je dvorište naše kuće u Bjelovaru s jedne strane imalo zajednički zid s Drugom osnovnom školom „Milan Bakić Baja“, a s druge s povelikom kasarnom JNA u kojoj je bilo desetak tenkova koje sam kadikad gledao preko ograde, a često vidio kako prolaze pored kuće izlazeći i vraćajući se u kasarnu. Moji opisi tenkova na vagonima bili su savršeno tehnički precizni. Zašto bi dijete tako nešto izmislilo, nemoguće je da dijete tako nešto izmisli!

Uvjerivši se da je moje svjedočanstvo pouzdano djed i prijatelji su zažareno krenuli s raspravom. Dakle, amrički vlak s teškim naoružanjem (dodao sam i topove) nalazi se u Jugoslaviji! Zašto? Iz Križevaca je mogao nastaviti prema Madžarskoj, na Ruse! Ili je nastavio prema Beogradu, pa u Makedoniju, prema Grčkoj… Djed je spekulirao, kad je već ovdje, mogao bi usput svrgnuti mrski komunizam. Svi su bili suglasni ý nešto se događa! To da novine nisu ništa o tome pisale bio je najveći dokaz da je to strogo čuvana tajna ý mora da je sve istina!

Narednih dana djed je živnuo, američki vlak je bila jedina tema o kojoj je bio sposoban razgovarati, neprekidno je bio uzbuđen očekujući rasplet svakog dana. On je aktivno čekao. Pozivao je sve nove i nove prijatelje u goste i pred svakom grupom sam morao ponoviti priču, a gledajući djeda iz dana u dan bivalo mi je sve teže. On je slušao moju izmišljotinu svaki puta kao da je prvi put čuje, upijao svaku riječ kao da mu utažuje dugotajnu žeđ. Nije bilo nikoga tko me je mogao upozoriti, ali ipak sam osjećao da ono što sam izvodio nije u redu.

Iskoristio sam priliku da smo djed i ja sjedili sami u kuhinji doručkujući i bojažljivo počeo:
-… djede, moram ti nešto priznati…
- Što? - djed je bio ljubopitljiv.
- Ono o vlaku…
- profrfljao sam. - Izmislio sam…

- Kako?! - povikao je djed. Krv mu je šiknula u glavu, uzdigao je ruku kao da će me udariti. - Ne govori tako nešto!

Uzdiguta ruka mu se tresla kao da se pokušava oteti nekoj drugoj nevidljivoj ruci koja ju je zgrabila. Djed me nikada nije udario, pa nije ni tada. Naposljetku mu je ruka pala kao onemoćala. Huknuo je.
- Ponovi, što si rekao!?

Zgranuo sam se i prepao od te uzdignute šake kao da me zaista udario. Obrazi su mi se zažarili kao da sam dobio pljuske po jednom i drugom. Nisam znao što ću.
- Ništa. Šalio sam se. Zapravo, mislio sam reći, ako je ono što sam vidio velika tajna, možda je bolje da o tome ne pričamo…

Djed se zagledao u mene kao da me proučava i kao da pri tome nešto duboko premišlja. Dugo me je tako odmjeravao, a meni je bivalo sve teže izzdržati njegov pogled. Naposljetku je rekao:
- Možda si u pravu. Sad, kad smo rastrubili o tome svima naokolo, to bi mogla ostati naša mala tajna.

Ako se ne varam, nadalje se američki vlak nije spominjao. Ništa nije bilo poreknuto, samo se prestalo o tome govoriti, pa se vremenom zaboravilo. Ali ja sam nešto zapamtio: nenamjerno mi se potvrdilo još jednom ý odrasle je sasvim lako prevariti, najlakše s nekom djetinjarijom.






četvrtak, 02.07.2020.

zaobilaženje ključnoga




KRIVAC ILI

ŽRTVENO JANJE?



Nakon nekoliko desetljeća impresionističkih paušalnih generalizacija na osnovu krivo tumačenih iskustava, nerazumijevanja i izvitoperenih sjećanja (uz čast sporadičnim iznimkama), koliko god se u proteklim desetljećima spominjalo „Šuvarovu reformu školstva“, dva su momenta koje su svi, ama baš svi uspjeli zaobići, previdjeti, zanemariti.

Recimo, štogod mislili o uspješnosti/neuspješnosti te reforme, činjenica je da je dr. Stipe Šuvar napisao knjigu „Škola i tvornica“ s podnaslovom „u susret reformi odgoja i obrazovanja“. Netko pročitao? Gotovo je zastrašujuće koliko je Šuvar znao o povijesti i teoriji obrazovanja već prije nego se prihvatio posla. Znate li ijednog ministra koji je napisao knjigu o onome čime bi se trebao baviti? Ako se povjerava neki posao nekome, nije li najlogičnije i najpametnije zadužiti nekog koji osvjedočeno zna, koji je bjelodano pokazao kakve su mu kvalifikacije?

Koliko se sjećam (uvažavajući da je sjećanje varljivo) svojevremena takozvana „reforma školstva“ bila je planirana kao dio šire društvene reforme. Također se sjećam da su za provođenje reforme školstva bila zadužena ČETIRI MINISTARSTVA (uz ono koje je vodio Šuvar i ministarstvo znanosti, privrede i sad se ne mogu sjetiti četvrtog), te neke druge društvene institucije (recimo, postojalo je nešto što se zvalo Prosvjetni sabor ili Gospodarska komora). Grubo rečeno, nitko drugi nije napravio NIŠTA, jedino je „Šuvarovo ministarstvo“ napravilo OTPRILIKE SVE što je preuzelo. U naknadnom paradoksalnom obratu, krivac za sve ispao je onaj tko je napravio planirano, a previđeni su i abolirani saboteri, nesposobnjakovići i ljenivci. Ili je upravo u tom prividnom paradoksu objašnjenje ne samo ondašnjih otpora, ishoda reforme nego i nakaradnih povijesnih sjećanja?





ponedjeljak, 29.06.2020.

građa za autobiografiju


Za dvanaesti rođendan u Bjelovaru otac mi je poklonio zračnu pušku. Bio je to najskuplji dar koji mi je ikada kupio, ako se ne računaju odjeća, obuća, kasniji doprinos za kupnju prvog stana i takve stvari koje je kao roditelj priskrbljivao „po službenoj dužnosti“. Danas bi javnost bila zgrožena da je dijete dobilo pravu zračnu pušku, ali na samom početku šezdesetih godina to se smatralo sasvim u redu. Otac mi je ipak pri uručivanju održao kraće predavanje da s puškom moram biti pažljiv, ali ne bi mi je ni poklonio da nije bio uvjeren da ću se s njom odgovorno i obzirno ponašati.

Ne znam kako mu je palo na pamet da mi tako nešto nabavi, ali čim sam je primio u ruke sljubila se sa mnom kao da je zapravo neki moj produžetak, dio koji sam napokon dobio jer mi oduvijek pripada. Dvorište je bilo dovoljno prostrano i ograđeno visokim zidom, pa se moglo bez opasnosti pucati unutar njega. Gađao sam konzerve i čepove, kutije od cigareta ili šibica, kamenje, lišće i grančice, crtao mete na papiru i pričvršćivao ih na cigleni zid ograde, hrpu drva za ogrjev spremnu za piljenje ili daščani zid šupe u dnu dvorišta. Gađao sam po dvorištu sve što se moglo gađati. Najveće ograničenje bilo je što je zračnica ipak bila ozbiljno oružje, pa sam trebao uprti svom snagom da je prelomim i napnem. Da nije bilo toga pucao bih vjerojatno nekoliko puta više, neprekidno. Pucao sam stojeći, klečeći, sjedeći, ležeći, bez naslona i s naslonom, ukipljen, iz pokreta ili iz okreta, gađajući natenane ili nabrzinu. Najomiljenija meta bila je limena konzerva od paste za cipele obješena špagom na grani šljive. Od svakog pogotka je odskočila, pa je se moglo ponovo gađati još uzgibanu, ali i to je ubrzo postalo pomalo dosadno jer put njihanja bio ograničen špagom, pa time predvidiv, a brzina - dok sam stigao sljedeći put napeti -ujednačena, te nisam mogao promašiti.

Prvom prilikom odnio sam pušku u dvorište nekoliko kuća dalje gdje su se okupljali prijatelji. Bio sam dovoljno pametan da ne dam ni metka nikome od njih. Dozvoljavao sam im samo da drže pušku u ruci, odvaguju težinu i isprobavaju kako je nišaniti s njom. Oni su, naravno, zamjerali da nisam pravi prijatelj, da sam sramotno sebičan. Onda su krenuli izazovi: pogodi ovo, pogodi ono… Ponio me ponos jer sam sve pogađao.

Autobiografija je neka vrsta ispovijedi, ispovijed je prilika da se iznese i ponešto na što čovjek ne može biti ponosan, čega se stidi, što mu je žao, što nije dobro napravio, što je požalio, da izbaci iz sebe i priznavši na neki se način odtereti.

Desetak metara dalje na stup ograde sletio je vrabac. Svi su zažagorili, a netko je uzviknuo: Pogodi vrapca! Dok sam prelamao pušku i napinjao je, dok sam stavljao metak u cijev, dvoumio sam se je li to u redu, nešto u meni se opiralo onom što sam radio. Klik kad sam ispravio cijev preplašio je pticu i vrabac je prhnuo. Pobježe ti! To me ponijelo, ne razmišljajući opalio sam bez da sam podigao pušku do ramena, onako kaubojski, s boka. I pogodio. Zvuk udarca metka u perje tupo je odjeknuo ostavši zauvijek zapečen u mom uhu. Bio je to fantastičan pogodak, ptičica kao da se sudarila sa staklenim zidom, pala je pravo nadolje kao kamen. Svi su se ukipili i zanijemili, pa je drugi tupi udarac kad je malo tijelo bubnulo na zemlju, iako u stvarnosti vjerojatno gotovo nečujan, sablasno odjeknuo.

Pritrčali smo i nikada neću zaboraviti vrapca koji je ležao na tlu na leđima i gledao nas dok smo prilazili i naginjali se nad njega. Nikada neću zaboraviti njegov posljednji pogled kao što mi se izbrisalo što smo kasnije s njim učinili. Da sam mogao dati tri prsta da ga vratim u život ni časka ne bih oklijevao. Bio sam očajan, po prvi put nemoćan pred sudbinskom kolotečinom u kojoj nakon svakog trenutka slijedi naredni, a nikada prethodni, iznenada suočen s neumitnom prolaznošću, bolno osviješten o neispravljivosti proteklog, neopozivosti učinjenoga.

Više nikada nisam pucao na ništa živo.

I danas kad ujutro sjednem za volan automobila i pripaljujem motor automobila protrnem pri pomisli da ću možda upravo taj dan nekog pregaziti i poželim se prekrižiti kao što me majka svakodnevno savjetovala dok je još bila živa, uporno se nadajući da ću je poslušati premda je znala da sam zadrti ateist. Svako pokretanje automobila je preuzimanje rizika da će se takva neka tragedija dogoditi usprkos tome koliko god pažljivo vozio. Trenutak nepažnje svakome se može omaknuti, okolnosti u kojima se nesreća ne može izbjeći svakome se mogu slučiti, koliko god obzirno vozio. Kako bi bilo utješno da zaista postoji neko svemoguće biće koje će bdjeti da se ništa zlo ne dogodi, a moguće ga je jeftino kupiti banalnim mlataranjem ruke po zahtijevanoj putanji.

U ono sam doba još išao u crkvu na vjeronauk, a nedjeljom na misu. Prvom prilikom sam skrušeno očajnički zavapio sa koljena u drvenu rešetku: „Ubio sam vrapca!“ No kad sam iz tame s druge strane osjetio nepomućenu ravnodušnost i začuo otaljavajuće: „Dva Očenaša i dvije Zadravomarije“ kao protutežu što sam surovo oduzeo jedan mali, ali pravi život, duboko sam osjetio da to nije u redu, da to naprosto ne može biti. Smrt ljupkog vrapca bila je daleko životnija od gipsanih kipova u crkvi koje sam pogledao po inerciji mrmljajući zadanu pokoru i razabrao kako su groteskno ružni.











Oznake: Životinje

ponedjeljak, 22.06.2020.

građa za autobiografiju



ASTA


Susjedi na Slavujevcu, u kući broj 8, Gustavsoni, imali su bernardinca Astu. Zapravo nije bila bernardinac, ali bila je od neke čistokrvne, plemenite planinske pasmine, veličine bernardinca, ako ne i veća. Izgledala je kao ogromni irski seter s repom vjeverice, no kako su ljudi početkom pedesetih godina općenito znali mnogo manje o psima nego što se danas zna, Gustavsonima je vjerojatno svakome tko je zapitao bilo jednostavnije reći da je bernardinac nego objašnjavati kakva je egzotična vrsta posrijedi. Asta i ja smo bili u dobrim odnosima. Uživao sam je zagrliti onako ogromnu i uplesti se u gusto dugačko krzno, a dopuštala je i da je zajašim.

Naša ljubav bila je obostrana, bez ikakve trzavice dok mi baka nije nabavila kožne tirolske kratke hlače.

Čim je Asta spazila nove hlačice navalila ih je grickati. Pokušao sam je odgurnuti, ali uzalud, kao da odgurujem slona. Vikao sam na nju i urlao, ali je to nije nimalo zaustavljalo. Pokušao sam pobjeći, ali je ona krenula za mnom. Trčao sam iz petnih žila, no ona je samo lagano kaskala za mnom i grickala me za stražnjicu. Bili su to blagi ugrizi, za šalu, ali su svejedno neugodno štipali. Bježao sam po vrtu, oko kuće, izjurio na ulicu… ý uzalud. Ona je postojano tapkala iza mene i gric, gric, gric… Plakao sam, ridao, suze su vrcale ý nije se obazirala. Nisam je mogao nikako odvratiti, ni zaustaviti niti pobjeći.

Bio sam užasnut. Prvi put u životu bio sam potpuno nemoćan, suočen s nezaustavljivom silom koja je mljela sve pred sobom nimalo se ne obazirući na moje negodovanje, na moje prohtjeve.

Jedva sam uspio pobjeći u svoje dvorište i zatvoriti joj vrata pred njuškom. Osjećao sam se strašno. Bilo je to ujedno prvi put da me je izdao netko koga sam volio.

Da bi stvar bila gora, baka je bila jako zadovoljna novim hlačama koje mi je nabavila, pa je i drugog jutra navrla da ih moram obući. Ridao sam da neću, neću, i neću, ali je i ona bila jednako uporna sa svojim zahtjevom kao i Asta. Da bi sve bilo gore, u kući s Gustavsonima živio je jedan od mojih najboljih prijatelja iz ulice, Marinko Galetić, i kako sad doći do njega?

Vrebao sam da napast ode negdje u vrt iza kuće, pa dojurio do ulaza i uletio u zgradu. Kod Galetića u stanu bio sam na sigurnom, ali trebalo se i vratiti kući. Asta je dojurila kao lokomotiva i odmah se bacila na hlačice. Jurio sam i vrištao, a ona me ganjala sve do ulaza u moje dvorište, u spas.

Nadalje smo se Marinko i ja družili tako da je od dolazio meni ili smo odlazili na neko treće mjesto gdje Aste nije bilo, ali me ona ipak ponekad pronalazila, iznenađivala, tjerala da se uspnem na drvo s kojega nisam mogao sići dokle god je ona stražarila u podnožju. Proveo sam sate i sate sjedeći na granama. Što je najgore, i prijatelji iz ulice su ý vidjevši da su protiv Aste nemoćni ý odabrali da se radije smijulje sa strane dok me je ona maltretirala. Tako sam prvi put shvatio da se kadikad ni na najbliže ne možemo pouzdati.

Kadikad čujem neke ljude koji izjavljuju: „Mene je dok sam bila mala…“ ili: „Mene je dok sam bio mali ugrizao pas, pa se odonda bojim pasa“ ili: „…zato ne volim pse“. Moram priznati, kad god to čujem ý ne vjerujem. Mene su dok sam bio mali, pa i kasnije, kad sam porastao u brojnim navratima neki psi ugrizli, grizli i izgrizli, pa me to nimalo ne smeta da ih cijeloga života volim. Naravno, uz nužan oprez i primjereno ponašanje prema njima.

Srećom sam brzo prerastao kožne tirolske hlačice, pa je Astin i moj odnos ponovo postao nježan kao ranije, ali šokantne neugodne pouke tog iskustva nisam zaboravio, tim više što su se kasnije kroz godine, u drugačijim oblicima, ali u suštini iste situacije ponavljale podsjećajući me na prvu priliku kad sam uočio na što sve u životu moram biti pripravan.





petak, 19.06.2020.

mala inovacija za veliko poboljšanje



REDOMATI


Na dobro se lako učas naučiti. Loše ili slabije se nevjerojatno brzo zaboravi ako se zamijeni nečim dobrim, nečim boljim. Nešto što je izgledalo kao da će biti zauvijek nestane kao da ga nikada nije bilo. Kome nedostaju javne telefonske govornice?

Drugi primjer: kad danas spomenemo „čekati u redu“ svatko pomisli na niz ljudi koji uredno čekaju jedan iza drugoga da dođu na red da ih se usluži ili što god već trebali. Rijetko tko, a i to samo oni stariji, prisjetit će se da se desetljećima, ako ne i cijelo stoljeće bilo sasvim drugačije. Čekalo se svagdje: u pošti, u dućanu, u čekaonici ambulante, ispred šaltera na općini, bilo je mnoštvo mjesta gdje se nije moglo ništa obaviti bez čekanja, a čekanje je bilo sve prije nego uredno. Čekanje je prije svega bilo kaos. Gomila ljudi je bila natiskana oko mjesta do kojeg su trebali doprijeti, nikakvog reda nije bilo, prvi je poslužen bio onaj tko se uspio probiti ili mu se posrećilo. Bilo je sasvim uobičajeno doći u čekaonicu ambulante, zateći ondje petero ljudi, no prije nego se uspije doći do doktora ubaci se još petnaestak koji su kasnije došli. Čekati ispred nekog državnog ureda, u banci, kod automehaničara, na gruntovnici ili u katastru bila je prava mora. Prednost ulaska imali su oni koji su sasvim očigledno svrnuli nekim privatnim poslom, oni koji su upadali „preko veze“ i bezobraznici svih vrsta, sretni, spretni i bezobzirni. Znati da će se morati ići negdje u gužvu značilo je da je čovjek neraspoložen nekoliko dana ranije. Onome tko to nije iskusio nemoguće je opisati da li je bilo gore tiskati se ispred vrata nekog ureda, čekati ispred šaltera ili se gurati u mnoštvu ispred pulta u nekoj trgovini gdje su prodavačice i trgovci jurili lijevo-desno s druge strane i o njima je ovisilo kome će se sljedećem obratiti. Posebno je ludilo vladalo ispred šaltera za prodaju karata za vlak ili autobus gdje se trebalo dočepati karte prije nego prometalo krene, u dućanima gdje se znalo da neke robe neće biti dovoljno za sve koji su došli (a prodavači su ionako spremili pola zaliha za svoje poznate) ili čekati negdje gdje se odoka moglo vidjeti da tražene službe do kraja radnog vremena neće stići obaviti posao sa svim koji su došli. Svađe, laktarenje, guranje, psovanje i pljuvanje i slično bile su uobičajene metode opstanka i proboja. Izrazitu prednost imali su viši, fizički spremniji, glasniji i bezobzirniji, spremni gaziti preko drugih da bi se dokopali cilja. U odnosu na uobičajene kaotične gomile naići negdje gdje ljudi uredno čekaju u redu, koliko god bio dugačak, bila je prava blagodat. Današnji eventualni redovi ispred blagajni u velikim trgovačkim centrima mačji su kašalj prema tome, limunada.

Sad mi je teško reći kad je počela promjena, da li prije dvadeset, dvadeset i pet ili otprilike toliko godina, ali znam što je korjenito promijenilo situaciju. Odjednom je na sve više mjesta gdje je trebalo dočekati red, i to prilično brzo, počelo uvođenje automata na kojima svatko tko pristigne uzme ceduljicu s brojem koji pokazuje kad je došao i koji će biti po redu za ono zbog čega je došao. Banke, pošte, carinarnice, državni uredi, medicinske čekaonice i slična mjesta odjednom su postale lokacije na koje se dolazi bez zazora. Ti automati - „redomati“ ih nazivaju - veliki su dosezi civilizacije. Za kvalitetu svakodnevnog života malo je što donijelo tako brzu i temeljitu promjenu nabolje. Učas priviknuti na bolje ljudi su se počeli jednako pristojno, uljuđeno i neagresivno ponašati i na mjestima gdje redomate još nisu stigli postaviti. Promjena situacije promijenila je i ljude da postanu bolji!

Retroaktivno se možemo zapitati zašto desetljećima nikome nije palo na pamet da pored ulaza na mjesta gdje će mnoštvo ljudi trebati čekati nije postavljen neki šegrt, pomoćnik, čistačica, netko iz student-servisa ili netko od pomoćnog nekvalificiranog osoblja da svakome tko dođe uruči karticu s brojem koji je po redu. Pitanje je bespredmetno jer je odgovor krajnje banalan - zato jer nikome nije palo na pamet. Neopisivi kaos umjesto urednog čekanja smatrao se nečim prirodnim, neizbježnim, nepromjenjivim. Doduše, mogli bi se razmotriti i da je takav nered nekome pogodovao, i to nekome od onih koji su bili zaduženi da organiziraju poslovanje, uvode red, pa je svaka zamisao kako situaciju srediti dočekivana sa zidom odbijanja. Međutim, pojava redomata je podrazumijevala i postojanje organizacija koje su ih pribavljale, postavljale i brinule o njihovom održavanju, pa je njima bilo u interesu da u centralama velikih sistema pronađu odgovorne ljude koji će odlučiti o nabavku inovacije. To je dobar primjer kako napredak možemo očekivati prvenstveno ondje gdje se poklope partikularni i opći interesi, kad se usklade, a postoji organizacija kojoj je u interesu da promjenu provede.

Prije nego kompjutori, Internet, protuepidemiološke mjere i malo zdrave pameti u potpunosti pometu svako klanjanje pred šalterima i nepotrebna hodočašća birokratskim centralama i čvorištima, odajmo priznanje redomatima da su nemjerljivo poboljšali prethodno stanje, da je s njima neusporedivo bolje nego ranije, da su nepodnošljivu nevolju umanjili do podnošljivosti, usadili u narod mentalni mehanizam kako se ponašati čak i ondje gdje redomati nisu postavljeni ili onda kad su slučajno pokvareni, van upotrebe.

Usput, ne mogu odoljeti, kad se loše ili slabo učas zaboravi, što to govori o onome što se ne može zaboraviti desetljećima?




utorak, 09.06.2020.

stambena problematika u političkim previranjima



ŠUVAR POLITIČAR


U travnju 2014. govorio sam na promociji knjige dr. Stipe ŠuvaraHistoria tragicomica“ zajedno sa Stipom Mesićem, Predragom Matvejevićem i Draganom Markovinom, te Šuvarovom udovicom Mirom u zagrebačkom Novinarskom domu. Rekao sam, između ostaloga, da „Stipe Šuvar nije nikad ništa ukrao, bio je pošten, ali loš političar“, što je „Večernji list“ odmah istaknuo u naslovu.

Ne znam više točno što sam sve rekao, nemam stenogram te promocije, ali mogu šire obrazložiti što sam mislio jer mišljenje nisam promijenio ni do danas.

Poznata je uzrečica da vlast ili politika kvare ljude. Ne mislim da je to točno. Točno je da neke politike i neke vlasti pogoduju lošim ljudima, da u nekim povijesno-političkim periodima i jedna i druga okupljaju loše karaktere, loše ljude, ali ne mislim da je to tako uvijek i svagda. Prije bih rekao da pokvarenjaci kvare vlast, da slabi karakteri iznose politiku na loš glas. Upravo mi je dr. Stipe Šuvar jedan od suprotnih primjera čovjeka kojega vlast i politika nisu nimalo promijenile.

Moglo bi se diskutirati je li on bio uspješan političar. S jedne strane se uspeo u politici prilično visoko, opstao je relativno dugo, ali je najvažnije političke bitke u koje se upustio izgubio. Jednako argumentirano mogla bi se braniti teza da je bio uspješan političar, kao i da nije.

Jedna od njegovih osobina koja je vjerojatno mnogo utjecala na to kako su ga ljudi doživljavali, pa time i na njegov uspjeh kao političara, bio je njegov osoben smisao za humor koji je dolazio do izražaja posebno u neformalnim druženjima.

Primjer takvog Šuvarovog ponašanja dobio sam nedavno na svom Facebook-zidu. Ispod statusa 11. rujna prošle godine javio se Tomislav Dretar:

„Bio sam kandidat za direktora Zavoda za kulturu Hrvatske i isao na razgovor kod Suvara. Sisli smo u neboderu u restoran. Gagro je otisao na neku novu duznost. Bio i Goran (Babic) i Stipina supruga. Stipe rece da porucim pice, ja pristao i cekao konobara. Stipe rece da idem ja donijeti. Stipina supruga rekla „Kako te nije stid? Konobar je placen za to.“ Stipe odgovorio: „Neka zasluzi poziciju koju ce steci“. Ne znam kako je Gagro zasluzio, ali ja sam povukao kandidaturu i direktorom je imenovan Rijecki profesor Damir Grubisa…“

Odmah sam povjerovao da je anegdota istinita jer sam i sam prisustvovao brojnim sličnim situacijama u kojima je Šuvar nešto izvalio uvalivši nekoga od prisutnih u nezgodnu situaciju, kao što mogu zamisliti Šuvarovu udovicu Miru kako pokušava izgladiti stvar i Gorana Babića kako sa strane preokreće očima.

No vratimo se na opisani događaj i pokušajmo ga razmotriti.

Kao prvo, Stipe Šuvar nije bio u položaju da ikoga zaposli, da ikome dodijeli posao. Procedura dobivanja bilo kojeg posla osamdesetih godina bila je da se raspiše javni natječaj, da se javi kandidati, da komisija za natječaj razmotri pristigle molbe, te da na osnovu njihove preporuke Zbor radnih ljudi ustanove koja zapošljava donese odluku koga će zaposliti. Šuvar nije imao nikakvu formalno-pravno mogućnost da sam odluči gdje će se ikoga zaposliti. Najbliže tome moglo je biti, obzirom da se radilo o mjestu direktora Zavoda za kulturu Hrvatske, da je bio imenovan za jednog od članova komisije za provedbu natječaja ili da je po funkciji bio član nekakvog savjeta Zavoda za kulturu koji je također davao svoje mišljenje pri izboru direktora, te da je njegovo mišljenje moglo pomoći ili odmoći, ali da je zavisilo samo o njemu je isključeno. Čak i da nije bila riječ o izboru, nego o imenovanju od strane nekog višeg tijela (Ministarstva kulture, Izvršnog vijeća Sabora…), situacija je bila ista. Najviše što je dr. Stipe Šuvar stvarno mogao bilo je da, današnjim rječnikom, lobira za nekoga, da se založi za nekoga svojim utjecajem, pa čak i da taj utjecaj bude u nekim slučajevima presudan, ali da je on moga ikoga zaposliti kako mu se prohtjelo je veliko pojednostavljenje i pretjerivanje.

Utoliko je i poznata priča kako je Šuvar zaposlio Dražena Budišu nakon što je izišao iz zatvora u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u suštini točna, ali u pojednostavljenoj verziji kako se prenosi zapravo mit.

S druge strane, i u socijalističkoj Jugoslaviji je bila raširena praksa zapošljavanja „preko veze“, moćni ljudi u poduzećima su zlorabili proceduru da bi, najčešće povezani sa sebi sličnima, zapošljavali rodbinu i prijatelje, pa je vjerojatno toga bilo i u politici i u društvenim djelatnostima, što je urodilo raširenim gledištem da je uvijek tako. Potka Šuvarove šale je upravo to gledište, ali i ironijski kontrapunkt na vlastiti račun nakon niza pokušaja da na odgovorna mjesta progura ljude za koje je smatrao da su najzaslužniji i najprimjereniji, ali mu nije uspjelo.

Ne znam kako točno nazvati ovo što je Šuvar tom prilikom izveo. Nije to samo šala, moglo bi se reći da je zafrkavanje, ali nije ni sasvim bez vraga. Volio je na taj način, nečim neuobičajenim, izravnim, čak bi se moglo reći i nepristojnim, zaskočiti sugovornike. Očigledno je Dretara prvi put sreo i to je bio i svojevrsni test kako i koliko brzo će se snaći. Test je tim značajniji što je Šuvar lako moguće bio jedan od ljudi koje se pitalo ili je na neki način sudjelovao u izboru budućeg direktora, pa je možda želio procijeniti kakav je čovjek posrijedi. Naime, za niz odgovornih mjesta u društvu nije važna samo stvarna stručnost, nego i kakva je osoba karakter. Ljudi na istaknutim mjestima mogu očekivati da će biti dočekani „na nož“, da će se suočiti sa spletkama i podmetanjima, da će im biti bacani klipovi pod noge, izmicana stolica i zabadani noževi u leđa. Treba se znati s tim nositi i moći to izdržati. Ukoliko je Šuvar procijenio nakon te „šale“ da Dretar nije tome dorastao, možda mu je napravio uslugu glasajući za drugog kandidata ili, navevši ga da odustane od kandidature, poštedio ga gorkih razočarenja.

Slijedeći slučaj sam zapamtio jer sam mu osobno svjedočio, a bio je i za Šuvara ekstreman. Babić i ja smo svratili u njegovu kancelariju i opušteno ćaskali kad je na vrata poput Ere s onog svijeta banuo nepoznati čovjek noseći ispred sebe uzdignuti pršut. „Stipe!“ povikao je s praga kao da se dovikuje s vrha brda na vrh brda i nastavio istim glasom. U nekoliko koraka koliko mu je trebalo da priđe do pisaćeg stola predstavio se, rekao odakle je premda to nije bilo potrebno jer je bilo prepoznatljivo po govoru, oduševljeno kliktao da Šuvara izuzetno poštuje, cijeni ga više nego ikoga drugoga, da je svratio nekim poslom u „Kockicu“ i tu priliku ne može propustiti ý odlučio je upoznati ga i pokloniti mu pršut. Bubnuo je pršut na razastrte papire, te jednakom brzinom nastavio s pretjeranim komplimentima. Šuvar ga je u prvih nekoliko trenutaka gledao skamenjen kao da je spazio sablast, a onda skočio na noge i izderao se da ga je nadglasao i ušutkao. Što on misli da je došao u zoološki vrt ogledati medvjeda?! CK ima mnogo sličnosti s zoološkim vrtom, ali ipak nije zabavište, muzej voštanih figura ni tunel strave! Odakle mu ideja da donese pršut?! Pridošlica je nešto pokušao frfljati da je to odličan pršut, da ga je sam radio, ali je to Šuvara samo još više raspomamilo. Neka pozdravi sve u zajedničkom kraju i prenese im da Šuvar ne prima pršute, ni ništa drugo, a onda se okomio da mu nisu potrebni obožavatelji, da nije starleta ni rock-zvijezda koja okuplja fanove, sa svakom rečenicom bivao je opakiji i otrovniji. Babiću i meni bilo je žao čovjeka i pokušali smo obuzdati Stipu, ali bez uspjeha ý u njega kao da je unišao demon. To što je rekao jadnom čovjeku u dvije-tri minute nezapamtljivo je i neprepričivo. Tako bijesnog nisam ga vidio ni prije ni kasnije. Izvrijeđao je čovjeka da ni pas s maslom ne bi polizao, a usput i kulturu, geografiju, gastronomiju, povijest, zemljake, klimu i još ponešto. Razumio sam zašto je odbio primiti poklon, ali me je erupcija bijesa iznenadila. Pridošlica je uspio izreći da neće vraćati što je donio, dok naposljetku Šuvar nije zgrabio pršut i utaknuo ga u koš za smeće. Došljak je problijedio i uzmicao natraške pod nastavkom nezaustavljive verbalne kanonade, sve dok se nije dokopao hodnika, okrenuo i pobjegao.

Nadam se da su se čistačice počastile pršutom, a taj slučaj pokazuje zašto je Šuvar bio loš političar. Čovjek je unišao kao obožavatelj i pobjegao nakon manje od pet minuta kao ogorčeni neprijatelj do groba. Naravno, bio je to jedinstveno drastičan događaj, ali tako nešto si oni koji su radili protiv dr. Stipe Šuvara nikada ne bi dozvolili.

Recimo, Marijan Radmilović bio je glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih. Bio je simpatičan, srdačan, komunikativan, društven, zabavan, inteligentan čovjek, premda nije bio naročit glumac. Goran Babić i ja bili smo dobri s njim i kadikad smo ga zadirkivali da mu je vrh glumačke karijere bila uloga Bijelog zeca. Ono: neki glumci glume Hamleta, neki Richarda Trećeg, a Radmilović ý Bijelog zeca. I njemu se osvijestilo da gluma nije najbolji poziv za njega, pa je iskoristio priliku i prebacio se u, danas bi se reklo, menadžerstvo postavši direktor ZKM-a i nije bio loš. Zahvaljujući tome izabran je početkom osamdesetih za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta. Plivao je nekako na toj poziciji, ali se nije posebno dobro snalazio. Perspektiva mu je bila da se nakon isteka mandata vrati u kostim Bijelog zeca, ali je onda izbio politički sukob Špiljak-Šuvar i Marjanček je promoćurno odabrao stranu. Učas je razvio stil rada u kojem je snašao kao riba u vodi. Poslove vođenja Kazališta prepustio je ljudima koji su to bolje znali i bili voljni raditi, a on samo potpisivao što je trebalo potpisati da bi se mogao posvetiti onome što mu je bolje išlo. Imao je kancelariju u samom centru grada, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, uredno dolazio rano ujutro, te ostajao i nakon radnog vremena. Od ranog jutra u čekaonici ispred njegova ureda okupljali su se brojni ljudi kojima je nešto trebalo, uglavnom raznorazni kulturni djelatnici, intelektualci i umjetnici svih fela, i neprekidno su se izmjenjivali kod njega, a on je svakoga srdačno primao. Njemu se moglo doći s bilo kakvim problemom: nekome je zatrebalo da ga primi neki medicinski specijalist, nekome da se zaposli supruga, nekome da objavi knjigu, nekome da se dijete upiše na neku školu ili fakultet, nekome da dobije stipendiju, nekome da priredi izložbu, nekome mjesto asistenta, nekome povećanje plaće, nekome nekakva dozvola za gradnju, nekome stan, nekome majstori da poprave krov, nekome veza da ubrza čekanje već uplaćenog automobila, nekome da dobije odgodu poziva za služenje vojnog roka; bogatstvo života je neiscrpno, svakome nešto zatreba. Radmilović je znao koga treba nazvati da se stvari pokrenu, pomaknu s mrtve točke, omoguće, ubrzaju, pospješe, olakšaju, učas riješe. Trebalo mu je samo povjeriti koji je problem i on je susretljivo preuzimao da se pozabavi njime. Naravno, to je podrazumijevalo ý ako jednog dana Radmilović nazove i zatraži nešto ý da nije pametno oglušiti se jer se nikad nije moglo znati kad će Radmilovićeva usluga ponovo zatrebati. No njega je bilo lako zadovoljiti jer nikada nije tražio da se čovjek za njega žrtvuje ili se odrekne nečega svoga; obično je bilo dovoljno naprosto glasati u nekim komisijama, na nekim skupštinama, reći nešto dobro za nekoga, dojaviti nešto zanimljivo, premjestiti neki papir na vrh ili na dno sličnih papira… Takvim je poslovima Radmilović bio toliko zaokupljen da zaposlenici HNK nisu ni pokušavali doći do njega da ga gnjave problemima s posla, nego jedino ako im je iskrsnulo nešto mimo zaposlenja u kazalištu što je jedino intendant mogao riješiti. A on je znao ljude po svim drugim institucijama, ustanovama, uredima, poduzećima, organizacijama, koji su se bavili istim poslom kao i on, bio je dobar sa svima njima i ništa mu nije bilo teško. Nasuprot takvim umreženim ljudima, sam Šuvar je ý kakav je već bio, sa svojom principijelnošću, poštenjem i cinizmom ý imao malo izgleda.

Ipak, njegovi izgledi nisu bili unaprijed izgubljeni. Oslanjao se na svoje izuzetne mentalne sposobnosti. Jedne ugodne ljetne večeri šetali smo s njegovom suprugom Mirom Gornjim gradom. Bio je dobro raspoložen i neprekidno je klepetao. Kako smo prolazili pored koje kuće tako je pričao tko je u njoj živio prije sto ili dvije stotine godina i tko u njoj upravo živi. Bio sam zapanjen odakle je sve to saznao. Neki su spominjani ljudi bili povijesne ličnosti i nije bilo čudno, ali neki su bili uvelike beznačajni u svom vremenu i vjerojatno nisu mogli dobiti više od fusnote, ako i to, ali mora da su ipak ostali zabilježeni u nekim arhivima. Za neke od suvremenika sam mogao pomisliti da su Šuvaru bili dostupni izvještaji nekakvih tajnih službi, ali drugi su bili sve prije nego zanimljivi takvim ticalima. Ne samo da je bilo nevjerojatno što je znao bivše i sadašnje stanovnike svake kuće, nego je bilo još nevjerojatnije što je sve znao o njima. Da slučajno sam nisam znao neke od tih ljudi, pa sam mogao procijeniti koliko pouzdano priča, lako bih pomislio da sve izmišlja.

U jednom trenutku je zašutio. Vjerojatno mu se osušilo grlo. Prolazili smo pored nekog prozora u prizemlju i ja sam, zafrkavajući se, iskoristio zatišje da upitam: „A tko tu stanuje?“ Stipe je bez krzmanja krenuo: taj i taj, student prve godine Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, smjer… došao iz tog mjesta, otac mu je taj i taj, a djed taj i taj. Otac je oženio tu i tu, a djed tu i tu. Otac se bavi, a djed se bavio… Imaju imanje… Bila je riječ o mladiću koji je prije godinu dana došao iz neke pripizdine, obitelj mu po ničemu nije bila istaknuta, a u Zagrebu se bavio prvenstveno polaganjem ispita. Udvarao se curi iz mog susjedstva s kojom sam kadikad išao do tramvaja, pa sam slučajno znao. Tu sam odustao da išta više provjeravam, no u tom svjetlu je i događaj s pokušajem poklanjanja pršuta možda imao značenje kojega, iako sam mu prisustvovao, nisam bio svjestan. Moguće je čim se čovjek predstavio znao o kome je riječ, znao koje su mu tajne, prave namjere s tim poklonom i u što bi se uvalio da ga je prihvatio. Možda to nije bio svinjski pršut, nego but trojanskog konja.

Znam što pomislim kad kažem „Hrvati“, mogu zamisliti što neki drugi ljudi prizovu na pamet, ali kad je Stipe Šuvar posrijedi dojam mi je da je on baratajući takvim pojmovima imao na umu istovremeno svaku Hrvaticu i Hrvata ponaosob, i još njihove pretke unazad barem tri koljena. Takvo sagledavanje omogućavalo je i praktičnu upotrebu. Sličnu sposobnost imao je, iako u manjoj mjeri, i mladi Orešković koji mu je neko vrijeme, nekoliko godina, bio kao nekakav neslužbeni ađutant. Jedne večeri smo šetali nas dvojica Tuškancem, pa oko Cmroka, te dolje niz Jurjevsku, putem koji smo mnogo puta tako obišli. Sljedećeg dana je trebala biti sjednica Centralnog komiteta i trebalo se glasati nešto što nam je bilo značajno, pa sam bio zabrinut kako će glasanje ispasti. Orešković na to ispali neki precizan broj kao da je riječ o rezultatu odigrane košarkaške utakmice. Podsmješljivo sam zapitao odakle mu upravo taj broj. To ga je isprovociralo da cijelim putem nabraja jednog po jednog članove Centralnog komiteta i procjenjuje zašto će i kako tko od njih glasati. To je bio dobar primjer koliko se razlikujemo. Za jedno stotinjak sam znao, da mi je tko rekao njihova imena, da su članovi Centralnog komiteta i eventualno odakle su, pri čemu o pola njih nisam znao ništa više. Da me je netko zatražio da pobrojim članove Centralnog komiteta vjerojatno teškom mukom ne bih uspio navesti više od pedesetak. Nasuprot meni, Oreško je jedno po jedno izbacio tih sto i tridesetak imena, a zatim za svakoga iznio dovoljno uvjerljive razloge po kojima se moglo predvidjeti kako će glasati, a kako sam za njih pedesetak to mogao i ja, vidio sam da ne govori bez veze. Sutradan je glasanje pokazalo da se prevario svega u dva slučaja, što je fascinantan rezultat. Ne znam da li je do svog predviđanja došao razgovarajući sa Šuvarom, jesu li zajedno procjenjivali, ili je svaki od njih napravio svoju računicu, pa su nakon toga samo usporedili rezultate, ali naposljetku se nisu iznenadili.

Snaga takve analitike je da može relativno pouzdano predvidjeti kako će se ponašati veće grupe ljudi, za ishod glasanja je presudno kako će se opredijeliti stotinu i pedesetorica, ali je slabost što se ne može pouzdati u koja dva slučaja će se promašiti, a kadikad upravo o nekom pojedincu mnogo toga ovisi. Recimo, bio je jedan momak s kojim smo bili ideološki i privatno bliski, pisao je za jedne studentske novine i srčano nas podržavao. Slabi i neredoviti honorari bili su mu najvažniji izvor prihoda. Bio je oženjen, imali su malo dijete, supruga je bila nezaposlena, a živjeli su u lošem iznajmljenom stanu za koji se plaćali masnu mjesečnu najamninu. Iznenada se sve promijenilo. U vrlo kratkom vremenu, možda ni desetak dana, supruga je dobila posao, za dijete su dobili mjesto u vrtiću da može ići raditi, od grada su dobili stan, a on je primljen u stalni radni odnos (bez pripravničkog perioda) s visokom plaćom u jednom od „Vjesnikovih“ informativnih izdanja. Od tog preokreta nadalje zdušno nas je napadao ne obazirući se odviše na finese poput istine i klevete. Slične epizode su sredinom osamdesetih godina učestale, s manjim ili većim varijacijama, a mjesta koja su ljudi dobivali bila su uglavnom u „Vjesniku“, u knjižarskim izdavačkim poduzećima, u društveno-političkim organizacijama, na radiju ili na televiziji, ili je netko već zaposlen preko noći avanzirao koliko bi mu u uobičajenom toku stvari trebalo deset godina.

Stipi Šuvaru na pamet nije padalo kupovati ljude. Kad mu je od nekoga nešto zatrebalo preostalo mu je samo da ih obilazi, razgovara i uvjerava, najopakije oružje bilo mu je da dosađuje. A ako me je ikada razljutio bilo je nakon što je naša neformalna grupacija poražena i raspršena. Povremeno smo se sreli i obično me na početku pitao kako je, kako sam, kako ide, ima li štogod novoga… Loše je i ide na gore, nisam naročito, pristižu samo lose vijesti i još gora nagovještenja… No uz njegovo suosjećanje koje je dozvoljavalo da mi ne bi zamjerio da sam pokleknuo kao da sam osjećao i prizvuk likovanja što se ne dam, nisam uzmaknuo, promijenio stranu ni izdao ono za što smo se zalagali. Da mu glavu razbijem!

Kad kažem da je bio slab političar mislim, između ostaloga, da uopće nije bio političar. Politikom se bavio jer je smatrao da je to nužno, iznuđeno okolnostima, zadatak pred kojim se našao protiv svoje volje, te ne smije uzmaknuti. Zapravo je jedino što je želio biti bilo znanstvenik i sveučilišni profesor. I u vrijeme kad je u Beogradu zasjeo na jednu od najviših političkih funkcija u zemlji redovno je putovao do Zagreba samo na nekoliko sati da bi održao predavanje ili ispitao neke studente i dao im ocjenu. Moglo bi se reći i da je bio loš političar jer je bio dobar političar, od onih koji su dokaz da politika nužno ne kvari ljude, nego loši ljudi kvare politiku. Nesebično se zalagao za plemenite ciljeve i nije vjerovao da se mogu ostvariti načinima koji im nisu primjereni, a uz njega su ostali samo oni koji su isto vjerovali.

Bilo je nekoliko tipičnih načina kako je Šuvar gubio ljude, bilo da ih nije uspio privući, bilo da su se opredjeljivali za suprotni tabor kako su se oni formirali i antagonizirali, te kako je saznanje o tome prodiralo u neformalne krugove i u javnost. Recimo, jedan od tipičnih mehanizama ponovio se nekoliko puta u nebitnim varijacijama, pa kako je to bilo prije više od trideset godina tokom kojih sam precizne pojedinosti zaboravio, a neke ni u ono vrijeme nisam znao, ne mogu iznijeti konkretna imena jer bi to bili nedokazani tračevi ili insinuacije. Svake godine je bilo nekoliko desetaka drugova iz drugih gradskih centara ili provincije koji su poslom trebali biti često ili preko radnog tjedna u Zagrebu. Obično se za njih pribavljao odgovarajući privremeni smještaj dok su za to postojale potrebe posla. Većina drugova bili su oženjeni ljudi (ne mogu se sjetiti da li se to dogodilo ijednoj drugarici) obično iz obitelji s djecom, međutim jedan broj njih imali su ljubavnice još u sredinama odakle su dolazili ili su se spetljali s nekim za vrijeme boravka u Zagrebu. Za njih i za ljubavnice boravak u Zagrebu bio je prilika da provode više vremena zajedno, da se ne moraju skrivati i u gluho doba noći iskradati da bi se vratili kućama. Ljubavnice su nastojale (tražile, zahtijevale, zanovijetale) da smještaj koji dobiju na privremeno raspolaganje bude što kvalitetniji i na što povoljnijoj lokaciji, a neke su navrle ý naročito ako su dobili zadovoljavajući smještaj ý da im privremeno korištenje preraste i u trajno stanarsko pravo. Tražiti od Šuvara da pomogne za tako nešto bilo je iluzorno. Dapače, u nekim slučajevima za koje je saznao oštro se usprotivio. Zato je tu postojao Marijan Radmilović koji je uvijek bio prepun razumijevanja za sve i bio spreman ljudski izaći u susret, a bio je vrlo vješt da sredi raznorazne moguće probleme. Drugovi kojima je Šuvar pokvario nastojanja bili su ugledni i utjecajni, a Šuvarovo protivljenje uzimali su krajnje osobno, te su povrijeđeno obilazili kabinete i kafiće i pričali o njemu sve najgore što su mogli izmisliti, prenapuhati ili izvitoperiti, dok sam Šuvar nije imao ni volje ni vremena ni mogućnosti da obiđe sva mjesta gdje su ga otračali i pokuša objasniti što se zapravo zbilo i što je ustvari posrijedi.

Da bi situacija bila gora, najznačajniji čovjek u grupaciji nakon njega bio je također svojevrsna varijanta slona u staklarskoj radnji, Goran Babić. Kadikad je bilo teško reći tko je od njih dvojice netaktičniji. Ilustrativno svjedočanstvo o Babiću ostavio je na Facebooku Bruno Ogorelec. Ogorelec je godinu ili dvije vodio stalnu rubriku u „Oku“, jednom od najznačajnijih listova za kulturu kojeg smo imali u Hrvatskoj, a Babić je gotovo cijelu deceniju bio glavni urednik. Bruno se požalio da se svaki put kad je donosio materijale za sljedeći broj naprosto bojao Babića. Nije ga Babić ništa napadao, dapače, Bruno je sa svojim materijalima bio uvijek dobrodošao, ali svejednako se bojao. Djeluje neuvjerljivo, pomalo i smiješno, ali svejednako sam mu povjerovao jer sam znao o čemu govori, kako to izgleda.

Naime, kad je situacija bila imalo zategnuta, kad je trebalo nešto hitno odlučiti i poduzeti, Babić je preuzimao maniru ponašanja i govora Johna Malkovicha koji glumi komandanta oklopnog vlaka u Oktobarskoj revoluciji, a kako je vrijeme kad se predaju materijali za sljedeći broj novina uvijek takvo, Ogorelec nije imao priliku vidjeti Babića drugačijeg. Jednu od najboljih i meni najdražih karakterizacija Gorana Babića izrekao je pokojni pjesnik Josip Sever. Stajao je visok i mršav, donkihotovska figura, naslonjen na šank kluba Društva književnika, dok je grupica književnika sjedila oko stola pored njega i tračala i ocrnjivala Babića. Sever je samo slušao, a u jednom trenutku ih pogleda s visoka i lagano se ljuljajući objavi:

ý Svi misle da je strašan, a kad otkriju da nije ý onda popizde!

U neformalnom okruženju, kad je opušten, Goran Babić je mio, nenaporan, blag čovjek. Bio ga je glas da je fasciniran zlom, da uživa pisati strahote i vidi samo sve najgore, da priziva nasilje i priželjkuje ga. Istina je upravo suprotna. Goran Babić je užasnut zlom, već pomisao o mogućem nasilju mu je nepodnošljiva, sigurno i zato jer mu je velik dio porodice pobijen u Drugom svjetskom ratu, te je izoštrio senzibilitet da prepoznaje već i natruhu mogućeg nasilja i spreman je na sve moguće žrtve da bi ga preduhitrio i spriječio, da se bori protiv zla do posljednjeg atoma snage.

I Goran Babić je u nekoliko navrata okrhnuo zube na stambenoj problematici. Nakon što je napustio mjesto glavnog urednika novina za kulturu „Oko“, bio je na nekim značajnim funkcijama u kulturi. Jednom prilikom mu je došla Vesna Parun i požalila se: imala je manji dvosobni stan u Studentskom gradu, daleko od centra i sa sobama prekrcanim knjigama i njenim papirima. Babić je shvaćao da je u djelokrug njegovih zaduženja spada i brinuti o radnim i životnim uvjetima velike pjesnikinje kakva je bila Vesna Parun. Zadatak je graničio s nemogućim. Razletio se naokolo, tražio, raspitivao se, rovario, preokretao, uvjeravao ljude u nadležnim uredima da bi u okviru legalnih mogućnosti napravio sve moguće i napokon je pronašao stan za Vesnu Parun. Stan je bio u centru, tik uz Ilicu, u ulici u kojoj je uspinjača, s većim brojem većih soba, ali kako su u toj ulici samo stare kuće ni taj stan nije bio ispod čekića. Kad su odveli Vesnu da joj pokažu stan ona se zgrozila i uvrijedila: kako se usuđuje ponuditi joj stari stan kojem treba ofarbati zidove, izbrusiti parkete, promijeniti pipe i slično?! Na licu mjesta je izgrdila Gorana na pasja kola. Na to joj je Goran rekao da ako neće ý ne treba, on joj ne može pronaći ništa drugo ni bolje, i tako je Parunica do daljnjega ostala u Studentskom gradu, ali nakon toga nije propustila priliku u govorima ili intervjuima da se ne očeše o Gorana Babića i kako je nesposoban za funkcije koje obavlja. Doduše, koliko god bila elokventna i uvjerljiva u zamjerkama koje je iznosila na Babićev račun, stan u Tomićevoj ulici nikada nije spomenula nijednom riječju.

Kad se prisjetim Šuvara i Babića jedna od prvih pomisli koja mi pada na pamet jest da znam malo koga o kome se slike u javnosti toliko mnogo razlikuje od likova kojima se pripisuju. Možda je jedino Iso Kršnjavi u svom vremenu bio toliko neopravdano i neutemeljeno ocrnjivan.

Dr. Stipe Šuvar je znao što bi bilo najbolje napraviti, što treba napraviti, što bi bilo korisno; znao je i što bi trebalo napraviti da bi se to postiglo, kako što napraviti, ali je ljudi na koje se mogao osloniti bilo premalo.

Jedan od najznačajnijih političkih sukoba u Hrvatskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća, ako ne i najznačajniji, sukob koji je zahvatio i druge krajeve i odjeknuo u cijeloj Jugoslaviji bio je sraz Špiljka i Šuvara. Šuvara su mnogi cijenili, ali ih je bilo manje od onih koji Špiljaka nisu poštovali, ali su se umrežili s njim, povjerovali njegovoj demagogiji i podržavali ga. Špiljak je nadjačao i to je uvelike odredilo sve što se kasnije dogodilo, odrazujući se do danas i neće biti anulirano još zadugo.

Kadikad slučajnost oblikuje povijest. Što bi bilo da su dva glavna čovjeka u grupaciji koja je pokušala sačuvati ono dobro iz ranijeg razdoblja, te nastaviti na tim osnovama, bili drugačiji karakteri, da su bili umilni, prijetvorni, licemjerni, lepršavi…? Možda bi sve bilo drugačije, možda bi nam svima bilo bolje.







srijeda, 20.05.2020.

nasljednik gospodskog cilindra



POVIJESNO U PORODIČNOM


Prije više godina, možda i više od deset, zazvonio je fiksni telefon u stanu. Nepoznati glas predstavio se nepoznatim imenom. Da li mi je poznat pokojni odvjetnik Iko Šušnjar iz Sarajeva? Znam za njega, bio je brat mog djeda. Preminuo je prije nego sam se rodio.

Da, to je taj! Nepoznati je krenuo objašnjavati: povjesničar je. Radi na zagrebačkom filozofskom fakultetu ili nekom povijesnom institutu, više bih rekao da je prvo, ali ne sjećam se točno jer je davno bilo. Nedavno se vratio iz Moskve gdje je prekapao po povijesnim arhivima. Među starim papirima pronašao je trag da se djedov brat za vrijeme Oktobarske revolucije družio s Trockim, da su razgovarali i dopisivali se. Znam li išta o tome? Kako je mene pronašao? Po povratku je potražio Ikin grob u Sarajevu. Pokopan je u porodičnoj grobnici, a ja sam te godine iz Zagreba platio grobarinu poštanskom doznakom.

Prvi put sam čuo za vezu s Trockim, ali sam znao da je Iko bio zarobljen kao austrougarski oficir, da je pristupio dobrovoljačkom jugoslavenskom odredu, te da je za vrijeme revolucije hodao ruskim ulicama. Čuvam njegov rukom pisani dnevnik iz tih dana. Nažalost, nisam mogao sve pročitati jer je pisan olovkom, sitnim slovima, nešto je vremenom izblijedilo, a nešto je ionako bilo teško čitljivo, dok su brojne rečenice i odlomci napisani meni nerazumljivim ruskim.

Zanimljiv je i izuzetan bio taj Iko, punim imenom Ivan. Bio je najstariji od četvero braće i dvije sestre. Iako su bili hercegovačka sirotinja, te su drugi i treći brat otišli trbuhom za kruhom u Kaliforniju, Iko je uspio završiti gimnaziju u Sarajevu, pravni fakultet u Zagrebu, te doktorirati u Pragu. Definitivno je bio najobrazovaniji od svih mojih predaka u majčinoj lozi, jedini pravi intelektualac. Imam dokument da je u Rusiji bio oficir u vojnoj miliciji i dobio nekakvo njihovo odlikovanje. Petnaestak godina kasnije je od kralja Aleksandra Karađorđevića dobio i najviše jugoslavensko odlikovanje, „Orden Svetog Save“. (Na primjer, isti orden su dobili, između ostalih, August Lumiere, izumitelj kinematografije i Nikola Tesla.) Iko je vodio odvjetničku praksu u Sarajevu, ali je bio i politički aktivan. Pisao je članke za novine, te bio u vodstvu hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Godine 1930., sredinom svojih tridesetih godina, pronađen je mrtav pod danas nejasnim okolnostima. Nije bilo poznato da ima problema sa zdravljem, bio je u najboljim godinama, njegova smrt bila je prvenstveno iznenađenje. Imao je običaj držati uz uzglavlje vrč s mlijekom. Po jednoj verziji mlijeko je bilo pokvareno, po drugoj otrovano. Po jednoj verziji otrovali su ga politički protivnici, po drugoj je u pozadini svega bila neka strastvena i dramatična ljubavna intriga. Živio je intenzivno, nije se stigao skučiti i smiriti, oženiti ni ostaviti djecu. Intrigantno, našli su ga mrtvog točno deset dana nakon što mu je kralj dodijelio odlikovanje. Djed najstarijeg brata do kraja života nije prežalio, a i za baku je šogorov odlazak bio nenadoknadiv gubitak.

Nepoznati povjesničar je zvučao oduševljen da čuvam dnevnik iz Rusije, neke dokumente, fotografije, zabilješke... čak čuvam Ikin cilindar i pišem na pisaćem stolu kojeg je dao izraditi za kancelariju. Čovjek je zvučao toliko zainteresirano i obradovano da se nisam potrudio zapisati ni zapamtiti kako se zvao. Bio sam uvjeren da će se uskoro javiti. Prevario sam se. Tko zna da li mu se nešto dogodilo, da li se predomislio, krenuo istraživati nešto drugo…? Pojma nemam.

Znao sam za pokojnog djedovog brata oduvijek, ali sam se temeljitije zainteresirao za njega tek otprilike pola stoljeća nakon njegove smrti. Prvo što sam otkrio bilo je da se nitko od porodice i decenijskih porodičnih prijatelja nije sjećao što je pisao. Sjećali su se da je objavljivao u nekim novinama, ali se nisu mogli sjetiti kojima, da li sarajevskim, zagrebačkim ili beogradskim. Nije ostao sačuvan ni jedan njegov objavljeni članak, samo nekoliko zabilješki i skica za govore i tekstove.

Drugo, moj djed je smatrao da je Iko bio daleko najpametniji od svih Šušnjara. Najstariji brat je, već kao odvjetnik, pomogao najmlađem da završi trgovačku školu. Djed mu je bio vječno zahvalan, bili su izuzetno prisnim odnosima, djed ga je praktički obožavao. Pri tome je djed bio tipični Hercegovac, ponosio se da je Hrvat, a Jugoslavija mu nije bilo po volji. Iko je također smatrao da je dobar Hrvat, ali je ideja jugoslavenstva bila kod njega pomirena s tim, isto kao i sklonosti zamislima Oktobarske revolucije. Bilo je razloga da ga otruju politički i ideološki protivnici, kako da nije, ali upravo suprotni onima koje je djed sumnjičio. Uostalom, djedov intelektualni, idejni, svjetonazorski uzor je propovijedao i zagovarao upravo suprotno od onoga u što je djed vjerovao, a takve nelogičnosti i kontradikcije bile su djedu nešto sasvim uobičajeno s čim je bez muke živio. Idealno za kavansko politiziranje što je bila djedova omiljena aktivnost.

Pišući ovu zabilješku za pisaćim stolom koji sam naslijedio od pokojnog sarajevskog advokata i intelektualnog prethodnika, pala mi je na pamet misao koja me je neznano kako mimoišla kroz cijelih pola stoljeća. Pored pisaćeg stola sačuvali smo većinu kancelarijskog namještaja: stelažu za knjige, vitrinu za spise i dokumente, uredski ormar… a uz to i namještaj spavaće sobe: krevet na kojem je umro, noćni ormarić, trokrilni ormar s ogledalom za odjeću… Kako je bio imućan, Iko je namještaj naručio s posebnim zahtjevima. Kako je bio oniži, krevet je napravljen po njegovoj mjeri, neuobičajeno kratak. Ili se često selio ili se planirao seliti pa je namještaj izrađen od neuobičajeno laganog, ali čvrstog drveta, a kabasti, glomazni komadi kao trokrilni ormar napravljeni su gotovo ingeniozno originalnim rješenjima da se mogu lagano rastaviti u lako prenosive komade i jednako lako ponovo sastaviti. Pomisao koja me je zgromila pišući gornje retke vrlo je jednostavna: u ono vrijeme bio je čest slučaj da pisaći stolovi imaju tajne pretince. Kad se već uložilo toliko truda da se izradi jedinstveni namještaj bilo bi nimalo iznenađujuće da pisaći stol skriva neku tajnu. Nikada mi nije palo na pamet provjeriti, a danas je već prekasno…

Idem popiti uobičajenu šalicu mlijeka prije spavanja, pa bih se sutra mogao tome posvetiti.






ponedjeljak, 18.05.2020.

pacifistička porodica



ODVAGIVANJE


Poznati su mi svi moji neposredni preci od kraja devetnaestog stoljeća s majčine i s očeve strane, to je porodično stablo kroz sto i pedeset godina, sve njihove sestre i braća, bračni partneri i njihova djeca, to je stotinjak ljudi.

Kroz tih sto i pedeset godina dogodila su se dva svjetska i jedan lokalni rat, nekakve bune, aneksije i demonstracije, a od svih predaka jedino je jedan djedov brat - Ivan zvani Iko Šušnjar - učestvovao u tako nečemu. Bio je daleko najobrazovaniji od svih, doktorirao pravo u Pragu, uvojačilo ga za oficira u austrougarskoj vojsci, bio je zarobljen u Rusiji, družio se sa Trockim za vrijeme Oktobarske revolucije (čuvam njegov rukom pisani dnevnik), prišao dobrovoljačkom jugoslavenskom odredu i završio život kao odvjetnik u Sarajevu. Po svemu što se zna nimalo se nije iskazao kao ratnik. Srećom kroz tih sto i pedeset godina nitko od predaka nije ni stradao kao žrtva rata, nijedan ubijen, nijedan ranjen. Za moju porodicu se može reći da smo čistokrvni hrvatski pacifisti.

Pola djetinjstva proveo sam s roditeljima, a pola kod djeda i bake; godinu-dvije kod jednih, godinu-dvije kod drugih. Moj je otac bio sudac, Imoćanin, ali radikalno apolitičan, premda se i to može tretirati kao političko opredjeljenje. Bilo je primamljivih ponuda uz obećanja svakovrsnih probitaka, pa i prijetnji i ucjena da pristupi komunističkoj partiji, ali on nikada nije pristao jer je smatrao da se suci trebaju držati zakona kao pijan plota i ne baciti se politikom na bilo koji način. Zapravo se ne sjećam da mi je ikad izrekao ijedan stav koji bi se mogao okarakterizirati kao politički. Nije išao u crkvu, ali nismo skrivali da slavimo Božić i blagoslivljamo jelo za Uskrs. Nasuprot njemu, djed je bio Hercegovac, katolik i ponosan da je Hrvat, nije volio Ruse, bio je sklon Amerikancima, za ustaše je mislio da su zločinci i primitivci, a komuniste nije volio jer su bili ateisti i borili su se protiv kapitalizma. U njegovoj kući upoznao sam njegove prijatelje, pa čak i dalje rođake, koji su bili preživjeli ustaše, potomci ustaša, rodbina ustaša, pristaše ustaša, svakovrsna ustašija. Znao sam ih iz prve ruke, što i kako pričaju bez zadrške. Za razliku od oca, djed je pasionirano pratio politička zbivanja i volio raspravljati o njima, a bratija koja mu je zalazila u kuću bila je prvenstveno plod stjecaja okolnosti i djedove beskonačne političke naivnosti.

Djed je kao predratni bogati poduzetnik, pripadnik klase koja je pretrpjela historijski brodolom, ipak uspio zadržati stan u kući na Tuškancu, pa smo živjeli u susjedstvu komunističkih ministara, partijskih funkcionara, prvoboraca, visokih oficira, diplomata i moćnih direktora. Družio sam se s njihovom djecom, zalazio im u kuće, i njih sam osobno poznavao.

Kao djeca igrali smo se rata: kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. U školi smo učili o povijesti, imali smo udžbenike povijesti, o povijesti se govorilo na školskim priredbama, sa školom smo išli gledati partizanske filmove, povremeno su gostovali stari partizani i pričali dječici kako su ratovali… Povijest sam volio, ali su mi priredbe bile smiješne koliko god nastojale biti svečane, partizanski filmovi bili su mi nezanimljivi prema vesternima i znanstvenom fantastikom, gostovanja starih partizana bila su dosadna, naivna i neuvjerljiva… Pri tome, bilo je nemoguće ne zamijetiti da se službeno prihvaćena verzija povijesti uvelike razlikuje od one koju sam čuo u djedovoj kući.

Došlo je vrijeme da se te dvije verzije istine usporede, odvagnu, da se prihvati jedna od njih ili neka treća.

Koliko god se te dvije verzije razlikovale, bilo je među njima i sličnosti: „ustaška strana“ gotovo uopće nije spominjala ono o čemu je pričala „partizanska strana“ i obrnuto. Obje strane su nešto prešućivale. „Ustaška strana“ je pri tome masovno pretjerivala i izmišljala, a „partizanska“ idealizirala, pojednostavljivala i glorificirala.

Razlike su bile značajnije. „Ustaška strana“ je bezrezervno bila za kapitalizam, a socijalizam i komunizam su za njih bili najgore zlo na svijetu. „Partizanska strana“ je odlučno bila za socijalizam i komunizam, a kapitalizam je bio zlo kojeg su se riješili. „Ustaška strana“ je prema sebi bila isključivo obranaška, racionalizatorska i apologetska; „partizanska“ je bila kritična prema sebi, svojim ranijim potezima, raspravljali su što su napravili krivo i što su mogli bolje. „Ustaška strana“ je prema protivnicima uvelike pretjeravala, za njih su partizani i komunisti bili krvoloci i maltene djecojedi; „partizanska strana“ je protivnike pretjerano uvažavala, zanemarivala je ili nije znala koliko je većina onih na „ustaškoj strani“ primitivna, neobrazovana i naivna. Naposljetku, „partizanska strana“ je željela ostvariti bolji svijet, a proustaška stremljenja su bila koliko nerealna toliko i štetna, čak nakaradna, zločinačka i monstruozna.

Sve u svemu, „ustaška istina“ bila u nekim pojedinostima točna, no uglavnom i u suštini izmišljotina i laž. „Partizanska istina“ bila je kadikad nedorečena, nedostatna, ali uglavnom točna i u suštini pouzdana.

Kako je bilo na početku, tako je uglavnom i danas.

Onaj tko povjeruje sisačkom biskupu Košiću od toga da se na bleiburškom polju saveznicima predala ikakva vojska (saveznici su odbili imati ikakva posla s ustašama koji su im se željeli predati) i toga da se predala hrvatska vojska (hrvatska vojska su bili partizani, a ustaše hrvatski izdajice i izrodi), preko toga da je ondje bilo pola milijuna ljudi od čega dvjesto tisuća vojnika, a ostatak raznorazni civili, do bilo čega što je ustvrdio u najnovijoj propovijedi može biti samo neobrazovan, neinformiran, glup i naivan.

Onaj tko je protiv antifašizma može biti samo zao i zlonamjeran, u najboljem slučaju zaveden, opako indoktriniran, nahuckan/napujdan ili zatupljen; zločinac, suradnik zločinaca ili pristaša zločinaca, u najboljem slučaju idiot ili ignorant.

Ne znam tko će i kakvi će biti moji nasljednici, koliko će ih biti. Nadam se da će uspjeti nastaviti porodičnu tradiciju. Uvjet za to je da uspiju odoljeti jeftinim demagozima i da misle svojom glavom.





nedjelja, 03.05.2020.

blago iz kuhinje



CRNI SIN


Redakcija Andersen“, osebujna škola novinarstva za mladež pri Školskom radiju (kasnije Školskom radiju i televiziji) u koju sam se uključio s dvanaest godina nije bila samo aktivnost kroz koju su se otkrivalo i širilo saznanja o svijetu, nego i druženje kroz koje su se stjecali prijatelji. Tome je posebno doprinosilo što se sve zarađeno sakupljalo na zajedničkom računu, pa je grupa od četrdesetak djece svakog ljeta odlazila sa šatorima mjesec dana na more, što je bio ne samo dobar provod nego i značajna karika u sazrijevanju i osamostaljivanju od obitelji. Moje prvo takvo ljetovanje bilo je 1962. u Prigradici na Korčuli.

Najbolji prijatelj u „Andersenu“ godinama mi je bio Mladen Grbić, zvani Braco, a uz nas je bila i njegova malko starija sestra Gordana u koju sam se nekoliko godina kasnije, kad je došlo vrijeme za to, beznadno zatelebao i dvije-tri sezone pisao uglavnom tužne ljubavne pjesme, no koliko god da ih je bilo nijedna nije dostigla Jesenjinove stihove „…još pamtim taj lik i taj glas. U to smo doba voljeli svi, a malo su voljeli nas.“

Grbići su stanovali na petom katu zgrade u Gajevoj ulici u blizini Trga Republike, pa kako sam ondje gotovo svakodnevno prolazio, vrlo često sam svraćao i do njih. Svraćao sam i kad mi je trebalo samo na zahod, popiti čašu vode ili nakratko predahnuti, a njihova mama Nada me je znala nahraniti dok smo čekali da se tkogod od njene djece pojavi da me preuzme. Mama Nada je bila značajna ličnost u odrastanju jer je bila jedna od rijetkih roditelja koja je bez okolišanja znala provesti sate u strastvenim diskusijama s prijateljima njezine djece, pojedinačno ili grupno, pri čemu su se iznosili, razjašnjavali, konfrontirali ili brusili generacijski stavovi. Pitanja su bila značajna za ono vrijeme i za pubertetlije: traperice ili uobičajene hlače? Koliko duga muška kosa? Hipiji ili skojevci? Koliko su značajne školske ocijene? U koje doba navečer se maloljetnici trebaju vratiti u roditeljske domove? U živom sjećanju su mi situacije i atmosfere kad pet-šest nas mlađarije ili više (Iskra, Lidija, Braco, Dean, ja, Gordana…) sjedimo u velikoj sobi s teta Nadom, vani se spušta večer, ali smo toliko uneseni u raspravu da ni ne palimo svjetlo dok pada mrak i dugo ostajemo tako odjednom slobodniji za iznošenje bilo kojih argumenata jer smo pokriveni plaštem nevidljivosti. O, da: raspravljalo se i o seksu i o ljubavi i svemu i svačemu, bez dlake na jeziku i ikakvih opterećenja.

Glava porodice bio je Čedo Grbić, partizanski prvoborac i službeni narodni heroj, u ono vrijeme poznat i značajan političar. Nas mladež sve to nije ništa posebno impresioniralo i primali smo ga u društvo kao ravnopravnog sugovornika, a danas mi se čini da je i njemu dobro dolazilo za mentalnu ravnotežu i poboljšanje raspoloženja da ga povremeno u vlastitom domu dočeka banda poluhipija naoštrenih za nadmudrivanje.

Jedan od događaja iz tog vremena povukao je za sobom dugotrajnije posljedice. Jednoga sam dana zatekao cijelu porodicu Grbić okupljene oko kuhinjskog stola i zgranute.

Tata Čedo se upravo vratio iz službene posjete tvornici RIS u Vrapču. Bila je to tvornica utemeljena odmah nakon završetka rata s više od dvije tisuće radnika, proizvodili su sve moguće od gume: cijevi, rukavice i gumene čamce koji su se izvozili u cijeli svijet. Čedo je bio s nekom delegacijom, a kad su odlazili samoupravljači su svakom članu delegacije donijeli lijepo zamotani paket veličine kutije za cipele. Čedo se branio rukama i nogama da ga preuzme, kao što je i inače radio u takvim i sličnim slučajevima, ali su RIS-ovci tako i toliko navrli da to nije ranije vidio i nije se uspio obraniti od poklona. Stigao je kući znatiželjan vidjeti što su mu to uvalili i upravo je stigao podignuti poklopac kad sam banuo.

Kutija je do ruba bila popunjena raznovrsnim različitim malim paketićima. Odrasli, mama Nada i tata Čedo su se ukočili, a mi djeca krenuli gledati što je to. Otvorili smo prvi paketić - unutra je bio nekakav balon. I u drugome je bio balon, i u trećemu. Pokušali smo napuhati balone, slabo su se napuhavali, okus je bio odbojan. Teti Nadi je bilo neugodno i nije znala kako bi se držala, stric Čedo se smijuckao. Onda nam je palo na pamet da odnesemo jedan u kupaonicu i napunimo ga vodom. Odšarafili smo špricalicu s ručnog tuša i cijev utaknuli izravno u balon. Nevjerojatno koliko vode je moglo stati u njega prije nego je pukao! Balon se rastegnuo preko trećine dna kade, nije ga se moglo nikako više odlijepiti od podloge, ali se i dalje rastezao poput ničega ranije viđenoga. Onda smo zaključili da ga se ne smije prepuniti, pa smo sljedeći napunili do veličine dinje, iznijeli na kuhinjski balkon i bacili u dvorište između kuća. Dolje - prasak! Vodena bomba! Lansirali smo više takvih projektila prije nego su odrasli uzeli kutiju i pohranili je na vrh jednog od visećih ormarića.

Kasnije smo se u još nekoliko navrata, kad roditelja nije bilo kod kuće, zabavili bacanjem vodenih bombi s kuhinjskog balkona u dvorište, no kako smo ipak bili mladi novinari, znatiželjni i pronicljivi, uskoro smo dokučili pravu namjenu zbunjujućih balona. Ne znam je li istina da je ime tvornice, RIS, bilo skraćenica za „razonoda i sport“; mala pakovanja sadržavala su jedan do nekoliko prezervativa, kondoma, higijenskih gumica, zaštitnih gumica, a narod ih je zvao – po imenu tvornice – i risovi, te golduni ili dukati po jednom posebnom, upadljivom okruglom, pozlaćenom pakiranju koje je nalikovalo zlatnicima. RIS-ovi proizvodi bili su traženi i cijenjeni u svim zemljama Istočne Evrope i Sovjetskom savezu jer je to bila jedina tvornica čiji su proizvodi dopirali u te dijelove svijeta. Za sadržaj kutije koju su Grbići držali na zidnom ormariću u kuhinji na crnom tržištu u Moskvi se vjerojatno moglo zaraditi dovoljno da se u dućanu kupi novi „moskvić“.

Pravu vrijednost kutije u kuhinji spoznali smo, barem ja, nekoliko godina kasnije. Prezervativi su se mogli kupiti u apotekama i na ponekom novinskom kiosku; i jedni i drugi prestajali su s radom u osam navečer. Što ako u devet navečer, deset ili jedanaest shvatiš da ti je tako nešto neophodno potrebno? Prolazeći jedne večeri nakon čage u Tucmanu Gajevom držeći se za ruke s nekom curicom, prolazeći pored kuće u kojoj su stanovali Grbići, iznenada mi je sijevnulo. „Pričekaj trenutak!“, rekao sam djevojci, utrčao u kuću, uskočio u lift, popeo se na treći kat, projurio pored teta Nade koja je otvorila ulazna vrata stana u kuhinju, skočio na stolicu, nadigao poklopac kartonske kutije na ormariću, zagrabio pregršt manjih pakiranja, strpao u džep i protrčao pored domaćice još na otvorenim vratima profufljavši nešto u prolazu, te se stuštio niz stepenište zabrinut da onoj zbog koje sam jurio nije dojadilo čekanje, te je otišla.

Sljedeći put u posjeti kod Grbića izvinuo sam se teta Nadi zbog nenajavljenog prepada, ali je ona bila blagonaklona i nisam morao ništa posebno objašnjavati. Ubuduće sam se nastojao snabdjeti unaprijed, na vrijeme, jer je kod Grbića em bilo besplatno, em me je pošteđivalo neugodnih scena da kao dugokosi dripac objašnjavam što mi treba nepoznatim apotekarima ili invalidima u novinskim kioscima. Tako se ustalilo da sam za dulje razdoblje bio glavni, ako ne i jedini korisnik blaga iz kuhinje, premda danas mogu priznati da ih se više uništilo u premetanju po džepovima jer sam u beskonačnom mladenačkom optimizmu uvijek nosio jedan uza se nego ih se iskoristilo u njihovoj pravoj namjeni.

Jedne večeri sam se s nekom vršnjakinjom klatario centrom grada nakon što je već debelo pao mrak. Grlili smo se i ljubakali, povremeno se sklanjajući u uglove mračnih haustora sve dok nismo došli do zgrade u Gajevoj u kojoj su stanovali Grbići. Znao sam trik kako otvoriti kućna vrata s bilo kakvim ključem, pa smo se uvukli u mračnu vežu. No i ondje je postojala opasnost da bi mogao naići netko od stanara. Ne razmišljajući odviše zašli smo dublje prema stepeništu. Kod lifta se moglo stubama desno gore prema katovima ili lijevo dolje prema podrumu. Odabrali smo drugi put računajući da ljeti navečer nema nikoga tko bi se spuštao u podrum. Slabo svjetlo koje je dopiralo s ulice bivalo je osjetno slabije sa svakim korakom naniže. Već prije posljednje stepenice našli smo se u potpunom, apsolutnom, neporoznom crnilu. Nismo se zamarali tražiti svjetlo. Sjeli smo na kraj stubišta i u sljedećem trenutku više nismo znali što nas je snašlo. One koji su zaboravili valja podsjetiti, a one koji ne znaju podučiti da su u vrijeme kad su minisuknje bile najpopularnije mnoge djevojke istovremeno hodale i bez grudnjaka ispod košulja, bluza ili majica, a da su dvoje raspomamljenih starijih maloljetnika razorna elementarna sila. Valjali smo se po podu, sudarali s nekom kramom, odgurivali od nekakvih sanduka, okretali preko vreća i hrpa nečega, pokušavali osoviti na noge i pridržavali za nekakve cijevi… sve dok mi kroz najgoru izbezumljenost nije prodrlo saznanje da nam je za nastavak hitno nešto nužno potrebno. Odmaknuo sam furiju, protresao je da se zaustavi, rekao joj: „Pričekaj! Odmah se vraćam!“ i odjurio ne čekajući odgovor.

Samo sam protrčao pored ulaza u dizalo u prizemlju. Nisam imao vremena pozvati kabinu, čekati da se spusti, pa se polako uspinjati. Potrčao sam uz stepenice sve preskačući dvije ili tri stube. Na petom katu sam ne misleći koje je vrijeme nalegao na zvono. Prepoznao sam po zvuku korake koji su se približavali s druge strane. Teta Nada. Otvorila je vrata i zapanjeno ustuknula. Protrčao sam pored nje prema kuhinji, privukao stolicu uz ormar, skočio na sjedište, ispružio se da dohvatim čarobnu kutiju na ormariću, nadigao poklopac i zahvatio nekoliko paketića iz unutrašnjosti. Tek u povratku pogledao sam se u prolazu u jedno od ogledala u hodniku i zamalo su mi se noge posjekle. Izgledao sam gore od dimnjačara! Odjeća mi je bila potpuno crna s povremenim bijelim mrljama od naslanjanja i trljanja po bijelo okrečenom podrumskom zidu. Lice je izgledalo otprilike kao onom liku u prvom zvučnom filmu, „Jazz pjevač“, koji nagaravljenih obraza i čela pastom za cipele glumi crnca. I raščupana kosa je bila potpuno crna, samo su se bjeloočnice bjelasale. Teta Nada nije pala u nesvijest, počela vrištati ili slično vjerojatno zahvaljujući tome što je ipak bila višegodišnja partizanka, a iako sam bio potpuno neprepoznatljiv mora da joj je odmah sijevnulo da to ne može biti nitko drugi nego ja. Meni je istog časa bilo jasno odakle to crnilo kao da sam se umotao u mrak i ponio ga sa sobom – ono po čemu smo se uskovitlani strašću valjali bila je gomila ugljena, crnoga, masnoga i prašnoga.

Treba li se čuditi što se danas ne sjećam kako je epizoda završila, što se dalje zbivalo? Ipak je od tada proteklo pola stoljeća. Moram požuriti zapisati ono čega se sjećam dok se još ičega sjećam, dok još mogu zapisati, pa čak i ono čega se više ne sjećam, što mogu samo pretpostaviti. Ne vjerujem da sam s ocrnjenom nakon što sam se vratio s upozorenjem kako izgledamo završio što smo započeli. Kako smo se takvi vratili kućama, prošli kroz grad? Najvjerojatnije smo se skrušeno popeli Grbićima i kod njih upristojili koliko je bilo moguće. Taj rasplet mogu lako zamisliti, a ništa drugo mi ne pada na pamet. Vjerojatno nam je teta Nada dala neku Gordaninu i Mladenovu odjeću, a našu bacila ili u prljavi veš ili u smeće ili smo je takvu ponijeli u nekakvim vrećicama kući.

Obzirom na taj događaj, kada bi mi se kasnije teta Nada u razgovoru obraćala s „crni sine“ bilo je to više nego stilska figura, više podsjećanje na to kakvog me je ona vidjela.

Ubrzo nakon toga naletio sam na djevojku s kojom sam se ozbiljno spanđao i veza je potrajala nekoliko godina. Ona je od samog početka počela koristiti pilule i potreba za mehaničkom kontracepcijom je do daljnjega nestala, a neiscrpnu kutiju na vrhu ormara u kuhinji u Gajevoj prekrili su ružmarin, snjegovi i šaš.




četvrtak, 23.04.2020.

Pa što onda?


HOS kao izlika


Jedan od argumenata kojim raznorazni zlički, mutikaše i spadala brane korov korištenja ustaškog pozdrava ZDS je da su ga svojevremeno koristili preživjeli i pokojni članovi HOS-a. Taj argument ima otprilike istu vrijednost kao i da je ZDS „stari hrvatski pozdrav“, „iz opere“. Argumentu u prvom redu nedostaje pojašnjenje zašto su (ako su i koliko su) HOS-ovci uopće koristili ustaški pozdrav.

I bez nedostajućeg pojašnjenja recimo da jesu, sa punom svješću o njegovom porijeklu i značenju, i to masovno. Pa što onda?

Ne samo HOS-ovci nego svi branitelji slijedili su bukvalno i simbolički hrvatsku zastavu. Istovremeno su svi, svaki od njih, imali uza se i smotuljak toalet-papira. To je činjenica. Usprkos toj činjenici nikome ne pada na pamet spominjati toalet-papir na obljetnicama, komemoracijama, ovjekovječivati ga na spomen pločama ili slično.

Poznato je da su ne samo HOS-ovci, nego i svi drugi branitelji, jeli i pili, a pili su ne samo svježu, čistu vodicu nego i alkohol. Dapače, bilo je učestalo prilika kad se alkohol konzumirao u povelikim kolićinama, što nikome ne daje opravdanje nazvati branitelje, uključujući i HOS-ovce, alkoholičarima.

Dapače, priča se da su se branitelji pored alkohola opijali i drogama, da je marihuana bila prilično uobičajena, a da su se koristile i neke teže, opasnije droge. Ipak nikome ne pada na pamet isticati zlo/upotrebu kao nekakvu vrlinu, čak ni kao karakterističnu ili tek neutralnu osobinu. Nikome ne pada na pamet javno držati stranu dilerima koji su zarađivali doturajući braniteljima ilegalne opijate. Isaak Newton se cijeni zbog doprinosa znanosti, a ne zbog alkemičarskih pokušaja.

Po čemu je branitelj branitelj, a po čemu ni branitelj nije? Branitelj je branitelj po tome što je branio domovinu, a po tome što je uz toalet-papir u džepu i joint pod nosom povremeno zaurlikao ZDS ili nešto slično nije. Po ZDS se moglo biti samo zlonamjerni štetočina, zavedeni naivac ili romantičarski dripac koji ne zna i ne razumije u čemu se našao.

Braniti danas ZDS, napadati one koji ga žele zauvijek zakopati u ropotarnici povijesti, ono je što kaže Fred Matić: "Kada napadate sve one koji žele raščistiti s ružnom poviješću u svrhu bolje budućnosti, sjetite se da napadate i one koji su dali zdravlje i živote članova svojih obitelji upravo za tu bolju budućnost.







<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker