|
Saša! Šesnaest godina! I to ne bilo kakvih šesnaest godina, nego veličanstvenih šesnaest! Tako nešto ljupko rijetko se može vidjeti. Potpuno izrasla, savršeno oblikovana, elegantnih pokreta, savršena, milina je pogledati. Seksi da ti pamet stane. Ne možeš se pogledati, a da unaprijed ne zavidiš sretniku kojemu će pripasti, da ne zažališ što vrijeme prolazi, a životne faze nam se ne poklapaju. Mila, draga, dobro odgojena, dijete s kojim nikada nije bilo problema, najveće blago i ponos roditelja. Neki od mojih vršnjaka koji su požurili već su bake i djedovi, većina ostalih ima odraslu djecu. Ja sam kasno postao otac, moji su još mali. Kad se okupimo na takozvanim "vatrogasnim zabavama", zajedno s potomcima, djeca svih ostalih bježe od mojih kikića jer su im naporni i dosadni. Jedino se Saša oduvijek neumorno igra s mojima, kao dobra vila, i oslobađa suprugu i mene da se možemo prepustiti druženju s prijateljima. Saša je od malih nogu bila drugačija. Tumačili smo da je to zato što je jedinica. Dok su sva ostala djeca jurila i vrištala u gomili, ona je uvijek bila donekle po strani, tiha i smirena, očigledno u svom svijetu mašte. Mnogo više od ostalih vršnjaka provodila je vrijeme s knjigama. Dok smo na ostale morali paziti da ne pretjeruju s djetinjarijama, nju smo poticali da im se pridruži. Dolazila je odraslima sa starmalim pitanjima koja su nas čudila, a na koja je malo tko mogao dati dobar odgovor. Vremenom su je s tim pitanjima upućivali pravo meni, a ubrzo je naučila da ni ne očekuje odgovore od drugih. Napokon kao da je čekala da svratim do njenih roditelja da istrese preda me sve što se u međuvremenu nakupilo. Imala je sedam ili osam godina kada se njezina majka našalila "Pa ona je zaljubljena u tebe!" Odrasli su to prihvatili kao dobru šalu i navalili neukusno pretjeravati, tjerajući je da se posrami, pocrveni i pokuša se skloniti, da sam je morao zaštititi i obuzdati ih. Negdje s deset godina je u kutiji s porodičnim fotografijama naišla na jednu na kojoj smo njezina majka i ja, još vrlo mladi, bili više nego prijateljski zagrljeni. Majka mi je povjerila da je odmah uzbuđeno dotrčala i majka je priznala da smo nekoć bili "cura i dečko", da smo "hodali", i - ponesena iznenadnom provalom uspomena - izlanula osupnutoj djevojčici da se lako moglo dogoditi da joj ja budem otac. Sljedeći put kada sam navratio u njihovu kuću, uočio sam da me Saša gleda drugačije nego inače, pomnije, kao da me prvi puta vidi. Pomislio sam da procjenjuje kako bi bilo da sam joj zaista otac, ali nisam mogao previdjeti da u očima djevojčice vidim i zanimanje zrele žene koja je zadovoljna onim što vidi. Čim smo ostali nasamo, iskoristila je priliku da me zapita: - Hodao si s Adrianovom mamom, i sa Slavičinom mamom… - mora da se raspitala među djecom u međuvremenu. - Zar si ti hodao sa svim mamama? Pitanje me je toliko zapanjilo da se više ne sjećam s kojim sam se odgovorom izvukao. Godinama sam dolazio u njihovu kuću nakon dalekih putovanja donoseći egzotične darove i neuobičajene priče. Ništa čudno da je osjetljiva djevojčica mogla isplesti oko mog lika svakovrsne snove. Pa još kada zađe u godine kad hormoni podivljaju, a emocije samo krešu! Ali - šesnaest godina! Ta to je i za mene previše! (nastavak OVDJE) |
 Petak navečer, jedanaest sati… Supruga zaspala na kauču pred televizorom, djeca spavaju kao anđeli u susjednoj sobi. Mir, spokoj… Još samo da prošećem psa oko kvarta, pa mogu i ja na spavanje. Iznenada se oglasi mobitel da je stigla sms-poruka. Presiječem čuđenje da mi itko išta javlja u to doba time da otvorim poruku i čitam je, no sadržaj me zgromi da sam, čitajući, nesvjesno stisnuo napravu kao junak iz narodne pjesme koji cijedi vodu iz suhe drenovine. NE MOGU VISE IZDRZATI! MORAM BITI TVOJA! TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA. SAMO OTEBI MISLIM. SVI DRUGI MI NIŠTA NE ZNAČE. TI SI LJUBAV MOG ŽIVOTA. NAPRAVI ME ŽENOM I BIT CEMO ZAUVIJEK ZAJEDNO! NISTA DRUGO MI NIJE VAZNO OSIM TEBE!VOLJENI, JAVI SE! SASA Na početku poruke sam pomislio: ma tko to piše nebuloze?! Na sredini sam bio uvjeren: to mora da se netko zabunio i poslao poruku na krivi, moj broj. Na kraju me je satrlo kada sam uvidio da je poruka ipak za mene i razaznao tko je šalje. Saša! Nije bilo mjesta dvojbi. Njezino ime na kraju, elektronika je očitavala da je sms poslan s njezinog mobitela, a sadržaj zapravo nije bio neočekivan. Bilo je to kao da oduvijek hodam po vulkanskom tlu, znam da se nepojmljiva snaga magme nakuplja i da će kad-tad provaliti, a zatim se iznenadim erupciji i gledam kako izbijaju pakleni plamenovi koji će nas sve sažgati. (nastavak OVDJE)  |
|
VREMENSKE ŠKARE Žene i muškarci su sličniji nego što bi se na prvi pogled, površno sagledavajući reklo. Prije neki dan sam se dobro zabavio pred spavanje čitajući blog Vaseljena, post DE RERUM NATURA, koji započinje i gradi se na tvrdnji da žene do dvadesete vole zgodne, do dvadesetpete pametne, a nakon toga bogate muškarce. Osjetio sam duboko razumijevanje halter skelter koja je tom prilikom izjavila da: "Ja sam, valjda, blago mentalno retardirana jer mi se oduvijek diže na pametne, na zgodne ako su pametni, a na bogate samo ako su pametni i zgodni". Naime, ja sam riješio većinu životnih problema time što sam oženio mladu, zgodnu i pametnu curu koja pristojno zarađuje. Da nisam jedini koji je pribjegao tom receptu donekle potvrđuje i Creativa, koji je izjavio: "Imao sam najbolje i najljepše žene nakon što sam osiromašio, oćelavio, pustio trbušinu i prešao četrdesetu". To bi moglo značiti da se Creativa u međuvremenu obogatio, ali kako znam da je riječ o piscu, čisto sumnjam da je tako. Najvjerojatnije smo obojica dostigli onu fazu razvoja u kojoj prevladava mudrost i uspjeli je upregnuti u rješavanje životnih izazova i nedaća. To što kažem da mi voljena supruga pristojno zarađuje ne znači da ne moramo misliti kako potrošimo svaku kunu. Kako su moja primanja neredovita, često se nađem u nuždi da je moram upitati da mi da nešto za moje ili za zajedničke troškove. Recimo, sjedimo ujutro u kuhinji, pijemo kavu, a ja pitam: - Ženo, kako si s novcima? - Koliko ti treba? - usmjerava ona odmah razgovor na njegovu suštinu. - Pa… trebao bih kupiti benzin… tako tri stotine, četiri stotine kuna… Ona grabi novčanik, zaviruje u njega, vadi novčanice i polaže ih na stol, pri čemu govori: - Imam novaca, ali ja moram misliti da potraju do kraja mjeseca… Evo ti dvije stotine i pedeset kuna. Ništa ne kažem, ali mislim: da napunim rezervoar automobila treba mi tri stotine kuna, u kući nema mlijeka - bilo bi najbolje kupiti kutiju sa deset litara, psu treba kupiti ogrlicu protiv buha, a ona je oko sto kuna, žena ide na posao, a na meni je da danas nešto skuham djetetu i staroj majci, i majka i ja smo ovisnici o cigaretama i trebao bih kupiti barem dvije kutije… Kako sve to priskrbiti s dvije stotine i pedeset kuna? Ne mogu ništa zamjeriti supruzi koja ekonomizira da novci potraju do kraja mjeseca, ali ja moram misliti o tome kako kupiti sve što treba upravo tog dana, što izgleda toliko nemogući zadatak da povrh njega ne mogu razmišljati još i o dužim vremenskim periodima. I eto nas u raljama vremenskih škara! Jedno sječivo se zove "moram misliti kako ćemo protegnuti financije do kraja mjeseca", drugo sječivo je "ima troškova koje treba podmiriti odmah, a nakon toga ćemo se - valjda - nekako snaći". Pod presijom tih Demoklovih škara nad glavom krećem u grad. Prvo idem na benzinsku pumpu. Već danima vozim s upaljenom signalnom žaruljicom koja upozorava da je benzin na izmaku. Imam osjećaj da bez te upaljene žaruljice ne bih znao voziti; vjerovao bih da je nešto s autom u kvaru. Utočim benzina za sto kuna, tek da sam siguran da danas neću ostati stajati negdje na otvorenoj cesti. Na pumpi nemaju mlijeka i psećih ogrlica protiv buha, ali uzmem dvije kutije cigareta. Vraćam se do Britanskog trga i pokušavam naći mjesto za parkiranje. Nakon dva kruga uspijevam naći mjesto na Radničkom dolu, u drugoj zoni. Uplaćujem sat vremena. Odem do najbližeg dućana i kupim dvije litre mlijeka, kruh, te još neke sitnice. To znači da ću sutra ili najdalje prekosutra ponovo morati po mlijeko, ponovo trošiti za benzin i parkiranje, ali što se može… Vraćam se do auta za petnaest minuta, istovarim što sam donio, te krećem u potragu za psećom ogrlicom protiv buha. Počelo je toplo vrijeme, buhe su krenule, ako ih ne zaustavim na vrijeme, invazija će mi se sručiti na stan, a onda jao i pomagaj dok ih ne rastjeram. Preostalo mi je još uplaćenih četrdeset i pet minuta parkiranja u drugoj zoni. To znači da povrh svega poklanjam "Zagrebparkingu" šest kuna. Krećem do najbliže prodavaonice inventara za kućne ljubimce. Nije daleko, ali dok pronađem novo mjesto za parkiranje, prolazi narednih petnaest minuta. S veseljem bih platio, koliko košta da košta, kada bih mogao naći mjesto za parkiranje gdje treba i kada zatreba. Mjesto na kojem zaustavljam automobil nalazi se u prvoj zoni. Što sada? Da bih kupio ogrlicu protiv buha za psa ne treba mi više od petnaest minuta. Da li da zbog toga uplatim novih sat vremena parkiranja u prvoj zoni. Još uvijek mi ostaje pola sata uplaćenih u drugoj zoni. Pola sata u drugoj zoni košta više od petnaest minuta u prvoj. Dakle, već sam platio, da li da povrh toga uplatim još jednom? Premišljam. Odlučujem riskirati - pa valjda se neće stvoriti kontrolor u tih desetak minuta koliko ću biti odsutan… Vidi vraga! Napravili su najbolji sistem u Evropi za naplatu parkiranja, implementiraju ga i u drugim gradovima, takoreći - izvozni produkt, a nisu se dosjetili uzeti u obzir i ovakve, sasvim očekivane situacije. Za prvo su sposobni, a drugo je izvan njihove moći. Ma nemoj?! Samo je pitanje dana kada će nam početi naplaćivati i zrak koji dišemo. No nemam vremena dalje promišljati o tome, već jurnem kupiti što trebam. Vratim se do auta i imam što vidjeti…  Hoće mi naplatiti dvije stotine i pedeset kuna. Dvije stotine i pedeset kuna! Da sada lovim kontrolora koji je brzinom munje ostavio obavijest o kazni i nestao još brže ili da sutra izlazim s posla da bih se išao razjašnjavati u ured za pritužbe, te gubim vrijeme i novac s neizvjesnim ishodom? Iš! Možda mi je najjeftinije platiti tih dvjesto i pedeset kuna i roknuti u glavu prvog kontrolora u prolazu, da dam srcu oduška? Da mi nije žao jadnog čovjeka sigurno bih to napravio, no pitanje je koliko će mi trebati dok ne prekipim da izgubim sve obzire. |
|
- ako vam je promakao početak ove priče, možete ga naći OVDJE
 U tri ovotjedna posta opisao sam dio svojih ovosedmičnih pustolovina sa "Zagrebparkingom". Koliko vidim, nitko od više od tisuću ljudi koji su ih pročitali nije osjetio potrebu da išta ospori, a ni itko od onih dvadesetak koji su ostavili komentare nije doveo u sumnju ijednu pojedinost - osim jednoga komentatora. To znači da je, osim tome jednome, ono što sam iznio u skladu s iskustvima svih ostalih, a epizode su i dovoljno dokumentirane da ih svi prepoznaju kao istinite. No taj jedan mi je zanimljiv. Iskoristiti ću metodu koju često rabi Nemanja na Vaseljeni, da uzmem koji od zanimljivih komentara kao polazište sljedećeg posta. Dakle, piše mi taj Nepoznat Netko pod pseudonimom Renesansa: Koliko vidim racunalno si educiran, a nisi jos uspio nac njihov mail za reklamacije (to je sekunda googlanja): info@zagrebparking.hr . U mom slucaju kad god bi recimo operater zakazao (u biti gdje oni nisu krivi, vec VIP) bi izasli u susret bez ikakvih tenzija. Tako da ne razumijem sto pricas. Sijes mrznju umjesto da se skuliras i ne bacas se ko razjareni bik. Kako sam ja to uspio rjesiti bez da sam mrdnuo prstom, i bez naganjanja kontrolora po parkingu. A da, sorry, nemamo svi isti IQ, možda da zbog toga popisdish na prirodu i odes u brazil rusiti kisne sume. I pobiti sve polarne medvjede na sjeverni pol - vjerojatno su ti oni krivi zbog toga. P.S. Da si onaj prvi sms s pocetka price nadoplatio kao i svi mi drugi koji placamo na vrijeme ne bi dobio kaznu, niti riskirao da ti napisu kaznu bas u toj minuti kad si slao 2sms. Meni je osobno jadno da netko tko neuredno placa se pravi pametan, a sta smo mi koji uredno placamo? Budale? P.S.2. kad platis 1sms u drugoj zoni, ako odmah posaljes 2sms na svoju registraciju ili samo * (zvjezdicu) na broj zone, biti ce ti doplaceno od isteka prvog pa jos sat vremena P.S.3. jesi li ikada pomislio da kontrolori samo pisu kazne, a ne rade reklamacije, za to imas njihovu pravnu sluzbu - ak ti to nije dovoljno imas sud kao i svi ostali civilizirani ljudi, a ne tu cvilis ko da su ti yaya u skripcu P.S.4. kad takvim "savjesnim" vozacima poput tebe uzeli vozacku bilo bi vise reda i na cestama, a i na parkiralistima P.S.5. kaj ne koristis vise garaze, ili javni gradski prijevoz, kak ti je vec netko tu i rekao -ako sam ti pomogao, nema na čemu "ZAGREBACKI SERIFE", i za kraj jedan link da se malo razveselis: http://www.youtube.com/watch?v=gNWitv_K4TI (renesansa 25.04.2008. 22:00) Zanimljivo. Kao prvo, Renesansa je iznimno informiran. Podebljao sam dijelove njegove poruke koji mogu biti svakome korisni. Moram priznati da sam za tako nešto što on navodi prvi puta čuo. Poznato je da nepoznavanje zakona ne abolira prekršitelje, ali nisam siguran da se taj princip može primijeniti i na iznesene slučajeve. Naime, ako mogućnost da se žalimo preko e-maila već postoji, čija je dužnost da me s tim upozna? Trebam li to ja naći u kristalnoj kugli? Kako mi uopće može pasti na pamet da tako nešto postoji, kada na cedulji koji mi ostavlja ovlašteni predstavnik "Zagrebparkinga" o tako nečemu nema ni spomena? Dapače, navodi se da postoji ured u kojemu se mogu žaliti, pogrešno se navodi da radi neprekidno od 9 do 15, što sugerira da je to jedini način. Što ja znam, možda postoji i 3D-hologramski pult za pritužbe u svemiru, negdje u galaksiji Star Tracka, ali ja o tome nemam pojma, niti mi padaju na pamet sve SF-mogućnosti koje su možda iskoristili. I ne mogu se izvlačiti da nisu imali prilike upoznati me s postojanjem e-mail adrese za pritužbe, kada na formularu koji ostavljaju ima sasvim dovoljno mjesta za takvu informaciju, ali je oni skrivaju kao zmija noge. Postojanje te e-mail adrese teže je otkriti nego naći njihovo sjedište oko nove tržnice pored Kvaternjaka. Uostalom, što je s ljudima koji ne koriste internet i elektronsku poštu? Njima preostaje samo ono što sam naveo: da gube svoje vrijeme, novce i živce da bi ispravili grešku koju je netko drugi napravio. Kada svaka uvažena pritužba bude za sobom povlačila i 500 kuna obeštećenja, priznati ću da rade pošteno. Vratimo se na postojanje famozne e-mail adrese za pritužbe. Samo postojanje tako nečega je u svakom slučaju dobrodošlo, o tome nema zbora. Ali to da se tako nešto praktički čuva kao tajna, lopovski je posao. Licemjerno se stvara izgovor "mi smo izašli u susret građanima, brinemo za njih", a u stvarnosti nema nikakvih promjena. Čak ni meni, koliko god da sam računalno educiran, tako nešto nije palo na pamet, pa da potražim, a kako će pasti na pamet onima koji su to manje od mene, pa nisu ni sposobni isčeprkati tu famoznu adresu iz dubina interneta. Podsjeća me to na epizodu iz posjeta nekoj bolnici prije nekoliko godina. Prolazio sam pored sobe u kojoj je na desetak kreveta ležalo desetak nemoćnih starica upravo u trenucima kada su im sestre dijelile jelo. Svakoj su na prsa stavile pladanj s obrokom i otišle. Drugi puta kada sam prolazio pored istih vrata nakon otprilike pola sata, sestre su upravo sakupljale nedirnute pladnjeve pred očima starica koje su samo šutke buljile i komentirale: "He, he, opet ste bile nestašne i niste ništa pojele!" I jelo je vjerojatno završilo u nečijem napoju za svinje koje su se debljale na veselje svog vlasnika. Formalno je sve bilo u redu, staricama je jelo bilo ponuđeno, a to što su bile nemoćne da pojedu - Bože moj, to je njihov problem. Utoliko su mi puno draži i pošteniji džepari po tramvajima. Oni barem riskiraju da ih netko ulovi i tresne po njonji. Ovo što radi "Zagreparking" je gadnije. Sve po zakonu, kako bi rekao Jura Stublić "…zakonom umjesto pištoljem", sve kao fino, sve kao savršeno, a rezultat je da postoji firma koja kupi novce s ceste, a mi, koji smo podpali pod njihovu ingerenciju, završit ćemo u dužničkom ropstvu. Mi, koji nismo iznimno informirani, da se na glavu postavimo ne uspijevamo riješiti probleme s "Zagrebparkingom" bez da "mrdnemo prstom, i bez naganjanja kontrolora", koliko god da nam je IQ. Korak dalje, kada bismo bili toliko upućeni u njihovo poslovanje da poznamo nekoga od njih tko može izdati nalog da se potezom prsta anuliraju sva akumulirana "ugovorna" dugovanja, zaista ne bismo trebali ni prstom mrdnuti. Jeboti, kako je taj Renesansa uspio nazvati telefonski broj za pritužbe ili poslati e-mail poruku, a da nije ni prstom mrdnuo? Da nema neki "voice recognition" software? Baš mi je žao što se Renesasa javio pod pseudonimom, bez linka na svoj blog ili web-stranicu. Imam osjećaj da bih to sa zanimanjem pogledao. |
 Pred spavanje sam se zabavljao otvorivši blog Vaseljena, čitajući post od 21. ovog mjeseca pod naslovom DE RERUM NATURA. Citiram početak posta: …jednom mi je jedna iskusna i atraktivna gospođica, bivša djevojka Dede Malnara, kazala vrlo pametnu, iako ne nužno i istinitu životnu mudrost: Žene ti, rekla mi je u povjerenju, do dvadesete vole zgodne, do dvadesetpete pametne, a nakon toga bogate frajere; one koje mogu birati, izaberu frajera koji je svo troje, one manje atraktivne itd. itd.! To me sjetilo nekog intervjua koji je Silvije Degen dao nekim novinama prije desetak godina, u kojem je rekao otprilike ovako: ako u dvadesetoj nisi lijep, u tridesetoj snažan, u četrdesetoj bogat, u pedesetoj pametan, a u šezdesetoj mudar, nisi se imao zašto roditi. Vjerojatno to nije on izmislio, ali je lijepo rekao. Usporedimo li te dvije izjave, zanemarivši nebitna razlikovanja, vidimo da se obje slažu o postojanju životnih faza u kojima se izmjenjuju osobine koje su najznačajnije: ljepota, snaga (zdravlje), bogatstvo, pamet… Nije važno da li prije pamet ili bogatstvo, da li koju godinu ranije ili kasnije, ali obje izjave se slažu da je muškarcima važno da ih žene vole, te kakvi bi trebali biti muškarci koje žene vole. To nadalje kazuje da nije važno čak i zašto žene vole neke muškarce, da li zbog ljepote, pameti, i bogatstva, nego da je sukus sretnog života u tome da u svakoj životnoj fazi i jedni i drugi nalaze ono zbog čega se vole. Drugim riječima, najvažnije u životu jest da u svakoj životnoj dobi bude tucanja! Pa kad je već tako, čemu se truditi da se bude lijep, pametan ili bogat, ako se uspije i bez toga tucati? Ili, što da rade oni nesretnici kojima ne uspijeva kada treba ni da su lijepi, ni pametni, ni bogati? Preostaje im sjajan izlaz - da se utješe tucajući. Recimo ja, kako sam već mudar, tucam suprugu svakog petka nakon tv-dnevnika.. |
|
- ako vam je promakao početak ove priče, možete ga naći OVDJE
TRAJNO TRENUTAČNO Umoran sam. Od svega. I onda mi se još "Zagrebparking" nakenja povrh svega! Pa onda, kad već ne mogu odjebati sve, da barem "Zagrebparking" odjebem koliko mogu! A nije da nisu zaslužili sve što bi ih moglo snaći… Recimo, parkiram auto prije neki dan, 21. travnja, u drugoj zoni, u kojoj je dozvoljeno produživanje vremena koliko se auto ostavlja na dva sata. Uredno platim preko mobitela i odem na sastanak, na mjesto do kojega mi je trebalo dvadeset minuta pješačenja, jer nisam mogao naći gdje bih bliže parkirao. Sjedim, razgovaram s ljudima, kad mi stiže poruka:  To sam i očekivao. Platio sam parkiranje do devetnaest sati i pedeset i sedam minuta. Kao svaki uredni, pristojni, itd. građanin, točno u to vrijeme izvadim mobitel i uplatim za još jedan sat. No umjesto potvrde o uplaćenom parkiranju, stigne mi poruka koju nisam očekivao:  Kako da platim na parkirnom automatu kada se nalazim usred razgovora koji ne mogu prekinuti, i to još dva kilometra dalje od automobila na kojemu bih trebao ostaviti potvrdu o uplati? Vjerujući poruci da "usluga Vip parking" trenutačno nije dostupna, pokušam ponovo nakon nekoliko minuta, što je urodilo istim rezultatom:  Preostalo mi je da pokušavam iznova svake naredne minute nadajući se da će "usluga Vip parking" proraditi, da svaku takvu uzaludnu poruku i platim, da razgovor prekidam svake minute tipkajući po mobitelu… Suludo. Drugo što mi je preostalo bilo je da prekinem razgovor i požurim kroz grad nadajući se stići do auta prije nego mi na njega prilijepe obavijest o nekoj suludoj kazni i vratiti se nazad. Da zamolim ljude da me pričekaju četrdeset minuta dok odem platiti parkiranje svrstalo bi me isti tren u njihovim očima u luđake. Treće, da ne mislim više na to koliko će mi odrapiti, uračunam to u neizbježne gubitke… To mi se nije svidjelo. Četvrto, da se nadam da neće naići "Zagrebparkingov" kontrolor, da ću imati sreće… Nisam tip koji igra lutriju. Vidjevši da od razgovora više nema ništa jer se više ne mogu na njega usredotočiti, nabrzinu sam ga prekinuo i požurio prema autu. Ondje sam zatekao obavijest, izdanu u dvadeset sati i šesnaest minuta, da mi kane izvaditi iz džepa sto i pedeset kuna.  Vidi lopovska posla! To da nije moguće uplatiti parkiranje znaju, ali da kontrolor provjeri je li to moguće ili da ga iz centrale obavijeste, to ne znaju! Nalijepe ti "ugovornu" kaznu, pa se ti sad vadi! I sad bi mi Lohankin rekao "Ajd, ne radi dramu od toga. Odeš u Zgbparking i tamo pokažeš što imaš i oni obrišu kaznu. Provjereno radi." Ma nemoj! Radi, pa što? Čak i da mi ponište kaznu, tko će mi nadoknaditi što sam potrošio vrijeme na razgovor koji nisam uspio privesti kraju, platio parking za prvi sat, što mi sigurno neće vratiti nazad, potrošio benzina, onda izgubio sat-dva da odem poništiti tu kaznu, ponovo platiti parking dok to sređujem, ponovo trošiti benzin, vrijeme, novce, usput zaraditi još koju "ugovornu" kaznu za parkiranje…? Recimo čak da pitanje "ugovornog" prava "Zagrebparkinga" da naplaćuje parkiranje po gradu uopće ne dovodim u pitanje, ali odakle im pravo da ja (i svi mi) snosimo troškove ispravljanja njihovih grešaka? Ako imaju prava, valjda imaju i neku odgovornost? Imaju li? Prava bez odgovornosti su lopovluk, i zato mislim da je to lopovska firma, mamicu im lopovsku! (nastavak OVDJE) |
|
- ako vam je promakao početak ove priče, možete ga naći OVDJE
"ZAGREBPARKING" NA DJELU Vratim se do automobila i spazim za brisač zataknutu obavijest da trebam platiti kaznu za neuplaćeno parkiranje. Na njoj piše da je producirana u dvanaest sati i trideset minuta.  Izvadim mobitel da provjerim kada sam uplatio parkiranje. U dvanaest sati i dvadeset i osam minuta! Dvije minute prije nego su mi izfabricirali kaznu! Ne bi išlo! Ne bu prošlo! No passeran!  Osvrnem se gnjevno je li čovjek iz "Zagrebparkinga" negdje u blizini. Nije ga bilo na vidjelu. Jurnem do prvog raskrižja i pogledam na sve tri strane - i evo ga! Pedesetak metara dalje šulja se uz ostavljene automobile. Jurnem za njim i zaustavim ga. Vrlo pristojno mu se obratim, takva i takva stvar. - Nemam ja ništa s tim - veli on. - U onoj ulici radi moj kolega, nisam ja… Dobro, to ga je spasilo da ga odmah ne roknem u glavu. - A možete li Vi štogod učiniti s tim? - pitam i dalje vrlo pristojno. Dn prihvati ceduljicu koju sam nosio, pogleda vrijeme na njoj, te kaže: - Dvanaest i trideset… - Da - rekoh. - A parkiranje sam uplatio u dvanaest i dvadeset i osam… - Možda Vam vrijeme na mobitelu nije točno naštimano? - izjavi on. Pružim mobitel: - Imate li sat da usporedimo? Umjesto toga, on podigne onu crnu spravu koju svi oni nose, utipka nešto u nju i izjavi: - Uplatili ste u dvanaest i trideset. Naš server kaže da je uplata zaprimljena u dvanaest i trideset. - A da li vaš server bilježi i sekunde? - Ne - reče on. - Kako onda znate da sam kažnjen prije nego sam platio? - Morati ćete to razjasniti u našem uredu - veli on. - Zašto je vaš server prihvatio moju uplatu, ako je već prije toga na isti broj registracije primio kaznu? Vjerojatno nije. Znači, ja sam platio prije nego sam kažnjen. No zašto je onda prihvatio kaznu, ako je već imao da sam uplatio traženu svotu? Ili obrnuto… - suzdržavao sam se da ne dunem jadnika. Odgovori su mi, naime, bili jasno. Lopovski server grabi lovu, ne odbija uplatu, ne upozorava da je uzaludna, a načina za povrat tako izgubljenih novaca nema. - Ne mogu Vam pomoći - slijegao je ramenima čovjek u plavo-žutoj uniformi. Okrenuo sam se i napustio ga prije nego mi je prekipjelo da ga zgazim na licu mjesta. Sjednem u auto, upalim mašinu i pogledam na sat. Dvanaest sati i četrdeset i pet minuta. Ostavljam plaćeno mjesto za parkiranje četrdeset i pet minuta ranije! Hoće li mi "Zagrebparking" vratiti višak uplaćenih novaca? Neće. Hoće li ponovo naplatiti za isto mjesto još jednom u istom vremenu? Hoće. Ako to nije lopovluk, ne znam što je. Ako sve to nije lopovluk, ništa nije! I još hoće da im uplatim traženu sumu za kaznu do prvog petog! Uplati ću im na Sveto Nigdarjevo! Radije ću platiti odvjetnika da odugovlači do zastare, što košta do košta. Idem na Ustavni sud! Tjerat ću ih do Strassbourga! (nastavak OVDJE) |
|
KAKO PRONAĆI ZAGREBPARKING  Krenuo sam u lopovski "Zagrebparking" zbog nekog lopovluka da im jebem mater lopovsku. Nekoć su imali podružnicu za sređivanje takvih pitanja u Ilici blizu Frankopanske, ondje gdje je garaža, ali su preselili. Nazovem na telefonski broj koji sam našao na prijetećoj i uvredljivoj poruci koju su mi ostavili zataknutu za brisač na automobilu i pitam gdje se sada nalaze. - Šubićeva broj četrdeset. Hajde nađi parking u blizini Šubićeve! Možda i ima u onoj novoj garaži ispod Kvaternjaka, ali još nikada nisam ondje bio. Ne znam da li bih mogao pronaći ulaz u garažu. Prekinem sve što radim, krenem onamo, lutam pola sata po okolnim ulicama i napokon nađem mjesto za ostaviti automobil u Hrvojevoj ulici pored Krešimirovog trga. Platim parking mobitelom i zaputim se pješke naći lopovsko gnijezdo. Hodam desnom stranom Šubićeve ulice, dođem do broja 38, pređem raskršće, nakon toga slijedi nova tržnica kod Kvaternjaka, a nakon nje je prvi kućni broj - 62! Broja 40 nema! Samo smireno. Vratim se nazad, lutam uokolo, obiđem tržnicu, i gle! Moje oštro oko sokolovo spazi na uglu jedne kuće među brojnim drugim tablama malu, teško uočljivu tablu koja upućuje na "Zagrebparking".  Da bi stekli dojam kako je to u stvarnosti, na terenu, trebali bi zamisliti da produžujete fotografiju nalijevo i nadesno sve dok ne dobijete panoramu od 360 stupnjeva prepunu mnoštva pojedinosti kao na istočnjačkom bazaru, pri čemu vas ništa ne navodi na ono što tražite. Ipak, našao sam prvi trag. Strelica na tabli pokazuje nalijevo. Krenem nalijevo. Prvi sljedeći ulaz je iskićen tablama. Među njima je, odmah iznad ulaza, jedna koja pokazuje da "Zagrebparking" ovdje negdje, ali gdje? Da li unutar ulaza iznad kojega je obješena ili treba ići dalje?  Strelica nalijevo može se protumačiti da treba ići dalje, ali i da treba uzeti u obzir poslovičnu domaću aljkavost i nepreciznost, pa je "Zagrebparking" možda unutar tog ulaza. Za svaki slučaj, da se ne vraćam, uđem unutra, popnem se pomičnim stepenicama na prvi kat, uvjerim se da ondje nema "Zagrebparkinga", te se vratim van i nastavim nadesno. Naiđem na treći ulaz okićen tablama mnogih firmi, ali "Zagrebparkingove" nema među njima.  Što sada? Vratiti se na prethodni ulaz i potražiti bolje? Odlučim nastaviti. Hodam, hodam, i ponovo izbijem na Šubićevu ulicu pored kuće broj 62. Što sada? Kuda dalje? Vratim se nazad i okom sokolovim spazim u dubini mračnog haustora tablu na kojoj piše ime zloglasne firme koju tražim.  Nisu se baš pretrgali da bi ih ljudi mogli naći. Razumljivo, čim ih netko traži, mora da se kani na nešto žaliti. Bolje da ih ne nađe! Uđem u kućni ulaz, ondje zaista piše da je poslovnica na trećem katu. Srećom postoji lift. Popnem se na treći kat i nađem - zaključana vrata. Naime, iako na službenoj potvrdi koji su mi ostavili piše "Reklamacije i informacije (od ponedjeljka do petka) od 09 do 15 sati", na vratima piše i jedna dodatna informacija - "PAUZA: 11:30 - 12:00".  Preostalo mi je dvadeset minuta do podne, te se spustim na ulicu i okrenem oko sebe gdje i kako ću provesti to vrijeme. Da sam bio kući odrezao bih si komad kruha i namazao ga pekmezom, te skuhao kavu. Ondje mi je preostalo samo da odem na čvapčiće s kajmakom. Dvadeset i sedam kuna + kava = 35 kuna. Ali neka, čvapi su bili odlični. Vratim se u podne na treći kat, a ondje već čeka četrdeset ljudi. Stanem u red, čekam, čekam, dočekam. Kažem, najobzirnije moguće, što imam; vrlo pristojno. Odgovore mi da će moju pritužbu uzeti u razmatranje i neka im se javim sutra telefonom da mi kažu što su odlučili. Krenem nazad prema parkiranom automobilu. Putem se sjetim da mi je uplaćeno vrijeme za parkiranje upravo isteklo, ali kako sam ostavio auto u drugoj zoni u kojoj se može produžiti za još jedan sat, izvučem mobitel i platim za još jedan sat. Stignem do auta i imam što vidjeti!  (nastavak OVDJE) |
 Ovi srednjoškolci su me oduševili! Ne trebam ni reći koji srednjoškolci. Obzirom na novonastale okolnosti privremeno prekidam priču koju sam ujutro započeo. Umjesto da pišem nastavak, cijeli dan sam prekapao i preokretao papire po radnoj sobi dok nisam našao onaj koji sam tražio. Riječ je o dokumentu koji pokazuje da i srednjoškolski pokret nije od jučer. Godine 1969. grupa srednjoškolaca iskoristila je tadašnji Savez omladine i, iskoristivši ga kao štit i financijera, otisnuli su letak u 40.000 primjeraka, te ga podijelili po svim srednjim školama u Zagrebu. Letak-proglas uzburkao je duhove po školama. Nakon toga je osnovan Sabor učenika srednjih škola Zagreba… Ostalo je povijest. Da ne duljim, susprežući se od bilo kakvog komentara, nemam vremena ni energije da prepisujem proglas, pa sam ga skanirao. (Ako je netko vješt s nekim OCR programom, pa mi ga pretvori u teskt-dokument i pošalje, bio bih mu zahvalan.)    |
 Sve se to kasnije u mnogo navrata pokazalo i vrlo korisnim. Nije bilo tog doma zdravlja, klinike, bolnice ili ambulante gdje nisam imao nekog poznatog. Kad god je nešto zatrebalo, bilo je dovoljno da nazovem, pa da me prime preko reda, bez čekanja. U svakoj zdravstvenoj ustanovi bio sam dobrodošao gost. To se pročulo, pa su se mnogi ljudi meni obraćali kada im je trebala neka zdravstvena usluga, a za to se uvijek našlo načina i da mi se oduže. Moje studentsko bančenje se na taj način pokazalo kao isplativa dugoročna investicija. Tako je to funkcioniralo desetljećima, sve dok nedavno nisam počeo osjećati ozbiljne tjelesne tegobe koje zahtijevaju temeljite pretrage i ozbiljniji tretman. Zovem jednog poznatog doktora, a taj otišao u penziju. Zovem drugoga, taj odselio u Argentinu i otvorio ondje privatnu praksu. Zovem trećega, kažu mi da je umro. Zovem sestru Ružicu, ona na bolovanju. Zovem narednog doktora, taj se odao politici i više ne ordinira. Za sljedećega čujem da je dobio Parkinsonovu bolest i prestao operirati. Za sljedećeg čujem da se propio i završio u Vrapču. Nigdje nikoga! Što ću sad? Pa ja uopće ne znam kako se ulazi kroz glavna vrata, kome predati zdravstvenu knjižicu, gužvati se u čekaonici, čekati na red, razgovarati s doktorom kojega ne poznam i koji ne nudi kavicom… Nasreću, djeca doktora u velikom broju također postaju doktori. Čujem da je na jednom odjelu mali Mujica kojemu sam izvukao uši kada mi je brljao po porno-kazetama i nalupao ga kada mi je odvalio antenu s auta da se ima s čim mačevati. Nije dobro. Pročelnik odjela u drugoj bolnici, mali Mario, porastao, vječno smo ga tjerali u sobu na spavanje da se možemo na miru kartati i nismo se obazirali na njegovo zapomaganje, moljakanje i plač. Nije dobro. Glavni autoritet za moju najgoru boljeticu – mali Berislav, čiji tata me zatekao kada sam mu tucao mamu, pa su se razveli. Nije dobro. Glavni dijagnostičar, mali Marko, bacio sam ga u koprive kada sam ga ulovio da trga granje s moje trešnje… Nije dobro. Prim. mr. dr. sci. Vesna, pomagao sam njezinom ocu da namlatiti nekolicinu udvarača, da je ostave na miru, neka uči… Nije dobro. Lakne mi jedino kada se sjetim malog Lovre, kako je kumio i zaklinjao zajedno s mojom djecom da ih pustim da igraju kompjutorske igrice, a sada je ginekolog. Nije dobro. Koliko me moja generacija doktora voljela, bojim se da me još više naredna generacija, ova koja je danas aktivna, ne voli. Nikako ne bih volio da im dopadnem šaka, na milost i nemilost, da se mogu naplatiti za sve što mu mi zamjerili. Preostaje mi samo da se sklupčam u uglu i tiho cvileći umrem. |
 Obično sve druge takve odbijem, ali njemu dam, makar to bile i posljednjih deset kuna u novčaniku. Ako imam, dam mu i pedesticu. Ako sam pri novcima, ostavim mu i stotku. On uvijek kratko zahvali i brzo nastavi svojim putom. Kadikad ga se može vidjeti i u potpuno novoj, čistoj odjeći, izbrijanog, ošišanog… - sav blista, ali ta razdoblja mu kratko traju. Kadikad samo prođe i ništa ne zatraži. Ako zatraži, znači da mu stvarno treba. I zato dam. U petom razredu osnovne promijenio sam školu. Učiteljica me je uvela u novi razred i predstavila: "Ovo je novi učenik…" Zatim je zapitala: "Tko hoće sjediti s njim?" U razredu je zavladao muk. Svi su me ispitivački-podsmješljivo gledali. Stajao sam na otvorenom ispred ploče i nastojao da se ne vidi kako se glupo osjećam. Učiteljica je ponovila: "No, tko će dati mjesto novom učeniku? Zar nitko neće?" Ponovo je zavladao muk, a onda se iz najdalje, zadnje klupe, začulo: "Ja hoću. Dajte ga meni! Neka sjedi sa mnom!" Učiteljica se trgnula da mi je odmah bilo jasno da to nije očekivala. Šutke sam otišao do zadnje klupe i sjeo do dečka koji me je pozvao. Pružio je ruku i rekao kako se zove. Dok su svi ostali izvili vratove i iznenađeno buljili, srdačno smo se rukovali. I nikada mu to neću zaboraviti. |
 Budim se muški. Kako ujutro otvorim oči, razbuđen sam sto posto. Nema kod mene hrvanja sa snom i preokretanja u posteljini kojima svjedočim kada mi koja ženska ostane preko noći, pa se ujutro budi u mom krevetu. Nije mi potrebna jutarnja kava da bih došao sebi. Doduše, bilo je i nekih ženskih koje su se budile na isti način, a nikada neki muškarac nije ostao u mom krevetu preko noći, pa ne mogu tvrditi da je to zaista muški. Možda sam ja naprosto takav, a način na koji se budim sa spolom nema veze. Imam budilicu koju sam naslijedio od bake. Stara, mehanička, nepoderiva. Još od djetinjstva njeno me tiktakanje poput uspavanke bolje od ičega drugoga uljuljkuje u san. Kada sam nekoliko puta otišao na put, a zaboravio je ponijeti, imao sam problema zaspati. Kada je Babl prvi put ušao u moju kuću i kada sam ga proveo kroz stan da vidi kako sam se smjestio, čim je ušao u spavaću sobu, zapiknuo se u budilicu i zapitao odakle mi. To me je nagnalo da mu povjerim što me u vezi nje mučilo. 2. ZAGONETKA Posao mi je takav da ustajem u razna vremena. Kadikad moram biti na radnom mjestu već u šest, obično između osam i deset, a kadikad se mogu izležavati do podneva. Idem spavati kasno i bez budilice bi mi bilo nemoguće probuditi se navrijeme. Ono što me čudilo od kada sam to zamijetio jest da se uvijek probudim PRIJE nego ona zazvoni. Otvorim oči, odmah sam potpuno budan, ipak još nekoliko trenutaka ostanem ležati, a onda budilica zazvoni. Ispružim ruku, prekinem zvonjavu, ustanem, i tako započinje dan. No ako kojim slučajem zaboravim navinuti budilicu, ili zaboravim namjestiti da zvoni, spavam kao bebica sve dok me ne probudi telefon: zovu u panici iz ureda da gdje sam, čekaju me već dva sata… Ako se zabunim, pa namjestim pogrešno vrijeme kada se trebam probuditi, što se u nekoliko navrata dogodilo, svejednako se probudim kratko vrijeme prije nego se ona oglasi. Kako to? Da se budim svakoga dana u isto vrijeme, vjerovao bih da se moj unutarnji biološki sat tempirao uvijek na isto vrijeme buđenja, ali ne. Da znam tko zna što čime bih to mogao objasniti, bilo bi mi lakše, ali ne. Kako me je ta budilica uspijevala probuditi PRIJE nego zazvoni, budućim događajem, još neoglašenim javljanjem? Ako je ono izostalo, prespavao sam vrijeme kada je trebalo ustati. 3. POTOMAK URARA Babl se zainteresirao. - Moj je pradjed bio vlakovođa u Mostaru, strojovođa. Ali nije bio samo to, bio je i urar. I to ne bilo kakav urar, nego najbolji u gradu. Doduše, bavio se urarstvom iz hobija, u slobodno vrijeme, ali svi drugi urari, majstori-profesionalci, kada su naišli na nerješivi problem, dolazili su njemu po pomoć. U to su vrijeme satovi bili nasloženije naprave koje su ljudi koristili u svakodnevnom životu, te najdragocjenija stvar u kući. Džepni satovi su se nasljeđivali od oca sinu, zidni satovi su bili u porodicama generacijama, ručne satove imali su malobrojni. Pradjeda je uspijevao popraviti što nitko drugi nije mogao. No kadikad je i on nailazio na nerješive probleme. Bilo je satova kod kojih je naizgled sve bilo u redu. Rastavio bi ih na najsitnije dijelove, ponovo sastavio, sve je izgledalo kako treba, u redu, osim što nisu htjeli ići. Za rješenje takvih slučajeva imao je posebnu metodu. Stavio je sat na čelo, omotao glavu krpom da ne spadne, i otišao spavati. Kad se probudio - znao je u čemu je problem! Bilo je lako s džepnim i ručnim satovima, pa čak i s vekericama, ali zamisli kako je spavao sa zidnim satom na čelu! - nasmijao se. - A sada donesi tu svoju budilicu da je pogledam. Uzeo je budilicu s obje ruke i zagledao se u brojčanik s kazaljkama. - Mmmm… - mrmljao je razmišljajući, a zatim se ozario: - Mislim da znam što je posrijedi! Moram provjeriti, moguće je samo jedno! 4. "TOK!" - Uzevši u obzir sve što si rekao i sve što znamo o tvojoj spavaonici, tebi i procesu buđenja - započeo je Babl - i pretpostavivši da je da je sve zaista kako si rekao, preostaje samo jedno: nešto nedostaje! Ono što nedostaje si ili previdio ili nisi bio u mogućnosti zamijetiti. Kako sam pristalica toga da se siđe u dvorište i pobroje konju zubi… - Kakav sad konj? - prekinuo sam ga. Babl je navinuo budilicu, namjesti da zazvoni za pet minuta, te je odložio nasred stola između nas. Zapiljio se u nju i objasnio: - Srednjevjekovni filozofi, skolastici, vodili su dugotrajne prepirke oko pitanja poput "koliko anđela stane na vrh igle?" i sličnih. Jedna od tema prepiraka bila je koliko konji imaju zuba. Pokušavali su to dokučiti promišljajući Bibliju i analizirajući spise crkvenih otaca. Prepirka se otegnula desetljećima, a mogla se vrlo lako riješiti empirijski - da siđu iz svojih bjelokosnih kula uzvišenog filozofiranja u blatno dvorište, otvore gubicu prvom konju i prebroje mu zube. - A sat je postojano odbijao "tik-tak, tik-tak, tik-tak…" Iznenada je napravio "TOK!" kao da se zagrcnuo, a zatim nastavio smirenim tiktakanjem. Babl se trgnuo i upitno podignuo obrvu. Pogledali smo se. Ono "TOK!" bilo je tako brzo i jedva razgovijetno da nismo bili sigurni jesmo li to zaista čuli. Susprežući disanje da nam ne promakne ako se ponovi, čekali smo dok se nije oglasila zvonjava. - Ništa, ništa… - požurio je Babl i zaustavio zvonce. - Ponovit ćemo. 5. OLAKŠANJE Ponovno je namjestio budilicu da zvoni za pet minuta i vratio je na stol. Ne skidajući pogled s nje i napetih ušiju, potiho je pričao da skrati čekanje: - Nedavno su me neki dripci, blogeri, njih dva, izazivali da jedan moj poznati i ja pojma nemamo o prcanju, da je sve što znamo o tome odabrao Đelo Hadžiselimović, da se pouzdajemo u varljivo sjećanje i nepouzdane pripovjedače. Svašta! Nisam se želio upustiti u prepirku jer se takav spor istinski rješava samo na jedan način: da nađemo četiri pristale blogerice-dobrovoljke da budu nepristrasna porota. Njih četiri, nas četiri, u četiri večeri svaka stigne isprobati svakoga od nas. Nakon četiri dana donesu sud pa kome opanci, a kome obojci. I još unaprijed obećam da se neću naknadno izvlačiti na poodmakle godine i slično…- zašutio je i približio se satu da bolje čuje. Ovaj puta smo u tišini razgovijetno razaznali "TOK!". Minutu nakon toga budilica je pomahnitala. - Ponovimo, da budemo sigurni - rekao je i ponovili smo nekoliko puta, smanjivši vrijeme čekanja na tri minute. I svaki puta se minutu prije zvonjave oglasilo ono "TOK!" - Eto! - rekao je Babl. - Jutarnja misterija je riješena! Sad mogu priznati da sam kao rezervno objašnjenje uzeo u obzir i jutarnju erekciju, ali ne znam kako bih je povezao s problemom, a sada je to i bespredmetno. Tvoja budilica minutu prije nego zazvoni napravi "TOK!" Vjerojatno je to povezano s nekim zupčanikom kojemu treba minuta da se okrene, a oslobađa zvono. Ti spavaš, pa se toga "TOK!" ne sjećaš, ali je ono dovoljno da te probudi, tim više što i u najdubljem snu znaš da će nakon njega uslijediti neugodna zvonjava. I to je to! Je. Te večeri sam navinuo budilicu i blaženo zaspao osluškujući njezino smireno otkucavanje, a ujutro se probudio olakšan za pitanje s kojim sam ranije, godinama, započinjao dan.  |
 Prvi, deseti, stoti, tisućiti, pa i stotisućiti otvoreni blog prošli su u široj javnosti nezapaženo. No kad se prije neki dan izrojilo pola milijuna blogova, više se nije moglo previdjeti. Tim povodom pojavio se u "Jutarnjem listu" člančić na dnu stranice. Možemo predvidjeti da će otvaranje milijuntog bloga biti popraćeno člancima preko cijele stranice ili dvije, te posebnim televizijskim prilozima i emisijama. Desetmilijunti blog mogao bi se s nostalgijom osvrnuti kako su nekoć postojale papirnate novine i televizija koji su imali i dobrih strana, koji su kadikad donosili i nešto dobro, poučno, poučno, pouzdano, zabavno, itd. Četiri godine rada Bloga.hr daju dovoljno razloga za trijumfalno slavlje i optimistički pogled na budućnost. No to je možda i trenutak u kojem je zavrijedilo osvrnuti se i unatrag. Dobar broj od tih pola milijuna čine tzv. "mrtvi blogovi". Svašta se dogodilo u tih četiri godine. Neki blogeri su umrli. Neki su zbog raznoraznih razloga odustali od vođenja bloga, ali ga nisu uklonili, već ostavili. Neki od tih blogova koji e više ne osvježuju - neki već godinama! - svojevremeno su bili vrlo popularni, odigrali neku ulogu u razvoju blogosfere, neki su bili naprosto vrlo kvalitetni, premda nisu trajali dugo niti imali velikog odjeka. Oni naprosto nisu zaslužili pasti u zaborav! Na naslovnici Bloga.hr mogu se vidjeti "fresh" blogovi, "almost cool" blogovi i "cool" blogovi, ali nema načina pronaći te antologijske mrtve blogove, osim slučajno. Šteta. Mnogi od njih bi i danas mogli biti poučni, zabavni, poticajni, instruktivni, korisni za blogosferu. "Društvo za zaštitu Filipa Šovagovića" promoviralo je u razvijenom, dorađenom obliku jedinstveni humor. "Hrvatska crnačka stranka prava" nametala je monthypythonovsko poigravanje, "Dalibor Brun - fan klub" plijenio je izvrsnim tekstovima… Mrtvi pisac, Djhevojka za 1 dan, Raskol, Svjetioničarka i još desetak blogera koji se više ne pojavljuju ostali su mi u trajnom sjećanju, i to po dobru! Zašto je Lucy Fair na olifant-blogu prestala pisati? Što radi Pustelija koja je ispisivala Naše tajne skrivene? Unutarnje uređenje brisanih prostora - pike.blog… Castanea? Neka mi oproste oni koji mi u ovom trenutku ne padaju na pamet, a zaslužili su da ih spomenem i više od onih koje sam spomenuo. Pored tri postojeće liste bilo bi korisno formirati i četvrtu, ili barem postaviti link poput onoga na dnu naslovnice "Gdje nastaje blog". Takav "hall of fame" bio bi živo svjedočanstvo da neki postovi i blogovi zavrijeđuju i nadilaze trajanje od jednog dana. Drugo što bi trebalo uraditi da se ideja ostvari je da iz samog blog-servisa osvježe sve stare blogove jer, kako su napušteni, njihovi autori nisu odavno to napravili, pa je od većine tih antologijskih blogova dostupna samo posljednja stranica. Uvjeren sam da akcija aktualizacije mrtvih blogova ne bi bila stvaranje vampira i zombija, već još jedan dokaz da se trijumfalizam ne osniva samo na kvantiteti, nego i na kvaliteti. |
 Dakle, iako će se oko pitanja istospolnih bračnih zajednica - da ili ne? - još mnogo žući proliti, to me više ne zanima jer mi je poznat ishod. Pitanje je što će biti dalje? Kad brak više ne bude nužno doživotan, ni heteroseksualan, posljednje što će preostati da bude dovedeno u pitanje je zahtjev da bračna zajednica obuhvaća dvoje ljudi. Kada ćemo izjednačiti parove i grupe u pravu na brak? Kada ćemo grupnim brakovima dati jednaka prava kao i parnim brakovima? Kad će dozvoliti da stupe u brak dva pedera, zašto bi se zabranjivalo da da se međusobno ožene tri pedera? Ako dvije lezbe posvoje treću, čemu ta hipokrizija da ta treća glumi dijete kada je ravnopravni partner? Ako mogu pederi i lezbijke, zašto ne bi mogli i heteroseksualci? Dva muškarca ožene jednu ženu ili se jedan muškarac vjenča s tri žene…. Uostalom, u mnogim dijelovima svijeta to bi bilo samo oživljavanje ne odviše davno usahlih tradicija. Legalizacija grupnih brakova biti će u skladu i sa zahtjevima političke nužnosti i multikulturalnosti, pomirbe i suživota muslimanskog i kršćanskog svijeta. Grupni brak promijeniti će i prirodu braka, a u nekim osobinama ga i nadmašiti, čak i u nekim temeljnim idealima. Jedan od ideala klasičnog braka jest da bude doživotan, dok jedan partner ne umre. U slučaju da su tri partnera u braku, ako jedan umre, brak se nastavlja. Ako se preživjelo dvoje, dva ili dvije nakon nekog vremena ponovo vjenčaju s nekim trećim, to ostaje isti brak, pa ako se to dva-tri puta ponovi, brak će opstati još dugo nakon što pomru svi koji su ga početno zasnovali. Dakle, ako je klasičan brak u idealu doživotan, grupni brak je lako moguću i trajniji od toga, teoretski vječan! Prihvaćanjem novih formi braka, klasični brak će izgubiti isključivost, čime će od jedino mogućeg biti sveden na jedan od ravnopravnih mogućih oblika, što vodi i odumiranju braka kao takvog. Pa kad se već prihvati da u brak mogu stupiti više od dvije osobe, zašto taj princip ne bi bio primijenjen i na drugu stranu, da se to omogući i za manje od dvije osobe? Jasno mi je da to neću doživjeti, ali kada bih kojim slučajem dovoljno poživio, vrlo rado bih se vjenčao sam za sebe, ozakonio vezu s najboljim mogućim partnerom s kojim bih imao potpuno razumijevanje i nikada se ne bismo posvadili. A uvjeren sam da isti ideal dijeli dovoljno drugih ljudi koji će imati snage da ga ostvare. |
 Godine 2002. pojavila se knjižica "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage. Pobrala je pristojan broj kritika i osvrta, no koliko god bili pohvalni, svi su propustili napomenuti isto - da je to najbolja knjiga koja se pojavila te godine, a pisac se otkrio kao najraskošniji domaći literarni talent koji se pojavio nakon Davora Slamniga. Nitko prije njega nije u toj mjeri i tako maestralno iskoristio zagrebački govor, na prste bi se mogli nabrojati oni koji su i približno duhoviti kao on, a što se tiče superiorne kontrole materijala, teško mu je naći premca. Ako niste čitali "Kavice Andreja Puplina", a raspoloženi ste da bi vam dobro došlo da se nekoliko sati cerekate čitajući, svakako potražite tu knjigu. Pet godina nakon "Kavica", Šimpraga se pojavio s drugom knjigom, romanom "Anastasia". U skladu s naputkom Monthya Pythona "And now something completely different", druga knjiga se naizgled u svemu razlikuje od prve, kao da ju je pisao netko drugi. Ono što obje imaju zajedničko je savršeno zauzdavanje materije, disciplina koju je nametnuo od početka do kraja daleko složenije priče. Nema tu praznog hoda, površnosti, kratkih spojeva, ni sitnih trikova zanata kojima pribjegavaju i ponajbolji pisci. Na knjizi se vidi da Šimpraga nije iskoristio pet godina nejavljanja da bi se odmorio, nego je cijelo vrijeme minuciozno gradio i brusio novo djelo. Ostavljam onima kojima je to zanat da analiziraju roman. Ja bih rado na svega nekoliko primjera pokazao kako se prepoznaje majstora. U jednom trenutku opisuje se tramvaj koji je pristigao na stajalište. "Na plavom boku nemani rastvoriše se škrge. U dva hitra koraka, ona uskoči u njenu praznu utrobu." Dvije kratke rečenice - i to je to. Sve jasno, vizualno upečatljivo. Tko od nas nije barem jednom u životu pomislio da tramvaj naliči nemani, a harmonika-vrata zaista su nalik škrgama. Svima nam je to bilo na vrhu jezika, pomisao je bila gotovo uobličena, slika nam je toliko bliska da je odmah prepoznajemo, jedino što je Šimpraga uspio da je prvi do kraja kristalizira i iznese. To je onaj recept, kretati se na rubu banalnosti, da bi se doživljavalo kao blisko, ali s njene gornje strane, iznad tanke granice koja dijeli banalnost od jedinstvenosti. Na drugom mjestu opisuje odnos dva lika koji su se zatekli unutar šireg društva oko stola: "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor. Na jednom mjestu romana ženski i muški lik nađu se jedno uz drugo "Macila se po tvom zagrljaju." E, ovo "macila", niste čuli nikada ranije, iako vam je odmah jasno što to znači i bez muke si to možete predstaviti. Minuciozni detalj koji bi nepažljivi čitač mogao zamijeniti za picajzliranje, nalazi se u sljedećem odlomku. "Leži na leđima, ona ga zakoračuje, i nakon što namjesti njegov vršuljak u svoju dubodolinu, spušta se u startni položaj. Pa počinje, kao one pumpe s konjskom glavom, za naftu, po Moslavini i Madžarskoj. Gleda joj pod dlake: kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Na stranu sad kako je sjajna usporedba s crpkama za naftu, fascinantan je završetak odlomka. Tko od nas nije tko zna koliko puta, kao da to prvi puta vidi, zurio upravo u taj prizor? S druge strane, bezbrojni autori pornografske i erotske literature iskilavili su se da opišu sve moguće, i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi! Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori. Ništa lakše nego da ta prividna jednostavnost i lakoća zavaraju, i to na više načina. Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel" D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija. Hajmo, curice, hajmo, dječaci! Trkom u knjižnice i knjižare! Prvo "Kavice", pa "Anastasiu"! Bio sam na promociji romana. Šimpraga je rekao da ga okupira pitanje "kako dobro pisati?" Podsjetio me starog Gustava Krkleca koji je otprilike u osamdeset i osmoj godini izjavio "Čitati sam naučio prije nego sam krenuo u školu, a pisati učim još i danas!" Odgovor na Šimpragino pitanje je jednostavan: "Pisati kao Šimpraga!" A to znači, ne biti zadovoljan - makar da si i najbolji - jer uvijek može bolje. |
 Ne događa se tako nešto često, pa me zato svaki puta obraduje: na vrata kafića unišla je vrlo privlačna mlada žena, zaokružila pogledom po prostoriji i odmah vidjela da nema nijedan slobodni stol, ali da za nekoliko stolova ima praznih stolica, trenutak je procjenjivala dok nije odlučila, prišla do stola za kojim sam sjedio i zapitala je li slobodno prisjesti. Ih! Polaskalo mi je što je procijenila da sam najprihvatljiviji od svih u kafiću, iako si nisam utvarao da je sve to zbog ičega drugoga osim što je natjerana nuždom. U blizini je bila velika bolnica, a nije bilo drugog kafića nadaleko. Najvjerojatnije je morala pričekati neko vrijeme, a nije bilo smisla da šeće uokolo ulicama po oštrom vremenu. Kako bilo da bilo, uskoro smo razdragano klepetali. Tema razgovora je došla upravo na slučajne susrete i ja se prisjetim jednoga koji mi je ostao u prilično nezgodnoj uspomeni. Isto tako slučajno u nekom kafiću našao sam se za stolom s društvom u kojem je bio neki nepoznati čovjek. Upoznasmo se, promrmljasmo imena. Meni njegovo nije ništa značilo, kao ni njemu moje. Nekoliko minuta nakon toga upitam ga izravno: - A čime se Vi bavite? On se smrkne, uvuče glavu u ramena, ponikne pogledom i promrmlja: - Ja sam poznati glumac. Još nisam dobro čuo, pa zamolim da ponovi: - Što ste rekli? On se gotovo izdere, glasnije i razgovjetnije: - Ja sam POZNATI glumac! Neugodnjak! On se cijeli život trudio da bi uspio u svom pozivu, napokon je uspio da se zna za njega i onda naleti na ignoranta koji pojma nema. Nisam htio dalje čačkati po tome, već brzo promijenim temu, no čim sam se vratio kući, bacim se na hrpu starih novina i počnem listati stranice koje inače preskačem: tv-raspored, tračeve i kronike o poznatima, i zaista - čovjek je stvarno bio poznati glumac. Sram me bilo. Ispričam to slučajnoj sugovornici, a ona se nekako kiselo smješka. Odmah vidim da nešto nije u redu. Što je? - Moram priznati - veli ona iznenadno hladno. - I ja sam poznata pjevačica. Zašutio sam, odmjeravao je i razmišljao: ima li smisla povjeriti joj da sam ja poznati kemičar? I to poznat u svjetskim razmjerima! Imam nekoliko stotina bibliografskih jedinica u svjetskim stručnim časopisima i nekoliko desetaka patenata. Na sveučilištima i kod nas i u svijetu već uče o mnogo čemu što sam ja otkrio. Može se pasti na ispitu, ako se ne zna za mene. Ali više nije bilo te alkemije kojom bih znao oživjeti razgovor koji je zamro. I tako samo se rastali, nas dvoje, poznate osobe, a da se nismo pobliže upoznali. |
 Rezika ima osamdeset i oho-ho godina. Živi u kućici koju je 1957. podigla sa suprugom, ali on je umro već prije trinaest godina i od tada nema tko da popravlja. Ona je uređivala vrt, uredno podrezivala, a posljednjih godina to prelazi njezine snage i pustila je da sve šiklja. Susjedima je Rezika draga i pomognu joj koliko mogu, iako se ona skanjuje da ih išta zamoli. Svakog jutra, prvo što Rezika napravi je da se temeljito opere, namiriše se i obuće sve čisto, ako tog dana slučajno umre da ne smrdi. |
 Sve na mojoj maloj mi je lijepo zato što je volim. Volim je zato jer mi je lijepa. |
 Pet minuta bez tebe mi je kao pet sati. Pet sati bez tebe mi je kao pet dana. Pet dana bez tebe mi je kao pet sedmica. Pet sedmica bez tebe mi je kao pet mjeseci. Pet mjeseci bez tebe mi je kao pet godina. Pet godina bez tebe mi je kao pedeset godina. Pedeset godina bez tebe mi je kao cijeli život. Život bez tebe ne bih mogla izdržati. Toliko te volim da je dovoljno svega pet minuta da me ostaviš na samo, pa da sam spremna zakačiti se na bilo koga. |
 – Oče! – rekao sam u sebi jer je moj otac već odavno mrtav i ne moram govoriti glasno kad me ionako ne može čuti. – Ona… – mislio sam na mladu visoku vitku ženu ponosna i elegantna koraka koju je volio – …sada živi sa mnom. Stara je, po svemu prava starica. Pogurena i sasušena, bolesna i slaba… – Znam da bi mu bilo drago što brinem o njoj. Veliki je prozor iznad vrelog radijatora potpuno otvoren i hladnoća noći preplavila je sobu. Ona leži u tankoj spavačici golih nogu sklupčana poput fetusa na jednom uglu kreveta i, vidjevši me na vratima, zavapi: – Neopisivo mi je hladno! – Majko, ne otvaraj prozor – govorim joj iako znam da je uzaludno. Zatvorim prozor. Podno nogu su joj uredno složene tople deke, rastvaram ih i prostirem preko nje. Ušuškam je u toplo kao malu vjevericu, gasim veliko svjetlo prije nego izlazim ostavljajući da gori samo slaba noćna svjetiljka, ali tu hladnoću, tu hladnoću, oče, ne mogu ukloniti.  |
 Kolona automobila s drugom Titom i predsjednikom Nixonom dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Bio je lijep dan i svi automobili bili su bez krovova. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo iz kojega su im mahali drug Tito i predsjednik Nixon, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjela začuđujuće dugačka kolona crnih automobila. Jedan, pa drugi, pa treći, pa deseti, dvadeseti i trideseti… Pa automobil s dvojicom predsjednika, pa ponovo pratnja, svita i osiguranje… Odozgo se dobro vidjelo uz koljena tjelohranitelja strojnice, valjda još od Vermachta. Kolona je izgledala nepregledna. Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije. No iznenada se izvana prolomi urlik gomile kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjuriše van da vide što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, i svi zajedno nisu mogli vjerovati svojim očima. Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad P. pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bombs" i parola "Make love - not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Neočekivanost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega zasuo. Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik je dao znak da zaustavljeni mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo na desno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivše američke ambasade duž pol Zrinjevca do Tesline gdje je zaokrenuo, gomila se razmaknula i on je parkirao i izišao. Nije to trajalo dugo, tek nekoliko minuta, ali prema nekim (možda zlonamjernim) tumačenjima Nenad P. se od tih ovacija do kraja života nije oporavio. Kad te previše nečega snađe u trenu kada ne očekuješ, lako može izbaciti iz ravnoteže. Pogledajte samo što se dogodilo našim tajkunima i političarima. Pojma nemaju gdje žive! Jednoga dana kada se prenu otkriti će da nadaleko i naširoko od njih nema nikoga i samo će se čuditi, da je sve pusto, kao što mora da se i Korade čudio do posljednjeg časa što ga je snašlo. |
 Odgovor je bjelodano pružala sama fotografija. U ono vrijeme su fotografski aparati bili daleko složenije naprave od današnjih automatskih kompjuteriziranih digitalaca i trebalo je umijeće da bi se s njima dobilo dobru fotografiju. Trebalo je izoštriti sliku, namjestiti ekspoziciju, namjestiti otvor blende, sigurnom rukom držati glomazni aparat da se ne zatrese. Umirući kralj je fotografiran savršeno oštro, a svjetlo je jednako savršeno odmjereno. Da bi se napravila takva fotografija bilo je nužno ostati bistre glave, oštra oka, mirne ruke i djelovati u djeliću sekunde. Ruka koja nije zadrhtala bila je ruka fotografa. |
 Listajući prije nekoliko dana knjigu o zagrebačkim spomenicima, naišao sam na podatak da se u centru Zagreba već više od stotinu godina nalazi jedinstveni spomenik psu. Prva vijest! Toliko me je iznenadilo da sam krenuo u potragu… Na naznačenoj adresi, Ilica 5, nisam pronašao ništa, te sam se raspitivao kod poznatih povjesničara umjetnosti i arhitekata. Napokon je povjesničar arhitekture Aleksander Laslo znao sve što me je zanimalo: Spomenik zaista postoji u Zagrebu, na adresi Ilica 5, ali je u malom unutrašnjem dvorištu, više svjetlarniku, te je nedostupan prolaznicima. Kada je krajem devetnaestog stoljeća zidana zgrada kroz koju vodi prolaz Oktogon, neki pas lutalica počeo je svakodnevno dolaziti na gradilište. Radnici su ga hranili i igrali se s njim, pa se lutalica udomaćio i noću čuvao gradilište. Nazvali su ga Pluto i dobio je titulu "gradjevni pas". Moja literarna mašta mi je odmah došapnula da je Pluto možda imao i značajniju ulogu u gradnji: možda su ga izdresirali da nosi manje alate radnicima koji su radili na višim katovima… Na nesreću, Pluto je i stradao na gradilištu, nešto ga je prignječilo, a koliko je to sve ožalostilo svjedoči i spomen-ploča podignuta 1896. godine. Kako Pluto nije bio osoba javnog značaja, spomen na njega nije postavljen u javnom prostoru, već na mjestu dostupnom samo tadašnjim korisnicima zgrade. Da bih dospio do spomenika morao sam se dogovoriti s današnjim korisnicima, koji su me zamolili da ne preciziram lokaciju, kako bi izbjegli navalu znatiželjnika. Kako su oni bili susretljivi i ljubazni, moram održati obećanje. Spomen-ploča je dobro očuvana, zahvaljujući i nadstrešnici koja je štiti, ali golubovi nisu pokazali poštovanje prema liku nezaboravnog Pluta. Na sreću, spontana intervencija golubova se prilično skladno uklopila i bojom istakavši glavu psa od tamnije pozadine. Spomenik građevinarskom psu Plutu zasigurno bi bio jedna od gradskih atrakcija kada bi se moglo do njega. Baš me zanima da li Branimir Špoljarić, onaj što objavljuje sjajne priloge o povijesti Zagreba na radiju, ili bilo tko drugi, ima išta dodati svemu ovome? |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
