Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

mogao je biti filmski glumac

Ako češće prošećete centrom grada u vrijeme kada lokali zatvaraju, mora da ste primijetili jednog od onih tipova koji znaju prići i reći "Stari, daš banku?" Bio bi markantan, da nije ofucan. Visok, ali hoda pogrbljeno, pravilnih crta lica, ali obično neobrijan, musav i često s oporom grimasom koja ga iskrivljuje. Obično je u odjeći po kojoj se vidi da u njoj i spava. Nekim ljudima mogao bi djelovati i zastrašujuće.

Obično sve druge takve odbijem, ali njemu dam, makar to bile i posljednjih deset kuna u novčaniku. Ako imam, dam mu i pedesticu. Ako sam pri novcima, ostavim mu i stotku. On uvijek kratko zahvali i brzo nastavi svojim putom.

Kadikad ga se može vidjeti i u potpuno novoj, čistoj odjeći, izbrijanog, ošišanog… - sav blista, ali ta razdoblja mu kratko traju. Kadikad samo prođe i ništa ne zatraži. Ako zatraži, znači da mu stvarno treba. I zato dam.

U petom razredu osnovne promijenio sam školu. Učiteljica me je uvela u novi razred i predstavila: "Ovo je novi učenik…" Zatim je zapitala: "Tko hoće sjediti s njim?"

U razredu je zavladao muk. Svi su me ispitivački-podsmješljivo gledali. Stajao sam na otvorenom ispred ploče i nastojao da se ne vidi kako se glupo osjećam. Učiteljica je ponovila: "No, tko će dati mjesto novom učeniku? Zar nitko neće?"

Ponovo je zavladao muk, a onda se iz najdalje, zadnje klupe, začulo: "Ja hoću. Dajte ga meni! Neka sjedi sa mnom!"

Učiteljica se trgnula da mi je odmah bilo jasno da to nije očekivala. Šutke sam otišao do zadnje klupe i sjeo do dečka koji me je pozvao. Pružio je ruku i rekao kako se zove. Dok su svi ostali izvili vratove i iznenađeno buljili, srdačno smo se rukovali. I nikada mu to neću zaboraviti.






Post je objavljen 20.04.2008. u 22:24 sati.