Godine 2002. pojavila se knjižica "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage. Pobrala je pristojan broj kritika i osvrta, no koliko god bili pohvalni, svi su propustili napomenuti isto - da je to najbolja knjiga koja se pojavila te godine, a pisac se otkrio kao najraskošniji domaći literarni talent koji se pojavio nakon Davora Slamniga. Nitko prije njega nije u toj mjeri i tako maestralno iskoristio zagrebački govor, na prste bi se mogli nabrojati oni koji su i približno duhoviti kao on, a što se tiče superiorne kontrole materijala, teško mu je naći premca. Ako niste čitali "Kavice Andreja Puplina", a raspoloženi ste da bi vam dobro došlo da se nekoliko sati cerekate čitajući, svakako potražite tu knjigu.
Pet godina nakon "Kavica", Šimpraga se pojavio s drugom knjigom, romanom "Anastasia". U skladu s naputkom Monthya Pythona "And now something completely different", druga knjiga se naizgled u svemu razlikuje od prve, kao da ju je pisao netko drugi. Ono što obje imaju zajedničko je savršeno zauzdavanje materije, disciplina koju je nametnuo od početka do kraja daleko složenije priče. Nema tu praznog hoda, površnosti, kratkih spojeva, ni sitnih trikova zanata kojima pribjegavaju i ponajbolji pisci. Na knjizi se vidi da Šimpraga nije iskoristio pet godina nejavljanja da bi se odmorio, nego je cijelo vrijeme minuciozno gradio i brusio novo djelo.
Ostavljam onima kojima je to zanat da analiziraju roman. Ja bih rado na svega nekoliko primjera pokazao kako se prepoznaje majstora.
U jednom trenutku opisuje se tramvaj koji je pristigao na stajalište. "Na plavom boku nemani rastvoriše se škrge. U dva hitra koraka, ona uskoči u njenu praznu utrobu." Dvije kratke rečenice - i to je to. Sve jasno, vizualno upečatljivo. Tko od nas nije barem jednom u životu pomislio da tramvaj naliči nemani, a harmonika-vrata zaista su nalik škrgama. Svima nam je to bilo na vrhu jezika, pomisao je bila gotovo uobličena, slika nam je toliko bliska da je odmah prepoznajemo, jedino što je Šimpraga uspio da je prvi do kraja kristalizira i iznese. To je onaj recept, kretati se na rubu banalnosti, da bi se doživljavalo kao blisko, ali s njene gornje strane, iznad tanke granice koja dijeli banalnost od jedinstvenosti.
Na drugom mjestu opisuje odnos dva lika koji su se zatekli unutar šireg društva oko stola: "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor.
Na jednom mjestu romana ženski i muški lik nađu se jedno uz drugo "Macila se po tvom zagrljaju." E, ovo "macila", niste čuli nikada ranije, iako vam je odmah jasno što to znači i bez muke si to možete predstaviti.
Minuciozni detalj koji bi nepažljivi čitač mogao zamijeniti za picajzliranje, nalazi se u sljedećem odlomku. "Leži na leđima, ona ga zakoračuje, i nakon što namjesti njegov vršuljak u svoju dubodolinu, spušta se u startni položaj. Pa počinje, kao one pumpe s konjskom glavom, za naftu, po Moslavini i Madžarskoj. Gleda joj pod dlake: kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Na stranu sad kako je sjajna usporedba s crpkama za naftu, fascinantan je završetak odlomka. Tko od nas nije tko zna koliko puta, kao da to prvi puta vidi, zurio upravo u taj prizor? S druge strane, bezbrojni autori pornografske i erotske literature iskilavili su se da opišu sve moguće, i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi!
Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori.
Ništa lakše nego da ta prividna jednostavnost i lakoća zavaraju, i to na više načina. Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel"D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija.
Hajmo, curice, hajmo, dječaci! Trkom u knjižnice i knjižare! Prvo "Kavice", pa "Anastasiu"!
Bio sam na promociji romana. Šimpraga je rekao da ga okupira pitanje "kako dobro pisati?" Podsjetio me starog Gustava Krkleca koji je otprilike u osamdeset i osmoj godini izjavio "Čitati sam naučio prije nego sam krenuo u školu, a pisati učim još i danas!" Odgovor na Šimpragino pitanje je jednostavan: "Pisati kao Šimpraga!" A to znači, ne biti zadovoljan - makar da si i najbolji - jer uvijek može bolje.