nedjelja, 27.04.2008.

pristupni koraci do naplate zraka


VREMENSKE ŠKARE

Žene i muškarci su sličniji nego što bi se na prvi pogled, površno sagledavajući reklo. Prije neki dan sam se dobro zabavio pred spavanje čitajući blog Vaseljena, post DE RERUM NATURA, koji započinje i gradi se na tvrdnji da žene do dvadesete vole zgodne, do dvadesetpete pametne, a nakon toga bogate muškarce. Osjetio sam duboko razumijevanje halter skelter koja je tom prilikom izjavila da: "Ja sam, valjda, blago mentalno retardirana jer mi se oduvijek diže na pametne, na zgodne ako su pametni, a na bogate samo ako su pametni i zgodni". Naime, ja sam riješio većinu životnih problema time što sam oženio mladu, zgodnu i pametnu curu koja pristojno zarađuje. Da nisam jedini koji je pribjegao tom receptu donekle potvrđuje i Creativa, koji je izjavio: "Imao sam najbolje i najljepše žene nakon što sam osiromašio, oćelavio, pustio trbušinu i prešao četrdesetu". To bi moglo značiti da se Creativa u međuvremenu obogatio, ali kako znam da je riječ o piscu, čisto sumnjam da je tako. Najvjerojatnije smo obojica dostigli onu fazu razvoja u kojoj prevladava mudrost i uspjeli je upregnuti u rješavanje životnih izazova i nedaća.

To što kažem da mi voljena supruga pristojno zarađuje ne znači da ne moramo misliti kako potrošimo svaku kunu. Kako su moja primanja neredovita, često se nađem u nuždi da je moram upitati da mi da nešto za moje ili za zajedničke troškove.

Recimo, sjedimo ujutro u kuhinji, pijemo kavu, a ja pitam:

- Ženo, kako si s novcima?

- Koliko ti treba? - usmjerava ona odmah razgovor na njegovu suštinu.

- Pa… trebao bih kupiti benzin… tako tri stotine, četiri stotine kuna…

Ona grabi novčanik, zaviruje u njega, vadi novčanice i polaže ih na stol, pri čemu govori:

- Imam novaca, ali ja moram misliti da potraju do kraja mjeseca… Evo ti dvije stotine i pedeset kuna.

Ništa ne kažem, ali mislim: da napunim rezervoar automobila treba mi tri stotine kuna, u kući nema mlijeka - bilo bi najbolje kupiti kutiju sa deset litara, psu treba kupiti ogrlicu protiv buha, a ona je oko sto kuna, žena ide na posao, a na meni je da danas nešto skuham djetetu i staroj majci, i majka i ja smo ovisnici o cigaretama i trebao bih kupiti barem dvije kutije… Kako sve to priskrbiti s dvije stotine i pedeset kuna? Ne mogu ništa zamjeriti supruzi koja ekonomizira da novci potraju do kraja mjeseca, ali ja moram misliti o tome kako kupiti sve što treba upravo tog dana, što izgleda toliko nemogući zadatak da povrh njega ne mogu razmišljati još i o dužim vremenskim periodima.

I eto nas u raljama vremenskih škara! Jedno sječivo se zove "moram misliti kako ćemo protegnuti financije do kraja mjeseca", drugo sječivo je "ima troškova koje treba podmiriti odmah, a nakon toga ćemo se - valjda - nekako snaći". Pod presijom tih Demoklovih škara nad glavom krećem u grad.

Prvo idem na benzinsku pumpu. Već danima vozim s upaljenom signalnom žaruljicom koja upozorava da je benzin na izmaku. Imam osjećaj da bez te upaljene žaruljice ne bih znao voziti; vjerovao bih da je nešto s autom u kvaru. Utočim benzina za sto kuna, tek da sam siguran da danas neću ostati stajati negdje na otvorenoj cesti. Na pumpi nemaju mlijeka i psećih ogrlica protiv buha, ali uzmem dvije kutije cigareta. Vraćam se do Britanskog trga i pokušavam naći mjesto za parkiranje. Nakon dva kruga uspijevam naći mjesto na Radničkom dolu, u drugoj zoni. Uplaćujem sat vremena. Odem do najbližeg dućana i kupim dvije litre mlijeka, kruh, te još neke sitnice. To znači da ću sutra ili najdalje prekosutra ponovo morati po mlijeko, ponovo trošiti za benzin i parkiranje, ali što se može… Vraćam se do auta za petnaest minuta, istovarim što sam donio, te krećem u potragu za psećom ogrlicom protiv buha. Počelo je toplo vrijeme, buhe su krenule, ako ih ne zaustavim na vrijeme, invazija će mi se sručiti na stan, a onda jao i pomagaj dok ih ne rastjeram.

Preostalo mi je još uplaćenih četrdeset i pet minuta parkiranja u drugoj zoni. To znači da povrh svega poklanjam "Zagrebparkingu" šest kuna. Krećem do najbliže prodavaonice inventara za kućne ljubimce. Nije daleko, ali dok pronađem novo mjesto za parkiranje, prolazi narednih petnaest minuta. S veseljem bih platio, koliko košta da košta, kada bih mogao naći mjesto za parkiranje gdje treba i kada zatreba. Mjesto na kojem zaustavljam automobil nalazi se u prvoj zoni. Što sada?

Da bih kupio ogrlicu protiv buha za psa ne treba mi više od petnaest minuta. Da li da zbog toga uplatim novih sat vremena parkiranja u prvoj zoni. Još uvijek mi ostaje pola sata uplaćenih u drugoj zoni. Pola sata u drugoj zoni košta više od petnaest minuta u prvoj. Dakle, već sam platio, da li da povrh toga uplatim još jednom? Premišljam. Odlučujem riskirati - pa valjda se neće stvoriti kontrolor u tih desetak minuta koliko ću biti odsutan…

Vidi vraga! Napravili su najbolji sistem u Evropi za naplatu parkiranja, implementiraju ga i u drugim gradovima, takoreći - izvozni produkt, a nisu se dosjetili uzeti u obzir i ovakve, sasvim očekivane situacije. Za prvo su sposobni, a drugo je izvan njihove moći. Ma nemoj?! Samo je pitanje dana kada će nam početi naplaćivati i zrak koji dišemo. No nemam vremena dalje promišljati o tome, već jurnem kupiti što trebam.

Vratim se do auta i imam što vidjeti…



Hoće mi naplatiti dvije stotine i pedeset kuna. Dvije stotine i pedeset kuna! Da sada lovim kontrolora koji je brzinom munje ostavio obavijest o kazni i nestao još brže ili da sutra izlazim s posla da bih se išao razjašnjavati u ured za pritužbe, te gubim vrijeme i novac s neizvjesnim ishodom? Iš! Možda mi je najjeftinije platiti tih dvjesto i pedeset kuna i roknuti u glavu prvog kontrolora u prolazu, da dam srcu oduška? Da mi nije žao jadnog čovjeka sigurno bih to napravio, no pitanje je koliko će mi trebati dok ne prekipim da izgubim sve obzire.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker