Saša! Šesnaest godina! I to ne bilo kakvih šesnaest godina, nego veličanstvenih šesnaest! Tako nešto ljupko rijetko se može vidjeti. Potpuno izrasla, savršeno oblikovana, elegantnih pokreta, savršena, milina je pogledati. Seksi da ti pamet stane. Ne možeš se pogledati, a da unaprijed ne zavidiš sretniku kojemu će pripasti, da ne zažališ što vrijeme prolazi, a životne faze nam se ne poklapaju. Mila, draga, dobro odgojena, dijete s kojim nikada nije bilo problema, najveće blago i ponos roditelja.
Neki od mojih vršnjaka koji su požurili već su bake i djedovi, većina ostalih ima odraslu djecu. Ja sam kasno postao otac, moji su još mali. Kad se okupimo na takozvanim "vatrogasnim zabavama", zajedno s potomcima, djeca svih ostalih bježe od mojih kikića jer su im naporni i dosadni. Jedino se Saša oduvijek neumorno igra s mojima, kao dobra vila, i oslobađa suprugu i mene da se možemo prepustiti druženju s prijateljima.
Saša je od malih nogu bila drugačija. Tumačili smo da je to zato što je jedinica. Dok su sva ostala djeca jurila i vrištala u gomili, ona je uvijek bila donekle po strani, tiha i smirena, očigledno u svom svijetu mašte. Mnogo više od ostalih vršnjaka provodila je vrijeme s knjigama. Dok smo na ostale morali paziti da ne pretjeruju s djetinjarijama, nju smo poticali da im se pridruži. Dolazila je odraslima sa starmalim pitanjima koja su nas čudila, a na koja je malo tko mogao dati dobar odgovor. Vremenom su je s tim pitanjima upućivali pravo meni, a ubrzo je naučila da ni ne očekuje odgovore od drugih. Napokon kao da je čekala da svratim do njenih roditelja da istrese preda me sve što se u međuvremenu nakupilo.
Imala je sedam ili osam godina kada se njezina majka našalila "Pa ona je zaljubljena u tebe!" Odrasli su to prihvatili kao dobru šalu i navalili neukusno pretjeravati, tjerajući je da se posrami, pocrveni i pokuša se skloniti, da sam je morao zaštititi i obuzdati ih.
Negdje s deset godina je u kutiji s porodičnim fotografijama naišla na jednu na kojoj smo njezina majka i ja, još vrlo mladi, bili više nego prijateljski zagrljeni. Majka mi je povjerila da je odmah uzbuđeno dotrčala i majka je priznala da smo nekoć bili "cura i dečko", da smo "hodali", i - ponesena iznenadnom provalom uspomena - izlanula osupnutoj djevojčici da se lako moglo dogoditi da joj ja budem otac.
Sljedeći put kada sam navratio u njihovu kuću, uočio sam da me Saša gleda drugačije nego inače, pomnije, kao da me prvi puta vidi. Pomislio sam da procjenjuje kako bi bilo da sam joj zaista otac, ali nisam mogao previdjeti da u očima djevojčice vidim i zanimanje zrele žene koja je zadovoljna onim što vidi.
Čim smo ostali nasamo, iskoristila je priliku da me zapita:
- Hodao si s Adrianovom mamom, i sa Slavičinom mamom… - mora da se raspitala među djecom u međuvremenu. - Zar si ti hodao sa svim mamama?
Pitanje me je toliko zapanjilo da se više ne sjećam s kojim sam se odgovorom izvukao.
Godinama sam dolazio u njihovu kuću nakon dalekih putovanja donoseći egzotične darove i neuobičajene priče. Ništa čudno da je osjetljiva djevojčica mogla isplesti oko mog lika svakovrsne snove. Pa još kada zađe u godine kad hormoni podivljaju, a emocije samo krešu!
Ali - šesnaest godina! Ta to je i za mene previše!
(nastavak OVDJE)
Post je objavljen 30.04.2008. u 11:42 sati.
Neki od mojih vršnjaka koji su požurili već su bake i djedovi, većina ostalih ima odraslu djecu. Ja sam kasno postao otac, moji su još mali. Kad se okupimo na takozvanim "vatrogasnim zabavama", zajedno s potomcima, djeca svih ostalih bježe od mojih kikića jer su im naporni i dosadni. Jedino se Saša oduvijek neumorno igra s mojima, kao dobra vila, i oslobađa suprugu i mene da se možemo prepustiti druženju s prijateljima.
Saša je od malih nogu bila drugačija. Tumačili smo da je to zato što je jedinica. Dok su sva ostala djeca jurila i vrištala u gomili, ona je uvijek bila donekle po strani, tiha i smirena, očigledno u svom svijetu mašte. Mnogo više od ostalih vršnjaka provodila je vrijeme s knjigama. Dok smo na ostale morali paziti da ne pretjeruju s djetinjarijama, nju smo poticali da im se pridruži. Dolazila je odraslima sa starmalim pitanjima koja su nas čudila, a na koja je malo tko mogao dati dobar odgovor. Vremenom su je s tim pitanjima upućivali pravo meni, a ubrzo je naučila da ni ne očekuje odgovore od drugih. Napokon kao da je čekala da svratim do njenih roditelja da istrese preda me sve što se u međuvremenu nakupilo.
Imala je sedam ili osam godina kada se njezina majka našalila "Pa ona je zaljubljena u tebe!" Odrasli su to prihvatili kao dobru šalu i navalili neukusno pretjeravati, tjerajući je da se posrami, pocrveni i pokuša se skloniti, da sam je morao zaštititi i obuzdati ih.
Negdje s deset godina je u kutiji s porodičnim fotografijama naišla na jednu na kojoj smo njezina majka i ja, još vrlo mladi, bili više nego prijateljski zagrljeni. Majka mi je povjerila da je odmah uzbuđeno dotrčala i majka je priznala da smo nekoć bili "cura i dečko", da smo "hodali", i - ponesena iznenadnom provalom uspomena - izlanula osupnutoj djevojčici da se lako moglo dogoditi da joj ja budem otac.
Sljedeći put kada sam navratio u njihovu kuću, uočio sam da me Saša gleda drugačije nego inače, pomnije, kao da me prvi puta vidi. Pomislio sam da procjenjuje kako bi bilo da sam joj zaista otac, ali nisam mogao previdjeti da u očima djevojčice vidim i zanimanje zrele žene koja je zadovoljna onim što vidi.
Čim smo ostali nasamo, iskoristila je priliku da me zapita:
- Hodao si s Adrianovom mamom, i sa Slavičinom mamom… - mora da se raspitala među djecom u međuvremenu. - Zar si ti hodao sa svim mamama?
Pitanje me je toliko zapanjilo da se više ne sjećam s kojim sam se odgovorom izvukao.
Godinama sam dolazio u njihovu kuću nakon dalekih putovanja donoseći egzotične darove i neuobičajene priče. Ništa čudno da je osjetljiva djevojčica mogla isplesti oko mog lika svakovrsne snove. Pa još kada zađe u godine kad hormoni podivljaju, a emocije samo krešu!
Ali - šesnaest godina! Ta to je i za mene previše!
(nastavak OVDJE)
Post je objavljen 30.04.2008. u 11:42 sati.