Marketing
usputne ovacije
Kolona automobila s drugom Titom i predsjednikom Nixonom dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Bio je lijep dan i svi automobili bili su bez krovova. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo iz kojega su im mahali drug Tito i predsjednik Nixon, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjela začuđujuće dugačka kolona crnih automobila. Jedan, pa drugi, pa treći, pa deseti, dvadeseti i trideseti… Pa automobil s dvojicom predsjednika, pa ponovo pratnja, svita i osiguranje… Odozgo se dobro vidjelo uz koljena tjelohranitelja strojnice, valjda još od Vermachta. Kolona je izgledala nepregledna.
Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije. No iznenada se izvana prolomi urlik gomile kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjuriše van da vide što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, i svi zajedno nisu mogli vjerovati svojim očima.
Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad P. pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bombs" i parola "Make love - not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Neočekivanost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega zasuo.
Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik je dao znak da zaustavljeni mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo na desno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivše američke ambasade duž pol Zrinjevca do Tesline gdje je zaokrenuo, gomila se razmaknula i on je parkirao i izišao.
Nije to trajalo dugo, tek nekoliko minuta, ali prema nekim (možda zlonamjernim) tumačenjima Nenad P. se od tih ovacija do kraja života nije oporavio. Kad te previše nečega snađe u trenu kada ne očekuješ, lako može izbaciti iz ravnoteže. Pogledajte samo što se dogodilo našim tajkunima i političarima. Pojma nemaju gdje žive! Jednoga dana kada se prenu otkriti će da nadaleko i naširoko od njih nema nikoga i samo će se čuditi, da je sve pusto, kao što mora da se i Korade čudio do posljednjeg časa što ga je snašlo.
Post je objavljen 04.04.2008. u 18:53 sati.