 Uslikao me Bablfotograf i objavio fotku na blogu. Tog i narednog dana XY (upisati broj) osoba dalo mi je na znanje da su vidjeli moj izloženi portret, a nekoliko nepoznatih osoba ostavilo je pohvalne komentare. Sve to mi se prilično svidjelo, iako mi se ne događa po prvi put da je fotografija koja me pokazuje objavljena u nekim medijima, najčešće novinama. Fotografija u novinama živi tek dan-dva, na blogu je zauvijek ondje, te kao da ima veću težinu… - zanima me koliko bi ljudi čije sam likove objelodanio na http://bablfotograf.blog.hr reklo tako nešto i što bi još rekli. Naravno da i mene veseli voditi taj blog, inače to ne bih radio. Ono prema čemu imam dvojak odnos, a događa se sve češće i češće, jest kada netko bez pitanja preuzme moju fotografiju i objavi je negdje, u novinama ili na webu. S jedne strane to je svojevrsno priznanje da na taj blog navraćaju i ljudi osim onih koji su ondje izloženi, i da smatraju fotografije vrijednim preuzimanja i objavljivanja. S druge, mislim da nije red da barem ne pitaju za dozvolu, ili - još više - da kod objavljivanja naznače odakle su fotografiju uzeli. Evo posljednji primjer, posljednji broj "Zareza", dvotjednika za kulturu, 29. svibnja 2008: barem su se oni mogli kulturno ponijeti! Ako već nemaju broj mog mobitela, e-mail adresu je lako pronaći. A kako bi tek bilo lijepo da ti što me koriste pošalju barem neki simbolični honorar! Na sreću, sve češće se događa i da me pristojno pitaju za dozvolu, i do sada sam svaki puta pristao jer me samo obradovalo. Na blogu je do sada objavljeno već oko 600 postova, a nemam namjeru prestati. To je već postalo impozantna izložba, i po broju eksponata i po broju posjetitelja. Jedino što i meni smeta je da nisam imao dovoljno vremena posvetiti tom blogu koliko bi trebalo, da napravim potpuni popis ljudi i opskrbim ih linkovima. Možda preko ljeta? A možda se javi neka dobra duša koja bi to umjesto mene, na opće dobro i zadovoljstvo, učinila? |
 - Babl, uđi unutra! Čim sam prešao prag prodavaonice znao sam tko me je prepoznao i zazvao. Sjedio je iza pulta s kompjuterom-kasom popunjavajući mali prostor svojom korpulentnošću kao oličenje dobrog Djeda Mraza. Znao sam ga kao dječačića od dvije-tri godine koji se igrao u pijesku, pratio sam kako raste u susjedstvu, no nismo se vidjeli već dvadesetak godina. U tih dvadesetak godina me je dostigao, u ponečemu i prestigao, pa samo napokon mogli razgovarati na ravnoj nozi. NJegovo poznavanje muzike bilo je fascinantno, a ukus profinjen. Gotovo u bilo koje doba oko njega je bilo nekoliko poklonika koji su sa strahopoštovanjem upijali sve o glazbi što je govorio kao da Buda prosipa mudrost. Dolazio sam mu s čudnim narudžbama: - Trebam kupiti nešto za poklon prijateljevoj kćerki koja je maturirala. Znam da voli glazbu, pa da joj poklonim neki CD…Htio bih nešto posebno, a dobro. - Dobro - prekinuo me. - Kakvu glazbu voli? - Pojma nemam. Na to on krene: - Kakva je učenica? - Odlična. - Zna li koje strane jezike? - Engleski i španjolski. - Je li zgodna ili neugledna? - Zgodna. - Je li ovisnik o meksikanskim soap operama? - Nije. - Je li putovala u inozemstvo? Gdje? - Svako ljeto odu negdje po Europi… - Voli li čitati? Ruske klasike? Suvremenu domaću literaturu? - Čita. Ima svoju policu s knjigama… I tako me on ispita sve što znam o njoj, kako se oblači, gdje izlazi, s kim se druži… Naposljetku se okrene, dohvati CD s police, pruži mi i kaže apsolutno uvjeren u svoju procjenu: - Ovo! Nakon sedmice dana zove me djevojčina majka: - Potpuno se otkačila na onaj CD koji si joj poklonio! Samo to sluša, iznova i iznova… Desetak dana kasnije zove me mala: - Gdje ste "ono" nabavili? Ja bih još takve muzike! Strašno je to bilo. Nije se moglo proći pored dućana, a da se ne svrati unutra. Nije se moglo svratiti unutra, a da se nešto ne kupi. Nije se moglo ništa kupit, a da se u to ne zaljubi i poželi još, još, još… Glazba je od čovjeka za čovjeka i treba poznavati i voljeti ljude jednako kao i muziku da bi se znalo koju će tko voljeti. Bit će još dobre nove glazbe, bit će, one koja je tako dobra da se za nju ni ne zna, no pitam se - kako ćemo za nju saznati?  |
 Iz dubina kućnog arhiva izronila je snimka koja me je dobrano iznenadila. Nekoć sam znao svirati gitaru! U međuvremenu, ne samo da sam zaboravio svirati gitaru, nego sam zaboravio i da sam to ikada znao. Snimka na koju sam naišao prekapajući arheološke tonske zapise iznenada me svega podsjetila. U vrijeme kada sam se svake večeri nalazio sa svojim mladenačkim društvom, znati svirati gitaru bilo je gotovo obavezno. Kad god smo se okupili, obavezno smo pjevali, a gitara je kružila iz ruku u ruke kao štafeta. Neki iz društva svirali su vraški dobro, pa sam radije nego da i ja izvodim tada popularne pjesme uglazbljivao vlastite riječi. Pjesme su mi bile relativno uspješne i razna društva su me zvala na tulume očekujući da ću nešto otpjevati. Veći uspjeh mi nije ni trebao. Nažalost, upravo na ovoj snimci koja je jedina ostala iz tog vremena, a nastala je slučajno pri isprobavanju novog magnetofona, fulao sam na jednom mjestu neke žice, tako da svirka u ovoj izvedbi nije najbolja verzija. Jednom prilikom slušao me je pokojni Ivica Percl i upravo ova pjesma mu se toliko svidjela da me zamolio može li je i on uglazbiti, te su iste riječi završile snimljene na jednoj njegovoj gramofonskoj ploči. Naravno, kako sam u međuvremenu popušio oko 40.000 kutija cigareta, moj glas danas zvuči sasvim drugačije. Upalite zvučnike, nafrljite ih do daske i prepustite se na trenutke muzičkom vremeplovu: Autobiografija.mp3 |
 Što mislite, koliko je vremena potrebno da bi tri stotine ljudi iz najdubljeg sna skočilo na noge, opremili se, sve u najvećoj tišini i potpunom mraku, natrpali opremu na kamione, zakvačili haubice i topove i izašli u koloni iz kasarne? Prosječno vrijeme - sedam minuta. Rekordno vrijeme - četiri i pol minute! Pokušavam to kadikad objasniti supruzi dok je budim ujutro, ali nema šansi. Prva tri mjeseca nismo ni izašli iz kasarne, osim putem kroz divljinu do poligona za vježbanje. U ta tri mjeseca nismo vidjeli osobu u civilnoj odjeći, a kamoli žensku. Pretvorili su nas u gomilu bijesnih idiota koji su od jutra do večeri proklinjali život izvršavajući besmislene naredbe čiji je smisao bio da bilo što poslušamo bez razmišljanja. Što da kažem, od nas tri stotine u godini dana poginulo je šestero, i to u mirnodopskim uvjetima. Kada sam gledao na televiziji izvještaje iz onog operetnog rata u Sloveniji nisam vjerovao svojim očima i sve mi je smrdilo da tu nešto ne štima. Nisam mogao vjerovati da JNA nema jedinica koje bi rastjerale one slovenske lovce kao zečeve. Moji dečki iz Danilovgrada prošli bi kroz slovensku obranu kao zagrijani nož kroz omekšali putar. Prvi put smo prošli kroz civilizaciju, kroz grad, nakon tri mjeseca. (Kakva civilizacija, kakav grad?! Možeš si mislit… Danilovgrad!) Sjedili smo jedan do drugoga pod ceradom na kamionu, u uniformama, pod šljemovima, s rancima na leđima i puškama među koljenima. Kamion je zastao na nekom raskršću, a cerada spuštena sa zadnje strane se zanjihala. Na trenutak sam kroz procjep spazio ono što su i svi pored mene vidjeli. Uz rub ceste stajao je mladić, ni dvadeset godina, u trapericama i laganoj majici i držao za ruku zgodnu vršnjakinju koja je iskoristila trenutak što su zastali da se privije uz njega. U meni kao da je eruptirao vulkan. Nas maltretiraju i jebu uzduž i poprijeko, a on uživa radeći što mu drago i jedina mu je briga kako zgrabiti to zgodno djevojče za dupence! Osjetio sam u tome duboku, istinsku, sudbinsku nepravdu. A ona, dalje od njega ne vidi ni prsta, dok joj je za nas, koji patimo i uvijamo se kao crvi, stalo manje nego do zrnaca prašine. Trebalo bi im oboma pokazati! Na trenutak je buknula u meni želja da iskočimo iz kamiona, zgrabimo ih, pretučemo, njemu zabijemo bajunet u želudac i okrenemo, tek da vidi što je muka, a nju silujemo. I činilo mi se da bi to bi savršeno u redu, sasvim prirodno, jer bi tako ispravili svemirsku nepravdu. U narednom trenutku naglu je vrućicu smijenio hladan znoj jer sam pogledao svoje drugove koji su jednako sleđeno kao i ja uočili isti prizor. Oči su im svijetlile u mraku ispod cerade kao vučjem čoporu, a vilice svima bile do bola stisnute. Ako sam ja - čudo civiliziranosti, kultiviranosti i samokontrole - mogao pomisliti tako nešto makar i na tren, zapljusnulo me je kao hladni dah pakla što su tek oni - budući da je većina bila deset godina mlađa i većina čobani od kojih su neki u vojsci prvi put vidjeli konzervu - poželjeli uraditi. Tada sam se kao nikada ranije preplašio rata, osjetivši tračak njegove pomame u sebi prepoznao sam cijelu zvijer. Vojska, organizacija koja crpe snagu iz zbroja nemoći koje uključuje, samo je njegovo slijepo oružje. I tada sam se zarekao: sve, sve, sve, samo da rata ne bude. |
 Bila je jedna od rijetkih koja je diplomirala u roku, no što ćeš s tim? S etnologijom se možeš jedino udati, pa da si domaćica, ali možeš reći da imaš diplomu. Ljeto nakon toga njezin frajer i ona skitali su se autostopom kroz Europu. Put ih je doveo u Hamburg. Ondje se nalazi etnološki muzej, Olimp svih etnologa. U etnološkim knjigama ispod dvije od tri slike piše "original se nalazi u muzeju u Hamburgu". Ambiciozni studenti etnologije odlazili su ga posjetiti prije diplomiranja, asistenti svakih nekoliko godina, a profesori svake godine. Ondje su sa strahopoštovanjem prolazili uz vitrine u kojima su mogli vidjeti stvari o kojima su ranije učili gledajući ih samo na fotografijama. Kad se već našla u Hamburgu, reče ona: "Hajde da pogledam taj muzej!" I šeće se ona muzejom i jako joj se svidio. Kaže ona svom dečku: "Ja bih tu baš rado radila!" (A dečko bio još gori od nje, jedan od onih da dva čovjeka idu na Mars - on bi bio jedan od njih. Recimo, sjedim početkom devedesetih za stolom ispred kafića i upravo čitam najveći naslov u novinama "Snage UN doći će u Hrvatsku!" kad dignem pogled, a preko raskršća upravo prolazi bijeli kombi na kojem piše velikim crnim slovima UN. Rekoh "Kuda prije?!", kad za volanom sjedi - tko? Taj!) Bilo je to dobrano prije nego je Andy Warholova uzrečica "Ako želiš uspjeti, kreni s vrha!" postala planetarno poznata, te on njoj ispriča priču o mladom Bablu i teoriji relativnosti. Kada je Bablu bilo petnaestak godina, došao u njegovu školu akademik Leo Randić održati predavanje, nešto i svemiru i astronomiji. Sutradan mladi Babl otvori telefonski imenik, nađe da čovjek stanuje u blizini Botaničkog vrta, uspne se do njegova stana i pozvoni. Otvori stari akademik vrata i spazi pred njima momka koji je izgledao otprilike upravo onako kako su tada izgledali zloglasni huligani: traperice, prljava majica, kosa do ramena… Kao da ti danas neki skinheds dođe. Zgrane se čovjek, a mladi Babl mu kaže: "Zainteresiralo me jučer ono što ste pričali o teoriji relativnosti, ali nisam htio gnjaviti ostale ljude kojima je bilo stalo samo što prije pobjeći, pa sam Vas došao pitati biste li mi to pobliže objasnili…" Ne vjeruje akademik očima što vidi, ni ušima što čuje, ali se istovremeno i toliko obraduje da odmah zaroni u dubinu stana, (preko praga ga ipak nije pustio,) te se vrati noseći knjigu o teoriji relativnosti koju mu pokloni. Dakle, Jasninom dečku ne samo da nije bila čudna njezina želja, nego ni njoj nije trebalo ništa dva puta ponavljati, te se nije ni najmanje iznenadio kada je zakucala na najbliža vrata i pitala imaju li posla za etnologa iz Jugoslavije. Iz prve sobe su je poslali u drugu, iz druge u treću, a putem je saznala da jedan od šefova muzeja, koji je upravo na ljetovanju i vratiti će se za desetak dana, baš priprema znanstveni rad o završetcima opanaka u Šumadiji, onim kožuricama što strči uvis. Tu ona reče - pa ona je baš stručnjak za to! Te kožurice služe Šumadijcima da se imaju za što prihvatiti kad čučnu da seru. Kakva koincidencija, kakva sreća! - čude se Švabe. Toliko je dragocjena da je ne mogu pustiti da ode. Uvjet da se ondje zaposli bio je da je magistrirala. Nema problema, reče ona, ali - kako je išla na ljetovanje - nije ponijela diplomu sa sobom. Drugi dan je već zvala prijateljice u Zagreb, s telefona etnološkog muzeja, da sakupe sve što mogu naći o opancima i hitno joj pošalju. I dok se šef muzeja za dva tjedna vratio s ljetovanja, ona je o tome znala svega i svačega, pročitavši na hrvatskosrpskom sve što Švaba nije mogao ni slučajno. Obećala je da će pokazati dokumente kada joj pošalju iz Zagreba. Odmah iznajmiše stan i ostadoše. Dobila posao, dobila papire, dozvolu boravaka, pa se dečko za nju i oženio, da i on može dobiti papire. Kad bi je tu i tamo pitali gdje su dokumenti, "magistra" je rekla da se prevode, da se ovjeravaju, pa da su poslani, ali nikako ne stižu, pa da su se izgubili na pošti, pa će stići za tri dana, pa ovo-pa ono, buji-paji, pa tako tri i pol godine. Nakon tri i pol godine satjeraše je u ugao. Da gdje je potvrda da je magistrirala? Tu se ona silno rasplače i prizna im da nije. Švabama u glavama kratki spoj. Dogodilo se ono što nije moguće! Magistrirala nije, ali evo, već tri i pol godine radi i odlična je, nitko nema zamjerki na njen rad, dapače! Sprijateljila se sa svima, a i baš im treba netko iz tih krajeva… Naposljetku odluče neka ostane raditi i neka magistrira što prije. Ali tu je njima već bilo dosta tuđine i vratiše se u Zagreb. Vrati se ona u Zagreb nakon što je radila tri i pol godine u hamburškom etnološkom muzeju, gdje su naši profesori bili sretni ako bi ih portir prepoznao. Stotine i stotine naših etnologa prošlo je muzejom, ali nitko prije nje nije se sjetio zakucati na ijedna vrata. Nakon što se vratila, mogla je otići na Filozofski faks, tresnuti šakom o stol na etnologiji i tražiti katedru, postati odmah profesor i pročelnik odsjeka, i nitko se ne bi usudio ni pisnuti. Danas bi i ona već bila akademica. No umjesto znanstvene karijere etnologa, s mužem je otvorila piceriju na trešnjevačkom trgu. Nema više te picerije na trešnjevačkom trgu, nisam ih vidio već desetljećima, ali čitam novine da vidim kada će objaviti da su ljudi stigli na Mars. Ne bih se iznenadio da barem jedno od njih dvoje među prvima koji će se ondje spustiti. |
|
Vijest na koju sam prije nekoliko trenutaka naišao na Monitoru.hr nagnala me da ponovo objavim post prvotno postavljen na ovaj blog 16.5.2007. Mornari više od svega mrze prevoziti banane. Banane se beru još zelene i vješaju u grozdovima na stropove brodskih skladišta da zriju tijekom puta. Da bi dozrile, temperatura u skladištima mora biti održavana ni stupanj više ni stupanj niže od zahtijevane, što se svodi na to da uvijek netko na smjenu bulji desetak dana ili dvije-tri sedmice u kazaljke pokazatelja temperature koje se uopće ne miču, a ako se pomaknu onda nastaje panika da će tovar propasti. No gore od toga je što na bananama žive neke male smeđozelene zmijice koje su, usput rečeno, jedne od najotrovnijih zmija na svijetu. Sa svakim grozdom ih obavezno nekoliko donesu. Putem zmijice ispadaju iz grozdova i mornari u kabanicama i visokim čizmama ulaze ujutro i navečer u skladišta, provlače se između i ispod obješenih grozdova banana, metu zmijice koje su popadale na pod i ne mogu se uspeti nazad, trpaju ih u kante i bacaju u more. Ako zmijica ugrize, nema više od minutu vremena da bi se uzelo protuotrov. Zbog toga oni koji ulaze u skladišta imaju ispod kabanica na nadlaktici ruke flasterom učvršćenu posebnu injekciju. Ako se ruka stisne više od pravog kuta, igla se zabode u podlakticu, a posebni mehanizam ispali protuotrov. To je vrlo spretno jer u slučaju ugriza spašava život, ali ima i dvije nezgodne posljedice. Prva je da vrlo često oni koji mlataraju metlama loveći zmijice po podu nehotice previše stisnu ruku, pa se mehanizam aktivira iako nije bilo ugriza, češće nego kada je posrijedi prava potreba. Drugo, protuotrov je sam po sebi opak i izaziva tri dana umiranja, temperaturu preko četrdeset, neopisive bolove i grčeve po cijelom tijelu i sve ostalo kao i kod fatalnog ugriza, jedino što izostaje tragična posljedica. Pričali su mi to mornari, ali ne znam mogu li im vjerovati jer im je neskrivena namjera bila da me odgovore toga da odem u mornare, što im je i uspjelo. A danas:  |
 Podsjetilo me je to jednog od razgovora koji smo imali prije otprilike četvrt stoljeća kada sam mu rekao: - Ti bi trebao otići u Ameriku! Blenuo je u mene kao da sam izvalio ne znam što, jer premda je o tome možda maštao, nije se ni sebi usudio priznati da o tome sanja. Obrazlažući zašto i kako mislim da bi to trebao, došli smo i do pitanja kako uspjeti u dalekoj i velikoj Americi. Prisjetio sam se čuvenog recepta Andya Warhola: - Ako želiš uspjeti - kreni s vrha! Da bih obrazložio što to znači ispričao sam mu priču o Jasni Deklevi i etnološkom muzeju u Hamburgu. Vi, naravno, ne znate priču o Jasni Deklevi i etnološkom muzeju u Hamburgu. Dobro, ostajem vam dužan tu priču. Ispričat ću je prvom prilikom. Vrlo je poučna. Govori upravo o tome da, ako želiš zaista uspjeti, treba krenuti odmah s vrha. I upravo tako je Mirko učinio. Doduše, Mirkova priča je koliko poučna toliko i zavaravajuća. Ona podrazumijeva nešto vrlo važno, dapače - nešto bitno, a onaj tko ne zna što ona podrazumijeva može iz nje izvući samo krivu pouku. Iza Mirka je stajala njegova kvaliteta, nedvojbeni talent i teški rad. Direktoru "Timesa" pokazao je mapu sa svojim crtežima, a kada je dobio prvu narudžbu, napravio ju je toliko brzo i tako kvalitetno da su mu odmah ponudili trajni posao. Nije bilo nikakva blefiranja, ni trunčice oslanjanja na puku sreću. Drčnost njegova nastupa imala je pokriće, na isti način kao što su istim putem otišli i Dučak i Kordej i Trenc…, dečki koji su prvenstveno, čak više od iznimne talentiranosti, marljivi radnici, teški šljakeri. Mnogi, naročito mladi i naivni, sanjaju o uspjehu "preko noći". Zaista i ima mnogih koji uspijevaju preko noći, ali ako taj uspjeh nisu zaslužili, već svjetlo prvog dana rastoči ih kao vampire. "Uspjeh preko noći" moguć je onima koji se za tu noć ozbiljno pripremaju godinama. |
 Jedan od mojih kućnih zadataka u porodičnoj podjeli poslova je da povremeno sakupim stare novine po stanu i izbacim ih. To je ujedno i prilika da ih napokon pregledam, kad ih već nisam stigao pročitati, pa tom prigodom ponešto i pročitam.  "Jedna mi je slika u subotnjem broju privukla pažnju. Vidim djevojku nagnutu nad nekakvo staklo, možda ogledalo, u kojem je njezin odraz, a na njemu bijela traka kokaina koji ona kroz nekakvu cjevčicu ušmrkava. Vrlo jasno, vrlo detaljno. K tome naslov “Za razliku od Europe, u nas ‘bijelo’ ne pojeftinjuje” kao da žali što se naša djeca drogiraju skuplje, a mogla bi jeftinije kao ona u Europi. Pada mi na pamet kako ni jedne ozbiljne novine ne objavljuju pornografske slike, tek čednije erotske, tu i tamo. Pornografija nije za dnevni tisak, među ostalim i zato što nije dobar primjer, naročito mlađima. Pa se sada pitam kakav primjer daju mediji mladima kada objavljuju slike na kojima se vidi kako se kokain treba ušmrkati ili gdje se igla mora zabosti? Je li droga manje zlo od pornografije?" Itd, itd. Ni minutu kasnije naletio sam na inkriminiranu fotografiju. Zaista, na njoj se dobro vidi neka ženska s improviziranom cjevčicom kako šmrče bijeli prah. No ono što me iznenadilo i zgranulo je što sam prepoznao nos. Vrlo karakterističan nos. A ja imam fotografsko oko. Prepoznao sam taj nos. Tim više što su oko njega vidljivi oko, čelo i plavi pramenovi kose. Pripada jednoj mladoj novinarki "Večernjeg lista". Što to znači? Zar u "Večernjem listu" rade ovisnici o kokainu? Narkomani koriste popularni dnevni list da bi propagirali svoju zlokobnu rabotu?! Prisjetio sam se Inoslava Beškera koji je upravo ovih dana dobio nagradu za životno djelo u novinarstvu, (na čemu mu ovom prilikom na ovaj način čestitam) te njegovih zasluga za istraživačko novinarstvo i odlučio slijediti njegov svijetli primjer. Kako poznam nekoliko desetaka ljudi koji rade u "Večernjem", nazvao sam i raspitao se, zabrinut da se njihova radna sredina nije izmetnula u leglo poroka. Kratka istraga otkrila je sljedeće:  1) na fotografiji nije narkomanka nego zaista novinarka,2) cjevčica kroz koju ušmrkava nije napravljena od 100 eura, kako izgleda, nego je slika novčanice skinuta s interneta i otisnuta na kolor-printeru, 3) bijeli prah nije kokain nego usitnjeni šećer, 4) pri opremanju članaka novinarima je zatrebala tehnički kvalitetna fotografija, pa kako je nisu imali, nabrzinu su nagovorili mladu novinarku da pozira i usnimili odgovarajuću fotografiju. Sve u svemu, ništa na fotografiji nije ono što navodno prikazuje. I sad vjeruj novinama! No taj slučaj povlači niz intrigantnih pitanja. U namjeri da prikažu stvarnost, novinari produciraju svoje vlastite slike koje bi trebale prikazivati stvarnost, ali je stvarnost ipak negdje drugdje. Kao što reče zastupnica čitatelja "Događa se da novinari i urednici u želji da čine dobro naprave upravo suprotno". Pri tome i ona - sukladno vlastitom naslovu - pravi "pogrešku u dobroj namjeri" i napada novinare vlastitog lista, prvo za ono što nisu učinili (objavili fotografiju narkomanke), a zatim i zbog onoga što su dobro učinili (prikladno ilustrirali članak). Posebno je zanimljivo što je ljude iz "Večernjeg" toliko iziritiralo da su jednu od njih nazvali "damicom" da su tome posvetili poseban članak, a tik do tog članka jedna od njih, što zastupnica čitatelja jeste, svrstava drugu od njih među narkomane, ali ih to ostavlja mrtvim-hladnima. Pri tome zastupnica čitatelja, (a teško da ne pozna svoje kolege toliko da ih ne može prepoznati ili da se nije mogla raspitati o fotografiji koju je napala prije nego je počela pisati,) dovodi čitatelje u tešku višestruku zabludu na osnovu koje gradi svoje zgražanje. Da zastupnica čitatelja brani čitatelje od novinara, to je sjajna ideja. No tko će braniti čitatelje od zastupnice čitatelja? |
|
(Ovdje imate završetak priče koja se već danima odužila. Nema smisla čitati od kraja, pa ako ne znate što se ranije događalo, bolje početi od početka koji se nalazi OVDJE) Nema boljih buđenja nego kad se zaspi nakon iscrpljujućeg zadovoljavajućeg seksa. Probudiš se i odmah bi još! No žena se već izvukla i otišla na posao. Blago meni, bio sam još toliko smiren da sam se bez muke okrenuo i blaženo ponovo zaspao na još sat vremena. Oko podneva prolazio sam Bogovićevom. Sunčani dan izmamio je na cestu mnoštvo ljudi, svi dotjerani i dobre volje. Većina stolova iznesenih na ulicu bili su zauzeti. To je onaj trenutak dana kada čovjek požali što ne traje dvadeset i četiri sata, što će većina tih ljudi uskoro otići na ručak i što će doći večer i noć kada će se svi razbježati. Iznenada kroz gužvu spazim kako po onoj strani ulice kojom sam išao, pedesetak metara dalje, ususret dolazi Saša. Trenutačno su svi ostali prolaznici izblijedili, nestali, sveli se samo na prepreke koje su je na trenutak otkrivale da bi je narednog trenutka potpuno sakrile. U glavu mi je šiknula vrućina kao da je parna lokomotiva u utrobi ispustila višak pare. Gužva ispred mene je spriječila da joj ne potrčim u susret. Glupi poriv jer je ionako u narednom trenutku bila ispred mene. Srećom je i ta mala odgoda bila dovoljna da se donekle priberem. Bila je s nekom prijateljicom, djevojkom otprilike istog stasa kao i ona i jednako zgodnom, a bile su i slično obučene. Čizmice s visokim petama, kratke nabrane suknjice, gore neki kaputići stisnuti u struku, obje duge ravne kose. Bilo je očito da idu u kompletu. Stanem, šeretski je odmjerim od glave do pete, (a ono što sam vidio bilo je predobro,) te zafrkantski uzviknem: - Oho-ho! - kao Djeda Mraz. - Bog, Babl! - procvrkuta Saša. Prolaznici su nas sabili gotovo kao u tramvaju i kako smo mi zastali, tako je nastao zastoj i oko nas jer su nas morali obilaziti. - Ovo je moja prijateljica… - predstavi je i reče njeno ime. Učinilo mi se da je rekla "Sofija". Uočim da se stol ni dva metra od nas oslobodio i predložim: - 'Ajmo, cure, na sladoled! Obje odmah pristadoše, te smo požurili sjesti oko stola. Nisam mogao skinuti pogleda sa Saše i s mukom se suzdržavao da počnem govoriti o onome što me je zaista zanimalo i što sam joj stvarno želio reći. Umjesto toga samo zapitam, iz učtivosti se obraćajući objema: - Pa kako ste, djevojke? One odgovoriše u isti glas kao dobre djevojčice: - Pa dobro… - Pa što radite? - nastavim. - Eto, šećemo… - odgovori Saša. - I kako je? - smješkam se. I tako smo neko vrijeme konverzirali bez veze, o vremenu, ali je meni bilo svejedno jer sam se prepustio milini da je mogu gledati. Mora da su u nekom trenutku izmijenile neki tajni znak koji mi je promakao jer prijateljica odjednom reče "Trebam skočiti u susjednu ulicu do jednog dućana prije nego se zatvori", ustane i u narednom trenutku se utopila u gužvi prolaznika. Kako je nestala, Saša se namršti, strogo me pogleda i prijekorno sikne: - Pa kako se to držiš?! Iznenadim se: - Kako se to držim? - Kao da si progutao partviš! Kao pingvin! Kretenski! - ona me oslovljava s "ti" otkako je progovorila. Blenem: - Što fali? Zar nisam pristojan i srdačan? Što ćeš više? - Nisi je ni pogledao! - Koga? - Eto! Ne znaš ni koga! Pa moju prijateljicu! - Kako nisam?! Pogledao sam je. - Ne seri! - presiječe me ona iznenađujuće grubo. Nikada ranije nešto takvo nije napravila. Osupnem se. Ona nastavi: - Pravio si se da je nema i baljezgao bezvezarije! Držiš se smotano, još ćeš me i obrukati, koliko sam te nahvalila! Sramim se umjesto tebe! Vidio sam da je iskreno ljuta, ali nisam razumijevao zašto. Prekinem razgovor upitno podigavši obrvu i zagledavši se prodorno u nju. Ona nastavi: - Pa to je Sasa! - Koja Sasa? - Kako koja? - gotovo je vrisnula. - Ona koja ti je jučer poslala poruku! Kao da me je zalila kantom hladne vode. Pokušavao sam se pribrati: - Kako "Sasa"? Zar je nisi predstavila kao… kako ono? Sofija? - "Sasa" od Sofija - brzala je Saša. - Kao što sam ja "Saša" od Aleksandra! Nije mi bilo jasno kako "Sasa" dolazi od "Sofija", ali sve je moguće. "Saša" ili "Sasa", na ekranima mobitela na kojima svi pišu slova bez čvrknjica, zaista nema razlike. I ta Sasa da mi je poslala poruku koja me je onako izgazila? Zašto meni? Saša mi se povjerljivo nagne i prošapta: - Ona voli starije, dobrodržeće dečke! Svidjelo mi se kako sam svrstan u "dečke", pa se i ja nagnem prema njoj da može istim povjerljivim tonom nastaviti: - Zna te iz viđenja, jučer se malo napila, pa me tražila tvoj broj mobitela… Mozak mi je proradio kao kompjuter. Munjeviti sam odvrtio poruku koju sam znao napamet i iznova je procesuirao. Sve bi se uklapalo osim rečenice "TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA." Kakav "oduvijek" ako me je vidjela relativno nedavno u prolazu i kako bi se to ikako moglo spojiti sa "tvoja"? No ako se malkice napila… - Zašto se onda nije javila sa svog mobitela, nego s tvoga? - Iscurila joj baterija, pa sam joj posudila mobitel. - Na to razrogači oči i zapanjeno zapita: - Nisi valjda pomislio da sam ja to pisala? - Ako je glumila, dobra je glumica. Odgovorim bez krzmanja: - Jesam. - Ona se trgne. - Ali, kako rekoh, ni na trenutak nisam pomislio da je meni upućeno. - Bilo je tebi! Sva se raspomamila! Kako nisi odgovarao na poruku, natjerala je i mene i jednog prijatelja da sjednemo u auto i odemo u park gdje svake noći šećeš psa! Nije te bilo. Onda je stigla tvoja poruka da misliš da se radi o zabuni. Što da ti odgovorim? Pa sam ti i odgovorila. I bila je zabuna. To je ona pisala, ne ja! - O tome nije bilo ni riječi u drugoj poruci… - Pa ne očekuješ da mogu napisati roman u sms-u?! Tko je ona, tko sam ja njoj, odakle te zna, kako su joj krepale baterije, i sve? - Naravno da ne. Ali zašto nisi nazvala? Odgovorila je protupitanjem: - Da ti probudim ženu? Na sve je imala odgovor. Uvidio sam da nema smisla dalje čačkati u tom pravcu, pa sam preokrenuo smjer razgovora na prijateljicu Sofiju: - I, veliš… Voli starije muškarce? Saša potvrđujući klimne glavom: - Da. Odmaknuo sam se od nje, uspravio duž naslona i razmišljao. Da, ima takvih Lolitica koje su sklone starijim, očinskim likovima. Zaista je nisam pažljivo odmjerio, ali sam zapazio da je, kao i Saša, vraški zgodna. Ne bih imao ništa protiv da mi tako nešto zapne za zub, jedino što nisam imao nikakvu želju. Što ja znam kakav je ona, da nije neka ludara? Ako je istina što Saša priča, to je zanimljivo. Mogao bih o tome razmisliti. No zašto to ona, Saša, radi? Da li radi uslugu prijateljici ili meni ili i njoj i meni? Ili to radi zbog sebe? Recimo, nas dvoje još nismo spremni jedno za drugo, ako se spetljam s prijateljicom, skratit ću si vrijeme čekanja nje… A prijateljica će me i stalno podsjećati na nju… Ili je moja Saša poslala prvu poruku u žaru bezumne provale strasti, a zatim se osvijestila i nagovorila prijateljicu da se žrtvuje i preuzme odgovornost, znajući da prijateljica ionako voli starije, pa joj neće teško pasti, kako god da se priča dalje razvije? Saša zna da sam oženjen, dakle - zna to i prijateljica. Uzevši u obzir razliku u godinama, ne može kaniti ništa ozbiljno. Dakle, smiješi mi se avantura. Nešto da ne opterećuje ni jednoga ni drugoga, pa može trajati do daljnjega. Možda želi samo jednom, da proba. Ode li mi supruga dva-tri dana na put, a ja pošaljem djecu punici i pozovem ih OBJE u goste… Uzdahnem pomiren sa sudbinom. Kakva bila da bila, ne može biti loša. - Hvala što si mi to povjerila. Nadam se da će se prijateljica uskoro vratiti…  |
|
Zatekao sam suprugu kako spava ispred uključenog televizora. Ne voli kada joj se to dogodi jer se ujutro s kvrgavog kauča digne kao prebijena. Zato imamo dogovor da je probudim kada je tako zateknem. Da se to događalo deset godina ranije, podigao bih je i prenio u spavaću sobu. Umjesto toga prihvatio sam je za palac na nozi i lagano cimnuo. Uzviknula je "Hm!" i skočila na noge kao katapultirana, a zatim otcapkala brzim koracima bosih nogu u spavaću sobu, srušila se na krevet i prekrila pokrivačem preko glave. Dok je prolazila vidio sam da hoda napamet, sklopljenih očiju, kao somnambul, žureći se premjestiti prije nego se razbudi. Razodjenuo sam se, obukao pidžamu i legao pored supruge misleći o Saši. Tko zna, možda jednoga dana odlučimo pobjeći od svega, ne pomiriti se s usputnom vezom, nego spojiti naše živote u potpunosti, otići negdje daleko i početi sve ispočetka gdje nas nitko ne pozna? Ležao sam na leđima, a kako se madrac uvio pod mojom težinom, supruge se refleksno okrenula na bok, prebacila jedno koljeno preko moje butine, a ruku spustila na moja prsa. Nalegla mi je na ruku, pa sam je lagano izvukao iznad glave i spustio iza nje. Ona se promeškoljila i namjestila glavu u pregib mog ramena. Za muškaraca, ako se dobro drži, nema boljih godina od četrdesetih, dapače, druge polovine četrdesetih. U to se vrijeme postiže najbolja ravnoteža između još uvelike očuvanih snage i izdržljivosti, dostignute pameti i zrelosti, te sređene socijalne, statusne i financijske situacije. Akcioni radijus je u to doba od zrelih dvadesetogodišnjakinja do dobro uščuvanih pedesetogodišnjakinja, a ima ih koje se drže da ne možeš vjerovati! Nikada veći i raznovrsniji izbor! Dobro to znam, nije davno da sam bio četrdesetogodišnjak. Čini mi se kao da je to bilo jučer. Istina da nisam mogao zamisliti veću slast od držanja i premetanja Saše u rukama, ali morao sam si odati priznanje i na pribranosti. Jest da bi bilo slatko, ali i kratko, a nakon toga - lako moguće - i gorko. Tko s djecom liježe - popišan ustaje! Nije ona još za mene. Bit će, ali još nije. Jest da je izrasla, ali je još uvijek nezrela, dijete. Da sam neiskusniji, opijen njezinom ljepotom i izazovnošću, previdio bih znakove opasne dječje zaigranosti. Crvena signalna lampica upozorenja upalila se na riječ "zauvijek". "Zauvijek" je teška riječ. Čim je netko olako upotrebljava, znači da nije svjestan što ona znači. Tko može znati što "zauvijek" nosi? I ranije, kada sam nailazio na ženske koje su olako spominjale "zauvijek", na svako takvo spominjanje uzmicao sam korak unazad. Treba dobro poznavati onoga tko tako nešto kaže i samoga sebe da bi se mogla davati ili povjerovati u takva obećanja. Preuranjeno požurivanje, srljanje pred rudo, obično je kontraproduktivno i ludo. Nasuprot tome, ona koja dolazi neobavezno, jedanput, pa jedanput, pa jedanput, bez muke može doći koliko god hoće puta i ostati zauvijek. Dlan mi je ležao na supruzinoj goloj koži između gornjeg i donjeg dijela pidžame. Pomislio sam "Tako mora da je glatka i Sašina koža!", pa sam kliznuo dlanom malo gore i malo dolje. Taj pokret je slijedio uleknuće struka i uzdizanje na bok. I Saša ima zamamno ocrtan struk. Prožela me vrućica pri pomisli na njezine grudi. Da si bolje predočim glatkoću i čvrstinu ženskih grudi posegnuo sam slobodnom rukom do prsiju moje žene. Bio sam dobrano iscrpljen emocionalnom olujom koja je protutnjala i živciranjem, a čas kada obično zaspim je već odavno prošao, pa je svijest o stvarnosti uzmicala pred vrlo realističkim maštarijama. Kao da se zbilja događa grlio sam Sašu na pješčanom žalu dok su se valovi rasplinjavali podno naših nogu. Preokretali smo se po mekom tlu, čas je ona bila ponad mene, čas ja ponad nje, galebovi su kreštali i kričali ponad nas, sunce je zašlo, a zamijenio ga veliki puni mjesec… Sljedeće čega se sjećam jest da sam prašio vlastitu suprugu, bjesomučno, kao u najboljim godinama. Na trenutke mi se činilo da to gužvam Sašu, na trenutke sam bio svjestan s kim sam i mislio: "Pa i za njom sam svojevremeno bio lud kao za Sašom!" Na trenutke sam mislio "Što će meni u mojem dobu ikakve ludost?! Ta meni najviše odgovara upravo ovo što imama!" Na trenutke mi se činilo da istovremeno prodirem u njih obje. Tijelo mi se gibalo poput automata, nezavisno od toga što je svijest premošćavala prostor i vrijeme i sva ograničenja stvarnosti. U jednom od kratkih razdoblja budnosti usredotočio sam se na lice svoje supruge, položeno na stranu na jastuku. Oči su joj bile čvrsto zatvorene i shvatio sam - spava! Njezino je tijelo usklađeno odgovaralo na sve moje pokrete, ali to je bio plod uhodanosti, desetgodišnje uvježbanosti, zbog čega nije bilo potrebno da se ona probudi da bi odgovarajuće reagiralo. Dapače, po blaženom izrazu lica vidio sam i da sanja, a - obzirom na okolnosti - mora da je to bio neki opaki erotski san. Sine sreće, sreća je kadikad upravo u predvidljivosti! No ovo ipak nije kraj priče jer se sljedećeg dana dogodilo nešto što ni u najluđoj kombinatorici nisam mogao ni naslutiti. (priča završava OVDJE) |
|
(ova priča se već odužila i nema smisla čitati je od kraja, te savjetujem onima koji su prvi put navratili da potraže početak priče OVDJE)
 OPROSTI. ZABUNA! MNOGO TE VOLI TVOJA SASABuljio sam u slova na malom ekrančiću s pomiješanim osjećanjima. Uzbuna je završena. Olakšanje. Da li je? Je li olakšanje ili razočaranje? Osjećaji su treskali u meni kao kuglice unutar flipera. Što uopće znači ta poruka? Kaže da se zabunila. Nije li time samo prihvatila izgovor koji sam joj ponudio? A "odjavna špica", pozdrav na kraju, dvostruko je duži od samog sadržaja. Kaže da me voli, i to "mnogo voli"! I kaže da je moja; "tvoja Saša", kako to opojno zvuči! Čak i da se zaista zabunila, onom koje je poslala prvi sms potpisala se samo sa "Saša", a meni s "tvoja Saša", uz dodatak da me mnogo voli. Hoće li time reći da je taj samo prolazna mladenačka epizoda, a ja sam za nju nešto trajnije i ozbiljnije? Nasuprot tome, ako se zaista zbunila, pozdrav na kraju je možda naprosto umiljavanje s ciljem da ne pokažem kompromitirajući materijal njezinoj majci. U svakom slučaju, napokon sam bio uvjeren da komuniciram upravo sa Sašom. Da su se neki zajebanti dokopali mobitela, bez oklijevanja bi nastavili i čak eskalirali. Recimo: POZURI! SVA SAM VLAZNA! CEKAJU TE RAJSKE SLASTI… itd, itd. Nije to. Da je bila majka, laknulo bi joj, odala bi se i prepuna zahvalnosti pozvala me na kavu. Nije ni to. Da je Saša pošandrcala, napila se ili napušila, sat vremena kasnije više ne bi mogla ni pogoditi sitni gumbić na mobitelu, niti bi joj bilo do dopisivanja. Nije ni to, obje su poruke napisane pri punoj svijesti. Kašnjenje s odgovaranjem mogu pripisati tome da je temeljito odvagnula svaku riječ. Dakle, dok sam u prvi mah vjerovao da je poruka upućena meni, ali nisam bio siguran tko je šalje, sada sam siguran tko je poslao poruke, ali nema izvjesnosti kome je namijenjena prva. Saša je pisala obje poruke. Ako je prva upućena meni, sad znamo na čemu smo. Voli me, moja je, jedino je pitanje kada će se to realizirati i na koji način. Druga je poruka prihvaćanje moje sugestije da odgodimo, pričekamo, da ne upropastimo buduću vezu nestrpljivošću. Sada je još uvijek dijete mojih prijatelja, sa svim ograničenjima i opterećenjima koje to nosi. No vrijeme brzo prolazi. Vrlo brzo imati će dvadeset i pet godina, biti će prekrasna mlada žena, potpuno prihvaćena u svijetu odraslih. Moći ćemo prijateljevati na ravnoj nozi, nezavisno o roditeljima i ostalima. Možda se jednom sretnemo na ljetovanju, ona sama, ja sam, recimo u Makarskoj, u Omišu ili u Dubrovniku. Uzmemo sobe u istom hotelu, preko dana idemo na plažu, navečer izađemo na Stradun, stalno smo zajedno, svima pred nosom, a da nitko ništa loše ne pomisli. Ili pobjegnemo u Živogošće, u Drašnicu ili sličnu pripizdinu - na Jabuku! - i bezočno se drpamo pred strancima i jahtašima. Sva sreća da sam izmudrijao kako ne pokvariti odnose. Ovako ću sigurno biti jedan od uzvanika na njezinu vjenčanju, a nakon toga - Bože moj! - nikome neće biti zazorno ako me posjećuje jednom sedmično zbog stručnih savjeta za napredovanje u karijeri. Dapače, svima će biti dirljivo kako se kćerka dobro slaže s prijateljem roditelja i kako joj nesebično pomažem nagomilanim iskustvom. Vrijeme prolazi, pa prolazi i meni. Nije daleko dan kada ću kao uzdrhtali starac na nesigurnim nogama biti zahvalan ako mi krasna zrela žena pruži oslonac dok se spuštam niz strme skaline, ako uljepša moj dan samim svojim prisustvom i zgrije me bljeskom svoga osmijeha. (nastavak OVDJE) |
|
(ova priča se već odužila i nema smisla čitati je od kraja, te savjetujem onima koji su prvi put navratili da potraže početak priče OVDJE) Obično krenemo prema najbližem parku, no te noći sam poželio šetati negdje gdje nikada ranije nismo bili, ili barem gdje vrlo rijetko idemo. Gotovo jednako udaljen nalazi se i drugi park, dapače, do oba se do pola ide istim putem, no taj drugi izbjegavam jer ondje često vršljaju neki veliki rabijatni psi i male histerične gospođe. Ocijenio sam da nakon ponoći neće biti malih histeričnih gospođa, a noćni prijenos makljaže Mirka Filipovića u nekoj dalekoistočnoj zemlji, koji se već sedmicama najavljuje, vjerojatno drži prikovane uz ekran sve vlasnike rabijatnih pasa. Bila je to jedinstvena prilika da obradujem psa iznenadivši ga šetnjom po terenu koji nije obilježen njegovim mirisima. Zašto nema odgovora? Kombinirajući sve moguće razloge najviše mi se svidjela mogućnost da Saša vrlo pažljivo bira riječi kojima će raspršiti sve moje sumnje i natjerati me da se izjasnim i prihvatim je. O, kako bi to bilo dobro! Predočio sam prizor kako se njena čvrsta guzičica spušta u moje krilo i pokušao zamisliti kako se osjeća to blaženstvo. I to bi mi se moglo dogoditi možda već za pola sata, ili za nekoliko sati, već u ovom danu koji je započeo! Možda nema odgovora jer je upravo na putu k meni! Zna da svakog dana prije spavanja izađem u šetnju, zna gdje prolazim, i umjesto da se muči s porukom možda je nazvala taksi i upravo sada je sve bliže i bliže. U situaciji u kojoj smo se našli, teško je naći prave riječi. Kada bi sada iznenada iskrsnula preda mnom, riječi ne bi bile ni potrebne. Bez riječi bih je privukao u zagrljaj, bez riječi bi uzdigla lice da ga ljubim. Zamislio sam njezinu kosu na svojim obrazima, pramenove koji me draškaju po vratu… Posjeo bih je u svoj auto i, sve bez riječi, odvezao bih je na mjesto gdje sam i njezinu majku odvodio. Ondje bismo se nesmetano mogli predati jedno drugom. Znam jedno sjajno mjesto, ni deset minuta vožnje od centra grada, koje još nitko drugi nije otkrio. Nevjerojatno, ali zaista je tako. Često se provezem onuda, u prolazu bacim pogled, i mjesto je u sva doba nezauzeto. Kao da me čeka da se vratim i ponovo ga posvetim. Kako mi je dobro bilo ondje sa Sašinom majkom! Prisjetio sam se nekih scena s majkom i zamislio Sašu na njezinu mjestu. To će biti još i bolje! U mislima sam počeo slagati koreografiju našeg susreta dršćući kao od jeze. Toliko sam se zanio da sam gotovo prečuo signal da je stigla sms-poruka. Mobitel mi je zamalo ispao iz ruke dok sam ga brzinom revolveraša izvlačio iz džepa. Prenuo sam se i istovremeno shvatio gdje sam se našao. Potpuno automatski, odsutno, stigao sam u isti park u koji dolazim svake večeri.ečeri. (nastavak OVDJE) |
|
(ako ste propustili početak priče, bolje da krenete ODAVDE)
 Pas je došao iz dubine stana, sjeo preda me i prijekorno me pogledao. Prošlo je naše uobičajeno vrijeme za posljednji izlazak pred spavanje. Kako su ono drapali "Rollingstonesi" na svojoj prvoj LP-ploči…? "Walking the dog, just walking…"! Ponoć. Solidan ljudski vijek prije "Rollingstonesa" pjevao je Luka Paljetak: "Ponoć, ponoć davno već je prošla, a Marijana nije doooš-la, na prvi ren-de-vuuu…" Nema toga što milijuni prije nas već nisu okusili i prošli, no to nam nimalo ne olakšava kada i nas zadesi. Uzmimo zubobolju kao primjer, da ne idemo dalje.Ušao sam u stan, pronašao torbicu usnule supruge, pročeprkao po njoj i, naravno - pronašao sam kutiju cigareta. Mi smo oboje, kao, prestali pušiti. Izvukao sam jednu cigaretu, izišao na balkon, sjeo i pripalio. Pričao mi je prijatelj iz Hercegovine da su za vrijeme posljednjeg rata primali muslimanske izbjeglice iz nekog zabitog kraja. Jadni ljudi su pobjegli bez ičega, često i bez najosnovnijih dokumenata. Kad su ih pokušali popisati, uspostavilo se da mnogi uopće ne znaju koje godine su rođeni. "Prije nego je Mujo otišao u Njemačku… One godine kada je bila velika poplava… Onog ljeta kada je izgorjela štala…" Tako mora da su i ljudi u primitivnim zajednicama stotinama tisuća godina pamtili godine, po zapamtljivim događajima. Kroz to vrijeme, kada su se sreli žensko i muško, osnovno je bilo da li se jedno drugome sviđaju, a ne nekakve glupe brojke. Kao Michael Douglas i Catherine Zeta-Jones, kao Slavoj Žižek i njegova argentinska manekenka, i - uostalom - kao moja supruga i ja. Ljudi su danas fascinirani brojevima, pridaju im neogovarajuću težinu i nepostojeći značaj. Malobrojni se tome mogu othrvati. I - općenito - svijet je prilično glupo uređen, ako se uopće može reći da je ikako uređen. Recimo, taj moral - kojeg navodno poštujemo - vrlo je sumnjiva kategorija. Prisjetio sam se dobroga vica kojega sam nedavno čuo, vrlo poučnog: Šesnaestogodišnja Talijanka ostala trudna. Saznavši to, majka je počela urlati i čupati kosu, a otac otišao na tavan po dvocijevku. Oboje su navalili na jadnu djevojku: "Tko je taj izrod koji ti je to učinio? Moraš nam reći tko je ta svinja, da mi s njim obračunamo!" Djevojka se prihvatila telefona i nazvala. Pola sata kasnije pred kućom se zaustavio ferrari iz kojega je izišao markantan pedesetogodišnjak u Armanijevom odijelu. Roditelji su ga uveli u dnevnu sobu i kada su svi sjeli, došljak je rekao: "Dobar dan! Vaša kćerka me je obavijestila o iskrsnulom problemu. Nažalost, da vas ne gnjavim okolnostima zbog kojih je ne mogu oženiti, iznijeti ću vam samo što kanim. Platiti će sve troškove poroda i materijalno osigurati vašu kćerku do kraja života. Povrh toga, ako se rodi kćerka, darovati ću joj novi ferrari, dva dućana, kuću s osam stanova za iznajmljivanje, vilu na moru i dva milijuna dolara. Ako se rodi sin, moj poklon biti će dvije tvornice i četiri milijuna dolara u gotovom odmah. Ako budu blizanci, svaki od njih će dobiti po tvornicu, dionice "Coca-cole" i tri milijuna. Jedino što nisam odlučio, ako bude pobačaj, što tada?" Otac, glava obitelji, koji ga je pažljivo slušao, položi ruku na došljakovo rame, zagleda mu se u oči i reče: "U tom nesretnom slučaju najbolje da pokušate ponovo." Popušio sam cigaretu i zakopao opušak u teglu s cvijećem. Zašto se Saša ne javlja? Što smišlja? Imao sam povjerenja u nju, pametna je ona glavica, domišljata. Može li razumjeti zašto sam joj onako odgovorio? Zašto nisam mogao drugačije? Hoće li iznaći način da to prebrodi? Kada bi se sjetila da me nazove, da čujem njezin glas i budem siguran da je to ona, da mogu po boji njezina glasa procijeniti koliko se mogu pouzdati u njezine riječi, drugačije bismo razgovarali. Mora mi se javiti… Bolje da ne budem u kući, ako se toga dosjeti. Dohvatio sam vodilicu i zviznuo psu da izađemo. (nastavlja se) |
|
(ako ste propustili početak ove priče, nalazi se OVDJE)
 Ponovo sam pročitao poruku koju sam već znao napamet: NE MOGU VISE IZDRZATI! MORAM BITI TVOJA! TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA. SAMO OTEBI MISLIM. SVI DRUGI MI NIŠTA NE ZNAČE. TI SI LJUBAV MOG ŽIVOTA. NAPRAVI ME ŽENOM I BIT CEMO ZAUVIJEK ZAJEDNO! NISTA DRUGO MI NIJE VAZNO OSIM TEBE!VOLJENI, JAVI SE! SASANa kraju poruke bila je i oznaka vremena kada je poslana. Prije pola sata! Zar je već prošlo pola sata otkada je stigla? Je. Pas mater kako vrijeme leti, a još ništa nisam smislio! Još ću i upropastiti priliku oklijevajući! Ako je Saša poslala tu poruku, mora da čeka kao na iglama. Mora da ju je mnogo koštalo da se odvaži napisati je, mora da su joj ruke drhtale dok je pritiskala naredbu za slanje, njoj mora da se svaka minuta što odgovor ne stiže razvlači kao vječnost. Jadna moja mala, ne mogu je držati na takvim mukama! Moja Saša, kakvo bi bilo olakšanje poslati poruku: NAPOKON! JEDVA SAM DOCEKAO! STIZEM IZ OVIH STOPA BEZ OKLIJEVANJA. JEDVA CEKAM DA TE STEGNEM U ZAGRLJAJ! VOLIM TE VISE OD SVEGA! Ako je poslala poruku, nije sigurna kakav će biti odgovor. Možda strepi da bih je mogao odbiti. To bi joj pocijepalo srce. I ona stavlja sve na kocku tom porukom javljajući se jednom od odraslih koje do kraja ne razumije. Ako je odbijem, ne samo da neće dobiti što bi htjela, nego će i izgubiti sve snove. Nema gore stvari u njezinim godinama nego da te odbije onaj kojega želiš. Nije to samo bol, već i poniženje, osobna, ali i generacijska uvreda: igre odraslih još nisu za tebe! Ne mogu tako nešto napraviti mojoj dragoj Saši! No što ako je poruka plod jedne od onih brojnih mogućnosti koje mi sve ne mogu ni pasti na pamet po kojima poruku nije poslala ona ili ju je poslala ona, ali nije ozbiljno mislila što je napisala? Što ako je njezinu majku spopala paranoja i tko zna što im se u kući događa, pa joj je sijevnula bolesna ideja da ja već možda mutim s njenom kćerkom, otela joj mobitel i poslala poruku da me isproba? Znam je, na svašta je sposobna kada je spopadne žensko ludilo, a sada je još upala u klimakterij i na mahove je skroz luda. Dobije li oduševljeni odgovor od mene, potvrditi će joj sve najgore sumnje. Ta je sposobna sama doći s kalašnjikovom! Pa čak i da nije majka, da se Saša sama iz tko zna kojeg motiva suprotnih onim koji se navode upustila u neslanu šalu, recimo - sklopila je neku glupu nezrelu okladu s društvom da će deset muškaraca odmah spremno odgovoriti na njezin poziv, kada se otrijezni, nađe moju iskrenu poruku na svom mobitelu i shvati što je učinila, neće joj biti lako. Čak da nije poslala poruku, a ja odgovorim da nisam zainteresiran, bilo bi joj vrlo neugodno kada bi se morala ispričavati kako sam mogao dobiti tako nešto. I dok mi se moždanim vijugama i dalje rojilo sve i svašta, shvaćajući da više ne mogu odlagati, sjeo sam, napisao kratku poruku i poslao je prije nego sam se stigao predomisliti: DRAGA SASA, ZABUNOM SI MI POSLALA SMS-PORUKU NAMIJENJENU NEKOM DRUGOM. VOLI TE STRIC BABL Dobro, nisam joj pravi stric. Sva sreća, u ovoj životnoj epizodi nema i incestuoznih prizvuka. Samo bi mi to još trebalo! No često me je upravo tako zvala, kao i druge porodične prijatelje. Moj odgovor je ostavljao dovoljno prostora, ako je prvotna poruka istinita, da odgovori: NE, PORUKA JE ZA TEBE! ISKRENO MISLIM SVE STO SAM NAPISALA… itd, itd. S druge strane, ako je zaista zabunom odabrala krivi broj primatelja poruke, čim to uvidi, požuriti će ispraviti grešku. U tom slučaju mogao sam očekivati da će mi mobitel zatitrati u roku od minute… Sjedio sam držeći pravokutnu plastično-metalnu napravu u oznojenoj ruci i zurio u njezino mrtvilo, a uzvratna poruka nikako nije stizala… (nastavak OVDJE) |
|
Izjurio sam na balkon i propeo se uz ogradu: zraka! Zraka! No svježi zrak, umjesto da me otrijezni još me opio i plam ludila, umjesto da se ugasi, samo se razbuktao. Kao da su mi izrasla zmajeva krila i iznikli vampirski zubi! Željezo se kuje dok je vruće! Zašto bi bilo nemoguće da mladica sada izgara od strasti za mnom? Zasigurno igram ulogu u njezinom sazrijevanju kao zanimljiv primjerak muškarca, to što sam stariji može joj imponirati, nikada se nije uklapala među vršnjake, oduvijek je bila zrelija od svoje generacije, lako moguće da su je njeni godišnjaci razočarali svojom neozbiljnošću. Ako me već godinama priželjkuje, a osjetila je da joj je vrijeme postati ženom, zna da mi se može s povjerenjem prepustiti. Strašna je snaga nagona kada eruptiraju, lako mogu zamisliti kako je razdiru da ne može više izdržati. Zašto bi bilo nemoguće da tako mlada ljepotica fokusira svoje seksualne i emocionalne težnje prema starijem muškarcu poput mene? Pa i supruga mi je mlađa dvadeset i nešto godina, spada u mlađe žene, a bogme je i ljepotica! Kad se ona mogla zaljubiti, i do sada nije požalila što se udala, što netko još mlađi ne bi mogao isto tako? Koliko je već prvo nevjerojatno, nevjerojatno je i drugo, no kako se prvo ostvarilo, zašto ne bi i drugo? Znam niz žena koje vole isključivo znatno starije muškarce od sebe, samo takve kroz život nižu; zašto Saša ne bi bila jedna od tih? Ako već jeste, zašto ja ne bih bio prvi? Uostalom, postoje izuzetne okolnosti. Ne trebam biti ni matori milijunaš, ni jet-set bonvivan, ni narkodiler. Izuzetne okolnosti smo ona i ja i cijela povijest naših odnosa otkada se rodila, te dvije paralelne linije između kojih oduvijek titra obostrana privlačnost, koje su sve bliže i bliže i kat-tad, uskoro, će se presjeći… Zašto ja ne bih napravio prvi korak? Nagrada je bajna…Mogu nazvati njezinu majku i zamoliti da mi pošalje neku knjigu, kao - hitno mi je potrebna, a nemam vremena svratiti do njih, neka pošalje kćerku da mi donese… Sigurno bi mi uslišala molbu. A da dobijem malu na samo, dovoljno sam iskusan da bih je mogao obrlatiti, ne bi imala obrane. Malo laskanja, malo lascivnosti, malo mentalnog golicanja, malo dovođenja u nezgodnu situaciju… I ne bih je trebao ništa odviše nagovarati. Teško žabu u vodu natjerat! Jest da bi to bilo nisko i podlo, i ja to ne bih nikada, ali mogao bih… Mogao bih, ali neću, što znači da ipak mogu, iako neću, no glavno je da mogu… Mogao bih je dobiti na više načina, ona je zapravo već moja, samo je trebam ubrati, kao da je zrela jabuka malo potresti drvce da mi sama padne u krilo… Kao ono kada smo s obiteljima bili u Čateškim toplicama i igrali se u toploj vodi, samo me je prisustvo naših najbližih spriječilo da je ne opalim odmah ondje, u bazenu, ne obazirući se na sve druge kupače. Morao sam ostati još pola sata duže u vodi nakon što je izašla, da mi se spusti toliko da i ja mogu izaći. Mogao bih je bez muke nagovoriti da ponovimo taj izlet, ali sami, da pobjegnemo od svih ostalih i čuvamo to kao našu tajnu. Zašto bih ja trebao napraviti ikakav prvi korak, kada ga je Saša sama već napravila poslavši poruku? Ona je odabrala moment, na meni je samo da prihvatim i nastavim. Ako se naše životne linije trebaju presjeći, sada je čas! Ja mogu samo odbiti, upropastiti priliku. Ako je propustim, ona padne nekome drugome u ruke, tko zna hoće li mi se ikada više prilika ponoviti? Bilo mi je jasno: velika je vjerojatnost da se situacija može opisati sa "sad ili nikad!" Hoću! Hoću! Što košta da košta! Istina da si nikada ne bih oprostio da mi se odnosi s njezinom majkom, dobrom prijateljicom, zauvijek pokvare, ali tko ne riskira, niti ne profitira. Jeste da mi pomisao na kalašnjikov koji njen stari skriva negdje u podrumu nije prijatna, ali jebeš frajera koji nema petlju! Jeste da mi supruga, kada bi tako nešto saznala, nikada ne bi oprostila, ali što mogu kada je jače od mene? Hoću Sašu! Činilo mi se da bi imati Sašu, samo jedanput u životu, značilo da sam se i imao zašto roditi. Možda bi me to oslobodilo da nadalje mogu smireno nastaviti svoj život, no istovremeno mi je bilo jasno da bih jednako lako, da je samo jednom okusim, mogao postati raspomamljeni bezumni ovisnik koji nadalje ne može bez nje živjeti. "Sad ili nikad" imalo je još jedno značenje. "Sad ili nikad" mogao sam upropastiti svoj život kao nikada ranije i kasnije. (nastavak OVDJE) |
|
(početak priče nalazi se OVDJE)
 Prenuo sam se iznenada prožet istinskom stravom, kao kad me u mlađim danima znala u najcrnjoj noći iz najdubljeg sna buditi pomisao o neizbježnoj smrti. Bez razmišljanja primijenio sam isti recept kao i tada. Skočio sam na noge, jurnuo u kupaonicu, upalio svjetlo i stao pred ogledalo. U ogledalu iznad umivaonika vidio sam se od pasa na gore. Vidi majmuna!Kad ležiš u mraku sklopljenih očiju, čini se da si jedino što postoji, te ako to prestane - nestati će cijeli svemir. Istovremena pomisao da će se to kad-tad nužno dogoditi, da će sve nestati, da je nezamislivo neotklonjivo, uklinjuje se takvim srazom da osjećaš da će ti misli eksplodirati. No kad stanem pred ogledalo, iznenada se vidim izvana. Izgledam isto kao i niz ljudi koje sam dobro poznavao i koje sam volio, koji su već umrli, pa je poruka očigledna i jaka. Ako su oni umrli, zašto ne bih i ja? Ako su oni mogli, mogu i ja. I nisam cijeli svemir, nego je oko mene i kupaonica i iza mene zid koji je dijeli od susjedne prostorije, i sve će to ostati i nakon mene, te moj nestanak ne mijenja ništa u poretku svijeta. S ljudima koje sam volio dijelio sam vrijeme života, predstoji mi da im se pridružim i u iskustvu koje još ne mogu predočiti. Taj objektivni pogled na sebe i misli koje je izazivao uvijek su me uspijevali smiriti, te danas više ne trebam ni ustati, već jednostavno prizovem slijed misli koje sve svedu na pravu mjeru. Suočavanje s vlastitim likom presjeklo je razulareno bjesnilo maštanja o Saši. Kako sam mogao i pomisliti da bi takva mlada ljepotica mogla biti zaljubljena u matorca poput mene? Djevojke u Sašinim godinama zaljubljuju se u zgođušne mladce, u dečkiće u pomodnim majicama. Od petnaeste do dvadesete dovoljno im je da onaj u kojega su se zagledale ima frizuru koja im se sviđa, da je glasan u društvu i spreman drsko ogovoriti profesoru u školi, pa još ako koji put iskamči auto od oca - što ćeš više! Vrlo mlade djevojke razmišljaju binarno. Glatka koža: Uj! Naborana koža: Fuj! Čvrsti truh: DA. Pivski trbuščić: NE. Svi zubi na broju: 1. Socijalno zubalo: 0. Taj binarni pogled na svijet može se narušiti jedino ako su prisutne izuzetne dodatne okolnosti. Recimo, takve mlade ljepotice mogu se vidjeti - ako su pametne - uz matore milijunaše ili ofucane jet-set bonvivane, ako su bedaste. Nisam ni narko-diler, pa da iskorištavam njenu ovisnost. Gorko sam se nasmijao sjetivši se starog vica: takve su cure za "odlikaše"! Kako sam mogao toliko skrenuti da i na trenutak povjerujem da bi Saša, ili netko poput Saše, mogao iskreno napisati onakvu poruku tipu kakvog sam gledao u ogledalu? Ipak, poruka je stigla. Mogao sam je izbrisati, ali ne i zaboraviti. Ta poruka je drveno željezo, okrugli kvadrat, nešto nemoguće - a ipak je ovdje. Mora postojati razumno objašnjenje… Jedanaest navečer. Recimo, izašla je u neki diskoklub naći se s društvom, ondje je trebao biti i dripac s kojim očijuka, nije došao, umjesto njega stigle su prijateljice s viješću da je otišao na drugo mjesto s nekom drugom curicom, prijateljice je zafrkavaju… Ili je balavac došao i počeo izvoditi neke nedorasle štosove da joj se zgadio i on i svi vršnjaci i pomislila je tko bi je mogao utjeđiti… Možda je i nešto u bijesu popila, pa joj se sve zamantalo i učinilo joj se da je što nije, da bi moglo biti što biti ne može, te je u vrućici poslala poruke i čim je poslala, osvijestila se i sada se grize što je učinila. Ili ona pleše s najpoželjnijim dečkom iz društva, a zavidne i zlobne prijateljice koje su ostale sjediti izvadile su joj mobitel iz torbe, prisjetile se da me je spominjala kao zanimljivog lika, pronašle moj broj u adresaru i poslale poruku da se zabave. Mora da je to ili nešto takvo… A onda - tu je i njezina majka. Ta se ne bi skanjivala da mi počupa kosu, iskopa oči, popljuje me i izgazi, kada bi se tako nešto pročulo. A njezin otac, ako nema kalašnjikov u špajzi, nitko nema! Uostalom, afera s nedoraslom maloljetnicom je posljednje što mi je u životu potrebno! Napokon sam upio da živjim upravo onako kako sam oduvijek želio, i sada da sve to uništim?! Budi realan, govorio sam si, to što piše u poruci nije stvarno. To ne može biti. A ako i jeste stvarno, opet ne može biti, ne može se ostvariti. Nemoguće na kvadrat! S druge strane, ja sam ipak potomak djece cvijeća… "Make love, not war!" Kako je ono glasila parola nas šezdesetosmaša? "Budimo realni, tražimo nemoguće!" Poruka je još uvijek na ekranu mog mobitela, neizbrisana. Izaziva! Što s njom? (nastavak OVDJE) |
|
(ako ste propustili početak priče, bolje da krenete ODAVDE)
 Sva sreća da sam sjedio kada je stigla poruka jer bih se inače srušio. Ovako sam samo ostao bez daha i izbečio oči. Morao sam pročitati ponovno, da mi se nije učinilo. Ne. Ista slova tvorila su iste riječi i činilo mi se da čujem njezin glas kako ih izgovara. Došavši do kraja, vratio sam se na početak: "NE MOGU VIŠE IZDRŽATI…" U meni se razbuktalo - Saša! Ta i ja nju oduvijek volim! Još kada je bila dijete, bila mi je posebna. Otkako sam je prvi puta vidio, za mene su postojala sva ostala djeca - i Saša. Prateći kako raste, u bezbroj navrata sam pomislio - što nisam barem dvadeset godina mlađi?! No ono na što se nikada nisam usudio ni pomisliti, jače je od svega: oni koji su rođeni jedno za drugoga, naći će se usprkos svim preprekama!NJezin mazni glas odjekivao je u mojoj glavi kao u pećini u kojoj jeka ne dozvoljava ničem izgovorenom da zamre, glasno i razgovijetno, dok sam iščitavao poruku iznova i iznova. Zahvatio me vir i uzdigao kao vrtlog pijavice u visine iznad svega što sam zaboravio: tko sam, što sam i gdje sam. U mislima mi je bila samo ona, kako mi se priljubljuje, njene ruke kako me omataju, njeno tijelo kako se izvija pod mojim… Šesnaest godina čekanja, ali zavrijedilo je. Dapače, sad je pravi čas! Dirljivo je kako mlade djevojke s obožavanjem primaju muško tijelo i sa strahopoštovanjem ustreptalo daju svoje. Kad zgrabe kurac, misle da je on najvažnija stvar na svijetu. Posvećuju mu se kao da im o tome život ovisi. Saša je spremna postati žena, a tko je zaslužio više od mene da tome doprinese? Ima vremena da vremenom svede stvari na pravu mjeru. Otužno je kako će i ona kad-tad postati supruga koja rutinski odrađuje supruga, tek da jedno drugom pokažu da je s njihovim brakom sve u redu. Zrele žene se rijetko predaju bez zadrške. Uvijek su u sjećanju posljednje tri bračne svađe i pomisao na neizbježnu sutrašnju, pa si ne mogu dozvoliti baš sve s onim kojemu će sutra bacati tanjure u glavu. I u najstrasnijem času odraslim ženama je jedan dio svijesti zaokupljen pitanjima jesu li svi računi plaćeni i hoće li sutra doći vodoinstalater, kako je obećao. Rijetke su žene koje se mogu osloboditi svega toga, čemu najviše doprinosi ako su u doba neopterećene mladosti upoznale pravi, potpuno prožimajući seks. Seks pune snage moguć je jedino kada se zaboravi na sve drugo osim "sada" i "ovdje", a to je stanje koje mogu dostići samo oni koji su u njemu već bili. Što ljepša sjećanja, to veća želja da se iskustva ponove. Što upečatljiviji doživljaj, to ga je lakše u novim okolnostima ponoviti. Što strastveniji početak, to duže strast u životu opstane. A tko bi mogao predanije i požrtvovnije posvetiti Sašu u sve tajne žensko-muškog spajanja od mene? Bez lažne skromnosti, nisam se mogao prisjetiti ikoga drugoga. Potpuno lud vidio sam Sašu kako kleči preda mnom očekujući da joj priđem, pogled koji izmjenjujemo kada me po prvi put uzima u sebe, oči koje se spuštaju da prate kako izgleda ono što ulazi u nju i kako ulazi… Šesnaest godina! Toliko je savitljiva da može spojiti one duge noge iza vlastite glave… Zapravo, ovdje iznesene natuknice ni približno ne mogu sve što mi se uskovitlalo u podivljaloj mašti. Nema poze ni zahvata u kojima je nisam makar na djelić sekunde dočarao. To ne mogu i ne smijem propustiti! Jedanaest sati navečer, svi moji spavaju, a ja još trebam prošetati psa… To je vrijeme kada današnja mladež tek izlazi, a vraćaju se u tri-četiri ujutro. Umjesto da šećem, psa mogu ostaviti u vrtu, sjesti u auto, javiti Saši da se nađemo, vratiti je kući u uobičajeno vrijeme i uvući se nazad u svoj krevet da nitko ne primijeti išta sumnjivo. Šesnaest godina, pa što? Moja je baka imala sedamnaest kada je rodila prvo dijete! Kao da je Džingis-kan pitao za izvod iz matične knjige rođenih kada mu se na koju digao! (nastavak priče nalazi se OVDJE) |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
