Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

vrag na mukama - 8

(ova priča se već odužila i nema smisla čitati je od kraja, te savjetujem onima koji su prvi put navratili da potraže početak priče OVDJE)

Obično krenemo prema najbližem parku, no te noći sam poželio šetati negdje gdje nikada ranije nismo bili, ili barem gdje vrlo rijetko idemo. Gotovo jednako udaljen nalazi se i drugi park, dapače, do oba se do pola ide istim putem, no taj drugi izbjegavam jer ondje često vršljaju neki veliki rabijatni psi i male histerične gospođe. Ocijenio sam da nakon ponoći neće biti malih histeričnih gospođa, a noćni prijenos makljaže Mirka Filipovića u nekoj dalekoistočnoj zemlji, koji se već sedmicama najavljuje, vjerojatno drži prikovane uz ekran sve vlasnike rabijatnih pasa. Bila je to jedinstvena prilika da obradujem psa iznenadivši ga šetnjom po terenu koji nije obilježen njegovim mirisima.

Zašto nema odgovora? Kombinirajući sve moguće razloge najviše mi se svidjela mogućnost da Saša vrlo pažljivo bira riječi kojima će raspršiti sve moje sumnje i natjerati me da se izjasnim i prihvatim je. O, kako bi to bilo dobro! Predočio sam prizor kako se njena čvrsta guzičica spušta u moje krilo i pokušao zamisliti kako se osjeća to blaženstvo. I to bi mi se moglo dogoditi možda već za pola sata, ili za nekoliko sati, već u ovom danu koji je započeo!

Možda nema odgovora jer je upravo na putu k meni! Zna da svakog dana prije spavanja izađem u šetnju, zna gdje prolazim, i umjesto da se muči s porukom možda je nazvala taksi i upravo sada je sve bliže i bliže. U situaciji u kojoj smo se našli, teško je naći prave riječi. Kada bi sada iznenada iskrsnula preda mnom, riječi ne bi bile ni potrebne. Bez riječi bih je privukao u zagrljaj, bez riječi bi uzdigla lice da ga ljubim. Zamislio sam njezinu kosu na svojim obrazima, pramenove koji me draškaju po vratu… Posjeo bih je u svoj auto i, sve bez riječi, odvezao bih je na mjesto gdje sam i njezinu majku odvodio. Ondje bismo se nesmetano mogli predati jedno drugom.

Znam jedno sjajno mjesto, ni deset minuta vožnje od centra grada, koje još nitko drugi nije otkrio. Nevjerojatno, ali zaista je tako. Često se provezem onuda, u prolazu bacim pogled, i mjesto je u sva doba nezauzeto. Kao da me čeka da se vratim i ponovo ga posvetim.

Kako mi je dobro bilo ondje sa Sašinom majkom! Prisjetio sam se nekih scena s majkom i zamislio Sašu na njezinu mjestu. To će biti još i bolje! U mislima sam počeo slagati koreografiju našeg susreta dršćući kao od jeze.

Toliko sam se zanio da sam gotovo prečuo signal da je stigla sms-poruka. Mobitel mi je zamalo ispao iz ruke dok sam ga brzinom revolveraša izvlačio iz džepa. Prenuo sam se i istovremeno shvatio gdje sam se našao.

Potpuno automatski, odsutno, stigao sam u isti park u koji dolazim svake večeri.ečeri.

(nastavak OVDJE)



Post je objavljen 06.05.2008. u 11:31 sati.