Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

izravni put uspjeha

Jasna D. studirala je etnologiju. Bistra cura, brzo je shvaćala i lako pamtila. No imala je jednu osobitost u studiranju. Nije mogla izaći na ispit bez šalabahtera. Skrojila je fantastičnu jamesbondovski odjeću posebno za ispite. Suknju sa sedam preklopa, sako s dugim rukavima, kragnama i džepićima u koju su bili ušivane kartončići na gumicama koji su se mogli izvući, a kada su se pustili, strelovito su se povlačili nazad u nevidljiva ležišta. I za one lakše ispite, za koje nije trebalo učiti ni dva dana, umjesto da uči, ona je radije četiri dana pripremala ceduljice. Čak je i neke usmene ispite položila pomoću šalabahtera.

Bila je jedna od rijetkih koja je diplomirala u roku, no što ćeš s tim? S etnologijom se možeš jedino udati, pa da si domaćica, ali možeš reći da imaš diplomu. Ljeto nakon toga njezin frajer i ona skitali su se autostopom kroz Europu. Put ih je doveo u Hamburg. Ondje se nalazi etnološki muzej, Olimp svih etnologa. U etnološkim knjigama ispod dvije od tri slike piše "original se nalazi u muzeju u Hamburgu". Ambiciozni studenti etnologije odlazili su ga posjetiti prije diplomiranja, asistenti svakih nekoliko godina, a profesori svake godine. Ondje su sa strahopoštovanjem prolazili uz vitrine u kojima su mogli vidjeti stvari o kojima su ranije učili gledajući ih samo na fotografijama. Kad se već našla u Hamburgu, reče ona: "Hajde da pogledam taj muzej!"

I šeće se ona muzejom i jako joj se svidio. Kaže ona svom dečku: "Ja bih tu baš rado radila!" (A dečko bio još gori od nje, jedan od onih da dva čovjeka idu na Mars - on bi bio jedan od njih. Recimo, sjedim početkom devedesetih za stolom ispred kafića i upravo čitam najveći naslov u novinama "Snage UN doći će u Hrvatsku!" kad dignem pogled, a preko raskršća upravo prolazi bijeli kombi na kojem piše velikim crnim slovima UN. Rekoh "Kuda prije?!", kad za volanom sjedi - tko? Taj!) Bilo je to dobrano prije nego je Andy Warholova uzrečica "Ako želiš uspjeti, kreni s vrha!" postala planetarno poznata, te on njoj ispriča priču o mladom Bablu i teoriji relativnosti. Kada je Bablu bilo petnaestak godina, došao u njegovu školu akademik Leo Randić održati predavanje, nešto i svemiru i astronomiji. Sutradan mladi Babl otvori telefonski imenik, nađe da čovjek stanuje u blizini Botaničkog vrta, uspne se do njegova stana i pozvoni. Otvori stari akademik vrata i spazi pred njima momka koji je izgledao otprilike upravo onako kako su tada izgledali zloglasni huligani: traperice, prljava majica, kosa do ramena… Kao da ti danas neki skinheds dođe. Zgrane se čovjek, a mladi Babl mu kaže: "Zainteresiralo me jučer ono što ste pričali o teoriji relativnosti, ali nisam htio gnjaviti ostale ljude kojima je bilo stalo samo što prije pobjeći, pa sam Vas došao pitati biste li mi to pobliže objasnili…" Ne vjeruje akademik očima što vidi, ni ušima što čuje, ali se istovremeno i toliko obraduje da odmah zaroni u dubinu stana, (preko praga ga ipak nije pustio,) te se vrati noseći knjigu o teoriji relativnosti koju mu pokloni.

Dakle, Jasninom dečku ne samo da nije bila čudna njezina želja, nego ni njoj nije trebalo ništa dva puta ponavljati, te se nije ni najmanje iznenadio kada je zakucala na najbliža vrata i pitala imaju li posla za etnologa iz Jugoslavije. Iz prve sobe su je poslali u drugu, iz druge u treću, a putem je saznala da jedan od šefova muzeja, koji je upravo na ljetovanju i vratiti će se za desetak dana, baš priprema znanstveni rad o završetcima opanaka u Šumadiji, onim kožuricama što strči uvis. Tu ona reče - pa ona je baš stručnjak za to! Te kožurice služe Šumadijcima da se imaju za što prihvatiti kad čučnu da seru. Kakva koincidencija, kakva sreća! - čude se Švabe. Toliko je dragocjena da je ne mogu pustiti da ode.

Uvjet da se ondje zaposli bio je da je magistrirala. Nema problema, reče ona, ali - kako je išla na ljetovanje - nije ponijela diplomu sa sobom. Drugi dan je već zvala prijateljice u Zagreb, s telefona etnološkog muzeja, da sakupe sve što mogu naći o opancima i hitno joj pošalju. I dok se šef muzeja za dva tjedna vratio s ljetovanja, ona je o tome znala svega i svačega, pročitavši na hrvatskosrpskom sve što Švaba nije mogao ni slučajno.

Obećala je da će pokazati dokumente kada joj pošalju iz Zagreba. Odmah iznajmiše stan i ostadoše. Dobila posao, dobila papire, dozvolu boravaka, pa se dečko za nju i oženio, da i on može dobiti papire.

Kad bi je tu i tamo pitali gdje su dokumenti, "magistra" je rekla da se prevode, da se ovjeravaju, pa da su poslani, ali nikako ne stižu, pa da su se izgubili na pošti, pa će stići za tri dana, pa ovo-pa ono, buji-paji, pa tako tri i pol godine.

Nakon tri i pol godine satjeraše je u ugao. Da gdje je potvrda da je magistrirala? Tu se ona silno rasplače i prizna im da nije.

Švabama u glavama kratki spoj. Dogodilo se ono što nije moguće! Magistrirala nije, ali evo, već tri i pol godine radi i odlična je, nitko nema zamjerki na njen rad, dapače! Sprijateljila se sa svima, a i baš im treba netko iz tih krajeva… Naposljetku odluče neka ostane raditi i neka magistrira što prije.

Ali tu je njima već bilo dosta tuđine i vratiše se u Zagreb.

Vrati se ona u Zagreb nakon što je radila tri i pol godine u hamburškom etnološkom muzeju, gdje su naši profesori bili sretni ako bi ih portir prepoznao. Stotine i stotine naših etnologa prošlo je muzejom, ali nitko prije nje nije se sjetio zakucati na ijedna vrata. Nakon što se vratila, mogla je otići na Filozofski faks, tresnuti šakom o stol na etnologiji i tražiti katedru, postati odmah profesor i pročelnik odsjeka, i nitko se ne bi usudio ni pisnuti. Danas bi i ona već bila akademica. No umjesto znanstvene karijere etnologa, s mužem je otvorila piceriju na trešnjevačkom trgu.

Nema više te picerije na trešnjevačkom trgu, nisam ih vidio već desetljećima, ali čitam novine da vidim kada će objaviti da su ljudi stigli na Mars. Ne bih se iznenadio da barem jedno od njih dvoje među prvima koji će se ondje spustiti.





Post je objavljen 21.05.2008. u 14:23 sati.