Iz dubina kućnog arhiva izronila je snimka koja me je dobrano iznenadila. Nekoć sam znao svirati gitaru! U međuvremenu, ne samo da sam zaboravio svirati gitaru, nego sam zaboravio i da sam to ikada znao. Snimka na koju sam naišao prekapajući arheološke tonske zapise iznenada me svega podsjetila.

U vrijeme kada sam se svake večeri nalazio sa svojim mladenačkim društvom, znati svirati gitaru bilo je gotovo obavezno. Kad god smo se okupili, obavezno smo pjevali, a gitara je kružila iz ruku u ruke kao štafeta. Neki iz društva svirali su vraški dobro, pa sam radije nego da i ja izvodim tada popularne pjesme uglazbljivao vlastite riječi.

Pjesme su mi bile relativno uspješne i razna društva su me zvala na tulume očekujući da ću nešto otpjevati. Veći uspjeh mi nije ni trebao.

Nažalost, upravo na ovoj snimci koja je jedina ostala iz tog vremena, a nastala je slučajno pri isprobavanju novog magnetofona, fulao sam na jednom mjestu neke žice, tako da svirka u ovoj izvedbi nije najbolja verzija.

Jednom prilikom slušao me je pokojni Ivica Percl i upravo ova pjesma mu se toliko svidjela da me zamolio može li je i on uglazbiti, te su iste riječi završile snimljene na jednoj njegovoj gramofonskoj ploči.

Naravno, kako sam u međuvremenu popušio oko 40.000 kutija cigareta, moj glas danas zvuči sasvim drugačije. Upalite zvučnike, nafrljite ih do daske i prepustite se na trenutke muzičkom vremeplovu:

Autobiografija.mp3