Zatekao sam suprugu kako spava ispred uključenog televizora. Ne voli kada joj se to dogodi jer se ujutro s kvrgavog kauča digne kao prebijena. Zato imamo dogovor da je probudim kada je tako zateknem. Da se to događalo deset godina ranije, podigao bih je i prenio u spavaću sobu. Umjesto toga prihvatio sam je za palac na nozi i lagano cimnuo. Uzviknula je "Hm!" i skočila na noge kao katapultirana, a zatim otcapkala brzim koracima bosih nogu u spavaću sobu, srušila se na krevet i prekrila pokrivačem preko glave. Dok je prolazila vidio sam da hoda napamet, sklopljenih očiju, kao somnambul, žureći se premjestiti prije nego se razbudi.
Razodjenuo sam se, obukao pidžamu i legao pored supruge misleći o Saši. Tko zna, možda jednoga dana odlučimo pobjeći od svega, ne pomiriti se s usputnom vezom, nego spojiti naše živote u potpunosti, otići negdje daleko i početi sve ispočetka gdje nas nitko ne pozna? Ležao sam na leđima, a kako se madrac uvio pod mojom težinom, supruge se refleksno okrenula na bok, prebacila jedno koljeno preko moje butine, a ruku spustila na moja prsa. Nalegla mi je na ruku, pa sam je lagano izvukao iznad glave i spustio iza nje. Ona se promeškoljila i namjestila glavu u pregib mog ramena.
Za muškaraca, ako se dobro drži, nema boljih godina od četrdesetih, dapače, druge polovine četrdesetih. U to se vrijeme postiže najbolja ravnoteža između još uvelike očuvanih snage i izdržljivosti, dostignute pameti i zrelosti, te sređene socijalne, statusne i financijske situacije. Akcioni radijus je u to doba od zrelih dvadesetogodišnjakinja do dobro uščuvanih pedesetogodišnjakinja, a ima ih koje se drže da ne možeš vjerovati! Nikada veći i raznovrsniji izbor! Dobro to znam, nije davno da sam bio četrdesetogodišnjak. Čini mi se kao da je to bilo jučer.
Istina da nisam mogao zamisliti veću slast od držanja i premetanja Saše u rukama, ali morao sam si odati priznanje i na pribranosti. Jest da bi bilo slatko, ali i kratko, a nakon toga - lako moguće - i gorko. Tko s djecom liježe - popišan ustaje! Nije ona još za mene. Bit će, ali još nije. Jest da je izrasla, ali je još uvijek nezrela, dijete. Da sam neiskusniji, opijen njezinom ljepotom i izazovnošću, previdio bih znakove opasne dječje zaigranosti. Crvena signalna lampica upozorenja upalila se na riječ "zauvijek". "Zauvijek" je teška riječ. Čim je netko olako upotrebljava, znači da nije svjestan što ona znači. Tko može znati što "zauvijek" nosi? I ranije, kada sam nailazio na ženske koje su olako spominjale "zauvijek", na svako takvo spominjanje uzmicao sam korak unazad. Treba dobro poznavati onoga tko tako nešto kaže i samoga sebe da bi se mogla davati ili povjerovati u takva obećanja. Preuranjeno požurivanje, srljanje pred rudo, obično je kontraproduktivno i ludo. Nasuprot tome, ona koja dolazi neobavezno, jedanput, pa jedanput, pa jedanput, bez muke može doći koliko god hoće puta i ostati zauvijek.
Dlan mi je ležao na supruzinoj goloj koži između gornjeg i donjeg dijela pidžame. Pomislio sam "Tako mora da je glatka i Sašina koža!", pa sam kliznuo dlanom malo gore i malo dolje. Taj pokret je slijedio uleknuće struka i uzdizanje na bok. I Saša ima zamamno ocrtan struk. Prožela me vrućica pri pomisli na njezine grudi. Da si bolje predočim glatkoću i čvrstinu ženskih grudi posegnuo sam slobodnom rukom do prsiju moje žene.
Bio sam dobrano iscrpljen emocionalnom olujom koja je protutnjala i živciranjem, a čas kada obično zaspim je već odavno prošao, pa je svijest o stvarnosti uzmicala pred vrlo realističkim maštarijama. Kao da se zbilja događa grlio sam Sašu na pješčanom žalu dok su se valovi rasplinjavali podno naših nogu. Preokretali smo se po mekom tlu, čas je ona bila ponad mene, čas ja ponad nje, galebovi su kreštali i kričali ponad nas, sunce je zašlo, a zamijenio ga veliki puni mjesec…
Sljedeće čega se sjećam jest da sam prašio vlastitu suprugu, bjesomučno, kao u najboljim godinama. Na trenutke mi se činilo da to gužvam Sašu, na trenutke sam bio svjestan s kim sam i mislio: "Pa i za njom sam svojevremeno bio lud kao za Sašom!" Na trenutke sam mislio "Što će meni u mojem dobu ikakve ludost?! Ta meni najviše odgovara upravo ovo što imama!" Na trenutke mi se činilo da istovremeno prodirem u njih obje. Tijelo mi se gibalo poput automata, nezavisno od toga što je svijest premošćavala prostor i vrijeme i sva ograničenja stvarnosti.
U jednom od kratkih razdoblja budnosti usredotočio sam se na lice svoje supruge, položeno na stranu na jastuku. Oči su joj bile čvrsto zatvorene i shvatio sam - spava! Njezino je tijelo usklađeno odgovaralo na sve moje pokrete, ali to je bio plod uhodanosti, desetgodišnje uvježbanosti, zbog čega nije bilo potrebno da se ona probudi da bi odgovarajuće reagiralo. Dapače, po blaženom izrazu lica vidio sam i da sanja, a - obzirom na okolnosti - mora da je to bio neki opaki erotski san.
Sine sreće, sreća je kadikad upravo u predvidljivosti!
No ovo ipak nije kraj priče jer se sljedećeg dana dogodilo nešto što ni u najluđoj kombinatorici nisam mogao ni naslutiti.
(priča završava OVDJE)
Post je objavljen 08.05.2008. u 13:12 sati.
Razodjenuo sam se, obukao pidžamu i legao pored supruge misleći o Saši. Tko zna, možda jednoga dana odlučimo pobjeći od svega, ne pomiriti se s usputnom vezom, nego spojiti naše živote u potpunosti, otići negdje daleko i početi sve ispočetka gdje nas nitko ne pozna? Ležao sam na leđima, a kako se madrac uvio pod mojom težinom, supruge se refleksno okrenula na bok, prebacila jedno koljeno preko moje butine, a ruku spustila na moja prsa. Nalegla mi je na ruku, pa sam je lagano izvukao iznad glave i spustio iza nje. Ona se promeškoljila i namjestila glavu u pregib mog ramena.
Za muškaraca, ako se dobro drži, nema boljih godina od četrdesetih, dapače, druge polovine četrdesetih. U to se vrijeme postiže najbolja ravnoteža između još uvelike očuvanih snage i izdržljivosti, dostignute pameti i zrelosti, te sređene socijalne, statusne i financijske situacije. Akcioni radijus je u to doba od zrelih dvadesetogodišnjakinja do dobro uščuvanih pedesetogodišnjakinja, a ima ih koje se drže da ne možeš vjerovati! Nikada veći i raznovrsniji izbor! Dobro to znam, nije davno da sam bio četrdesetogodišnjak. Čini mi se kao da je to bilo jučer.
Istina da nisam mogao zamisliti veću slast od držanja i premetanja Saše u rukama, ali morao sam si odati priznanje i na pribranosti. Jest da bi bilo slatko, ali i kratko, a nakon toga - lako moguće - i gorko. Tko s djecom liježe - popišan ustaje! Nije ona još za mene. Bit će, ali još nije. Jest da je izrasla, ali je još uvijek nezrela, dijete. Da sam neiskusniji, opijen njezinom ljepotom i izazovnošću, previdio bih znakove opasne dječje zaigranosti. Crvena signalna lampica upozorenja upalila se na riječ "zauvijek". "Zauvijek" je teška riječ. Čim je netko olako upotrebljava, znači da nije svjestan što ona znači. Tko može znati što "zauvijek" nosi? I ranije, kada sam nailazio na ženske koje su olako spominjale "zauvijek", na svako takvo spominjanje uzmicao sam korak unazad. Treba dobro poznavati onoga tko tako nešto kaže i samoga sebe da bi se mogla davati ili povjerovati u takva obećanja. Preuranjeno požurivanje, srljanje pred rudo, obično je kontraproduktivno i ludo. Nasuprot tome, ona koja dolazi neobavezno, jedanput, pa jedanput, pa jedanput, bez muke može doći koliko god hoće puta i ostati zauvijek.
Dlan mi je ležao na supruzinoj goloj koži između gornjeg i donjeg dijela pidžame. Pomislio sam "Tako mora da je glatka i Sašina koža!", pa sam kliznuo dlanom malo gore i malo dolje. Taj pokret je slijedio uleknuće struka i uzdizanje na bok. I Saša ima zamamno ocrtan struk. Prožela me vrućica pri pomisli na njezine grudi. Da si bolje predočim glatkoću i čvrstinu ženskih grudi posegnuo sam slobodnom rukom do prsiju moje žene.
Bio sam dobrano iscrpljen emocionalnom olujom koja je protutnjala i živciranjem, a čas kada obično zaspim je već odavno prošao, pa je svijest o stvarnosti uzmicala pred vrlo realističkim maštarijama. Kao da se zbilja događa grlio sam Sašu na pješčanom žalu dok su se valovi rasplinjavali podno naših nogu. Preokretali smo se po mekom tlu, čas je ona bila ponad mene, čas ja ponad nje, galebovi su kreštali i kričali ponad nas, sunce je zašlo, a zamijenio ga veliki puni mjesec…
Sljedeće čega se sjećam jest da sam prašio vlastitu suprugu, bjesomučno, kao u najboljim godinama. Na trenutke mi se činilo da to gužvam Sašu, na trenutke sam bio svjestan s kim sam i mislio: "Pa i za njom sam svojevremeno bio lud kao za Sašom!" Na trenutke sam mislio "Što će meni u mojem dobu ikakve ludost?! Ta meni najviše odgovara upravo ovo što imama!" Na trenutke mi se činilo da istovremeno prodirem u njih obje. Tijelo mi se gibalo poput automata, nezavisno od toga što je svijest premošćavala prostor i vrijeme i sva ograničenja stvarnosti.
U jednom od kratkih razdoblja budnosti usredotočio sam se na lice svoje supruge, položeno na stranu na jastuku. Oči su joj bile čvrsto zatvorene i shvatio sam - spava! Njezino je tijelo usklađeno odgovaralo na sve moje pokrete, ali to je bio plod uhodanosti, desetgodišnje uvježbanosti, zbog čega nije bilo potrebno da se ona probudi da bi odgovarajuće reagiralo. Dapače, po blaženom izrazu lica vidio sam i da sanja, a - obzirom na okolnosti - mora da je to bio neki opaki erotski san.
Sine sreće, sreća je kadikad upravo u predvidljivosti!
No ovo ipak nije kraj priče jer se sljedećeg dana dogodilo nešto što ni u najluđoj kombinatorici nisam mogao ni naslutiti.
(priča završava OVDJE)
Post je objavljen 08.05.2008. u 13:12 sati.