Marketing
kovanje pacifista
Što mislite, koliko je vremena potrebno da bi tri stotine ljudi iz najdubljeg sna skočilo na noge, opremili se, sve u najvećoj tišini i potpunom mraku, natrpali opremu na kamione, zakvačili haubice i topove i izašli u koloni iz kasarne? Prosječno vrijeme - sedam minuta. Rekordno vrijeme - četiri i pol minute!
Pokušavam to kadikad objasniti supruzi dok je budim ujutro, ali nema šansi.
Prva tri mjeseca nismo ni izašli iz kasarne, osim putem kroz divljinu do poligona za vježbanje. U ta tri mjeseca nismo vidjeli osobu u civilnoj odjeći, a kamoli žensku. Pretvorili su nas u gomilu bijesnih idiota koji su od jutra do večeri proklinjali život izvršavajući besmislene naredbe čiji je smisao bio da bilo što poslušamo bez razmišljanja. Što da kažem, od nas tri stotine u godini dana poginulo je šestero, i to u mirnodopskim uvjetima. Kada sam gledao na televiziji izvještaje iz onog operetnog rata u Sloveniji nisam vjerovao svojim očima i sve mi je smrdilo da tu nešto ne štima. Nisam mogao vjerovati da JNA nema jedinica koje bi rastjerale one slovenske lovce kao zečeve. Moji dečki iz Danilovgrada prošli bi kroz slovensku obranu kao zagrijani nož kroz omekšali putar.
Prvi put smo prošli kroz civilizaciju, kroz grad, nakon tri mjeseca. (Kakva civilizacija, kakav grad?! Možeš si mislit… Danilovgrad!) Sjedili smo jedan do drugoga pod ceradom na kamionu, u uniformama, pod šljemovima, s rancima na leđima i puškama među koljenima. Kamion je zastao na nekom raskršću, a cerada spuštena sa zadnje strane se zanjihala. Na trenutak sam kroz procjep spazio ono što su i svi pored mene vidjeli. Uz rub ceste stajao je mladić, ni dvadeset godina, u trapericama i laganoj majici i držao za ruku zgodnu vršnjakinju koja je iskoristila trenutak što su zastali da se privije uz njega.
U meni kao da je eruptirao vulkan. Nas maltretiraju i jebu uzduž i poprijeko, a on uživa radeći što mu drago i jedina mu je briga kako zgrabiti to zgodno djevojče za dupence! Osjetio sam u tome duboku, istinsku, sudbinsku nepravdu. A ona, dalje od njega ne vidi ni prsta, dok joj je za nas, koji patimo i uvijamo se kao crvi, stalo manje nego do zrnaca prašine. Trebalo bi im oboma pokazati! Na trenutak je buknula u meni želja da iskočimo iz kamiona, zgrabimo ih, pretučemo, njemu zabijemo bajunet u želudac i okrenemo, tek da vidi što je muka, a nju silujemo. I činilo mi se da bi to bi savršeno u redu, sasvim prirodno, jer bi tako ispravili svemirsku nepravdu.
U narednom trenutku naglu je vrućicu smijenio hladan znoj jer sam pogledao svoje drugove koji su jednako sleđeno kao i ja uočili isti prizor. Oči su im svijetlile u mraku ispod cerade kao vučjem čoporu, a vilice svima bile do bola stisnute. Ako sam ja - čudo civiliziranosti, kultiviranosti i samokontrole - mogao pomisliti tako nešto makar i na tren, zapljusnulo me je kao hladni dah pakla što su tek oni - budući da je većina bila deset godina mlađa i većina čobani od kojih su neki u vojsci prvi put vidjeli konzervu - poželjeli uraditi.
Tada sam se kao nikada ranije preplašio rata, osjetivši tračak njegove pomame u sebi prepoznao sam cijelu zvijer. Vojska, organizacija koja crpe snagu iz zbroja nemoći koje uključuje, samo je njegovo slijepo oružje. I tada sam se zarekao: sve, sve, sve, samo da rata ne bude.
Post je objavljen 26.05.2008. u 18:43 sati.