privatni odnosi u zdravstvu

ponedjeljak, 21.04.2008.

Za vrijeme studija često sam bančio s povelikim društvom studenata medicine preko kojih sam upoznao i mnoštvo drugih budućih medicinara. Moglo ih se nagovoriti na sve i svašta, a ja nisam imao pametnijeg posla nego da smišljam provode i bio sam im na raspolaganju kad god su se htjeli odmoriti od teškog štrebanja. Zato su me svi voljeli. Momci su bili raspašoj, a cure pristupačne, i nije im trebalo mnogo da se razulare. Preko sestrične koja je učila za medicinsku sestru imao sam kontakte s nekoliko generacija maturantica srednje medicinske škole. Preko mene su buduće sestre upoznavale buduće doktore, a budući doktori buduće sestre i svima sam bio dragocjen. (Budućim doktoricama ostao sam samo ja.) I nakon diplomiranja su mi neki doktori ostali među najboljim prijateljima.

Sve se to kasnije u mnogo navrata pokazalo i vrlo korisnim. Nije bilo tog doma zdravlja, klinike, bolnice ili ambulante gdje nisam imao nekog poznatog. Kad god je nešto zatrebalo, bilo je dovoljno da nazovem, pa da me prime preko reda, bez čekanja. U svakoj zdravstvenoj ustanovi bio sam dobrodošao gost. To se pročulo, pa su se mnogi ljudi meni obraćali kada im je trebala neka zdravstvena usluga, a za to se uvijek našlo načina i da mi se oduže. Moje studentsko bančenje se na taj način pokazalo kao isplativa dugoročna investicija.

Tako je to funkcioniralo desetljećima, sve dok nedavno nisam počeo osjećati ozbiljne tjelesne tegobe koje zahtijevaju temeljite pretrage i ozbiljniji tretman. Zovem jednog poznatog doktora, a taj otišao u penziju. Zovem drugoga, taj odselio u Argentinu i otvorio ondje privatnu praksu. Zovem trećega, kažu mi da je umro. Zovem sestru Ružicu, ona na bolovanju. Zovem narednog doktora, taj se odao politici i više ne ordinira. Za sljedećega čujem da je dobio Parkinsonovu bolest i prestao operirati. Za sljedećeg čujem da se propio i završio u Vrapču. Nigdje nikoga!

Što ću sad? Pa ja uopće ne znam kako se ulazi kroz glavna vrata, kome predati zdravstvenu knjižicu, gužvati se u čekaonici, čekati na red, razgovarati s doktorom kojega ne poznam i koji ne nudi kavicom…

Nasreću, djeca doktora u velikom broju također postaju doktori. Čujem da je na jednom odjelu mali Mujica kojemu sam izvukao uši kada mi je brljao po porno-kazetama i nalupao ga kada mi je odvalio antenu s auta da se ima s čim mačevati. Nije dobro. Pročelnik odjela u drugoj bolnici, mali Mario, porastao, vječno smo ga tjerali u sobu na spavanje da se možemo na miru kartati i nismo se obazirali na njegovo zapomaganje, moljakanje i plač. Nije dobro. Glavni autoritet za moju najgoru boljeticu – mali Berislav, čiji tata me zatekao kada sam mu tucao mamu, pa su se razveli. Nije dobro. Glavni dijagnostičar, mali Marko, bacio sam ga u koprive kada sam ga ulovio da trga granje s moje trešnje… Nije dobro. Prim. mr. dr. sci. Vesna, pomagao sam njezinom ocu da namlatiti nekolicinu udvarača, da je ostave na miru, neka uči… Nije dobro. Lakne mi jedino kada se sjetim malog Lovre, kako je kumio i zaklinjao zajedno s mojom djecom da ih pustim da igraju kompjutorske igrice, a sada je ginekolog.

Nije dobro. Koliko me moja generacija doktora voljela, bojim se da me još više naredna generacija, ova koja je danas aktivna, ne voli. Nikako ne bih volio da im dopadnem šaka, na milost i nemilost, da se mogu naplatiti za sve što mu mi zamjerili.

Preostaje mi samo da se sklupčam u uglu i tiho cvileći umrem.

- 12:24 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>