preuranjeno buđenje na vrijeme

petak, 18.04.2008.

1. MUŠKO BUĐENJE

Budim se muški. Kako ujutro otvorim oči, razbuđen sam sto posto. Nema kod mene hrvanja sa snom i preokretanja u posteljini kojima svjedočim kada mi koja ženska ostane preko noći, pa se ujutro budi u mom krevetu. Nije mi potrebna jutarnja kava da bih došao sebi. Doduše, bilo je i nekih ženskih koje su se budile na isti način, a nikada neki muškarac nije ostao u mom krevetu preko noći, pa ne mogu tvrditi da je to zaista muški. Možda sam ja naprosto takav, a način na koji se budim sa spolom nema veze.

Imam budilicu koju sam naslijedio od bake. Stara, mehanička, nepoderiva. Još od djetinjstva njeno me tiktakanje poput uspavanke bolje od ičega drugoga uljuljkuje u san. Kada sam nekoliko puta otišao na put, a zaboravio je ponijeti, imao sam problema zaspati. Kada je Babl prvi put ušao u moju kuću i kada sam ga proveo kroz stan da vidi kako sam se smjestio, čim je ušao u spavaću sobu, zapiknuo se u budilicu i zapitao odakle mi. To me je nagnalo da mu povjerim što me u vezi nje mučilo.

2. ZAGONETKA

Posao mi je takav da ustajem u razna vremena. Kadikad moram biti na radnom mjestu već u šest, obično između osam i deset, a kadikad se mogu izležavati do podneva. Idem spavati kasno i bez budilice bi mi bilo nemoguće probuditi se navrijeme.

Ono što me čudilo od kada sam to zamijetio jest da se uvijek probudim PRIJE nego ona zazvoni. Otvorim oči, odmah sam potpuno budan, ipak još nekoliko trenutaka ostanem ležati, a onda budilica zazvoni. Ispružim ruku, prekinem zvonjavu, ustanem, i tako započinje dan. No ako kojim slučajem zaboravim navinuti budilicu, ili zaboravim namjestiti da zvoni, spavam kao bebica sve dok me ne probudi telefon: zovu u panici iz ureda da gdje sam, čekaju me već dva sata… Ako se zabunim, pa namjestim pogrešno vrijeme kada se trebam probuditi, što se u nekoliko navrata dogodilo, svejednako se probudim kratko vrijeme prije nego se ona oglasi.

Kako to? Da se budim svakoga dana u isto vrijeme, vjerovao bih da se moj unutarnji biološki sat tempirao uvijek na isto vrijeme buđenja, ali ne. Da znam tko zna što čime bih to mogao objasniti, bilo bi mi lakše, ali ne. Kako me je ta budilica uspijevala probuditi PRIJE nego zazvoni, budućim događajem, još neoglašenim javljanjem? Ako je ono izostalo, prespavao sam vrijeme kada je trebalo ustati.

3. POTOMAK URARA

Babl se zainteresirao.

- Moj je pradjed bio vlakovođa u Mostaru, strojovođa. Ali nije bio samo to, bio je i urar. I to ne bilo kakav urar, nego najbolji u gradu. Doduše, bavio se urarstvom iz hobija, u slobodno vrijeme, ali svi drugi urari, majstori-profesionalci, kada su naišli na nerješivi problem, dolazili su njemu po pomoć. U to su vrijeme satovi bili nasloženije naprave koje su ljudi koristili u svakodnevnom životu, te najdragocjenija stvar u kući. Džepni satovi su se nasljeđivali od oca sinu, zidni satovi su bili u porodicama generacijama, ručne satove imali su malobrojni. Pradjeda je uspijevao popraviti što nitko drugi nije mogao.

No kadikad je i on nailazio na nerješive probleme. Bilo je satova kod kojih je naizgled sve bilo u redu. Rastavio bi ih na najsitnije dijelove, ponovo sastavio, sve je izgledalo kako treba, u redu, osim što nisu htjeli ići. Za rješenje takvih slučajeva imao je posebnu metodu. Stavio je sat na čelo, omotao glavu krpom da ne spadne, i otišao spavati. Kad se probudio - znao je u čemu je problem! Bilo je lako s džepnim i ručnim satovima, pa čak i s vekericama, ali zamisli kako je spavao sa zidnim satom na čelu! - nasmijao se. - A sada donesi tu svoju budilicu da je pogledam.

Uzeo je budilicu s obje ruke i zagledao se u brojčanik s kazaljkama.

- Mmmm… - mrmljao je razmišljajući, a zatim se ozario:

- Mislim da znam što je posrijedi! Moram provjeriti, moguće je samo jedno!

4. "TOK!"

- Uzevši u obzir sve što si rekao i sve što znamo o tvojoj spavaonici, tebi i procesu buđenja - započeo je Babl - i pretpostavivši da je da je sve zaista kako si rekao, preostaje samo jedno: nešto nedostaje! Ono što nedostaje si ili previdio ili nisi bio u mogućnosti zamijetiti. Kako sam pristalica toga da se siđe u dvorište i pobroje konju zubi…

- Kakav sad konj? - prekinuo sam ga.

Babl je navinuo budilicu, namjesti da zazvoni za pet minuta, te je odložio nasred stola između nas. Zapiljio se u nju i objasnio:

- Srednjevjekovni filozofi, skolastici, vodili su dugotrajne prepirke oko pitanja poput "koliko anđela stane na vrh igle?" i sličnih. Jedna od tema prepiraka bila je koliko konji imaju zuba. Pokušavali su to dokučiti promišljajući Bibliju i analizirajući spise crkvenih otaca. Prepirka se otegnula desetljećima, a mogla se vrlo lako riješiti empirijski - da siđu iz svojih bjelokosnih kula uzvišenog filozofiranja u blatno dvorište, otvore gubicu prvom konju i prebroje mu zube. - A sat je postojano odbijao "tik-tak, tik-tak, tik-tak…" Iznenada je napravio "TOK!" kao da se zagrcnuo, a zatim nastavio smirenim tiktakanjem. Babl se trgnuo i upitno podignuo obrvu. Pogledali smo se. Ono "TOK!" bilo je tako brzo i jedva razgovijetno da nismo bili sigurni jesmo li to zaista čuli. Susprežući disanje da nam ne promakne ako se ponovi, čekali smo dok se nije oglasila zvonjava.

- Ništa, ništa… - požurio je Babl i zaustavio zvonce. - Ponovit ćemo.

5. OLAKŠANJE

Ponovno je namjestio budilicu da zvoni za pet minuta i vratio je na stol. Ne skidajući pogled s nje i napetih ušiju, potiho je pričao da skrati čekanje:

- Nedavno su me neki dripci, blogeri, njih dva, izazivali da jedan moj poznati i ja pojma nemamo o prcanju, da je sve što znamo o tome odabrao Đelo Hadžiselimović, da se pouzdajemo u varljivo sjećanje i nepouzdane pripovjedače. Svašta! Nisam se želio upustiti u prepirku jer se takav spor istinski rješava samo na jedan način: da nađemo četiri pristale blogerice-dobrovoljke da budu nepristrasna porota. Njih četiri, nas četiri, u četiri večeri svaka stigne isprobati svakoga od nas. Nakon četiri dana donesu sud pa kome opanci, a kome obojci. I još unaprijed obećam da se neću naknadno izvlačiti na poodmakle godine i slično…- zašutio je i približio se satu da bolje čuje. Ovaj puta smo u tišini razgovijetno razaznali "TOK!". Minutu nakon toga budilica je pomahnitala.

- Ponovimo, da budemo sigurni - rekao je i ponovili smo nekoliko puta, smanjivši vrijeme čekanja na tri minute. I svaki puta se minutu prije zvonjave oglasilo ono "TOK!"

- Eto! - rekao je Babl. - Jutarnja misterija je riješena! Sad mogu priznati da sam kao rezervno objašnjenje uzeo u obzir i jutarnju erekciju, ali ne znam kako bih je povezao s problemom, a sada je to i bespredmetno. Tvoja budilica minutu prije nego zazvoni napravi "TOK!" Vjerojatno je to povezano s nekim zupčanikom kojemu treba minuta da se okrene, a oslobađa zvono. Ti spavaš, pa se toga "TOK!" ne sjećaš, ali je ono dovoljno da te probudi, tim više što i u najdubljem snu znaš da će nakon njega uslijediti neugodna zvonjava. I to je to!

Je. Te večeri sam navinuo budilicu i blaženo zaspao osluškujući njezino smireno otkucavanje, a ujutro se probudio olakšan za pitanje s kojim sam ranije, godinama, započinjao dan.

- 09:40 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>