 RIKA BIJESNOG UREDNIKA Goran Grubišić, glavni urednik zagrebačkog "Omladinskog tjednika" se sav zasro. Kao prvo, bio je na toj dužnosti tek odnedavno, a - kao drugo - bio je dovoljno dugo da bi znao kakvu gomilu baraba ima u redakciji i među suradnicima i mogao je pretpostaviti što će oni reći kada im prenese što je čuo. Redakcija i grupa stalnih suradnika saslušali su ga s mukom. Nitko ni da zucne. No na dan kada je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to - naravno - posljednji dan kada se to moglo učiniti, već prvi koji se pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu. G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kada je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije. G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kada je napokon mašina zazvrčala kada je izvukao posljednju karticu, G.G. je pobjedonosno uzviknuo: - Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? - a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica: - Nešto protiv Nixona… Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik, te tri urednika i lektorica da dežuraju na regalu i korigiraju špalte. ZAOBILAZAK TAMACA "Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo nešto što nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "O.T"-a i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao urednik, a drugi njegova sjena. Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. Izišao je iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo plakat za "Američki cirkus" koji je upravo tada gostovao i oblijepio grad plakatima. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju prostoriju i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je osobno u sobu gdje su se pripremale fotografije. Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su samo tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "O.T."-ovci se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno. TRENUTNO PREPOZNAVANJE LJudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni. Sjede Nixon i Tito, kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?! - What is this?! Tito, kažu, samo smireno pogleda na stranu, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigarete i hladan ko špricer kaže: - "Omladinski tjednik." Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago. DVA PRIMJERKA ZA MARŠALAT Kako je mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "O.T." je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo trebalo je znati. Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je stizao početkom svake godine zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljalo se, jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi s veseljem udovoljili, nego su uredno poslali novac za pretplatu. Da je drug Tito živ, volio bi čitati blogove. |
 Prije neki dan navratio sam na blog "Pitomača" pogledati sjajan spot Arsena Dedića i etno sastava “Jendrin škrilak” - "Dravske sirene". Ondje mi vrag nije dao mira, pa sam kliknuo na "Poslušajte cijeli album" i dospio na CROATIA ROOTS MUSIC. U sljedećoj sceni našao sam se zalijepljen kao muha na lijepak - ta muzika je fantastična! Htio sam samo poslušati o čemu je riječ i našao se kako preslušavam iznova i iznova, već danima. I ne samo "Jandrin škrilak", već i svi ostali, jedan bolji od drugoga. Dobro, za Tamaru Obrovac već sam čuo, ali za "Žigu & bandiste" i Miroslava Evačića nikada! "Cinkuše" sam slušao uživo, pa me nisu zaskočili, ali moram priznati da do sada - neopravdano - nisam posvećivao pozornost Liviu Morosanu. LJudi, ta muzika ima dvije nevjerojatne osobine. Prvo, to je naše! Drugo, to je dobro! Naše, pa dobro! Malo što se može time podičiti. Odmah sam poslao linkove nekolicini stranaca s kojima komuniciram i u roku odmah dobio nazad iznenađeno oduševljene reakcije. Evo, upravo slušam "Cinkuše" - "Domesticus Vulgaris"… Evo i vama malo likova da provjerite: Jendrin škrilak (http://www.croatianrootsmusic.com/jendra/indexhr.htm Žiga & bandisti - (http://www.croatianrootsmusic.com/ziga/indexhr.htm) Tamara Obrovac (http://www.croatianrootsmusic.com/tamara/indexhr.htm) Miroslav Evačić (http://www.croatianrootsmusic.com/miroslav/indexhr.htm) Livio Morosin (http://www.croatianrootsmusic.com/livio/indexhr.htm) Sve to je i više od glazbe. U ovoj zemlji imamo i nešto čime se možemo dičiti! Možda sam ja kao ona kokoš koja je snijela jaje i trči po kokošinjcu da to svima razglasi. Možda svi vi to već znate, a ja sam otkrio toplu vodu. Možda… Znate li? Svejedno. Zvučnici su nafrljeni do daske i rastapam se… |
PETOKRAKA POD NOGAMA Pao je Berlinski zid, posvuda širom krajeva poznatih do tada kao "Istok" rušeni su poput domina monumentalni spomenici Lenjinu, Staljinu, Titu, Caussesscu i ostalim dotadašnjim lokalnim idolima i moćnicima koji su svojevremeno dizani uz veliku pompu i troškove dovoljne za tvornice, bolnice ili škole. Uklanjane su biste ispred škola, tvornica, poduzeća, spomen-ploče na dječjim vrtićima i mijenjana imena ulica i trgova. Mijenjane su zastave, grbovi, datumi praznika, simboli i nazivi, fascinantnim fanatičnim žarom uklanjano je sve što je na bilo koji način podsjećalo na razdoblje koje se željelo zaboraviti kao kad očajni ljubavnik uništava sve što ga podsjeća na ljubavnicu koja ga je razočarala. Sistem koji je izrastao pozivajući se na bratstvo među narodima, jednakost i slobodu svih ljudi, propao je izrodivši se u Potemkinovo selo lažnih obećanja. Od svojevremeno neizbrojivih simbola proteklog razdoblja ostao je samo jedan. Na pločniku kojim se dolazi do kafića "Benito" netko je, koju godinu ranije, dok je cement još bio svjež, pritiscima vrhom prsta ocrtao petokraku zvijezdu. Vrhunski simbol proleterskog internacionalizma preživio je zahvaljujući prvenstveno svojoj neupadljivosti i skromnosti kojom nije mogao pobuditi uzvišeni bijes reformatora povijesti. Vjerojatno je doprinijelo i što bi uklanjanje tog bezvrijednog znaka prouzročilo znatan trošak za popravak nogostupa iz džepa vlasnike "Benita". I tako je faraonske spomenike namijenjene vječnosti preživio tek očito spontani nespretni crtež. (Trajat će još desetljećima dok ga ne ukloni kakva rekonstrukcija komunalne mreže ili istroše potplate prolaznika.) Kome je moglo pasti na pamet ostaviti takav trag u svježem cementu? Nekome tko nije očekivao bogovski honorar za svoje djelo, daleko od pomisli da će njime postići zaštićeni status državnog umjetnika, nekome tko nije mogao poduhvativši se tog posla očekivati da će izgraditi vikendicu građevinskim materijalom odvezenim sa gradilišta ili postati predsjednik općine na sljedećim izborima, nekome tko nije pripadao onim sitnim dušicama koje su jeftino proćerdale san iznikao iz krvi, znoja i patnji. Bio je to netko u jednom trenutku iskreno vjerujući u sve ono što se zvijezdi pripisivalo: slobodu, pravdu i novi svijet dostojan čovjeka; možda očajan što se ideali ne ostvaruju ili sretan jer mu se učinilo da je nada izvjesnost. Bezazlena nevina iskrenost njegova gesta učinila ga je snažnijim od svih divovskih laži na staklenim nogama. U tunelu, usred mraka sija zvijezda petokraka! PRONAĐI JE! Ovdje je!  Ako ne možeš sam naći gdje se zvijezda sklonila, pogledaj OVDJE. |
 Smislivši kako tome doskočiti, još rabeći pisaću mašinu počeo sam pisati pisma u kopijama. Ideja je bila - kad me zgrabi inspiracija, prvo potražim kopiju prethodnog dopisa i provjerim gdje sam stao s prepiskom; pitanjima, porukama i narudžbama. No i taj sistem je ubrzo pokazao loše strane. Namjerim se nekome javiti, zaronim u papire po sobi u potrazi za posljednjom kopijom, nađem svašta, sasvim zaboravim što sam počeo. Ili se izbezumim što ne mogu naći ono što tražim. Onda sam smislio da sve kopije držim u jednoj fascikli, kao - kad mi zatrebaju neću tražiti nigdje drugdje po sobi, izvući ću upravo tu fasciklu, točno ću znati gdje sam stao s korespondencijom... Mož' si mislit! Događalo mi se da povremeno naprosto zaboravim odložiti kopiju u fascikl. Pošaljem pismo, a ljudi mi odgovaraju: koji me vrag spopao da već tri puta zaredom zanovijetam jedno te isto drugim riječima. Završilo je tako da sam, iako je fascikl bio preda mnom, za svaki slučaj prvo prekapao po papirima u sobi i... Primijetivši da više ne pišem, da kasnim ljudima čestitati rođendane i Nove godine, napustio sam taj sistem. Prijatelji koji su imali prilike zaviriti u ono što zapisujem ili prate ovaj blog kažu da "transformiram događaje u literarnu građu". Ima nešto u tome, ali postoji i obrnut proces. Primijetio sam da jednako upečatljivo pamtim kao da mi se dogodilo ono o čemu sam tek pisao, kao i ono što sam zacijelo izmislio. Problem je tim veći što je zamišljena, izmišljena situacija ili zbivanje sličnije nekom stvarnom. Za neke sam se događaje počeo pitati da mi se nisu stvarno dogodili. Recimo, jasno pamtim neku situacije, zažmirim i do u detalje mogu vizualizirati prostor i ljude, u ušima kao da mi odjekuju davno izrečene riječi, jedino što znam da sam se u to doba nalazio na sasvim drugom kraju zemaljske kugle, a osobe koje se pojavljuju u tom navodnom sjećanju upoznao sam tek nekoliko godina pošto se zapamćeni događaj dogodio. Počelo me to mučiti. Tako sam svojedobno, u više navrata, odlučio voditi dnevnik. Na takve odluke su najviše utjecale Nove godine, kada obavezno dobijem nekoliko kalendara-rokovnika s izazovno praznim stranicama, kojoj svakoj na vrhu stoji lijepo otisnut datum. Više ni ne znam koliko puta sam marljivo počinjao upisivati dnevne zgode, izdržao bih po sedmicu-dvije, jednom čak mjesec dana, ali uskoro se dogodilo da bih preskočio koji dan, onda više dana, onda se nakupilo toliko dogodovština koje je trebalo pribilježiti da bih morao čekati nekoliko dana da nađem dovoljno vremena za taj posao, a u međuvremenu.... Kao što je poznato još iz grčkih vremena, utrka zeca za kornjačom je beznadna. Onda je jedna moja aktualna ženska pronašla aktualni dnevnik i zauvijek mi ogadila i samu ideju ostavljanje pismenih tragova iza sebe. Barem već dvadesetak godina ustalio mi se običaj da uvijek imam uza se neki blok ili tekicu u koje zapisujem ono za što mi se učini da bi mi moglo ikada zatrebati ili što ne želim zaboraviti. Pohranjujem unutra ideje za priče, podatke za članke, zabilješke za svakovrsne tekstove, kome što dugujem i tko meni što duguje, datume rođendana, telefonske brojeve i adrese, dobre viceve i duhovite replike; svašta. I opet su zabilješke za priče ono što unosi pomutnju. Kadikad je to neki stvarni događaj ili anegdota koje samo treba zapisati i - evo priče. Kadikad je to neka potpuno izmišljena konstrukcija, nešto za neki "science fiction" ili kakvu priču za djecu, kadikad događaj koji treba tek neznatno transformirati (ili potpuno izokrenuti) da bi postao "literarna građa", kadikad ga zapišem već u izmijenjenu obliku, kadikad pribilježim razgovor ulovljen u prolazu, a kadikad odgovor koji sam trebao uputiti, ali ga se u pravi tren nisam dosjetio, kadikad odgovor koji bi trebalo dati ako me tko upita... I da vidiš zbrke! Uzmem u ruke takvu tekicu nakon nekoliko godina i zgražam se - ovo da sam bio u stanju napraviti! Ovako bezobrazno da sam odgovorio! Ma nisam! A ako nisam - zašto ta osoba već sedam godina ne govori sa mnom niti me pozdravlja kad se sretnemo? Zabilješke o stvarnom su se pomiješale s izmišljenim dijelovima priča, a opet - ni to izmišljeno nije baš sasvim izmišljeno, kao što ni stvarno nije sasvim stvarno. Imao sam sreću u životu da sam nekoliko puta bio u prilici da imam dovoljno vremena da temeljito razmišljam o svom dotadašnjem životu. Recimo, u vojsku sam išao sa dvadeset i sedam godina, do tada je već zaista svašta preko mene pregrmjelo. Stalno su me slali na stražu u divljinu. Kada sam napunio stoti dan stražarenja prestao sam ih brojati. I sjedim tako u divljini na vrhu planine, i što ćeš drugo nego - premotavaj svoj unutrašnji film. Ništa prirodnije nego razmišljati o događajima koje smatraš značajnima, događajima nakon kojih je život krenuo na sasvim nove i nenadane strane. Često su to događaji u kojima sam sasvim presjekao neke mogućnosti koje mi i dalje nedostaju, preokreti koji trajno peku. Sve je prolazno, posljedice su trajne. Sve sam ih davno ranije definirao i arhivirao i jasno obilježio kao važne i često se na temelju iskustva iz njih dalje ponašao. I tako sjedim na vrhu planine, gledam sjene oblaka što hitro klize planinskom padinom, po tko zna koji put ponavljam u sebi svaki trenutak nekog takvog zbivanja i odjednom se sjetim - hej, tamo je bio jedan osmijeh koji uopće nisam uzeo u obzir! A ako je bio taj osmijeh, a bio je, onda i izjava nakon njega ima sasvim drugo značenje! A ako ta izjava ima drugo, suprotno značenje, onda je ta osoba zapravo htjela nešto sasvim drugo nego što sam ja pretpostavljao... I cijeli događaj se izvrne kao izokrenuta čarapa; ispostavi se da se u zbilji nije odvijalo ono što sam ja, sudjelujući, mislio da se zbiva, već nešto sasvim drugo. U skladu s tim, pošto sam se ja ponašao neodgovarajuće, i druge osobe u to upletene mora da su stekle sasvim pogrešnu sliku o mojim htijenjima i nakanama, pa nije ni čudo da su napravile što su napravile i tako... Odmah to zapišem u tekicu. Tako su se u tekici našle iste uspomene zapisane po nekoliko puta, svaki put kao da se radi o nekom sasvim drugom iskustvu. Kadikad se ono što sam zapisao sasvim poklapa s onim što se sjećam, kadikad se više ničega ne sjećam, pa se samo čudim kad na to naletim i iščitavam, kadikad se sjećam nečega o čemu nisam zapisao ni retka, pa to zapišem nakon nekoliko godina kada mi se učini da već počinjem zaboravljati, kadikad je moguće točno rekonstruirati što se zaista zbilo, ali naknadno iskustvo govori da je posrijedi nešto sasvim drugo nego što sam u ono doba smatrao. Tako čitajući svoje stare zabilješke razgovaram sam sa sobom. Ja iz jednog vremena proučava što je mislio ja iz drugog, ja nekadašnji procjenjujem što je nastalo od mene. I što sam stariji - skanjujem se priznati - otkrivam da sam sve zanimljiviji sugovornik. |
 O, buci-buci, zečeki, zečeki! Veseli zečeki radosno poskakuju… Gdje su jajčeka da ih obojimo? Gdje je gnjezdašce da ih smjestimo? Pitaju zajci gdje su jajci… Uskrsni, golube, vrati se iz mrtvih! Ustremi se ka nebesima! Čudo uznesenja neka nas ponese… Nema boljeg simbola ovog praznika od onoga što umire nakon uzdignuća da bi već narednom prilikom čudom ponovo oživio! Posvetite mu danas doličnu pažnju! |
|
Otvorim danas "Večernjak" i imam što vidjeti:
 Lijepo. No fotografija mi se nekako učini poznata…. Otvorim svoj blog "Bablfotograf" - i evo je! OVDJE možete provjeriti. Lijepo je to što iz "Večernjaka" prate ono što radim, još ljepše da to toliko cijene da su i oni spremni iskoristiti, ali nije lijepo da barem ne navedu autora. Još manje lijepo, kad već autor nije naveden, da im sigurno ne pada na pamet autora i honorirati. Pa kad su već oni bez pitanja uzeli fotku, da ja bez pitanja uzmem intervju ispod fotke:  |
|
|
 Još u Sarajevu djed je dobio reklamni dar od švicarske tvornice čokolade "Suchard", zidni sat koji mora da je u ono vrijeme bio dragocjen, a djed ga je vrlo cijenio. Na samom satu je pisalo CACAO SUCHARD, a na donjem staklu kutije sata bio je nacrtan prizor iz Švicarske: pašnjaci na kojima su pasle kravice i Alpe u pozadini. Vremenom se sličica oštetila, pa ju je baka napokon sasvim sastrugala, a kutiju prebojala bijelom bojom. Jednom je sat bio na čišćenju kod urara, a mimo toga je zahtijevao jedino da ga se svaka tri-četiri dana navije. Za uzvrat je već osamdesetak godina pokazivao točno vrijeme. U novoj kući pronašao sam odgovarajuće mjesto za njega. Izbušio sam rupu u zidu, uglavio kuku i objesio ga. No u novoj kući je sat odbijao ići! Pomislio sam da nije navijen. Utaknuo sam ključić, pokušao zaokrenuti, škljocnulo je tri-četiri puta, a zatim se ključić više nije dao pomaknuti ni lijevo ni desno. Namjestio sam kazaljke na točno vrijeme, zanjihao klatno da sat krene, ali on je vrlo brzo stao. Pokrenuo sam ga iznova, ali svaki put nije tiktakao ni minutu i zaustavljao se. Što mu bi? Još do nedavno je besprijekorno radio. Pomislio sam da sam ga možda prenavio, (prisjetio sam se da se na tu mogućnost upozoravalo,) pa se pokretačka opruga zaglavila. Da ga odnesem nekom uraru koji još zna sa starim satovima? Gdje pronaći takvoga? Nisam imao vremena. Napokon, kako je sat svaki put kada sam ga pokrenuo išao otprilike malo manje od minute, ponadao sam se da bih to mogao iskoristiti da ga dovedem u red. Vrata kutije ostavio sam otvorena i svaki put kada sam prošao pore, zanjihao sam klatno. Zamislio sam, minutu po minutu, opruga će se odvijati i doći u položaj i stanje iz kojeg će moći sama dalje nastaviti. Trebalo mi je šest dana da kazaljke pređu put od dvanaest sati. U tih šest dana mora da sam pokrenuo sat najmanje u 60 X 12=720 navrata. Sat je i dalje odbijao pokazivati vrijeme! Sjeo sam pred njega i razmišljao: da li da potražim urara ili pozovem egzorcista? Iz toga da stari sat odbija pokazivati vrijeme u novoj kući izbijale su značajna simbolika i neugodna nagovještenja. Razmišljajući tako odjednom mi se ukazalo moguće izvorište problema. Izgledalo je kako sat visi savršeno ravno, no je li zaista tako? Otišao sam po zidarsku vodenu vagu i prislonio je uz njega. Visio je neznatno, oku neprimjetno, na krivo. Ispravio sam ga da savršeno visi, pokrenuo i … sat se više nije zaustavljao. Eto ti ga na! Nikada u životu nisam čuo da zidni sat mora visjeti na dlaku savršeno da bi radio. To je znanje pokopano s prethodnim generacijama obitelji koji su vjerojatno mislili da je to toliko samorazumljivo da me ne treba na to upozoravati. Sat je desetljećima visio kako su ga oni postavili. Kad sam ga preselio nisam taj zahtjev imao na umu. I sat je odbijao prilagoditi se, što je od nečega poput sata s klatnom sasvim razumljivo, očekivano, ako postoje razumijevanje i očekivanje koji nisu postojali. Sreća što sam se dosjetio rješenju problema prije nego sam ga bacio i zamijenio komadom plastike s baterijom. Koliko je takvih znanja koja su nepovratno nestala? Zatrebaju li, trebamo ih ponovo otkrivati, a ne zna se hoćemo li to uvijek uspjeti, kao da iznova otkrivamo toplu vodu s neizvjesnim ishodom. |
|
Jedan od najmilijih pogleda na žensko tijelo mi je onaj odostraga, na gola leđa i stražnjicu. Naizmjenično ili čak istovremeno izgleda mi da se vitka linija leđa dolje širi u zanosnu breskvicu ili da se kruškolika stražnjica sužava i izdužuje nagore. Ne znam da li više volim kada su leđa savršeno glatka ili kada je na njima osoben raspored madeža koje izučavam i nastojim zapamtiti. Pa još ako sam te sreće da pronađem neki prištić ili miteser s crnom točkom na vrhu da ga istisnem! Da ne duljim, volim sve, a posebno kada mi je jedra ženska stražnjica prislonjena uz donji dio trbuha, a leđa su mi na dohvatu. Dohvatio sam flašicu s uljem za masiranje i sasuo mjericu na jedan dlan. Odložio sam flašicu, preklopio dlanove i čekao da se ulje zagrije na temperaturu tijela. Zatim sam ga nanio po njezinim leđima i razmazao ujednačeno od vrata pa nadolje, sve do stražnjih strana butina dokle sam mogao dohvatiti. Radno polje bilo je pripremljeno. Počeo sam je masirati strogo školski, sve po redu. Kada sam se ispružao dohvatiti vrh leđa i ramena kukovima sam nalegao na stražnjicu znajući da ona osjeća što mi se koči u hlačama. Preko njezina ramena vidio sam gornji rub knjige, te sam mogao točno pratiti na kojem je djelu priče. Prolazila je kroz zanimljiv, ali nimalo erotiziran dio. Kada se radnja počela elektrizirati od masiranja sam prešao na grebuckanje. Polagani dugi potezi duž osjetljivih putova mogu natjerati dlačice da se naježe. Zbog toga na svim prstima, osim kažiprsta i srednjaka desne ruke, treba imati barem pola milimetra nokata viška. I opet nema boljeg oruđa za održavanje toga od moje standardne bojne opreme - švicarskog vojnog nožića s nenadjebivim škaricama! Što sve ne radim da bih potaknuo ljubav prema čitanju! Ono, Ćirilo i Metodije i ja! Ona je potiho mrčala poput mačke pod mojim noktima. Oho! - našla se na početku djela u kojemu će radnja podivljati! Raskopčao sam kožni pojas, spustio zatvarač rasporka i hlače su se rastvorile. Spustio sam ih zajedno s gaćicama do koljena. Moj vršnjak je jedva dočekao da ga se oslobodi. Našao se između njezinih nogu lupkajući je odozdo po nježnom krznu. Nalegao sam na stražnjicu zagrabivši je i rukama i prilično snažno počeo mijesiti. - Mmmmm… - oglasila se moja gošća u ulozi književnog kritičara. - Ovo je ludilo! Ludo! Popizdit ću! Ispružio sam ruku i s dva prsta izvukao prezervativ iz džepa srolanih hlača. Razdrapao sam omot pazeći ne ošteti sadržaj. Nisam obožavatelj kabanica, ali obzirom na profesionalni milje posjetiteljice, to je najjeftiniji način da kasnije - daleko bilo! - ne boli glava. Zakrabuljao sam omiljenog vršnjaka kao kuklusklanovca, zgrabio ga i usmjerio. To ne da je bilo nasaftano i glatko ušlo, nego ga je usisalo! - Aaaaaaa…. - popratila je njegov prodor nekin grlenim glasom koji je prije zvučao kao sve drugo nego "aaaaa...." Ukočio sam se potpuno je ispunjavajući. Kadikad je efektno napraviti upravo suprotno od onoga što se očekuje. A imao sam i pomoć literature koja nije dozvoljavala da ijedna sekunda pređe u dosadu. Stranice su se preokretale upravo onim ritmom koliko je potrebno da ih se pročita. Ponovo sam spustio ruke na leđa pred sobom i jednom rukom ih gladio, a drugom grebao. Vrlo oprezno počeo sam gibati kukovima neznatnim pokretima da joj je vjerojatno bilo teško ocijeniti mičem mi se ili naprosto dišem. Polako, strpljivo, polako, ali sve jače i jače, ne potresajući je, sve više sam se izvlačio prije ponovnog ulaska. Brojao sam - tri stranice prije nego je amplituda pokreta postala uobičajeno štepanje pri čemu sam je obuhvatio oko pasa da bih je mogao dublje i čvršće navući. Time smo došli u obostrano zadovoljavajuću situaciju. Ona je neometano čitala, a ja iza nje odrađivao svoje. Milina! I ne mogu reći koliko je to trajalo jer sam se sasvim otkačio. Prenuo sam se zamijetivši da je odložila knjigu i spustila glavu na fotelju. Sklopila je oči i kao da je zaspala. Nehotice sam se trgnuo i zaustavio. To je pak prenulo nju, pa je otvorila oči, izvila glavu da me pogleda i umilno rekla: - Dosta mi je čitanja… za danas. Samo ti nastavi! A ono dolje… Fljap! Fljap! Fljap! Kao da sam se umakao u močvaru. Nedvojbeni praiskonski vonj seksa uzdizao mi se do nosa i omamljivao me. Ispružio sam ruke i zagurao ih postrani pod njena prsa nalegla na tapecirung. Kao da smo se cijeli život uigravali podigla se na laktove tako da su mi njezine grudi pale na dlanove da ih mijesim. Naizmjence sam se igrao njima, a onda je grabio za ramena i privlačio cijeli njezin trup na sebe. Ahhhhh… Vrijedi živjeti! Kapljice znoja s čela kapale su na njezinu vrcavu stražnjicu. Pritisnuo sam jednom rukom pri dnu kralježnice da je umirim, a drugom ponovo dohvatio ručni električni masažer. "Iskra", Gorenje! Na trenutak me preplavila jugonostalgija, ali je učas ishlapila. Prislonio sam vibrirajuću gumenu kuglicu iznad mjesta gdje sam uvirao, a ispod ružice šupčića i uključio. - Što je to? Što to radiš? - poviknula je. Umjesto odgovora samo sam nastavio. Bzzzzzzzz… Fljap! Fljap! Fljap! Prrrrrrrr! - izletio je zrak koji sam u nju napumpao. Zaustavio sam gibanje i spustio masažer da je jednom stranom bio u njezinom procjepu, a drugom se prislonio uz moju mesnatu motku kojom se prenosilo vibriranje električne naprave. - Što…? Što…? Što…? - pokušavala je formulirati pitanje. Uzalud. Grunulo joj je nezaustavljivo, potres i vatromet, no ovaj puta sam spremnije dočekao njezino ritanje i sve što je tom prigodom imala izjaviti. Završivši okršaj svalio sam se u fotelju i oporavljao. Skinuo sam prezervativ, dohvatio mokri ručnik, natopio ga u lavoru i isprao se. Zatim, ciljajući jednim okom na nju preko rudeće glavice koja je strčala uvis na vrhu iskolačenog kurca, rekao: - Mislim da bi sada bio red da se ti pobrineš za mene… Mislim, što da pričam?! Kad žena zna, onda zna. Kasnije, dok se oblačila, pokušala je: - A da mi posudiš knjigu da je pročitam do kraja? Iskolačio sam oko na nju znakovito ne odgovorivši. Nasmijala se: - Imaš pravo. Bolje ne. Doći su sutra da završim. - Uvidjela si vrijednost čitanja? - upitao sam. - Nije u pitanju! - potvrdila je. - I da znaš, odlučila sam… Čuvaj se! Upisat ću se u knjižnicu!  |
|
(treći nastavak priče koja je započela prije dva dana. Ako ste propustili početak možete ga naći OVDJE.) Suočen s izloženom i ponuđenom delikatesom prisjetio sam se osnovnog pravila pristojnosti za stolom - ne bacati se na jelo kao izgladnio! Ponovno sam sa svakom rukom uhvatio po jedno obješeno stopalo i počeo ih istovremeno gnjeckati i razrađivati. Jedino kad dođeš do nožnog zgloba moraš to raditi s obje ruke, pa sam radio na zglobovima jednom po jednom. Potkoljenice više nije trebalo masirati, pa sam ih samo uzdužno milovao, te lagano priklonio glavu. Vrškom nosa dotaknuo sam nježnu vlažnu sluzokožu. Pazeći da ne pritišćem obilazio sam obje strane procjepa svud naokolo. Vršak nosa je glatko klizio uz onaj dio kože na kojem počinju dlačice, a kada bih se spustio najniže jezikom sam zapalucao po šupčiću. Ona je čitala kao da me nema. Bacio sam pogled na njezino potpuno usredotočeno zažareno lice. Produžio sam s milovanjem dlanovima i prstima na raskriljenu unutrašnjost butina. Ništa, čita. Uz vršak nosa uposlio sam i vrh jezika. Ništa, čita. Odmaknuo sam glavu i njezine oči su se strelovito podigle ispitivački me pogledavši. Priklonio sam glavu nazad i nastavio. Treba znati s pičkom. Nitko se s tim znanjem ne rodi niti ono samo kasnije naiđe. Pička je senzibilna i delikatna. Najjadniji su mi oni koji nasrnu na nju kao divlji, kao - strastveno! Pa drljaju i trljaju i upiru i rastežu je iz sve snage. Svima njima bi trebalo zabraniti pristup dok ne odrastu! Mene je podučavao virtualni stručni tim - jedna ginekološkinja, jedna psihijatrica, dvije lezbijke i jedna domina. (Virtualni jer nisu znale jedna za drugu, osim što su one dvije lezbijke dolazile u paru.) A i imao sam i nešto prirodnih, urođenih sklonosti i nadarenosti… U međuvremenu sam zašao jezikom među mesnate latice posvećujući sve više vremena klitorisnom grašku. Istovremeno nisam skidao pogled s lica moje gošće procjenjujući koliko joj što godi. Do tada sam sve pogađao. Oči su joj slijedile retke lijevo-desno, obrazi su bili zažareni, zagrizla je donju usnicu, a nosnice su se sve više širile pri svakom dahu. Dok je preokretala stranicu, pogledala je i ona mene do očiju zaronjenog u njeno runo. Izmijenili smo dug pogled i ona je uskliknula: - Morala bih se češće družiti s intelektualcima! Ruke su mu upravo bile uzdignute jedna do druge. Spojio sam vrhove razmaknutih palčeva i kažiprsta tako da je prostor među njima otkrivao najzanimljivije područje djelovanja, a dlanovi su prekrivali ostalo kao što na operacionom stolu prekriju pacijenta plahtom na kojoj je rašireni rez koji izlaže područje na kojem se operira. Nagradio sam njezine riječi pojačanim tretmanom klitorisa i izmamio jedan grleni "Oh!", međutim to je mogla biti i reakcija na nešto na što je naišla u knjizi. Pazeći da slina sve dovoljno vlaži obilazio sam vrškom jezika klitoris, a istovremeno uposlio i jedan kažiprst. Jagodicom prsta, koristeći njezine vlastite sokove za podmazivanje, polako sam počeo kružiti oko otvora u visini moje brade. Tajna je u polaganim, kontinuiranim i usklađenim pokretima. Nakon nekog vremena otvor se sam raširio kao da želi uzeti zraka. Iskoristio sam to da uguram u njega samo prvi članak prsta. Za to je potrebno uvijek imati obrezane nokte. Zato uvijek imam u džepu švicarski vojni nožić. Među njegovim alatima postoje škarice s kojima se nokti mogu obrezati bolje nego s ičim drugim. Jezikom sam klizio gore-dolje preko klitorisa, a vrhom prsta kružio unutar elastičnog prstena na ulazu u dublju unutrašnjost. Njezino disanje se neznatno, ali meni primjetljivo ubrzalo usklađujući se s ritmom kruženja prsta. Iznenada je spustila knjigu i iz nje je provalilo: - Pa ovo se događa kod nas! Je li sve to istina? Tko je to napisao? Jesi li to ti napisao? Prekinuo sam je: - To je netko objavio pod pseudonimom, ne zna se tko… - Zaista vraški napisano. Pravi pisac daje sve od sebe da bi proširio krug čitatelja i učinio ih što zadovoljnijima. - Ne mogu više čitati! - zavapi ona. - Muti mi se pred očima, vidim dvostruko! To je zahtijevalo hitnu intervenciju! Uz članak kažiprsta uveo sam i vrh srednjaka, a zatim oba prsta obzirno gurnuo do kraja. Ušlo je glatko. Navrli sokovi su mi prelili šaku do zgloba. Čuo sam "Mmmmmmm….." i znao sam na pravom putu u pravo vrijeme. Prvo sam nakratko ostavio prste neka miruju, da se okolina privikne, a zatim ih počeo gibati. Imam ja taj svoj specifični pokret iz zgloba koji titra prstima frekvencijom električnog vibratora i uskoro sam postigao punu brzinu, a istovremeno pojačavao brzinu i pritisak na klitoris. No, soba je već odjekivala njezinim ječanjem! Nije trajalo dugo, ni minutu, kada je izdigla kukove, prihvatila me s obje ruke za glavu i snažno privukla među raširene noge. Napeo sam se da izdržim taj pritisak, kako ne bih prekidao što sam radio, a njezini krikovi su mi parali uši. Pustio sam da me u potpunosti prilijepi uz sebe tek kada se počela cijela tresti i prostačiti: - Pička ti materina, jeb'o te pas! Jeb'o te Bog! Jebala te Djevica Marija! Ajooooj! Jebali te svi sveti! Bem ti vraga! AAAAAAA…! Da ti pička materina! Ubijaš me! Umirem! Majkooooo…! O! O! O! O! O! OOOOOOooooooo…..! - žene znaju svašta govoriti kad im dođe. Ništa čudno da je crkva koliko protiv orgazma. Toliko se bacakala i stiskala me nogama da sam se morao boriti da me ne pridavi. Hrvali smo se neko kraće vrijeme, no ipak je snaga iz nje počela isticati i uskoro je olabavila stisak i opustila se. Duboko je i brzo disala da se do kraj pribere. Obgrlio sam je oko butina, položio glavu postrance, obrazom ispod njezina pupka i čekao. Prvo što je rekla bilo je: - Tek sada mi je sijevnulo koliko je ova knjiga istrošena! - a zatim je značajno dodala: - I zaflekana! - Raritetni primjerak - odgovorio sam. - Teško ju je nabaviti. - Ponovo dobro vidim! - uskliknula je. - Moram nastaviti! - Samo trenutak! - zaustavio sam je. Ništa više ne govoreći povukao sam je za ruke, a ona bez opiranja ustala. Klećeći pred njom prihvatio sam je za kukove i okrenuo da mi se stražnjica našla pred licem. Nisam propustio priliku da je cmoknem i istovremeno povukao prema dolje. Spustila se na koljena ispred mene. Pritisnuo sam je odostraga o leđa ispod vrata, a drugom rukom pogurnuo tabure pred nju. Nalegla je trbuhom i prsima na njega. Guzičica je bila baš fino isprčena. Knjiga je ležala na sjedištu fotelje ispred nje i ona ispruži ruku, dohvati je i rastvori. - Sutra imaš besplatno piće! - dobacila mi je prije nego je nastavila s čitanjem. (završetak OVDJE) |
|
Noge se masiraju tako da osoba koju se masira leži potrbuške. Kako je ona sjedila s ispruženim nogama, kost potkoljenice bila je na gore, a mišić odozdo. Podvlačio sam ruku pod nogu, između kože i tapecirunga taburea, te gnječio mišiće dlanom i prstima. Nakon nekog vremena jednom rukom sam poduhvatio petu i podigao cijelu nogu, a drugom išao odozdo po njoj. Zatim drugu… Moja gošća više nije podizala pogled s raskriljenih stranica knjige i samo je tiho zadovoljno mrčala. Već ranije sam pripremio ručni električni masažer i sakrio ga ispod fotelje uključenog u struju da ne gubim vrijeme. Proizvodnja "Iskra", Gorenje. Radi već dvadeset godina. Izgleda kao omanji buzdovan s gumenom lopticom na debeloj glavi. Dohvatio sam ga i uključio. Dok sam držao jednu nogu podignutu, masažerom sam zašao pod nju i prislonio vibrirajuću lopticu na ovješeni mišić. - A! Tehnika! - uzviknula je čitateljica. - Izvrsno! - Tehnika narodu! - uzvratio sam. Tehnika (oprema) + vještina = umijeće. Učio sam masiranje od fizioterapeuta, lezbijki i poklonika istočnih mudrosti, a nešto sam i sam iznašao i usavršio. Nakon desetak minuta ocijenio sam da je dovoljno trošenja struje. Odložio sam masažer na pod, pogurnuo tabure s njezinom desnom nogom na lijevo, a desnu nogu prebacio da visi preko naslona fotelje. Moja gošća je spustila knjigu, pogledala me preko nje i rekla značajno "Hm!", ali nije se bunila. Klečeći pred njom pognuo sam glavu i počeo ljubiti koljena dok sam rukama gladio potkoljenice, a ona se vratila čitanju. LJubeći naizmjenično jedno pa drugo koljeno zašao sam rukama pod suknju i počeo maziti butine, polako i sve dublje i dublje. Pokrete maženja kombinirao sam sa zahvatima masiranja. Dlanovima sam dolazio do ruba gaćica, obigravao oko njega prstima i povlačio dlanove unazad. S ljubljenja koljena prešao sam na lickanje i ljubkanje unutrašnjih strana bedara. Šuš, šuš, šuškale su stranice dok ih je listala. Zašao sam glavom pod suknju i preplavilo me obilje prijatnih ženskih mirisa. Rukama sam poduhvatio guzove, nadigao ih i povukao prema sebi. Gaćice su mi se našle pred nosom i ustima. Pobožno sam prislonio rastvorene usne uz tkaninu. Mazeći obje noge od vrškova prstiju do ruba gaćica počeo sam ispuhavati vreli dah na opnu gaćica na mjestu gdje su zaklanjale najveće blago. Vrlo oprezno, da se prijelaz ne primijeti, počeo sam pri tome i kliziti usnama po tkanini. Uskoro se natopila od tople sline i ljepljivo prianjala uz podlogu, te sam počeo po njoj kliziti i jezikom. Jadna djevojka, s koliko i kakvih kretena svakodnevno ima posla na poslu, zaslužila je vidjeti da ima i dobrih ljudi. U jednom trenutku kada su se moje ruke susrele uz rub gaćica, zahvatio sam ih i lagano povukao ustranu. Glatka sluzokoža koju sam dotaknuo vrškom jezika bila je preplavljena sokovima. Flip…. - čuo sam kako je preokrenula stranicu. Opismenjavanje je na djelu, a i naelektriziranost raste… Strpljenje je majka mudrosti. Nikuda ne žuriti. Obilazio sam otkriveno blago vrškom jezika tek toliko da ga dodirujem, ali nimalo ne pritišćem, nastavljajući i dalje kao zmaj pariti sve uokolo vrelim dahom. "Mmmmmmm….", čuo sam iznad svoje glave i tek tada pojačao do vrlo blagog lizanja i nježnih poljubaca. Trajalo je to i trajalo, a onda sam osjetio ruku na potiljku koja me je privukla bliže, te su se usne i usmine našle u pravom poljupcu. Do tada sam već bio zamusan do očiju. Obgrlio sam joj stražnjicu i stisnuo, te gurnuo jezik u vreli procjep. - Aaaaa…. - čuo sam glasanje. Prekinuo sam i zapitao: - Čitaš li? - Ne! - odgovorila je iskreno, te me uhvatila za glavu s obje ruke i snažno privukla na izvorište međunožja. - AAAAAAA….! - povikala je i počela se drmusati trljajući se o mene od čela do brade. Trajalo je toliko da sam zamalo ostao bez daha, a zatim se naglo umirila. Izvukao sam glavu ispod suknje i susreo se s njezinim pogledom. Dohvatio sam jedan od ručnika i obrisao lice. Gledali smo se neko vrijeme, a zatim ona reče: - Čik pauza! Pripalila je cigaretu i pušila s užitkom duboko uvlačeći dim i polako ga ispuštajući. - Vraška knjiga! - rekla je. - Potpuno me ponijela. Ona… - mislila je na junakinju romana - Ona će ga zaista pretvoriti u svinju! A što si ti misliš? - zanimalo ju je o čemu razmišljam dok ona čita. Ja sam zapravo mislio "…opismenjavanje + elektrifikacije = socijalizam. Socijalizam kao prelazni stadij prema komunizmu kada će svatko dobivati prema potrebama. Socijalizam = svatko dobiva prema zaslugama… Treba se potruditi ako se želim nagraditi", pa sam to radije prešutio i odgovorio: - Ništa. Ja radim. - Takvog te volim! - uzviknula je i hitrim trzajem se osovila na noge. Njezin trbuščić mi je zastro vidik. Spretnim pokretom otkopčala je suknju u pasu i odbacila je, a zatim se sagnula i skinula gaćice. Kad se uspravila pred očima mi je u trenutku na trenutak umjesto tkanine suknje bio pomno oblikovani krzneni trokutić. Ona se spustila nazad u fotelju raširenih nogu te ih prebacila preko naslona za ruke. Dohvatila je odloženu knjigu, rastvorila gdje je stala, uspravila je na pupku i dobacila mi: - Sljedeće poglavlje! (nastavak OVDJE) |
 - Jebemti! - zakukala je. - Cijeli dan na nogama! - Ispružila je noge pravo kao kolčeve i s bolnim, ali istovremeno i olakšavajućim izrazom lica miđgala prstima. Šutke sam podigao torbicu koju je također odbacila čim je prešla prag i položio je uredno na komodu. - Što buljiš? - obrecnula se na mene. - Zgodna si mi - rekoh. - Drago mi je da si došla. - Da znaš, pojma nemam zašto sam došla. Što mi je još i to trebalo? Zašto si me pozvao? Što si nakanio? Što ćemo raditi? Rekoh: - Čitati. Pogledala me je zgranuto, otprilike onako kako sam se ja zgrozio kada sam prvi put na televiziji vidio mravojeda: - Čitati?! Svašta sam već doživjela, na svašta su me zvali: i na slušanje muzike, i na gledanje filmova, i na roštilj, i na "samo jedno piće", i izravno na kurac, ali nitko me još nije pozvao da čitam! - Eto - prekinem je. - Netko mora biti prvi. - Što će mi čitanje?! Ne misliš valjda da ću cugerima-kronerima za šankom recitirati Šekspira?! - Ne mislim, ali čitanje je korisno, ugodno i dobra zabava… - To bih baš rado vidjela! - prgavo je frknula. - To bih ti baš rado pokazao - odgovorio sam. Posprdno me je odmjerila: - Ajde, baš da vidim… ------------------------------------------ Premjestili smo se u sobu i posjeo sam je u fotelju za čitanje. Spustio sam naslon da je bila polupolegnuta. Privukao sam tabure i podmetnuo joj pod noge da su ležale ispružene, a stopala slobodno izvirivala preko ruba taburea pedalj iznad zgloba. Upalio sam stojeću svjetiljku iza njezine glave, a zagasio sva ostala svjetla u prostoriji. - Što ćeš popiti? - zapitao sam. - Kakao. Prije nego sam izišao pustio sam potiho glazbu. George Winston "December", a u pripremi sam imao još "Return To The Heart" Davida Lanza. - Kakvo je ovo plinkanje? - zapitala je čim je čula prve taktove. - Plink! Plink! Plink! - Opusti se i poslušaj, smirujuće je… - rekoh i odem u kuhinju. Prije nego sam se bacio na spravljanje kakaoa priredio sam dva topla sendviča sa šunkom i sirom i ubacio ih u toster. U šalicu za kakao stavio sam i slamku za pijenje. Donio sam sve to na taci i spustio je na niski stolić uz fotelju, na dohvat ruke. - Mmmmmmmm…. - zamrčala je kad je to vidjela. Prvo je posegnula za toplim sendvičem. Pored tace smjestio sam i pepeljaru i donio joj njezine cigarete. - Spremna za čitanje? - Nije mi do nikakvog čitanja - rekla je punim ustima. - Ali, ajde, daj. Daj da vidim da li se još sjećam kako se to radi… Na to sam joj donio ONU knjigu. Ništa ne sluteći rastvorila je korice i počela čitati. Ja sam otišao u kupaonicu, natočio u lavor tople vode, uzeo dva ručnika i vratio se u sobu. Lavor sam spustio na pod podno njezinih nogu. - Kakva je to bezvezarija?! - uzviknula je ne prekidajući grizkanje sendviča. - Na početku neki kreten kopa po starim novinama… - Ipak je vidjela što sam donio i shvatila čemu to i kada sam rekao "Skini čarape", bez oklijevanja je zavukla ruku pod suknju, nadigla bokove i svukla hulahopke. Namočio sam manji ručnik, ocijedio ga, a zatim počeo prati njezina stopala, prste, petu, zglob… - Mmmmm! - pohvalila me. - To je dobro. Nisam se osvrtao na njezine riječi, već sam samo oštro dobacio: - Čitaj! Nisam žurio i dok sam oprao i obrisao noge, ona je već pročitala nekoliko stranica. - Evo, sad se pojavila i neka ženska! Nadam se da će pokazati tom kretenu! Dohvatio sam kutiju kreme za kožu i ne štedeći nanio na obje noge. Prvo sam razmazao kremu, a zatim počeo masirati. - Oooooo…. - zaječala je. - To mi je trebalo! Pogledao sam je i vidio da je položila rastvorenu knjigu na prsa i sklopila oči. Odmah sam prestao. Isti tren je naglo razrogačila oči, podigla knjigu pred lice i uzviknula: - Evo! Čitam! Čitam! Nastavio sam s masiranjem, polako i pomno. Prvo s obje ruke jednu nogu, zatim s obje ruku drugu, pa obje noge istovremeno, svaku s po jednom rukom… Procijenio sam da se ona našla već na trećem poglavlju. - U! - uzviknula je. - Ovo postaje napeto! Masirajući stopala zahvaćao sam sve više i više uz nogu i dospio masnim rukama već do trećine listova. Ona je otpila dug gutlja kakaoa kroz slamku i pripalila cigaretu. - Dobro ti to radiš - rekla mi je. - Kao da si to studirao! Ni ne čekajući moj odgovor, okrenula je novu stranicu. - He, he, he… - potiho se zasmijuckala. Rukama sam joj masirao noge već do koljena, a onda uzeo u usta palac na nozi i počeo ga cuclati. Pa drugi palac, pa sam ljubkao prste i zavlačio jezik između njih, a zatim krenuo jezikom uz nogu. Nakon nekog vremena sam jednu nogu masirao i milovao rukama, s drugu prelazio jezikom i tako sam došao već do ruba suknje. - Nije moguće kakve stvari objavljuju! - uzviknula je zažareno. - Ne mogu vjerovati! (nastavak OVDJE) |
|
LETIM Postoje tako neke priče koje mi izrazito idu na živce. Dobro počnu, još bolje se razvijaju, neslućeno se zapletu, a kada dođe vrijeme da se sve posloži i razjasni završavaju s "…a onda sam se probudio. Sve je to bio samo san." Čiča-miča, gotova je priča. Da slučajno ne biste pomislili da je ovo još jedna od takvih, reći ću odmah na početku: u ovom će se tekstu opisivati san, san, san, i nažalost ništa drugo nego san. I to erotski san. Naravno, i mene ponekad blagoslovi poneki erotski san. Između svih njih ističe se jedan kojeg pamtim i nakon više od deset godina. Na početku sna nalazim se u kafiću "Velvet" u Dežmanovom prolazu. Sve je vrlo realno, s mnoštvom pojedinosti kao da sam zaista ondje. Sunčan je ljetni dan, vani sve toliko blješti da su sve boje izblijedile, no unutra je ugodan polumrak. Sjedim na svom uobičajenom mjestu, jedini na onoj dugačkoj klupi uz najdalji zid. U najvećoj prostoriji zauzet je samo jedan stol u suprotnom uglu, sva ostala mjesta su prazna. Za šankom u manjoj prostoriji svega su dva mladića i konobar. Podne je, vrućina, ni ulicom nitko ne prolazi, no unutra je ugodna hladovina. Stakleni zid-izlog potpuno je podignut i ulazi svježiji zrak koji se neprekidno spušta sa Sljemena. Čitam novine. Sve je onako kako je zaista bilo u nebrojeno prilika. Na ulazu u lokal pojavljuje se nepoznata djevojka u laganoj haljini. I u snu znam da je nikada ranije nisam vidio, a i u stvarnom životu je tako. Spazi me i priđe mom stolu, te sjedne s druge strane, prekoputa mene. Nešto pričamo, pričamo, pa zašutimo. Šutimo i gledamo se. Na to oboje ispružimo ruke preko stola i ona počne otkopčavati dugmad na mojoj košulji, a ja otkopčavam gumbiće njezine haljine. Oslobađamo se odjeće i puštamo da padne na pod. Sjedimo potpuno goli u kafiću ne obazirući se na ikoga i išta oko nas. No između nas je stol… Iznenada se počinjemo lagano uzdizati. Ne da se osovljujemo na noge, nego se odljepljujemo od sjedišta i u sjedećim položajima sve smo više i više iznad tla, sve dok nismo više od površine stola. Onda kao privlaćeni nekakvim magnetizmom krenemo jedno prema drugome. Prekrižimo noge u lotus-pozu, priljubimo se prsima, obgrlimo se i počnemo ljubiti. I ništa više na svijetu nije važno. Lebdimo nasred prostorije poput balona i ljubimo se ne obraćajući pažnju da smo tako lagani da nas propuh gura prema otvorenom izlogu. Isplovimo iz "Velveta" i zaustavimo se na oko metar i pol visine iznad sredine ceste pod nesminjenim reflektorom Sunca. Tu ja zahvatim šakama njezine guzove, ona raširi noge i ja uklizim između njih, nadignem je i spustim pravo na iskolačeno spolovilo. Ona se nabije na njega do kraja, a zatim omota noge oko mene i zakvači se jednom za drugu iza mojih leđa. Spojeni smo, ali se ne pomičemo, ni ne prekidamo poljubac, a užitak koji nas prožima prerasta sve ikada doživljeno.. Tijela su nam uspravna, oči u istoj visini. Događa se bez naše volje, bez ikakvog napora, ali nam je po volji - počinjemo se zaokretati tako da ona ponire leđima unazad, a ja se nadnosim nad nju. Zaustavimo se kada smo oboje paralelni s tlom, s tim da sam ja opružio i noge, te sam sasvim izdužen osim što je držim u zagrljaju. Ona visi sa mene obgrlivši me rukama i nogama i nabodena na moj mesnati trn, kao što južnoamerički veliki ljenivci vise sa grana. Glavama smo okrenuti u pravcu kina i šume iza njega. Teka tada ja počnem lagano uzdizati bokove, pazeći da mi ona ne ispadne s mesnate batine, i polako se zabijati nazad u nju. No premda su ti pokreti bili polagani i nježni, svaki nas je ipak pomaknuo malo dalje od "Velveta" prema šumi. Sve to do tada nije bilo ništa posebno. I ranije je bilo snova u kojima su nepoznate žene dospijevale poda me, i ranije je bilo snova u kojima sam letio. Da su se ta dva motiva ispreplela, ništa čudno. Ono po čemu je taj san poseban jest da kada smo u njemu stigli otprilike do raskršća sa Streljačkom ulicom, počela su mi rasti krila. Izbijala su na lopaticama, velika moćna krila od čvrste kože, bez perja, kao u šišmiša. Svako krilo je imalo otprilike dva metra, mogao sam se u njih sasvim omotati. Nisam ih ni trebao raširiti do kraja da bi me držala, a već su dosizala od jednog do drugog kraja kolnika. Na raskršću sa Streljačkom prestali smo levitirati jer su krila preuzela sav teret. Kada su se krila spuštala, stražnjica mi se uzdizala, a kada su krila krenula na gore, kukovima sam se zabijao prema dolje. Od pravocrtnog glatkog klizanja prešli smo u valoviti let. Zašli smo u sjenoviti tunel ispod visokih gustih krošnji. Svako spuštanje krila nas je uzdizalo za pola metra, a svako podizanje krila isto toliko spuštalo. Sve brže i brže kretali smo se između platana prema Dubravkinom putu, sve brže i silovitije sam se u nju zabijao. Nisam se nimalo začudio, iako je i u snu bilo kao da mi se to događa po prvi puta, jer sam u snu zapravo oduvijek znao da imam krila, samo što ih je trebalo napokon aktivirati. Da li sam anđeo ili zmaj nije me nimalo zanimalo jer sam napokon bio zadovoljan što sam postao ono što jesam. Uživao sam kako sigurno i glatko letim, tim više što sam nosio slatki teret u koji sam se sa svakim pokretom krila neprekidno zabijao. I sada slijedi glavni dio sna - iz svog položaja vidio sam djevojčino lice i gola ramena, prizor koji sam s drugim likovima vidio bezbroj puta u stvarnom životu, s tim da su u svim ranijim navratima ta ramena i glave bili položeni na neku posteljinu ili se nadnosili nada me, a ovaj puta je ispod njezine glave bilo više od metar praznog prostora do asfalta. Vidio sam savršeno precizno svaki komadić puta, uočavao kamenčiće šljunka na cesti i pukotine na asfaltu, uočavao sam kako se približujemo tlu i uzdižemo od njega. U realnom vremenu prešli smo put koji je bio upravo onakav kakav je i u stvarnosti postojao. San je završio kako smo se zaputili prema restoranu "Dubravkin put", s mojom namjerom da produžimo tako nisko iznad tla do kroz šumu do Cmroka, a ondje raširim krila do kraju i uzdignem nas među oblake, u nebesa. Ne sjećam se kada sam ranije bio toliko razočaran kao kada sam se probudio i shvatio da mi krila nedostaju. Narednih dana su mi sva tucanja bila bezvezna jer sam ih uspoređivao s onim u letu koje je ostalo u živom, upečatljivom sjećanju.  Imate li i vi kakav nezaboravan erotski san? Slobodno mi uzvratite što sam iznio ovaj svoj tako da zapišete onaj koji vas je oduševio i pošaljete mi na bablpas@hotmail.com . Ako ih stigne dovoljno zanimljivih, možda bi moglo biti zgodno otvoriti poseban blog posvećen samo sakupljanju erotskih snova… |
 Ustanem i odem otvoriti, kad na stubištu, ispred vrata, stoji Koksi s nekom nepoznatom ženskom. Kucao je umjesto da zvoni da ne probudi ukućane jer je ponoć već bila prošla i znao je da svi osim mene već spavaju. Nepoznata je bila gotovo još djevojka, vrlo lijepa mlada žena, sva u crnom. Duga crna ravna kosa imala je razdjeljak točno po sredini glave, na trepavicama i kapcima obilno naneseno crnilo, na usnicama taman ruž, stajala je visoka i vitka, smrtno ozbiljna kao preparirani gavran. Darkerica. - Nemamo više gdje ići, sve je zatvoreno… - reče Koksi. - A i kiša bi mogla svaki čas… Što ću s njima pred vratima? Tim više što je ona, kako rekoh, bila vrlo zgodna. "Ajde, uđite", pozovem ih i uvedem u svoju sobu, zatvarajući usput sva vrata koja su je dijelila od ostatka stana. Unutra sam imao veliki krevet, dva sa dva, koji je zauzimao otprilike trećinu prostora, te njih dvoje sjedoše na rub kreveta, a ja na stolicu uz pisaći stol. Na malom stoliću između nas nalazila se flaša vina. Ponudim da je otvorim. Naravno da su prihvatili. Tek što sam izvukao čep i nalio u čaše, kad izvana - TRAS! BUM! KRES! BUUUUUM! - počeše treskati gromovi i - PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ…. - bez ikakva prijelaza obrušila se teška gusta kiša kao da nikada više neće prestati. BONG! KRAK! - rokali su gromovi negdje u blizini, a kiša je zaglušila sve ostale gradske zvukove. - E, pa živjeli! - rekoh i podignem čašu. Darkerica se premišljala da li da se raduje što je na suhom ili da bjesni jer je zatočena do daljnjega. Koksi je uočio što joj se kovitla po glavi, pa je naglo krenuo sa svojim najdjelotvornijim štosovima i učas uspio da u njoj prevagne dobro raspoloženje. Prepoznao sam da se dohvatio onoga sto ispucava kada je već sve drugo istrošio, pa mi je bilo jasno da trebam preuzeti riječ. Nije mi se dalo pimplati, nisam bio raspoložen za sitni vez, pa krenuh s jednom od svojih dugih priča. Već na početku primijetim da se odmah zakačila više nego što sam mogao očekivati. Razjapila je oči i usta i nije se usudila ni pomaknuti ni prekinuti me ikojim potpitanjem. Priča je trajala otprilike pola sata, a kada sam završio zažareno se požalila što je već gotovo. - Ne brini - rekoh. - Imam ja još jednu sličnu, samo što je još dulja… - Nisam rekao da imam još mnogo takvih. Hoće, hoće! Nije važno koliko traje! Tri četvrt sata? Još bolje! Tim više što vani ionako lijeva vodopad s neba kao da kani poplaviti svijet… S moje strane, dok sam pričao podrobno sam odmjerio da ona ima sise, ima noge, ima struk, ima sve, a sluša me kao da joj propovijedam s oltara, pa mi nije teško palo nastaviti. Koksi se bolje namjestio, opružio po krevetu, i nabacio mi šlagvort za početak… Druga je priča zaista trajala otprilike tri četvrt sata, a moja slušateljica se zanosila i tiho stenjala i grizla usnice kao da joj se otkrivaju nove dimenzije stvarnosti. Otprilike od pola priče počela se tako meškoljiti da sam se začudio što joj je, ali nisam htio pitati. Tek što sam završio, ona ustane i objavi: - U posljednji čas! Umalo sam se upišala! Hitno moram na we-ce! Gdje je? Odvedem je kroz labirinte hodnika do zahoda i vratim se Koksiju. - Pokušavao sam sve moguće - reče on na brzinu. - Ništa mi nije uspijevalo. Pa sam je doveo ovamo, kad već meni ne ide, pokušaj ti… Naš međusobni trenutni rezultat u nabacivanju komada bio je 16:2, ali je njemu usprkos nesrazmjeru bio dragocjen jer bi bez ta dva uspjeha njegov generalni saldo bio nula. Ona se vrati i već s praga zatraži: - A dalje? Dok je nije bilo otvorio sam drugu flašu vina i napunio čaše. Treća je priča, nastavak, trajala još duže. Ugasio sam svjetlo u sobi da bude dramatičnije. Naspram mutnog odsjaja ulične rasvjete vidio sam je samo kao siluetu, a bljeskovi munje povremeno su preplavljivali sobu i otkrivali njezin opčinjeni izraz lica. U pola priče - Koksi zaspe. Prekinem: - Spava! - Pusti ga! - obrecne se ona pokazujući da je nije nimalo briga što je eliminiran. Nastavim. Ja sam pričao, pričao neprekidno, a ona pijuckala. Vjerojatno u životu nije kontinuirano saslušala toliku nezaustavljivu bujicu riječi, obilnu poput biblijskog proloma u tonskoj pozadini. Do tada sam u pričanju bio samo pripovjedač i povremeno svjedok, a onda uvedoh i sebe kao sudionika zapleta i razriješim nemoguću situaciju na neočekivan način. - O! - bilo je jedino što je uspjela komentirati. Nije ni primijetila da sam završio jer je zbrajala u sebi i sortirala što je čula kao kasa na blagajni dućana, te sam pripalio cigaretu i pustio je da joj se slegne. Ona se trgne i zavapi: - I što je dalje bilo? E, dalje! Pričam već satima, imam li snage da se zahvatim se u koštac s novim izazovom? - Daj, daj… - dahtala je hrabreći me i požurujući da se odvažim. Neka! Kud puklo da puklo!Krenem… Bio sam već toliko iznuren da sam pojedine dijelove priče izvlačio iz leđne moždine, ne razmišljajući što govorim, poput govornog automata. I na nju su doba noći i vino već toliko djelovali da je dospjela u onaj stadij otupjelosti kada se više ne osjeća protjecanje vremena. Umor je oslabio osjećanje stvarnosti, a priče je toliko zaokupile da je zaronila u njih previđajući da se preselila na drugu stranu granice mašte. Sve je postalo moguće, uklonile su se sve prepreke, složene pojave postale su jednostavno prozirne, a sve lako izvodljivo. Kad sam završio, zašutim. Grlo mi se osušilo. Prihvatim čašu i ispijem je na dušak da ga ovlažim. Slušateljicu u mraku nisam mogao vidjeti, ali sam znao da ju je četvrta priča zgazila. Nije mogla izustiti ni glaska. Razmišljao sam da li da započnem s petom i upitao: - A što sad? Nije ništa rekla. Oboje smo šutjeli, šutnja je počela govoriti, a onda se ja prebacim do nje, jednostavno je gurnem na leđa i nabacim se na nju. Ona me je spremno dočekala i počnemo bezobzirno trgati odjeću sa sebe. U narednom trenutku sam je već jebao, Koksi je spavao sa strane, gromovi su parali nebo iznad kuće, BUM! GROAM! TRES!, munje sijevale, kiša je mahnitala s vanjske strane prozora, njene noge su mlatarale iznad mojih leđa, a pete me mamuzale po stražnjici. Divljali smo na našoj strani kreveta kao da nam o tome život ovisi, pazeći da ne probudimo obeznanjenog ljepotana, i tako dok se nije razdanilo. Kiša je ipak prestala, tramvaji su počeli rondati, i više zaista nismo mogli. - Da ga probudimo? - Aha. Ona se obukla, probudismo Koksija i njih dvoje odoše. Objesila se o njega da može sići niz stepenice na klecavim koljenima i stići do tramvaja na klimavim nogama. Svalim se na krevet, zaspem i prespavam cijeli dan. Navečer se izvučem iz kuće i još sav slomljen odvučem do birtije u kojoj sam se nalazio s dečkima. Koksi je već bio ondje. - Ala ti spavaš! - rekoh mu. - Ni gromovi te ne mogu probuditi! Ni da topovi pucaju… - Kurac spavam! - prekine me on. - Nisam spavao ni trenutka! - Kako nisi?! Hrkao si! - Morao sam i hrkati! To da ti imaš priliku! Kako bih spavao? Drmusali ste krevet kao da sam u čamcu na pučini po oluji! Skvičala je kao prasica koju kolju! Nisam se smio ni pomaknuti, sav sam se odrvenio. Stisnuli ste me uza zid, nadisao sam se kreča kao nikada u životu! Vas dvoje ste životinje! A znaš što je bilo najgore? - razgoropadio se. - One tvoje priče! Znaš li koliko sam ih puta već čuo? Znam ih napamet! I noćas - opet! To sam jedva izdržao! Zar ti ne znaš nego epski? Kad počneš, ne znaš završiti. Jesi li čuo za ono - kraće forme? Vicevi o Muji i Hasi! Brzo poantiranje, isti učinak… Zapiši te tvoje sage, objavi ih, podijeli obožavateljicama, pa umjesto da ih pričaš satima, samo pitaš "Jesi čitala?" Eto, nisam od onih koji se hvališu kako maestralno fukaju. Imam svjedoke. Sljedeći put prije nego sam razvalio Gavranicu ispričao sam joj što se dogodilo, izmijenivši većinu pojedinosti, promijenivši likove i dodavši ponešto, tako da je izgledalo kao druga priča, ali kako je iz vlastitog iskustva znala da je ono najnevjerovatnije sasvim moguće, bez muke je povjerovala, i ta joj se priča najviše svidjela. |
 Već odavno se nisam na taj način oraspoložio čitajući neki tuđi blog kao danas kod Fortuanefilia (http://fortunaefilio.bloh.hr). Savjetujem vam da provjerite, odmah će vam biti jasno zašto ga preporučam, i zbog teme i zato što je zgodno. Ali, stari je to zaplet. Nalazi se već u osnovi priče o Cyranu de Bergeracu. Sad osjećam odgovornost pomoći kolegi blogeru u nevolji. Slatka mu je nevolja, vodi prema sladostrasnom završetku. Zato se nemojte čuditi ako već sutra iskrsne na ovom blogu neka nova priča iz serijala "Nezaboravna tucanja" ili ako se ubuduće posvetim temi "Što bih joj radio…?" -------- Ako ste propustili današnji prethodni post, brzo to ispravite. Dakle, spustite se malo niže i… Čudo neviđeno! |
|
NEĆETE VJEROVATI DOK NE VIDITE! PROSTO ZRAKOM JETI LETI! Na ovaj fascinatan filmski materijal ukazano mi je jučer na Monitoru.hr . Svaka čast onome tko je to našao i prosudio da je vrijedno i ostalima obratiti pozornost. Ponavljam to ovdje prvenstveno zbog blogera kojima je ovaj majstorski klipić promakao, a zatim i zbog toga što će na blogu biti trajno dostupan svim namjernicima, dok je s naslovnice Monitora već zauvijek nestao. Uostalom, ovo je bolje od bilo čega što sam mogao napisati. Blog također daje mogućnost da se gledanje filmića prekine u sredini, što vam savjetujem da svakako napravite. Dakle, film se zove "Awareness test" - "Provjera uviđanja", a mogli bismo to prevesti i kao "Mjerenje pozornosti". Nakon naslova vidimo dvije ekipe igrača: četiri igrača u bijelim, a četiri u crnim majicama. Svaka ekipa ima loptu. Pojavljuje se pitanje "How many passes does the team in white make?", tj. "Koliko puta će igrači u bijelom međusobno dodati loptu?" Igrači se naglo razigraju, no - iako je zbrka - lopta nepogrešivo prelijeće od jednog igrača u crnom do drugog igrača u crnom, te od jednoga u bijelom do drugoga. Igra se naglo zaustavlja i postavlja se pitanje: "Koliko je bilo dodavanja među igračima u bijelom?" Tu je vaša prilika da sami sebi odgovorite na postavljeno pitanje bez ikakvog opterećenja. Nitko vas ne gleda, nitko neće znati… Recite brzo. Odmah nakon toga dobiti ćete i točan odgovor. Ako ste odgovorili točno ili samo približno - ispunili ste zadatak. No neočekivani preokret slijedi NAKON toga. Biti će postavljeno još jedno pitanje. U trenu kada ga čujete, a pitanje i bude ispisano, ZAUSTAVITE FILM! Ne idite dalje dok niste apsolutno sigurni da ste razumjeli što je pitano! Ako treba, izvucite engleski rječnik, pozovite nekoga iz druge sobe da vam prevede, nazovite nekog telefonom i pitajte… Zavrijedilo je! Kada ste sigurni da ste razumjeli što se od vas traži, pokušajte odgovoriti. Iskreno, koliko god vam možda sve djelovalo besmisleno. Nakon što odgovorite, nastavite s gledanjem filma i sve će vam se objasniti. Uvjeren sam da ćete nakon toga ponoviti gledanje još dva-tri puta. Uključite zvučnike, ali nije nužno. Spremni? 3… 2… 1… Krenite! Nadam se da oni koji češće navrate na ovaj blog mogu primijetiti da je ovo što film tako očito razotkriva jedna od tema koja se provlači kroz brojne moje postove, pojava koja se javlja na mnogim područjima života i u mnogim prilikama, iako u različitim oblicima. Jeste li vidjeli nevidljivog medvjeda? To što ga niste vidjeli ne znači da nije bio ovdje! Jeste li obavili zadatak? Ako jeste, to ne znači da vam nešto još značajnije ili zanimljivije nije promaklo. |
 Sleže ramenima. Gura se. Što se može? Gura se kako se može… Onda živne: - Ali prije nekoliko godina sam se zamalo oženio! Našao sam jednu ženskicu, prelijepu! Jako smo se dobro slagali. I ona je već bila ranije udata, pa rastavljena, imala je i dijete. Sjajno dijete, jako mi se svidjelo, dobro smo se razumjeli. Nakon nekoliko mjeseci svakodnevnih viđanja i izlazaka u dvoje i troje, kaže ona: "Ajde, Crni, što se ne vjenčamo?" Mislim si - što da ne? Ipak - opreznost je majka mudrosti! Što ja ne bih prije upoznao tog njezinog bivšeg muža? Otac je djeteta, neizbježno ću ga viđati. Ona je o njemu pričala uglavnom sve najgore. Da je bio nepouzdan, da je pio, čak da je digao ruku na nju, a onda je brak bio gotov. Da je u braku bio nesnosan… Nađem se ja s čovjekom. On viši od mene za glavu, krupan, pa još što sam čuo o njemu… U prvi mah - bilo mi neugodno, znaš, onako… Kad ono - čovjek pristojan, srdačan, normalan, simpatičan, govori staloženo i razumno, uvjerljivo… Jako mi se svidio. Kako to? Kako se slika o njemu koju mi je ona usadila toliko razlikovala od onoga što sam vidio pred sobom? Naposljetku kaže on: kad me već pitaš, nemam što skrivati, to zašto naš brak nije uspio… Nije ti ni ona neko cvijeće! Stalno kvocka, stalno zanovijeta, stalno podbada, naposljetku sam se i propio! Pa "kakav si ti to muškarac?!", htjela je da se potučem kada smo se u nekoliko navrata sporječkali s nekim ljudima u restoranu, na ulici, na cesti… A čovjek miroljubiv, na kraju ga je natjerala da se učlani u HOS! E, onda to više nisam mogao trpjeti… Slušam ja i mislim si: ne poznam ja nju dovoljno, neke stvari koje sam uočio kod nje su mi se jako sviđale, ali bilo je tu i nekih čudnih pojedinosti, sitnica, koje mi nisu bile jasne… Kako mi je čovjek pričao, tako se sve posložilo. Sve se uklopilo, objasnilo… Ne bih ja to! Odem ja njoj i kažem: hvala, ne bih se već sada ženio… Možda kasnije… Na to ona popizdi i pretvori se u zmaja! Ma što "zmaja"? U aždaju! "Onda nema više izlazaka i tucanja i ničega!" I tako je to završilo. I tako se nisam oženio - završio je rezignirano. Nakon kraće šutnje nastavi: - Sada, kad njega sretnem u gradu, obavezno odemo na piće i fino se popričamo kao ljudi. Uzdahne. - Kasnije sretnem nju. Sva van sebe. "Onaj moj bivši", veli, "preotme mi svakog frajera kojeg upoznam! Svaki me ostavi i svi postanu njegovi prijatelji! Da su barem pederi, još bih i razumjela!" I što da joj kažem? |
 Nakon sastanka, dok smo se razilazili, pristupi mi jedan drug na vrlo visokom položaju kojeg sam izuzetno cijenio i reče… Da odmah kažem, NIJE to bio Stipe Šuvar kojega sam već nekoliko puta spominjao u postovima ovog bloga. - Vrlo si zanimljivo govorio! Imam osjećaj da bi mogao još mnogo toga reći. - Naravno - rekoh. - Ali nisam htio odviše popovati niti da samo ja uzurpiram ostatak sastanka. - Vrlo me zanima kako ti sagledavaš problematiku i rado bih da se nađemo u četiri oka, pa neka traje koliko je potrebno. - Nema problema - rekoh. - Vrlo rado. Bit će mi čast. I tako se mi stanemo dogovarati gdje i kako bi se našli. Najbolje u subotu ili nedjelju, a najpogodnije mjesto je kod mene doma gdje su sve moje knjige, kompleti časopisa i novina, prospekti, zabilješke i sve drugo što bi nam moglo zatrebati. Dogovoreno. Ja i zaboravio na dogovor, kad on zove prve naredne subote imam li vremena, on bi rado došao. Samo izvolite, rekoh, i rekoh mu adresu. Rado bih donio nešto za poklon, kaže on. Zašto? Prvi puta dolazim u kuću, pa je red. Ma nije potrebno, ne obazirimo se na formalnosti. No on navro - što mi treba? Mikser? Ma kakvi! Hvala, ne bih ništa. Volim li šunku? Ništa protiv šunke, ali zaista je ne bih htio. Naposljetku, da prekinem to natezanje koje je već postajalo neugodno, našalim se: - Pa dobro, donesite sa sobom kavu. - Kavu? - začudi se on. - Kakvu kavu? - Crnu kavu - rekoh. - Ovisnik sam o njoj. - Samo to? - pitao je u nevjerici. - Da - rekoh odlučno. U zakazano vrijeme - nema njega. Prođe petnaest minuta, prođe pola sata, nema ga. Nakon sat vremena sam ga već otpisao. Nakon sat i pol zvoni netko pred ulaznim vratima. Otvorim. On. U rukama drži buket cvijeća, bombonjeru i flašu nekog skupog pića. Uruči cvijeće supruzi, okrene se meni i zapanjeno hukne: - Nema kave! Ja se sledenim i upiljim u njega, što to govori, a on nastavi zgranuto: - Uđem u prvi dućan - nema. Uđem u drugi dućan - nema ni ondje. Uđem u treći - ni oni nemaju! U svakom dućanu u kojem sam pitao - nigdje nema crne kave! U cijelom gradu nema crne kave u dućanima! Bojim se da sam problijedio i pozelenio, a nadam se da nisam. Već mjesecima je u cijeloj zemlji, od Triglava do Đevđelije, bila opća nestašica kave. Sve novine su svakodnevno pisale o tome, kad bi se u nekom dućanu slučajno pojavila ograničena pošiljka bila je učas rasprodana, pojedinom kupcu nisu prodavali više od jedne vrećice kave od 20 dekagrama, u trenu se ispred ulaza stvarao rep od tristo metara, crno tržište crnom kavom je cvalo, putovalo se u Trst po kavu, a on - osoba na najvišem položaju, jedan od onih koji su upravljali društvom - o tome nije imao pojma! Odmah mi je bilo jasno i kako je to bilo moguće. Vrijeme kada "OZNA sve dozna" odavno je prošlo. On je provodio cijele dane u kancelariji, a ondje su se službe snabdjevanja pobrinule da ništa ne uzmanjka, lako moguće koristeći kavu zaplijenjenu od švercera. Snabdjevanje tržišta nije spadalo u njegov djelokrug rada da bi bio u to službeno upućen. Ljudi s kojima je službeno razgovarao imali su prečih problema nego da pričaju o nestašici kave. Novine nije čitao nego izreske koje mu je priređivala služba informiranja, a oni su članke o nestašici kave kao trivijalno općepoznate izostavljali. Ni kod kuće nije primijetio ništa sumnjivo jer se domaćica pobrinula nabaviti kavu od Cigana na Trešnjevačkoj tržnici. U tom trenu mi se ukazalo kako cijeli sistem, naizgled čvrst i žilav, ima Ahilovu petu, slijepu pjegu, kako je ipak konstrukcija na krhkim klimavim nogama, te da je dovoljan i slabi vjetrić iz neočekivanog smjera da se sve rastepe u paramparčad. I nije mi trebalo preokrenuti šalicu ispijene kave i pogledati talog da bih vidio da je budućnost crna. |
 Nakon promocije zbornika LJUBIM TVOJE USNE TISUĆU PUTA sjedio sam s Perom Kvesićem, zaboravljenim piscem, autorom jednog od objavljenih tekstova u toj knjizi. Njegov prilog nosi naslov "Čežnja za vlastitom ženom" i od prvog do posljednjeg retka u skladu je s naslovom. Usprkos raširenom mišljenju kako bračni partneri vremenom postanu međusobno neatraktivni, on piše o tome kako nakon godina i godina čezne za svojom ženom još više nego prije braka. - Dvije okolnosti moraš imati na umu - objašnjavao mi je nakon tri čaše vina. - Prvo, zar te nisam učio da se literaturi ne smije vjerovati?! Literaturi se smije vjerovati samo onako kako je moguće, koliko to ona zaslužuje, makar bila riječ i o ispovjednoj prozi. Ne smiješ je čitati ni kao telefonski imenik ni kao policijsko izvješće o sudaru. Literatura je istinita samo onoliko koliko sam prepoznaš kao istinito. Drugo, na primjer, u dobroj literaturi svaka je rečenica značajna. U ovom tekstu govori se o frajeru koji toliko žudi za vlastitom suprugom da bi svaka žena takvog poželjela. No sve bi bilo jednako istinito, a potpuno drugačije da sam završio dodavši samo jednu rečenicu: "I za tuđim suprugama također!" |
 Urednica zbornika Diana Pečkaj Vuković nagovorila je dvadeset pisaca da pokušaju što iskrenije progovoriti o žensko-muškim odnosima. Koliko je rezultat uspješan i instruktivan ostavljam vam da prosudite, a mene je zaintrigirao već odlomak na koji sam naišao u uredničinom predgovoru: "Iako sam raznolikost očekivala, ona u pristupu temi i izrazu me uvelike iznenadila. Od dvadeset priča baš ni jedna ne nalikuje drugoj. Za razliku od ženskih priča koje se, bez obzira na različite životne okolnosti autorica, odlikuju određenom sadržajnom sličnošću. Ako sam možda u nekom trenutku i mislila da će se pojaviti neki stereotipan obrazac muškog ponašanja ili tumačenja partnerstva, eseji koji su pristizali brzo su me razuvjerili. Jednako kao što su različita sama iskustva, dakle sadržaj, toliko je različito i njihovo proživljavanje te forma u kojoj su ga iskazali i spoznala sam da pitanjima partnerske svakodnevice muški pisci prilaze ne samo drugačije od ženskih autorica (što sam uglavnom očekivala), nego su i među njima samima velike razlike (što nisam očekivala)." Ako je to točno, a nema razloga da ne vjerujemo dobronamjernom poštenom iskazu kojega zbornik samo potvrđuje, iz toga proizlazi možda najzanimljivija poruka ove knjige. Nažalost, u samoj knjizi nije podrobnije elaborirana. Svi prihvaćamo zdravo za gotovo da su žene naspram muškaraca suptilnija, osjećajnija, složenija, zahtjevnija bića, pa to ni ovom prilikom ne dovodim u sumnju. Recimo da je tako. Muškarci su prema tome naspram žena jednostavniji i siroviji. Ni to ne dovodim u sumnji usprkos poznatim zavaravanjima generalizacija. Uzmimo da je zaista tako, usprkos iskustvu koje nas uči da je uvijek moguće naići na ponekog muškarca koji je čudo složenosti naspram nekih žena. Složimo se da je generalno ipak tako, no što prema tome govori uočavanje Diane Plečkaj Vuković? Neizbježan zaključak je da usprkos tome što je pojedinačna prosječna žena složenija od tipičnog muškarca, žene su sličnije, uniformiranije, a muškarci su međusobno različitiji, raznolikiji. Uostalom, o međusobnoj sličnost žena Nency Friday je objavila nekoliko knjiga u kojima je to sjajno obrazložila. Ta sličnost se proteže i kroz vrijeme: srednjevjekovna žena je po svemu sudeći bila daleko sličnija suvremenoj ženi nego što je srednjevjekovni muškarac sličan današnjem muškarcu. Naredni zaključak kazuje o onome što žene i muškarci mogu očekivati pri izboru životnih partnera. Ako su sve žene slične onda muškarac može očekivati zgodniju ili fizički manje atraktivnu partnericu, bolju ili lošiju seksualnu partnericu, pouzdaniju ili manje pouzdanu životnu družicu, ali sve su to razlike samo u kvantiteti, (zanemarujući marksističku maksimu da kadikad razlike u količini čine novu kvalitetu). Drugim riječima, muškarcu se nudi samo manje-više jedno te isto. Naspram toga, žena u svom izboru može "omanuti ceo fudbal" - može naići na idealnog partnera, ali i na onoga koji je u ničemu ne zadovoljava, kao da je ona s Venere, a on s Marsa. A sada idem pročitati knjigu do kraja. Evo knjige! |
 O, kokoši! O, kokošjeg li sljepila! To je - kao - primjer nepravde prema ženama! Kao da problemi radnika proističu iz toga što imaju pičke! Nije ni važno koja je to tvornica jer je takvih tvornica i poduzeća posvuda koliko hoćeš. Nekoć su radni ljudi svojom odlukom i svojim sredstvima sagradili tvornicu, a zatim upravljali njome, što preko Radničkog savjeta, što izravno na Zboru radnih ljudi. Onda je došla nova vlast koja se zaklinjala u svetost svojine i u ime nepovredivosti vlasništva otela tu društvenu svojinu, pripisala je državi, te poklonila nekom rodoljubnom nikogoviću. (Kao što je pjevao Jura Stublić "zakonom umjesto pištoljem", iako su i ti lopovski zakoni po kojima je sve bilo legalno itekako počivali na pištoljima u pričuvi, kao što svaka vlast počiva.) Prekonoćni kapitalist je prvo na sve moguće načine potrpao u svoje džepove sve što se moglo koliko se moglo, a kada se tvornica našla u neizbježnim i lakopredvidljivim sranjima uslijedili su stečajevi. novi vlasnici i nove uprave, te kašnjenja i neisplaćivanja ionako minimalnih plaća. Prvog vlasnika slijedio je niz ništkoristi i štetočina, sve jedan gori od drugoga. Svaki je dizao kredite koji su netragom nestajali, očerupao koliko se još moglo i sada, nakon svega, svi čekaju novog čudotvorca koji će ostvariti nemoguće. Pouzdanje u nemoguće može rezultirati samo neželjenim. Već će se naći netko bez obraza i premazan svim mastima tko će kupiti tvornicu za kunu, podići ogroman kredit i dobiti značajne subvencije za sanaciju, te odmagliti tragom prethodnika. A radnice? Tko je prevaren dva puta, možete biti sigurni da će biti prevaren i treći put. Koga ste preveli tri puta žednog preko vode, pouzdajte se u to da će nasjesti još u nebrojeno navrata. Sve u svemu, kako da mi je žao tih jadnih žena koje željno čekaju novog vlasnika kada su si same krive? Kako to da je nitko ne prisjeti da su svojevremeno - uz sve moguće probleme - ipak sve štimalo i funkcioniralo? Cijelo je društvo upalo u fetišizaciju i idolpoklonstvo privatnom vlasništvu, kao da je ono rješenje svih zala, ne vidjevši da je prouzročilo više problema i štete nego što ih je riješilo. (I privatno vlasnik će se drugačije ponašati ako je neku imovinu sam stvorio ili zaradio nego ako ju je dobio budzašto, na lijepe oči.) Kako to da svu svi zaboravili društveno vlasništvo, da je oteto ono što je bilo njihovo? Zašto se nitko od tih radnica ne sjeti i zatraži - vratite nam tvornicu koje ste nam uzeli?! Kao što smo je znale svojevremeno voditi, najbolje ćemo je ponovo voditi same. Dok se toga ne sjete neka ih i dalje vuku za nos i jebu uzduž i poprijeko, možda im jednog lijepog dana dođe iz dupeta do glave, možda jednog lijepog Osmog marta kada se prisjete što je Osmi mart zapravo značio i što bi iznova trebao značiti. |
 Pozvan sam u Sabor gdje su mi to podrobnije objasnili. Morao sam se smijati kako se sve slučajno slučilo da sam ja zaista bio idealna osoba, a shema poduhvata bila je elegantno jednostavna da me zadivilo kako je to netko smislio. Naslutio sam i tko bi to mogao biti, pa kako sam čovjeka izuzetno cijenio, obradovalo me što me se sjetio. Rekoh - dobro. Što da ne? Zatim sam otišao na konzultacije u Beograd. Zadatak je izgledao naizgled jednostavno: prisustvovati petnaestak dana nekom diplomatskom skupu, biti svugdje nazočan, ali se nigdje ni o čemu ne izjašnjavati i nikako se ne dozvoliti isprovocirati. Misija za cool-igrača: biti svugdje, da se ne može reći da me nije bilo, i strogo paziti da se ne napravi apsolutno ništa. A vjerojatno će me pokušavati navući na sve i svašta… Avion me je spustio u Moskvu gdje me je dočekalo službeno vozilo jugoslavenske ambasade i odvezlo pravo ambasadoru. Čovjek mi se svidio na prvi pogled. Očitao sam odmah da zna sve o svom poslu i da se u njega može imati povjerenja. On je samo razvukao usta od uha do uha kad me je spazio. Čim smo sjeli pružio mi je ceduljicu na kojoj je pisalo "SLUŠAJU NAS!", a zatim razvezao nešto kurtoazno dok ju je spaljivao u pepeljari. Proveli smo oko pola sata, ono što bi se reklo "u prijateljskoj atmosferi međusobnog razumijevanja", izmjenjujući površne trivijalnosti, dok smo istovremeno razmjenjivali ceduljice. Napisao je: PRATIT ĆE TE SVUGDJE I SNIMATI I KAD SPAVAŠ. ZABILJEŽIT ĆE SVAKI POKRET I SVAKU RIJEČ. Pitao sam: ŠTO ŽELE DOZNATI? Rekao je: - Domaćine će zanimati tko si ti i zašto upravo tebe šaljemo. Sve o tebi će lako saznati… - To je podrazumijevalo da se upravo u tome trenu već nekoliko dana ruski agenti raspituju o meni po Zagrebu i prosljeđuju sve što sakupe. - Uostalom, službeno smo te najavili i priložili tvoju službenu biografiju. - Bio je sposoban govoriti jedno, a istovremeno pisati drugo: SHVATIT ĆE PORUKU. SLOBODNO ODGOVORI SVE ŠTO TE PITAJU. Kako sam u životu ipak odgledao previše špijunskih filmova, morao sam pitati: IMA LI IŠTA ŠTO NE SMIJEM ODATI? NE. IONAKO ZNAJU SVE O NAMA I BOLJE OD NAS. Kad sve znaju bolje od nas, kog će me vraga onda ispitivati? Pitao sam: ŠTO IH ZANIMA? NJegov odgovor je bio vrlo kratak, velikim slovima: TI Samo sam upitno podigao obrvu izvještavajući ga o aktualnim kulturnim zbivanjima u Zagrebu. On je nadodao: TVOJ PSIHOLOŠKI PORTRET Podigao sam obje obrve naznačujući čuđenje. On je odmah počeo pisati dužu poruku: SVE O TEBI MOGU LAKO SAZNATI NA DRUGE NAČINE. SAD IMAJU PRILIKU DA TE IZRAVNO OPSERVIRAJU I ISKUŠAJU, ŠTO NE MOGU DRUGAČIJE. Ponovio sam pitanje kojim je za mene sve započelo, iako ovaj put u drugom kontekstu: ZAŠTO JA? Iznova duža poruka: ZAČUDILO IH JE ZAŠTO SMO POSLALI TAKO MLADOG I NEISKUSNOG PREGOVARAČA. ZBUNJENI SU I TIME ŠTO SI NEOČEKIVANO POTPUNO NEPOZNAT. JOŠ VIŠE ĆE SE ZBUNITI ŠTO SI TAKAV DA NEĆE ZNATI ŠTO BI S TOBOM. S DRUGE STRANE, RAČUNAJU DA JE VELIKA VJEROJATNOST DA ĆEŠ KAD-TAD BITI NA NEKOJ ZNAČAJNOJ FUNKCIJI ČIM TI JE POVJEREN OVAKAV ZADATAK. AKO SE TO DOGODI, ŽELE ZNATI SVE O TEBI. PRVENSTVENO PSIHOLOŠKI PORTRET DA BI MOGLI PREDVIĐATI KAKO ĆEŠ U KOJOJ SITUACIJI REAGOVATI I KAKO BI SE NA TEBE MOGLO UTJECATI. Dok smo spaljivali ceduljice u dekorativnom kaminu, nisam odolio da ne napišem još jednu: ŠTO AKO SENZORI ZA DIM UKLJUČE PROTUPOŽARNU ZAŠTITU? Nasmijao se: MOM PRETHODNIKU SE DOGODILO! PRIVREMENO SMO IH ONESPOSOBILI. I danas se oraspoložim kada se toga sjetim. Psihološki portret! Da mi je znati koju su sliku o meni stekli sovjetski psihološki analitičari i kakav karakterni opis još uvijek mora da postoji u nekim njihovim arhivima, uvjeren sam da bih se danima smijao. |
 Jošte davno moja je mama svako poslijepodne išla sama na Trg Republike ispod sata gdje ju je čekao moj tata. Tad su navrle komplikacije razne: lijepe riječi, bijes i kazne, al su se mama i tata voljeli i tu ljubav nisu preboljeli i moj je tata opsjedao vrata sve dok nije popustila baka da dođe do braka. Srećom su se brzo dokopali stana i obilje se prilijevalo sa svih strana, a jednog dana roda iz daljina donese im sina. I ja sam rasto u visine, moje su misli išle u daljine, molio sam tatu da dobijem brata, pa mi je brata nabavio tata. A ja nešto mislim: da je moj tata malko manje opsjedao vrata i da nije popustila baka, i da nije došlo do braka - što bih ja? Ili da je tata neku drugu mamu sreo u parku sasvim samu, i ta se ta za njega udala, i da je vječno kćerku željela, i da je Bog tu želju pogodio - da li bih se ja kao žensko rodio? Ili da je mama srela nekog drugog tatu kad se išla sklizati na Šalatu i da su oni dobili sina, neku budalu prepunu vrlina… Ja ne znam odgovor pa sam u tugi - da li bih jao bio netko drugi? To je slučajnost da su se sreli i da su jedno drugo htjeli, moja mama i moj tata, i da su dobili baš mene i brata. S tom slučajnošću kako da se vladam? Da li da je grdim ili pravdam? Bi li bilo bolje da se nisam rodio i da je tata drugu mamu oženio ili da je dvjesto žena promijenio? Bi li mu bilo tužno bez mene, i bez moje buduće žene, i bez mojeg budućeg sina kojeg je davno planirala roda daleko preko plavih voda? Ooooooooooooooooooooj! |
 Na primjer, više od četvrt stoljeća družio sam se s jednim dobrim prijateljem. Čovjek drag i srdačan, ali nikakav Apolon. Bio je onako okruglast, dežmekast, oniži, neupadljiv, nimalo macho-tip. Sve to vrijeme bio sam uvjeren da seks se igra nikakvu ulogu u njegovu životu, da ga nimalo ne zanima. U četvrt stoljeća što smo se družili, koliko to god čudno zvučalo, o toj temi nismo ni riječ izmijenili. Istina, bio je oženjen, ali mu je i žena bila ista takva, pa sam mislio da su se dobro našli upravo zato jer su u svemu isti. Nisu imali djece, a po cijele dane su se bavili hranom i pripremama jela. Kupovali su meso i pravili svoje kobasice, sušili ih na tavanu, kupovali grožđe i radili svoje vino, donosili s plaća voće i povrće i zabavljali se spremajući zimnicu koju su pohranjivali u podrumu, iskušavali nove recepte i pripremali večere za prijatelje. Strast i posvećenost s kojom su to radili nije se mogla usporediti s odnosom koji su iskazivali prema bilo čemu drugome. Dapače, u mnogo navrata smo sjedili zajedno ljeti u gradu i ispijali pivo dok su oko nas kuljale djevojke i žene u ljetnim haljinama, a on - mrtav hladan. Ja sam povremeno ostajao bez riječi, zastajao u govoru, zaboravljao o čemu pričamo, ostajao ukipljen i slično, a on - ništa. Spokojstvo nad kriglom piva ne bi mu pomutila ni Miss svijeta da se prošetala u badekostimu oko stola, da mu je gurnula muf pod nos ne bi ga uzbudila. Jednom sam otišao na put dvije sedmice i po povratku prvo sjeo s jednim zajedničkim prijateljem, te zapitah što je novoga. Dane umro. Što govoriš? - osupnem se. Umro i već pokopan. Nisam mogao vjerovati. Pa prije tri tjedna smo zajedno pili upravo ovdje, na ovom istom mjestu! Da, naglo. Ma jesi li siguran? Kako ne bih bio siguran, bio sam mu na sprovodu. Kada sam se malo sabrao, zapitam - kako je bilo na sprovodu? Dobro, koliko može biti. Ogroman sprovod, uglavnom same žene. Opća kuknjava i naricanje. Bio je jedan od većih jebača u gradu… - Što govoriš? - prekinem ga. - Govorimo li o istoj osobi? Da to nije netko drugi umro i pokopan? Dane je bio potpuno nezainteresiran za žene… Kako nezainteresiran? Na sprovodu mu je bilo četiri stotine žena koje su plakale! Što plakale?! Ridale i naricale! Bacale se na lijes, u grozdovima su ih morali odvlačiti od odra. Udovica je bila samo prva među jednakima… - To ne može biti! - ponadao sam se. - Ne govorimo o istom čovjeku. Pa ja ga barem dobro znam! Ma Dane, upravo Dane, tucao je kao nerast, dičio se prijapizmom! Iako nevjerniku, došlo mi je da se prekrižim. Moj Dane! Umro i upravo iskrsava preda mnom kao sasvim drugi čovjek! Dok sam ja godinama uzaludno cvilio i beznadno patio za nekim glamuroznim razglašenim fufama, sušio se od nejebice, Dane je prčio uzduž i poprijeko sve što je stigao. Specijalnost su mu bile one starije, ocvale, iznad četrdeset i pet, pretjerano debele, neugledne, prorijeđenih kosa i krezube, one ofucane, izrabljene, pogrbljene, šepave, po mogućnosti daktilografkinje, prodavačice na kioscima, konobarice, čistačice, klozetfrajle, one što metu cestu, općenito govoreći one koje nitko drugi neće. Svaka je takva za njega bila kraljica. Ne zna se broja koliko ih je izredao. U novinama su danima izlazile žalobne osmrtnice za njim, stranice i stranice. Kada je on zalazio u neka poduzeća, rad se prekidao za vrijeme dok je bio ondje, a on je samo obilazio kancelarije prepune takvih, porte, skladišta, podrume i ostave s priborom za čišćenje. Tek tada mi sijevne. Moje uvjerenje da je Dane nezainteresiran za žene proizlazilo je iz toga što nije obraćao pažnju na one koje su mene obarale s nogu, a istovremeno mora da je prolazilo mnoštvo onih za kojima je on slinio, ali koje ja uopće nisam zamjećivao, smatrajući nemogućim da ih itko udostoji i pogledom. Mogli smo se tako družiti i dvije stotine godina a da ništa ne uočim, kao što žaba na vrhu gomile mrtvih muha može skapati od gladi jer vidi samo ono što se miče. Prvi put kada ću prisustvovati nekoj spiritističkoj seansi tražiti ću da mi Danu pozovu. Rado bih ga pitao mnoštvo toga što sam propustio u dvadeset i pet godina našeg druženja. |
|
ŠARM STAROG MAČKA Prije nekoliko godina imao sam sreću pogledati na filmskom platnu češki film "Godina đavola" i ostao osupnut zbog nekoliko razloga. Prvo, nisam znao s čim bih ga od već viđenoga mogao usporediti, drugo - jako mi se svidio, treće, ali ne posljednje - muzika mi se izuzetno dopala. Ni u jednom filmu prije toga nisam vidio takozvano cameo-pojavljivanje, likove koji u filmu glume sebe u stvarnom životu, izvedeno na taj način. Nakon toga nisam se mogao smiriti i uspio sam nekako nabaviti muziku iz filma na CD-u, a nakon toga još nekoliko CD-ova s pjesmama Jaromira Nohavice. Nakon nekoliko godina, Virtuela, koja inače živi u Pragu, poslala mi je i film na DVD-u, uz popratnu molbu da jedan primjerak proslijedim do Catme. Vidim da se film i Catmu dojmio jer je objavila opširan post o njemu. To me je podsjetilo da potražim što o Nohavici imaju na Youtubeu i - gle! - ima toga! Za mene postoji mala grupa glazbenika-pjesnika koje izuzetno cijenim. Recimo Arsen Dedić, Leonard Cohen, Đorđe Balašević, Bulat Okudžava i Zoran Predin. Nakon "Godine đavola" toj grupi se priključio i Jarek Nohavica. (Tek da znate, da ne mislite da sam nešto propustio iz vida, Bob Dylan i još nekolicina nalaze se u mojoj visokoj drugoj lizi.) |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
