Marketing
nezaboravna tucanja
Ustanem i odem otvoriti, kad na stubištu, ispred vrata, stoji Koksi s nekom nepoznatom ženskom. Kucao je umjesto da zvoni da ne probudi ukućane jer je ponoć već bila prošla i znao je da svi osim mene već spavaju. Nepoznata je bila gotovo još djevojka, vrlo lijepa mlada žena, sva u crnom. Duga crna ravna kosa imala je razdjeljak točno po sredini glave, na trepavicama i kapcima obilno naneseno crnilo, na usnicama taman ruž, stajala je visoka i vitka, smrtno ozbiljna kao preparirani gavran. Darkerica.
- Nemamo više gdje ići, sve je zatvoreno… - reče Koksi. - A i kiša bi mogla svaki čas…
Što ću s njima pred vratima? Tim više što je ona, kako rekoh, bila vrlo zgodna. "Ajde, uđite", pozovem ih i uvedem u svoju sobu, zatvarajući usput sva vrata koja su je dijelila od ostatka stana. Unutra sam imao veliki krevet, dva sa dva, koji je zauzimao otprilike trećinu prostora, te njih dvoje sjedoše na rub kreveta, a ja na stolicu uz pisaći stol. Na malom stoliću između nas nalazila se flaša vina. Ponudim da je otvorim. Naravno da su prihvatili.
Tek što sam izvukao čep i nalio u čaše, kad izvana - TRAS! BUM! KRES! BUUUUUM! - počeše treskati gromovi i - PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ…. - bez ikakva prijelaza obrušila se teška gusta kiša kao da nikada više neće prestati. BONG! KRAK! - rokali su gromovi negdje u blizini, a kiša je zaglušila sve ostale gradske zvukove.
- E, pa živjeli! - rekoh i podignem čašu. Darkerica se premišljala da li da se raduje što je na suhom ili da bjesni jer je zatočena do daljnjega. Koksi je uočio što joj se kovitla po glavi, pa je naglo krenuo sa svojim najdjelotvornijim štosovima i učas uspio da u njoj prevagne dobro raspoloženje. Prepoznao sam da se dohvatio onoga sto ispucava kada je već sve drugo istrošio, pa mi je bilo jasno da trebam preuzeti riječ. Nije mi se dalo pimplati, nisam bio raspoložen za sitni vez, pa krenuh s jednom od svojih dugih priča. Već na početku primijetim da se odmah zakačila više nego što sam mogao očekivati. Razjapila je oči i usta i nije se usudila ni pomaknuti ni prekinuti me ikojim potpitanjem. Priča je trajala otprilike pola sata, a kada sam završio zažareno se požalila što je već gotovo.
- Ne brini - rekoh. - Imam ja još jednu sličnu, samo što je još dulja… - Nisam rekao da imam još mnogo takvih.
Hoće, hoće! Nije važno koliko traje! Tri četvrt sata? Još bolje! Tim više što vani ionako lijeva vodopad s neba kao da kani poplaviti svijet… S moje strane, dok sam pričao podrobno sam odmjerio da ona ima sise, ima noge, ima struk, ima sve, a sluša me kao da joj propovijedam s oltara, pa mi nije teško palo nastaviti. Koksi se bolje namjestio, opružio po krevetu, i nabacio mi šlagvort za početak…
Druga je priča zaista trajala otprilike tri četvrt sata, a moja slušateljica se zanosila i tiho stenjala i grizla usnice kao da joj se otkrivaju nove dimenzije stvarnosti. Otprilike od pola priče počela se tako meškoljiti da sam se začudio što joj je, ali nisam htio pitati. Tek što sam završio, ona ustane i objavi:
- U posljednji čas! Umalo sam se upišala! Hitno moram na we-ce! Gdje je?
Odvedem je kroz labirinte hodnika do zahoda i vratim se Koksiju.
- Pokušavao sam sve moguće - reče on na brzinu. - Ništa mi nije uspijevalo. Pa sam je doveo ovamo, kad već meni ne ide, pokušaj ti…
Naš međusobni trenutni rezultat u nabacivanju komada bio je 16:2, ali je njemu usprkos nesrazmjeru bio dragocjen jer bi bez ta dva uspjeha njegov generalni saldo bio nula.
Ona se vrati i već s praga zatraži:
- A dalje?
Dok je nije bilo otvorio sam drugu flašu vina i napunio čaše. Treća je priča, nastavak, trajala još duže. Ugasio sam svjetlo u sobi da bude dramatičnije. Naspram mutnog odsjaja ulične rasvjete vidio sam je samo kao siluetu, a bljeskovi munje povremeno su preplavljivali sobu i otkrivali njezin opčinjeni izraz lica. U pola priče - Koksi zaspe. Prekinem:
- Spava!
- Pusti ga! - obrecne se ona pokazujući da je nije nimalo briga što je eliminiran. Nastavim. Ja sam pričao, pričao neprekidno, a ona pijuckala. Vjerojatno u životu nije kontinuirano saslušala toliku nezaustavljivu bujicu riječi, obilnu poput biblijskog proloma u tonskoj pozadini. Do tada sam u pričanju bio samo pripovjedač i povremeno svjedok, a onda uvedoh i sebe kao sudionika zapleta i razriješim nemoguću situaciju na neočekivan način.
- O! - bilo je jedino što je uspjela komentirati. Nije ni primijetila da sam završio jer je zbrajala u sebi i sortirala što je čula kao kasa na blagajni dućana, te sam pripalio cigaretu i pustio je da joj se slegne.
Ona se trgne i zavapi:
- I što je dalje bilo?
E, dalje! Pričam već satima, imam li snage da se zahvatim se u koštac s novim izazovom? - Daj, daj… - dahtala je hrabreći me i požurujući da se odvažim. Neka! Kud puklo da puklo!Krenem…
Bio sam već toliko iznuren da sam pojedine dijelove priče izvlačio iz leđne moždine, ne razmišljajući što govorim, poput govornog automata. I na nju su doba noći i vino već toliko djelovali da je dospjela u onaj stadij otupjelosti kada se više ne osjeća protjecanje vremena. Umor je oslabio osjećanje stvarnosti, a priče je toliko zaokupile da je zaronila u njih previđajući da se preselila na drugu stranu granice mašte. Sve je postalo moguće, uklonile su se sve prepreke, složene pojave postale su jednostavno prozirne, a sve lako izvodljivo.
Kad sam završio, zašutim. Grlo mi se osušilo. Prihvatim čašu i ispijem je na dušak da ga ovlažim. Slušateljicu u mraku nisam mogao vidjeti, ali sam znao da ju je četvrta priča zgazila. Nije mogla izustiti ni glaska. Razmišljao sam da li da započnem s petom i upitao:
- A što sad?
Nije ništa rekla. Oboje smo šutjeli, šutnja je počela govoriti, a onda se ja prebacim do nje, jednostavno je gurnem na leđa i nabacim se na nju. Ona me je spremno dočekala i počnemo bezobzirno trgati odjeću sa sebe. U narednom trenutku sam je već jebao, Koksi je spavao sa strane, gromovi su parali nebo iznad kuće, BUM! GROAM! TRES!, munje sijevale, kiša je mahnitala s vanjske strane prozora, njene noge su mlatarale iznad mojih leđa, a pete me mamuzale po stražnjici. Divljali smo na našoj strani kreveta kao da nam o tome život ovisi, pazeći da ne probudimo obeznanjenog ljepotana, i tako dok se nije razdanilo.
Kiša je ipak prestala, tramvaji su počeli rondati, i više zaista nismo mogli.
- Da ga probudimo?
- Aha.
Ona se obukla, probudismo Koksija i njih dvoje odoše. Objesila se o njega da može sići niz stepenice na klecavim koljenima i stići do tramvaja na klimavim nogama. Svalim se na krevet, zaspem i prespavam cijeli dan.
Navečer se izvučem iz kuće i još sav slomljen odvučem do birtije u kojoj sam se nalazio s dečkima. Koksi je već bio ondje.
- Ala ti spavaš! - rekoh mu. - Ni gromovi te ne mogu probuditi! Ni da topovi pucaju…
- Kurac spavam! - prekine me on. - Nisam spavao ni trenutka!
- Kako nisi?! Hrkao si!
- Morao sam i hrkati! To da ti imaš priliku! Kako bih spavao? Drmusali ste krevet kao da sam u čamcu na pučini po oluji! Skvičala je kao prasica koju kolju! Nisam se smio ni pomaknuti, sav sam se odrvenio. Stisnuli ste me uza zid, nadisao sam se kreča kao nikada u životu! Vas dvoje ste životinje! A znaš što je bilo najgore? - razgoropadio se. - One tvoje priče! Znaš li koliko sam ih puta već čuo? Znam ih napamet! I noćas - opet! To sam jedva izdržao! Zar ti ne znaš nego epski? Kad počneš, ne znaš završiti. Jesi li čuo za ono - kraće forme? Vicevi o Muji i Hasi! Brzo poantiranje, isti učinak… Zapiši te tvoje sage, objavi ih, podijeli obožavateljicama, pa umjesto da ih pričaš satima, samo pitaš "Jesi čitala?"
Eto, nisam od onih koji se hvališu kako maestralno fukaju. Imam svjedoke.
Sljedeći put prije nego sam razvalio Gavranicu ispričao sam joj što se dogodilo, izmijenivši većinu pojedinosti, promijenivši likove i dodavši ponešto, tako da je izgledalo kao druga priča, ali kako je iz vlastitog iskustva znala da je ono najnevjerovatnije sasvim moguće, bez muke je povjerovala, i ta joj se priča najviše svidjela.
Post je objavljen 14.03.2008. u 11:52 sati.