Marketing
kada sam prvi puta pomislio da će se Jugoslavija raspasti, a socijalizam propasti
Nakon sastanka, dok smo se razilazili, pristupi mi jedan drug na vrlo visokom položaju kojeg sam izuzetno cijenio i reče… Da odmah kažem, NIJE to bio Stipe Šuvar kojega sam već nekoliko puta spominjao u postovima ovog bloga.
- Vrlo si zanimljivo govorio! Imam osjećaj da bi mogao još mnogo toga reći.
- Naravno - rekoh. - Ali nisam htio odviše popovati niti da samo ja uzurpiram ostatak sastanka.
- Vrlo me zanima kako ti sagledavaš problematiku i rado bih da se nađemo u četiri oka, pa neka traje koliko je potrebno.
- Nema problema - rekoh. - Vrlo rado. Bit će mi čast.
I tako se mi stanemo dogovarati gdje i kako bi se našli. Najbolje u subotu ili nedjelju, a najpogodnije mjesto je kod mene doma gdje su sve moje knjige, kompleti časopisa i novina, prospekti, zabilješke i sve drugo što bi nam moglo zatrebati. Dogovoreno.
Ja i zaboravio na dogovor, kad on zove prve naredne subote imam li vremena, on bi rado došao. Samo izvolite, rekoh, i rekoh mu adresu. Rado bih donio nešto za poklon, kaže on. Zašto? Prvi puta dolazim u kuću, pa je red. Ma nije potrebno, ne obazirimo se na formalnosti. No on navro - što mi treba? Mikser? Ma kakvi! Hvala, ne bih ništa. Volim li šunku? Ništa protiv šunke, ali zaista je ne bih htio. Naposljetku, da prekinem to natezanje koje je već postajalo neugodno, našalim se:
- Pa dobro, donesite sa sobom kavu.
- Kavu? - začudi se on. - Kakvu kavu?
- Crnu kavu - rekoh. - Ovisnik sam o njoj.
- Samo to? - pitao je u nevjerici.
- Da - rekoh odlučno.
U zakazano vrijeme - nema njega. Prođe petnaest minuta, prođe pola sata, nema ga. Nakon sat vremena sam ga već otpisao. Nakon sat i pol zvoni netko pred ulaznim vratima.
Otvorim. On. U rukama drži buket cvijeća, bombonjeru i flašu nekog skupog pića. Uruči cvijeće supruzi, okrene se meni i zapanjeno hukne:
- Nema kave!
Ja se sledenim i upiljim u njega, što to govori, a on nastavi zgranuto:
- Uđem u prvi dućan - nema. Uđem u drugi dućan - nema ni ondje. Uđem u treći - ni oni nemaju! U svakom dućanu u kojem sam pitao - nigdje nema crne kave! U cijelom gradu nema crne kave u dućanima!
Bojim se da sam problijedio i pozelenio, a nadam se da nisam. Već mjesecima je u cijeloj zemlji, od Triglava do Đevđelije, bila opća nestašica kave. Sve novine su svakodnevno pisale o tome, kad bi se u nekom dućanu slučajno pojavila ograničena pošiljka bila je učas rasprodana, pojedinom kupcu nisu prodavali više od jedne vrećice kave od 20 dekagrama, u trenu se ispred ulaza stvarao rep od tristo metara, crno tržište crnom kavom je cvalo, putovalo se u Trst po kavu, a on - osoba na najvišem položaju, jedan od onih koji su upravljali društvom - o tome nije imao pojma!
Odmah mi je bilo jasno i kako je to bilo moguće. Vrijeme kada "OZNA sve dozna" odavno je prošlo. On je provodio cijele dane u kancelariji, a ondje su se službe snabdjevanja pobrinule da ništa ne uzmanjka, lako moguće koristeći kavu zaplijenjenu od švercera. Snabdjevanje tržišta nije spadalo u njegov djelokrug rada da bi bio u to službeno upućen. Ljudi s kojima je službeno razgovarao imali su prečih problema nego da pričaju o nestašici kave. Novine nije čitao nego izreske koje mu je priređivala služba informiranja, a oni su članke o nestašici kave kao trivijalno općepoznate izostavljali. Ni kod kuće nije primijetio ništa sumnjivo jer se domaćica pobrinula nabaviti kavu od Cigana na Trešnjevačkoj tržnici.
U tom trenu mi se ukazalo kako cijeli sistem, naizgled čvrst i žilav, ima Ahilovu petu, slijepu pjegu, kako je ipak konstrukcija na krhkim klimavim nogama, te da je dovoljan i slabi vjetrić iz neočekivanog smjera da se sve rastepe u paramparčad. I nije mi trebalo preokrenuti šalicu ispijene kave i pogledati talog da bih vidio da je budućnost crna.
Post je objavljen 11.03.2008. u 12:13 sati.