Marketing
izumitelj tople vode
Još u Sarajevu djed je dobio reklamni dar od švicarske tvornice čokolade "Suchard", zidni sat koji mora da je u ono vrijeme bio dragocjen, a djed ga je vrlo cijenio. Na samom satu je pisalo CACAO SUCHARD, a na donjem staklu kutije sata bio je nacrtan prizor iz Švicarske: pašnjaci na kojima su pasle kravice i Alpe u pozadini. Vremenom se sličica oštetila, pa ju je baka napokon sasvim sastrugala, a kutiju prebojala bijelom bojom. Jednom je sat bio na čišćenju kod urara, a mimo toga je zahtijevao jedino da ga se svaka tri-četiri dana navije. Za uzvrat je već osamdesetak godina pokazivao točno vrijeme.
U novoj kući pronašao sam odgovarajuće mjesto za njega. Izbušio sam rupu u zidu, uglavio kuku i objesio ga. No u novoj kući je sat odbijao ići!
Pomislio sam da nije navijen. Utaknuo sam ključić, pokušao zaokrenuti, škljocnulo je tri-četiri puta, a zatim se ključić više nije dao pomaknuti ni lijevo ni desno. Namjestio sam kazaljke na točno vrijeme, zanjihao klatno da sat krene, ali on je vrlo brzo stao. Pokrenuo sam ga iznova, ali svaki put nije tiktakao ni minutu i zaustavljao se.
Što mu bi? Još do nedavno je besprijekorno radio. Pomislio sam da sam ga možda prenavio, (prisjetio sam se da se na tu mogućnost upozoravalo,) pa se pokretačka opruga zaglavila. Da ga odnesem nekom uraru koji još zna sa starim satovima? Gdje pronaći takvoga? Nisam imao vremena.
Napokon, kako je sat svaki put kada sam ga pokrenuo išao otprilike malo manje od minute, ponadao sam se da bih to mogao iskoristiti da ga dovedem u red. Vrata kutije ostavio sam otvorena i svaki put kada sam prošao pore, zanjihao sam klatno. Zamislio sam, minutu po minutu, opruga će se odvijati i doći u položaj i stanje iz kojeg će moći sama dalje nastaviti.
Trebalo mi je šest dana da kazaljke pređu put od dvanaest sati. U tih šest dana mora da sam pokrenuo sat najmanje u 60 X 12=720 navrata.
Sat je i dalje odbijao pokazivati vrijeme!
Sjeo sam pred njega i razmišljao: da li da potražim urara ili pozovem egzorcista? Iz toga da stari sat odbija pokazivati vrijeme u novoj kući izbijale su značajna simbolika i neugodna nagovještenja.
Razmišljajući tako odjednom mi se ukazalo moguće izvorište problema. Izgledalo je kako sat visi savršeno ravno, no je li zaista tako? Otišao sam po zidarsku vodenu vagu i prislonio je uz njega. Visio je neznatno, oku neprimjetno, na krivo. Ispravio sam ga da savršeno visi, pokrenuo i … sat se više nije zaustavljao.
Eto ti ga na! Nikada u životu nisam čuo da zidni sat mora visjeti na dlaku savršeno da bi radio. To je znanje pokopano s prethodnim generacijama obitelji koji su vjerojatno mislili da je to toliko samorazumljivo da me ne treba na to upozoravati. Sat je desetljećima visio kako su ga oni postavili. Kad sam ga preselio nisam taj zahtjev imao na umu. I sat je odbijao prilagoditi se, što je od nečega poput sata s klatnom sasvim razumljivo, očekivano, ako postoje razumijevanje i očekivanje koji nisu postojali. Sreća što sam se dosjetio rješenju problema prije nego sam ga bacio i zamijenio komadom plastike s baterijom.
Koliko je takvih znanja koja su nepovratno nestala? Zatrebaju li, trebamo ih ponovo otkrivati, a ne zna se hoćemo li to uvijek uspjeti, kao da iznova otkrivamo toplu vodu s neizvjesnim ishodom.
Post je objavljen 21.03.2008. u 10:28 sati.