na krilima sna

subota, 15.03.2008.

LETIM

Postoje tako neke priče koje mi izrazito idu na živce. Dobro počnu, još bolje se razvijaju, neslućeno se zapletu, a kada dođe vrijeme da se sve posloži i razjasni završavaju s "…a onda sam se probudio. Sve je to bio samo san." Čiča-miča, gotova je priča.

Da slučajno ne biste pomislili da je ovo još jedna od takvih, reći ću odmah na početku: u ovom će se tekstu opisivati san, san, san, i nažalost ništa drugo nego san. I to erotski san.

Naravno, i mene ponekad blagoslovi poneki erotski san. Između svih njih ističe se jedan kojeg pamtim i nakon više od deset godina.

Na početku sna nalazim se u kafiću "Velvet" u Dežmanovom prolazu. Sve je vrlo realno, s mnoštvom pojedinosti kao da sam zaista ondje. Sunčan je ljetni dan, vani sve toliko blješti da su sve boje izblijedile, no unutra je ugodan polumrak. Sjedim na svom uobičajenom mjestu, jedini na onoj dugačkoj klupi uz najdalji zid. U najvećoj prostoriji zauzet je samo jedan stol u suprotnom uglu, sva ostala mjesta su prazna. Za šankom u manjoj prostoriji svega su dva mladića i konobar. Podne je, vrućina, ni ulicom nitko ne prolazi, no unutra je ugodna hladovina. Stakleni zid-izlog potpuno je podignut i ulazi svježiji zrak koji se neprekidno spušta sa Sljemena. Čitam novine. Sve je onako kako je zaista bilo u nebrojeno prilika.

Na ulazu u lokal pojavljuje se nepoznata djevojka u laganoj haljini. I u snu znam da je nikada ranije nisam vidio, a i u stvarnom životu je tako. Spazi me i priđe mom stolu, te sjedne s druge strane, prekoputa mene. Nešto pričamo, pričamo, pa zašutimo. Šutimo i gledamo se. Na to oboje ispružimo ruke preko stola i ona počne otkopčavati dugmad na mojoj košulji, a ja otkopčavam gumbiće njezine haljine. Oslobađamo se odjeće i puštamo da padne na pod. Sjedimo potpuno goli u kafiću ne obazirući se na ikoga i išta oko nas. No između nas je stol…

Iznenada se počinjemo lagano uzdizati. Ne da se osovljujemo na noge, nego se odljepljujemo od sjedišta i u sjedećim položajima sve smo više i više iznad tla, sve dok nismo više od površine stola. Onda kao privlaćeni nekakvim magnetizmom krenemo jedno prema drugome. Prekrižimo noge u lotus-pozu, priljubimo se prsima, obgrlimo se i počnemo ljubiti. I ništa više na svijetu nije važno.

Lebdimo nasred prostorije poput balona i ljubimo se ne obraćajući pažnju da smo tako lagani da nas propuh gura prema otvorenom izlogu. Isplovimo iz "Velveta" i zaustavimo se na oko metar i pol visine iznad sredine ceste pod nesminjenim reflektorom Sunca. Tu ja zahvatim šakama njezine guzove, ona raširi noge i ja uklizim između njih, nadignem je i spustim pravo na iskolačeno spolovilo. Ona se nabije na njega do kraja, a zatim omota noge oko mene i zakvači se jednom za drugu iza mojih leđa. Spojeni smo, ali se ne pomičemo, ni ne prekidamo poljubac, a užitak koji nas prožima prerasta sve ikada doživljeno..

Tijela su nam uspravna, oči u istoj visini. Događa se bez naše volje, bez ikakvog napora, ali nam je po volji - počinjemo se zaokretati tako da ona ponire leđima unazad, a ja se nadnosim nad nju. Zaustavimo se kada smo oboje paralelni s tlom, s tim da sam ja opružio i noge, te sam sasvim izdužen osim što je držim u zagrljaju. Ona visi sa mene obgrlivši me rukama i nogama i nabodena na moj mesnati trn, kao što južnoamerički veliki ljenivci vise sa grana. Glavama smo okrenuti u pravcu kina i šume iza njega. Teka tada ja počnem lagano uzdizati bokove, pazeći da mi ona ne ispadne s mesnate batine, i polako se zabijati nazad u nju. No premda su ti pokreti bili polagani i nježni, svaki nas je ipak pomaknuo malo dalje od "Velveta" prema šumi.

Sve to do tada nije bilo ništa posebno. I ranije je bilo snova u kojima su nepoznate žene dospijevale poda me, i ranije je bilo snova u kojima sam letio. Da su se ta dva motiva ispreplela, ništa čudno. Ono po čemu je taj san poseban jest da kada smo u njemu stigli otprilike do raskršća sa Streljačkom ulicom, počela su mi rasti krila. Izbijala su na lopaticama, velika moćna krila od čvrste kože, bez perja, kao u šišmiša. Svako krilo je imalo otprilike dva metra, mogao sam se u njih sasvim omotati. Nisam ih ni trebao raširiti do kraja da bi me držala, a već su dosizala od jednog do drugog kraja kolnika.

Na raskršću sa Streljačkom prestali smo levitirati jer su krila preuzela sav teret. Kada su se krila spuštala, stražnjica mi se uzdizala, a kada su krila krenula na gore, kukovima sam se zabijao prema dolje. Od pravocrtnog glatkog klizanja prešli smo u valoviti let. Zašli smo u sjenoviti tunel ispod visokih gustih krošnji. Svako spuštanje krila nas je uzdizalo za pola metra, a svako podizanje krila isto toliko spuštalo. Sve brže i brže kretali smo se između platana prema Dubravkinom putu, sve brže i silovitije sam se u nju zabijao. Nisam se nimalo začudio, iako je i u snu bilo kao da mi se to događa po prvi puta, jer sam u snu zapravo oduvijek znao da imam krila, samo što ih je trebalo napokon aktivirati. Da li sam anđeo ili zmaj nije me nimalo zanimalo jer sam napokon bio zadovoljan što sam postao ono što jesam.

Uživao sam kako sigurno i glatko letim, tim više što sam nosio slatki teret u koji sam se sa svakim pokretom krila neprekidno zabijao. I sada slijedi glavni dio sna - iz svog položaja vidio sam djevojčino lice i gola ramena, prizor koji sam s drugim likovima vidio bezbroj puta u stvarnom životu, s tim da su u svim ranijim navratima ta ramena i glave bili položeni na neku posteljinu ili se nadnosili nada me, a ovaj puta je ispod njezine glave bilo više od metar praznog prostora do asfalta. Vidio sam savršeno precizno svaki komadić puta, uočavao kamenčiće šljunka na cesti i pukotine na asfaltu, uočavao sam kako se približujemo tlu i uzdižemo od njega. U realnom vremenu prešli smo put koji je bio upravo onakav kakav je i u stvarnosti postojao. San je završio kako smo se zaputili prema restoranu "Dubravkin put", s mojom namjerom da produžimo tako nisko iznad tla do kroz šumu do Cmroka, a ondje raširim krila do kraju i uzdignem nas među oblake, u nebesa.

Ne sjećam se kada sam ranije bio toliko razočaran kao kada sam se probudio i shvatio da mi krila nedostaju. Narednih dana su mi sva tucanja bila bezvezna jer sam ih uspoređivao s onim u letu koje je ostalo u živom, upečatljivom sjećanju.

Imate li i vi kakav nezaboravan erotski san? Slobodno mi uzvratite što sam iznio ovaj svoj tako da zapišete onaj koji vas je oduševio i pošaljete mi na bablpas@hotmail.com . Ako ih stigne dovoljno zanimljivih, možda bi moglo biti zgodno otvoriti poseban blog posvećen samo sakupljanju erotskih snova…

- 21:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>