 U neko doba, ne tako davno, pa bi se mnogi mogli sjećati, izgledalo je da su Imoćani sve preplavili, da ih ima tušta i tma, da su zauzeli sve značajne pozicije u društvu, da je mjesto odakle dolaze u hrvatskim razmjerima otprilike veličine Hong Konga. Ne bi išlo.Imotski je mali. Gradić smješten na padinama iznad plodnog Imotskog polja, odmah uz fantastično kraško jezero, Modro ili Plavo jezero. Koliko god mali, Imotski je grad, s gradskim načinom života već nekoliko stoljeća. Prije nekoliko desetljeća razgovarao sam s fra Vjekom Vrcićem koji je cijeli život izučavao povijest Imotskog i imotske krajine i on je tvrdio da pravih imotskih familija nema mnogo, šesnaest ili sedamnaest, zapisanih u gradskim i crkvenim knjigama unazad nekoliko stotina godina, i točno se zna koji su i koji nisu, a grad nikada nije bio mnogoljudan. Je li još živ fra Vjeko? Sad bi mogao biti već u devedesetima… No kako to da je tako mali broj ljudi uspio sve preplaviti? Pravi Imoćani su gospoda. Živjeli su u gradu i bili vlasnici zemlje u polju, a seljaci u mjestima u dolini i na njenim padinama vjekovno su bili kmetovi, sluge i najamnici. Utoliko je ono kako su se neki predstavljali "Imoćanin iz Zmijavaca" ili "Imoćanin iz Vinjana Donjih" isto kao i drveno željezo ili okrugli kvadrat. Imoćani su iz Imotskog, a ne iz Prološca ili Runovića. Između onih rođenih i odraslih u gradu i onih stasalih svega pet kilometara dalje postoji bitna razlika. Ako postoji sličnost, ona je izrasla iz toga što su oni van grada stoljećima željeli biti poput onih iz grada. Seljačka djeca su stoljećima ostajala na zemlji i postajali seljaci, ili - kasnije - odlazili trbuhom za kruhom u Ameriku. U gradu je jedan u obitelji nasljeđivao cjelokupno imanje ili njegovu glavninu, sestre su se poudavale u druge obitelji, ali se braća bez nasljedstva nisu ostavljala na cjedilu. Odavno se poštovao princip da prava pomoć nije u tome da se nekome pokloni riba, već da ga se nauči ribariti. Imućnije obitelji ulagale su u mušku djecu koja nisu ostajala brinuti o imanju tako da su ih već odavno slali na školovanje. Cijenilo se obrazovanje, a oni koji su studirali po evropskim prijestolnicama izrastali su u svjetske ljude. Nije se odviše cijenila tehnika, pa nije bilo mnogo inženjera, prezirala se država, pa nije bilo političara, društvene znanosti poput etnologije, filologije smatrane su neozbiljnim i nisu donosile poželjan ugled i zaradu, pa su se Imoćani uglavnom školovali za doktore i pravnike. Siromašnije obitelji su prebacivale troškove školovanja na Crkvu, tako da su mnogi postajali svećenici. Ako si nisu mogli dozvoliti školovanje, Imoćani su postajali trgovci ili pjesnici. Pravi Imoćani su imali svoju filozofiju. "Sa svakim lijepo, s nikim iskreno" ili "Bolje jedanput pocrvenit nego stotinu puta pobijeliti". Jedna od njihovih karakteristika je da se nisu voljeli isticati, a naročito ne nepotrebno. Voljeli su obavljati svoje poslove u miru, ne privlačeći pozornost nepozvanih. Kako odjednom da su ljudi koji su se proklamirali Imoćanima postali toliko istaknuti i busali se u prsa ističući svoje porijeklo? I zašto bi porijeklo uopće bilo važno? Za one iz imotskih sela Imoćani su u svemu bili uzor. Bili su bogati ili barem dobrostojeći, bili su obrazovani i ugledni, bili su uspješni. Kako ih je bilo malo, svi su se međusobno poznavali i kada je zatrebala kakva pomoć znali su kome se mogu obratiti i koliko se jedan na drugoga mogu osloniti. Kada se svijet toliko promijenio da su se seljaci odlijepili od zemlje, što milom što iz nužde, nastojali su se ponašati poput svojih uzora, dapače, postati veći Imoćani od Imoćana. Isto to ponašanje u ostatku Hrvatske navelo je te kvaziimoćane da pokušavaju biti veći Hrvati od Hrvata, što je u jednom razdoblju bilo vrlo probitačno, pa je isti recept iskoristio i raznovrsni šljam i iz drugih krajeva Lijepe naše. Dakle, nit je zlato sve što sja, nit je Imoćanin svatko tko se za takvoga izdaje. Porijeklo je važno jer su Imoćani po porijeklu dobivali neke osobine koje ne-Imoćani nemaju. Nastojali su ih oponašati, pa kako je i oponašanje već donosilo neke plodove, trudili su se u tome još i više, do groteske i apsurda, ali koliko god bili uspješni ostajalo je bez prave, čvrste osnove. Pravi Imoćanin, ako je liječnik, onda je dobar liječnik, ako je sudac, onda je nepotkupljiv i slijedi zakone, ako je advokat, onda se bori za pravdu i nije gulikoža, ako je trgovac onda posluje pošteno, ako je svećenik nije bahat i nezajažljiv. Ako se među njima i iščahuri netko kakvog lufterskog zanimanja, poput filmskog režisera, to je neuspjeli primjerak, ali i taj je kao režiser vrlo dobar. Ako Imoćani nešto zacrtaju, to i ostvare. Ne pružaju se preko svoje mjere. Pravi Imoćani su sve ono što ovi mimikrijski Imoćani najčešće nisu. Naravno, preostaje pitanje što je ono što je tipične Imoćane napravilo takvima kakvi su bili, što je to u njihovom porijeklu što im je dalo poseban pečat, te pitanje na koje ne znam odgovor - da li su današnji mladi dostojni nastavljači predaka? Lako moguće da jesu, ali nije nužno. No to premašuje opseg ovog posta koji je ionako postao predugačak i dosadan. |
 Prije tjedan dana, 23. ovog mjeseca, objavljen je u "Jutarnjem listu" iznimno dobar članak. Autori, A. Handabaka i M.Hrupić, pokazali su sjajan novinarski nerv prepoznavši temu ondje gdje bi je malo tko uočio. Japanski inženjer Yomio Takaki, u turističkom posjetu Zagrebu, naletio je u "Buldogu" na pokvareni hladnjak koji je proizvela tvrtka u kojoj radi, zamolio da ga može popraviti, prekinuo svoj godišnji odmor i sredio napravu. U "Budogu" inače moraju moljakati majstore da im dođu štogod popraviti, a japanski turist je odbio čak i piće za zahvalu. Cijeli članak možete vidjeti ovdje.Iako se članak, ostajući u granicama novinarstva, ne upušta u nikakvo komentiranje, dovoljno je sadržajan i poticajan da iz njega izvire niz prijepora i pouka. Kao prvo, zašto Hrvatska nije ravna Japanu, a vjerojatno nikada ni biti neće? Odgovor se sam nameće - zato jer Hrvati nisu Japanci. Na primjer, da ne idem daleko, fotograf - da mu ime ne spominjem - nije se potrudio obići zagrebačke hotele i fotografirati savjesnog inženjera, što bi svakako bilo dobrodošlo uz tekst. Nije valjda da je nemoguće pronaći Japanca u Zagrebu? Nema tisuću hotela, a Japanac vrlo vjerojatno nije odsjeo kod rodbine. Što bi japanski novinski fotograf napravio na mjestu našega? Što bi naš radnik firme koja proizvodi bilo što napravio da naleti u Japanu na nešto što njegova firma proizvodi? Kao prvo bi se čudio kako je to uopće ondje dospjelo. Nakon što bi se dovoljno načudio, ako bi primijetio da to ne radi, tome se ne bi nimalo začudio. Eventualno bi zlurado rekao Japancima: "Pa naravno. Tko vam je kriv što ste glupi da ste to kupili?" Razlika između japanskog i hrvatskog radnika je u tome što je Japanac ponosan na svoj proizvod i svoj doprinos njegovoj proizvodnji. Tipičan hrvatski radnik mrzi proizvod na kome radi i spreman ga je još u tvornici pljunuti i šutnuti nogom, a - dok mora - prtlja po njemu samo da ga se što prije riješi da ga više ne gleda. No nisu samo radnici takvi. Isto tako se ponaša i većina službenika kojima je posao da vam izdaju nekakav papir, mrze i taj papir i vas što ste po njega došli i nimalo im nije stalo je li ono što vam daju u redu, to jest - stalo im je samo utoliko da ih nekakav šef zbog toga ne gnjavi. Prodavačice u dućanima i oni koji se bave raznim uslužnim djelatnostima posljednjih desetak godina se čak i smješkaju, ali ne zato jer vole svoj posao i smatraju ga značajnim, nego zato jer su ih tako izdresirali. No, da ne bi mislili da se Japanci rađaju drugačiji od nas, sve ima svoje razloge. Bez ambicije da ću ih sve iscrpiti, navesti ću samo dva koji mi prvi padaju na pamet. Japanac je - kao prvo - pošteno plaćen za svoj posao i na osnovu te plaće može imati pristojan život. On ima osjećaj da radi za sebe. Drugo, Japanac zna da vlasnik njegove firme nije dobio firmu zato što je bio Veliki Japanac, nego zato jer se pošteno trudio i s mukom je zaslužio, pa čak i ako ju je naslijedio da je od najranijih dana odgajan da je odgovorno preuzme i dalje vodi na opću korist. Ako radi u nekakvoj državnoj ustanovi na birokratskim poslovima, Japanac zna da mu šef nije postao nadređeni zato jer je bio ništkoristi s kojim njegova obitelj nije znala što bi, pa je neki rođak ili zemljak našao mjesto gdje ga uhljebiti, već da je sposobnostima, obrazovanjem i stvarnim zaslugama napredovao. Sve u svemu, razlika Hrvatske i Japana, kao i Hrvata i Japanaca, svodi se na to da od glave riba smrdi. I zato će do daljnjega Japanci dolaziti u Hrvatsku da se odmore i dobro provedu, a Hrvati u Japan neće. |
 Pored niza korisnih uvjerenja, poput onoga da će iz slavine poteći topla voda ako je otvori, gospođa Slavica vjeruje i u niz postavki kojima su točnost i korisnost diskutabilni.SVE ŠTO PIŠE U NOVINAMA JE ISTINA. Dokaz? Inače ne bi pisalo u novinama. To se odnosi i na sve što se sazna preko tv-vijesti, a i televizijski humoristički serijali i meksikanske sapunice su vrlo poučni. U SVAKOM JAVNOM KOMUNALNOM PODUZEĆU POSTOJI JEDAN SLUŽBENIK ČIJE JE ZADUŽENJE PRATITI DA ONA REDOVNO PLAĆA RAČUNE. Ako zakasni s kojim računom samo jedan dan, taj službenik odmah alarmira policiju, sudove, poreznike, ostale komunalne službe, socijalno osiguranje i niz drugih koji samo čekaju da ona pogriješi. Majstori komunalnih službi odmah bi jurnuli kroz grad s upaljenim rotirkama i zavijajući sirenama da joj isključe telefon, struju, plin i vodu. Poreznici odmah upadaju zbog ovrhe i popisuju stvari po stanu i odmah ih odnose, a na stepenicama se guraju s policajcima koji su je došli uhapsiti da ostane u zatvoru do kraja života. Zato sve račune treba platiti drugi dan nakon što pristignu, a nije zgorega malo i preplatiti, ukoliko je moguće. Račune treba platiti makar se narednih dana gladovalo. Samo mladi i neodgovorni ne plaćaju račune na vrijeme i zbog toga država propada. ŠTAKORI SE PENJU PO ZIDOVIMA. Prije pedesetak godina na svoje je to oči jednom vidjela. Štakori samo vrebaju gdje li će uočiti neki otvoren prozor ili vrata na balkonu da se popnu po fasadi i uskoče u stan. Ako štakor uskoći u stan - nema gorega. To je takva katastrofa da je uopće nezamislivo što bi sve on mogao napraviti, sve strahote. Ispod svake rešetke kanalizacije dežura po jedan štakor da javi ostalima. Zato je najbolje uopće ne otvarati prozore i vrata, a to ujedno štiti i od smrtonosnog propuha. CVJETNI TRG JE OPASNO MJESTO, ONDJE SE GAGSTERI UBIJAJU. Ondje ne bi išla ni u ludilu. Svaki puta kada netko dođe na Cvjetni trg, netko drugi neizostavno pred njegovim očima ubije nekog gangstera, a stradaju i slučajni prolaznici. Na kraju dana Gradska čistoća kamionima odvozi trupla mrtvih gangstera. Obzirom da ne bi svratila na Cvjetni trg ni po koju cijenu, nema načina da se razuvjeri. POŠTEN SVIJET NEMA ŠTO TRAŽITI NOĆU NA ULICAMA. Noću ulicama idu samo prostitutke i kriminalci: razbojnici i lopovi, te narkomani. Doduše, ima i poštenih ljudi koji noću prolaze gradom, ali oni su jadni jer moraju poslom: tramvajci, ulični čistaći, ekipe hitne pomoći i policajci, no njih je jako malo i neprestano su u smrtnoj opasnosti. Noć počinje uvečer, a navečer počinje u četiri sata poslijepodne. Kako od deset do tri nije pametno izlaziti iz kuće zbog Sunca, zapravo je najbolje uopće ne izlaziti iz kuće. LIFTOVI SE RUŠE. Jednom je, prije četrdesetak godina, bila u liftu koji se obrušio tri kata i zaustavio tren prije nego se razbio. Nikome nije bilo ništa, ali su zamalo svi stradali. Odonda ona u liftove ne ulazi. Radije se penje pješke i na dvanaesti kat, ali zbog toga uopće ne ide u kuće više od tri kata. ZADATAK TELEVIZIJE JE DA JOJ PRUŽI PROGRAM KOJI ĆE JE ZABAVITI I ORASPOLOŽITI. Ona je plaća i televizija je to dužna. Užasno je ljuti što netko ondje na televiziji tko sastavlja program misli da su svi ljudi isti i da može prikazivati što mu padne na pamet. Ona, recimo, ne voli filmove u kojima ima pucnjave, ubijanja, jurnjave i ljubljena, pa horore i seks, ne voli ni science fiction, a oni prikazuju samo takve! Ili domaće filmove, u njima samo psuju! Ne voli ni dokumentarne filmove i emisije u kojima se prikazuju razne bube, insekti, zmije, krokodili, kako se životinje razmnožavaju ili kako jedna drugu žderu, čak i štakori! Emisije u kojima razni doktori govore o bolestima je užasavaju. Zar nema starih dobrih komedija i muzičkih filmova sa sretnim završetcima da se čovjek opusti i sve zaboravi? NAJPAMETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU JE OLIVER MLAKAR. Sve zna. Vrlo je pametan i Robert Pauletić, ali on je još mlad, pa nije čudo da nije ravan Oliveru Mlakaru, no pred njim je još vrijeme i možda će ga jednoga dana dostići. Svakodnevna vjera gospođe Slavice je čvrsta i ništa je ne može pokolebati. Organizirala je život na poukama svoje vjere i to savršeno funkcionira. |
 Parkirali smo auto i ostavili ga, te krenuli u šetnju. Nakon otprilike sat vremena odlučili smo krenuti nazad i tada me netko zapita da li ja u išta vjerujem. - Naravno! - rekoh. - Čovjek bez vjere bio bi toliko hendikepiran da zapravo ne vjerujem da itko bez vjere i postoji, ili barem da bez vjere može biti normalan. Evo, na primjer, ja vjerujem da je auto ondje gdje smo ga ostavili i svesrdno se nadam da ćemo ga ondje naći. Moj odgovor je iznenadio društvo, pa sam morao obrazložiti: - Da li znam da je auto još ondje? Ne, ne znam. Mogli su ga lopovi ukrasti, mogao ga je pauk odnijeti, moglo se dogoditi tko zna što još. Jedino što zaista znamo da smo ga ondje ostavili. Mi vjerujemo da je još ondje i zato smo se uputili onamo i vjerojatno ćemo ga, kako se nadam, ondje i zateći. Utoliko je vjera toliko korisna da je gotovo nužna za odvijanje svakodnevnog života. Gdje bismo dospjeli da smo u trenutku kada smo odlučili vratiti se stali i počeo razmišljati i iznositi različita mišljenja gdje bi auto mogao biti? Nigdje. A kad stignemo ondje uvjeriti ćemo se je li naša vjera opravdana, ili ćemo se razuvjeriti. Nastavio sam dalje objašnjavati: na isti način vjerujem da je dućan u koji svaki dan odem po novine i dalje na istom mjestu. Znam kada su ga gradili, od onda sam bio u njemu barem sedam tisuća puta, ali da li sada znam da je još uvijek ondje? Iako tvrdim da znam, to nije točno. Ja vjerujem da je još ondje. Mogao je u međuvremenu izgorjeti, mogao ga je smlaviti meteor, mogao je proći kroz njega neki poludjeli tenkist… svašta, a da ja to nisam još saznao. Tek kada sutra ponovo odem u dućan i uvjerim se da mu se ništa nije dogodilo, znati ću da je i dalje ondje. Kada ne bih imao vjeru da je dućan neoštećen na svom mjestu i da će raditi u uobičajeno vrijeme, nego umjesto toga po izlasku iz kuće stao premišljati gdje naći najbliži mjesto za kupovinu, a svi smjerovi su podjednako vjerojatni, nikada ništa ne bih uspio kupiti. Bez vjere ništa ne bi bilo moguće. Ako se dogovorim s djevojkom naći u gradu da odemo u kino, moram joj vjerovati da će doći na dogovoreno mjesto da bih i ja došao. Svašta bi je moglo spriječiti, mogla bi se i predomisliti, ali ja se ipak nadam da je ništa neće omesti i vjerujem da ćemo se vidjeti. Zato nosim kondom u džepu. Moja vjera i postupci u skladu s mojom vjerom izravno zavise od onoga što želim. Bez vjere bi svatko učas stradao. Zamislimo drastični primjer: nalazim se u džungli i gladni tigar jurne na mene. Ako odmah ne povjerujem da me kani pojesti i ne sklonim se dok još stignem, vjerojatnije je da će me pojesti nego da je to neko izgubljeno kućno ljubimče koje je jurnulo do mene sretno što vidi čovjeka da ga može liznuti i umiljavati se. Utoliko se vjera mora osnivati na pretpostavkama, a pretpostavke na iskustvu. Da sam umjesto auta ostavio nasred pločnika pun novčanik i vjerovao da ću ga naći na istom mjestu nakon dva sata, moja bi vjera bila potpuno suluda. Dakle, sposobnost da vjeruje je normalna sposobnost svakog čovjeka bez koje bi normalni život bio nemoguć. Znanje i vjera nisu suprotstavljeni, iako se suštinski razlikuju, već se neprestano i neprimjetno isprepliću, zamjenjuju, jedno se na drugom osniva. Iznio sam još niz primjera i ilustracija za razjašnjenje i potkrjepu svojih tvrdnji i tako smo stigli do parkiranog automobila, sjeli u njega, vratili se kući i sve su mi povjerovali. 2. Čujem li koga da kaže "Ne vjerujem u ništa" - ne vjerujem. Preciznije rečeno, znam da to nije moguće. Mehanizam vjerovanja usađen je u svakoga od nas i svakodnevno u djeluje u bezbroj navrata, pri čemu je najčešće izrazito koristan. Vjera čini naše djelovanje ekonomičnim, sprečava rasipanje vremena, energije, nepotrebna premišljanja, dvojbe i živciranja. Ako sam uvjeren, vjerujem, da je dućan u kojemu sam jučer kupovao i danas na istom mjestu, neću - kad ponovo zatrebam kupiti neku svakodnevnu sitnicu - krenuti uokolo svoje kuće su sve širim koncentričnim krugovima dok ne naletim na prvoga, već ću krenuti pravo onamo. Ako postoji dobar razlog ili opravdana sumnja, recimo da je taj dan neki državni praznik, nazvati ću dućan i pitati da li rade. Ako mi kažu da rade - povjerovat ću, osim ako glas koji odgovara pripada očigledno nekom tko još nije mutirao, što bi me moglo navesti na pomisao da je možda bio krivi spoj, a informacija nepouzdana. Bez sposobnosti da vjerujemo i ne oslanjajući se na vjeru, naše svakodnevno djelovanje bilo bi daleko napornije i daleko manje učinkovito. Propali bismo. Zato ljudi koji ne vjeruju ne postoje ili se nalaze smješteni u specijalizirane ustanove za žrtve mentalnih poremećaja. Svakodnevna vjera osniva se na znanju i iskustveno je provjerljiva, što je ne čini nimalo manje vjerom, jer se sastoji od uvjerenja u nešto što faktično ne možemo znati. Kad se provjeri prelazi u znanje. No dok još nije provjerena, jedan od njenih bitnih sastojaka je očekivanje. Kada stavljam meso u škrinju za duboko smrzavanje očekujem da će ona sačuvati namirnice od kvarenja. Očekivanje je izraslo na osnovu iskustvenih znanja kako takve škrinje funkcioniraju i moje želje da sačuvam meso. Da li će ga škrinja stvarno sačuvati ne mogu znati. Mogu to samo željeti, nadati se i vjerovati. Da ne vjerujem, ne bih povjerio meso škrinji. Da li će se ona pokvariti, da li će nestati struje, hoće li mi lopovi opljačkati škrinju - to ćemo tek vidjeti. Za vjeru je nebitno u što se vjeruje, sadržaj vjerovanja. Na isti način bilo što da pjevamo, to je pjevanje, ili bilo što da jedemo, posrijedi je hranjenje. Jest da su neka jela ukusnija ili draža od drugih, neka hranjivija ili zdravija, a neka manje hranjiva ili čak štetna; jest da su neke pjesme melodioznije, neke više odgovaraju našem muzičkom ukusu od drugih, ali čim zapjevamo - to je pjevanje. Tako i čim se u nešto vjeruje, to je vjera, dokle god se vjeruje. Svako ljudsko biće je sposobno vjerovati, ima potrebu i želju vjerovati, te brojna vjerovanja prirodno omogućuju normalno odvijanje života. |
 Šećem po Cmroku na početku ugodne ljetne noći i mrtvi Cesarić mi govori: - Hodamo nas dvojica po travi, suhoj, gustoj, visokoj. Šumi od naših koraka trava, u noći pokoj. Prijatelju, sklopio sam oči i mislim da umjesto tebe sa mnom jedna vitka ljepotica kroči. To ne šumi trava, nego ona - hodeći - šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći. |
 Kada sam napokon nakon teškog premišljanja odlučio vratiti se u Jugoslaviju, Hrvatsku, Zagreb, laknulo mi je. Vukući jedan kofer pun obleke i drugi prepun knjigama i LP pločama beskrajnim hodnicima losangeleškog aerodroma već sam u mislim bio na odredištu i veselio se koga ću prvo posjetiti. Iznenada je među licima koja su mi dolazila u susret iskrsnuo poznat i blizak lik. Bila je to vrlo privlačna mlada žena i prije nego sam se stigao sjetiti odakle je znam bio sam siguran da se dobro znamo, a gdje bi nego iz Zagreba! Naša! Dapače, iz sjećanja mi je pred unutarnjim očima bljesnulo nekoliko prizora na kojima je bila razodjevena i njezine oči kako mi prilaze u krupnom planu, što je značilo da se itekako dobro znamo. Ovaj puta je bila dobro obučena i odlučna koraka prilazila mi je bez ikakav znaka prepoznavanja na licu i prepao sam se da me u gužvi nije zamijetila i da ćemo se zauvijek mimoići prije nego se prisjetim tko je. Tren prije nego sam skočio na nju, sijevnuo mi je - bila je to Julie Christie.Danas ujutro na Britanskom trgu stojim u redu za kruh, a momak pored mene me gleda i smije se: - Znam da me ne možete prepoznati kad nisam u kuti! Gledam ga i vraški mi je poznat, ali nigdje ga ne mogu smjestiti. - U kakvoj kuti i gdje vas viđam? - pitam, da ne fuliram. Ispostavi se da momak radi u mesnici u koji zalazim tri puta sedmično i obično me on posluži. Bruka. Sramim se. No sve je to ništa prema tome kada sam prvi puta prolazio pothodnikom pored Kolodvora. Iznenada mi u susret ide neki tip, znam ga, nema šanse da ga ne znam. Poznat mi je toliko da mu se moram javiti, pozdraviti ga, i što ako me zaustavi i uvuče u razgovor, a pojma nemam odakle ga znam? Da bi stvar bila gora, ne mogu mu izmaknuti jer se brzo prilazeći zapiljio u mene kao da me kani odžepariti. Gadan neki tip, ne bih ga volio sresti nasamo u nekoj pustoj ulici oko ponoći. I ne samo da ga znam, nego je i obučen isto kao ja! Za svaki slučaj klimnem glavom. U posljednjem trenutku, samo što se nisam sudario i raspljeskao kao muha na vjetrobranskom staklu, shvatim da sam prilazio ogledalu. |
Jedan od prvih blogova koje sam postavio prije dvije godine zove se NAJBOLJA PTIČJA KUĆA NA SVIJETU. Do danas ga je posjetilo šest stotina ljudi, a četiri su bili vrlo zadovoljni. Nedavno je na YouTube postavljen dokumentarni filmić koji vapi da s njim nadopunim priču. Nadodao sam ga na kraj bloga, pa svima koji su ga propustili vidjeti savjetujem da ga odgledaju. Traje malo poduže, ali je fascinanatan. A kad ste već ondje, možete pogledati i priču…
|
 Danas poslijepodne, oko 18 sati, na križanju Slovenske i Ulice grada Mainza...   Odavno nisam vidio takav primjer sreće u nesreći.  |
 U to doba jedne večeri, vaćao sam se kući iza ponoći kroz pothodnik kod Glavnog kolodvora kad mi u susret naiđoše Ić Nikolić, Kuki i dvije mlađe punoljetnice. Njih dvije nikada ih ranije vidio, ali mi ih je bilo milo vidjeti. Vraćali su se s nekog koncerta u "Lisinskom" dobro raspoloženi. Hajde s nama, navale na mene. Što ću vam ja? - rekoh. Idem kući, u Zapruđe, još malo pa će krenuti posljednji noćni autobus. Idemo svi u "Likovnjake", predlože oni. Odatle dolazim, kažem ja. Ali oni se ne daju. Iću i Kukiju bih još i odolio, ali jedna od onih maloljetnica-punoljetnica navalila, premda me je prvi puta vidjela tri minute ranije. To me toliko zbunilo da dozvolim da me okrenu i povuku sa sobom. "Klub likovnih radnika" je u ono doba bio mjesto u koje je pristojni svijet mogao navečer svratiti nakon što svi drugi lokali prestanu raditi. Unutra gužva, dim se može nožem rezati. Sve stolice zauzete, ljudi stoje među stolovima, prostorija sa šankom prepuna, ni u ulaznom hodniku nije bilo mjesta ni za stajati. Za jednim stolom filozof Vanja Sutlić sa svojom grupom apostola. Nađemo slobodni ugao i sabijemo se. Ić i Kuki odu do šanka da se izbore za piće. Ja ostanem s djevojkama dok se oni ne vrate. Donesu njih dvojica pive. Čavrljamo nešto bez veze, raspitujem se kakav je bio koncert, jedva stojimo kako nas guraju sa svih strana. No ja se i dalje pitam - njih dvojica zgrabili dva komada, vidi se da se Ić ustremio na jednu od njih, Kuki na drugu, pa kog sam im vraga ja tako trebao? No ona kojoj se Kuki upucavao ustremi se na mene. Ja sam se trudio biti što nezamjetniji, da prijateljima ne kvarim posao, ali kako bilo što izustim, tako se ona kikoće, oduševljeno klikće, stalno mene nešto pita, trka me, vješa mi se o ruku, okreće Kukiju leđa i ne reagira na išta što on kaže. To je bilo tim čudnije što je Kuki bio stvarno u elementu, nadahnut, duhovit do suza, valjao je sjajne stvari jednu za drugom. Naposljetku me ona zgrabi za ruku, uzvikne "Eno ondje dvije prazne stolice, idemo tamo!" i povuče me. I stvarno, kroz gužvu se vidjelo da su se za jednim stolom oslobodila dva mjesta. Prepustim joj se i surovo ostavismo ostatak društva. Ne bih da mi ništa nije bilo jasno. Kuki je dobacivao dok smo ih napuštali: "Upucaj je sad! Upucaj je sad!" Uglavimo se na ona mjesta, oko nas nepoznati ljudi, te trkeljamo nešto bez veze s ičim. Bila je sasvim mlada djevojka, u onom dobu kada idu ulicom, spaze semafor, pa misle da su ga one otkrile i da bi to trebalo drugima što prije dojaviti; pa ako još otkriju da nije usklađen s zelenim valom odmah misle da znaju zašto sve na svijetu nije kako treba, pa se silno uzrujaju... U tom dobu su najljepše. Dakle, bila je silno uzrujana, a Kuki joj je bio glavni krivac. To me je još više zbunilo jer je u to doba Kuki bio izrazito omiljen lik. Srdačan, duhovit, dobro je svirao gitaru, znao sve i svašta, kada bi negdje došli radovale su mu se i majke i bake i veselo pritrčavala mala djeca. Nije bilo ženske koja bi mu mogla odoljeti, a ni frajeri mu nisu mogli išta zamjeriti. A viš' ove! Računao sam: Ić i Kuki naletjeli na koncertu na dvije cure, prikrpali im se. Cure su zajedno izašle, ne mogu jedna drugu ostaviti. Onoj na koju se ustremio Ić on se svidio, ali hoće da je i prijateljica sa njom. Zato Iću i curici odgovara da Kuki neutralizira prijateljicu. No Ić je uočio da Kukiju zadatak ne ide od ruke, pa su on i curica navalili na mene da im se pridružim kako bismo obojica ipak nekako zabavili prijateljicu. Ona je pak navalila na mene da bi se riješila Kukija, to je bilo očigledno. Nadao sam se da je Kuki računao, kada njemu već neće uspjeti, da se barem ja omastim. To bi ličilo na njega. Obzirno, kakav već jesam, krenem ispipkati što mala ima protiv Kukija, tim više što ga je tek tu večer upoznala, nije joj se imao kada zamjeriti… Čim sam ga spomenuo, ona eksplodira: - Kreten! Idiot! Jesi li čuo kako taj frajer govori?! Te "Bok, zmijoljupci!", te "Dečki, da me sada mama vidi!", te "Kidam na lijevo!" i sve takve stvari iz tog vica! - bila je opasno ljuta. - Ja ne znam što je tim ljudima?! Pomahnitali! Svi bulje u te crtiće i kao da su se zarazili. Svi govore onim afektiranim glasovima kao japanske bube, te "Buba-san" ovo, te "Buba-san" ono! Akiro Kurosava! Banzai! - gušila se od gnušanja. - A jesi li primijetio, čim neki frajer hoće pokazati da je duhovit, odmah ukosi oči i viče "Dečki, da me mama vidi!" Harakiri! Grad je prepun idiota koji urlaju "Kidam na lijevo!" Ne možeš ući u tramvaj da se ne osjetiš kao u crtiću! Sa svih strana samo pljušte replike iz jučerašnjeg nastavka. A ovaj… ovaj… - od gađenja nije mogla ni izgovoriti Kukijevo ime. - Gori je od svih! I nema načina da ga se zaustavi! Skoro sam se pobljuvala kada mi je rekao "Ljubice-zubice"! Pa - "Njofra, kaj te mori?" Kako samo može? Kako možeš ti da ne citiraš ni jednu od tih budalaština? Eto, vidiš da se može!… U žaru govora nije ni primijetila kako sam se sledenio. Naime, upravo je Kuki bio taj genijalni prevoditelj čiji su prevodi bili bolji od originala, zbog čijih su prijevoda beznačajne animirane serije premještavane u udarne termine, čarobnjak riječi koji je banalnosti pretvarao u nezaboravne bisere. Crtići na kojima je radio bili su jedino na televiziji što je imalo duha. Nisu se ljudi bez razloga toliko oduševljavali. I što je najbolje, nije on taj jezik i takav način izražavanja izmislio za te serije. On je oduvijek tako govorio, u prijevodima je samo iskoristio svoje uzrečice koje je upotrebljavao od kada ga znam. A ona nije imala pojma tko je on. Naravno, kada se na špici nastavaka nije potpisivao kao Kuki, već službenim imenom i prezimenom. Ono nad čim se djevojka užasavala nije bilo kopiranje, bio je to original originala. Da je slušala, mogla je čuti doskočice iz narednih, još neemitiranih nastavaka. Što uraditi? Da joj idem objašnjavati tko je tko, možda mi ne bi ni vjerovala. Kasnije, tucajući je, razmišljao sam: što se može? Život je nepravedna pojava. Kuki je zvao televiziju "Ured za prijepis, umnožavanje, zabavu i zaglupljivanje". Jedino što tada još nije znao bilo je da tko s televizijom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. |
 Prolazio sam pješke u gluho doba noći asfaltiranom stazom kroz gustu šumu. Staza je bila dobro osvijetljena rasvjetom na visokim stupovima, ali su je crne krošnje ipak nadvisivale, pa je izgledalo kao da kročim tunelom svjetla kroz tmušu. Od stupa do stupa gledao sam kako se moja sjena podno nogu rasteže i skuplja.U trenu kada mi je sjena bila najmanja i cijela poda mnom, naglo se stvorila druga koja ju je u djeliću trenutka cijelu prekrila, a zatim strelovito sunula naprijed. Prepoznao sam je istovremeno kada sam je i spazio. Bila je to sjena ogromne sove koja me je nečujno naletjela ni dva-tri metra ponad glave. Brzo sam podigao pogled, no stigao sam samo u magnovenju spaziti sivkasto-smeđi kovitlac koji nestaje u crnim krošnjama. Usprkos grobnoj tišini nisam čuo ni kada me je sustigla ni kada me je bez zvuka prestigla, nisam stigao ni trepnuti, a već je nestala. U narednom trenutku me je preplavio osjećaj silne sreće što nisam (bio) miš. |
|
|
 Jadni ljudi. Jadni ljudi. Jadni, jadni, jadni, jadni. Još ni ne znaju koliko su zapravo jadni.  |
 Nakon desetak dana zajedničkog skitaranja Kukiju je dojadilo trpjeti pametovanja Paula Coelha, pa je jedva čekao da ga se riješi. Prvih nekoliko dana je bio čak i zanimljiv, ali čim ga je pročitao postao je naporan kao priljepak.Prilika se ukazala kad je kombi kojim su autostopirali stigao do početka nasipa koji dijeli Zuider-more na Waddenzee i IJsselmeer. - Stanite! - povikao je Kuki. - Hoću van! - Odluci je doprinijelo što je Coelho uvrebao novu žrtvu i od kako su ušli u kombi objašnjavao vozaču svrhu života, što je Kuki u tih desetak dana čuo već toliko puta da mu se povraćalo. - Zapiši ti to! - rekao mu je Kuki nadajući se da će ga tako ušutkati. - Pa ću ja to onda proučiti na miru i natenane razmisliti. - Čak mu je i kupio bilježnicu tvrdih korica i kemijsku olovku, ali uzalud. Coelho je neprekidno torokao i pišući. Čudo prirode! Piše jedno, priča nešto sasvim drugo i još bulji naokolo u komade koji prolaze i stenje. - Zašto? - začudio se vozač. - Prevest ću vas na drugu stranu. Pa to je trideset kilometara! - Neka! - Kuki je bio odlučan. - Hoću pješke! - Znao je da se Coelho neće na to odvažiti. Zaista, Paulo se našao na mukama, ali ipak odlučio nastaviti u kombiju. Tako se Kuki našao s ruksakom i vrećom za spavanje do nogu na početku ceste koja je vrhom nasipa u pravoj liniji presijecala pučinu do horizonta. Namjestio ih je na leđa i smirenim korakom kamile zaputio se duž ceste pod jarkim ljetnim Suncem. Postojala je opasnost da će ga Coelho dočekati na kraju puta, ali barem će do tada predahnuti i odmoriti se prije nego ga taj krpelj ponovo zaskoči. Povremeno ga je prestigao poneki automobil, ali toliko rijetko da je izgledalo da je ostao sam na svijetu. Naokolo more, iznad njega nebo, a ispred cesta koja je protezala u nedogled. Iznenada se u daljini, na kraju ceste, pojavi neka točkica. Kuki je u prvi mah pomislio da mu je sa znojem koji se slijevao s čela upala neka trunčica u oko, ali ne. Točka je rasla. Uskoro se razaznavalo da je to neki čovjek koji mu dolazi u susret idući drugom stranom ceste. Dapače, kad je došao bliže vidjelo se da je to neki ogromni čovjek, viši od dva metra, s kosom do ramena i divljom bradurinom, a preko ramena mu je virilo nešto poput cijevi puške. Izgledao je otprilike onako kako crtaju Robinsona Crusoa. Uzajamno su se proučavali dok su si prilazili. Kuki se počeo osjećati nelagodno. Nigdje nikoga, a orijaš mu se približavao. Mogao bi ga zatući, baciti ga u more, nitko ne bi vidio i nikada ga ne bi našli. Kad su stigli u istu ravninu, orijaš se zaustavi i zadere sa svoje strane ceste: - Hej, ti! Stani! Kuki se zblene jer ga je nepoznati pozvao na hrvatskom. Orijaš dovikne: - Znam te iz "Jabuke"! Bio je to Nenad Starc sa Šalate, zvani Nens. Ono što je izgledalo kao cijev puške bio je vrat gitare koju je nosio na leđima pored ruksaka. - Svirao sam dva tjedna po ulicama s nekim Kanađaninom - ispričao mu je Nens. - Dobro svira i dobro smo zarađivali, ali je ubibože naporan. Nije loš, ali je deprimantan do ludila, opsesivno opterećen nostalgijom, samo kuka i zapomaže. Nisam više mogao izdržati. Neki Leonard Cohen, da te upozorim ako naletiš na njega, da se čuvaš. Iskoristio sam priliku da mu zbrišem, kao - ja bih baš pješke, no sada me vjerojatno čeka na kraju ovog nasipa. Kuki upozori Nensa na gnjavežu Coelha koji vjerojatno čeka na drugom kraju, odakle je Nens krenuo. Tako su se našli u bezizlaznoj situaciji: nema drugog puta, a na jednom kraju čeka Coelho, a na drugom Cohen, ne znaš što je gore, a uokolo more. - Da zaplivamo? - predloži Kuki. Srećom je naišla neka hladnjača koju su autostopirali i skriveni između smrznutih kravljih polovica provukli se do Asterdama i pobjegli iz njega prije nego se ijedna od napasti pojavila. |
 Svatko tko ima psa ili mačku neizbježno je zamijetio njihovu zapanjujuću sposobnost da mnogo spavaju. Ako su prošetali da obave fiziološke potrebe, ako su najedeni i napojeni, mogu spavati dokle god ih ništa ne uznemiruje. Osobina je to naslijeđena iz pradavnih vremena kad su živjeli u divljini. Da bi mogli živjeti, rasti i razmnožavati se, bilo je potrebno da nađu piće i ulove hranu, izbace otpadne tvari, a kada je to bilo zadovoljeno najekonomičnije je bilo spavati. Biće koje spava troši najmanje energije, spavajući smanjuje se potreba za novim unošenjem pokretačkih tvari, odlaže se potreba za novim budnim aktivnostima. Biljožderi su budni preko cijeloga dana jer je hrana koju uzimaju slabo hranjiva, pa je moraju uzeti mnogo, a i bolje im je da su budni da ih tkogod ne pojede, no svi mesožderi su velike spavalice. U skladu s tim objašnjava se da je funkcija spavanja da se organizam odmori od prethodnih napora i pripremi za naredne, period u kojemu se umrtvljuju životne funkcije, što podrazumijeva da je cilj života biti budan, da je budnost stanje kojemu se teži, a spavanje samo nešto što omogućuje svjesnu aktivnost.Podrazumijevanom možemo uputiti mnogo zamjerki. Takozvana svjesna aktivnost je sve drugo nego slobodna. Budno stanje svih živih organizama u potpunosti je prožeto potrebom za zadovoljavanjem potreba održanja organizma, pri čemu su životinje vođene instinktima kojima se ne mogu oduprijeti, a ljudi su navođeni podsviješću koju ne mogu kontrolirati. Budno stanje je u potpunosti namijenjeno zadovoljavanju nužnosti. Nasuprot tome, samo dok spavamo zaista smo slobodni. Za velike dijelove mozga nije otkriveno čemu služe. Uvijek se podrazumijeva - čemu služe dok smo budni. Možda se njihova prava namjena ostvaruje tek kad spavamo. Uvelike su istraženi snovi, ali sni su jedini dio spavanja u kojemu su prisutni elementi iz budnog stanja, oni su povezni, prijelazni dio budnosti i pravog spavanja. Čemu služe neistraženi dijelovi mozga kad spavamo bez snova? Što ako je cilj života spavanje? Sve aktivnosti budnog stanja usmjerene su tome da se može što duže i što neometanije spavati: pribavlja se hrana, pronalazi sklonište, uređuje ležaj… Čak i aktivnosti koje na prvi pogled nemaju veze s tim u krajnjoj konzekvenciji vode istome. I ono što na prvi pogled izgleda kao da je samo sebi svrha, poput igre mladunčadi ili umjetnosti, zapravo je priprema da se organizam skladno razvije ili održavanje sposobnosti da bi bio sposoban uz što manji utrošak energije pribaviti dovoljno da može opstati, a sve vezano uz razmnožavanje usmjereno je tome da se priča nastavi. Zdrav i zadovoljen organizam je naprosto mehanizam sposoban spavati. Vrednovanje budnosti kao primarnog životnog stanja događa se samo dok smo budni i možda je tek jedna od posljedica tog stanja koja pokazuje koliko su naše mogućnosti shvaćanja tada izvitoperene. Jednostavna živa bića kao protozoe, amebe, bičaši, papučice i zelenike, uopće ne spavaju, ne zato jer im to nije potrebno, već zato jer se nisu razvili do nivoa da bi za to bili sposobni. Mi tumačimo i evoluciju i povijest kao rezultat aktivnosti budnih identiteta. No možda su i oni tek međukorak prema nećemo što se zbiva, u čemu sudjelujemo, a da budni ni ne znamo, jer tada ni ne sanjamo. |
KOCKAR NA SIGURNO Ima nekoliko domaćih pisaca (a i književnica) koje vrlo cijenim, ali više od svih Boru Dežulovića. Posljednji prije njega kojega znam da je zabljesnuo na literarnom nebu sjajem takvog bogomdanog talenta bio je Davor Slamnig prije tridesetak godina, s tim da Dežulović daleko nadmašuje Slamniga u marljivosti, discipliniranosti i ambicioznosti, po čemu se može mjeriti s Antom Tomićem, koji - usput rečeno - ne zaostaje mnogo za spomenutom dvojicom. Danas sam cijeloga dana čitao "Poglavnikovu bakteriju", a onda sam se dohvatio "Globusa" i potražio Dežulovićevo redovno javljanje. "Ne možeš ti našeg čovika zajebat!" Pa gdje me nađe?! Budimo realni, čovjek je genijalac. "Radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter." Ili ovo: "…njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava"! Zažalio sam što se prije njegovog pisanja članka nismo našli u nekoj birtiji da ga opskrbim s još nekoliko odgovarajućih anegdota. Recimo ova. Znam našeg čovjeka koji je otišao "preko Velike bare" i ondje se, naški rečeno, obogatio. Ima platinaste i dijamante kreditne kartice, one koje je dovoljno pokazati da svi naokolo popadaju na leđa, te ih nije potrebno ni upotrijebiti. Kadikad mu se dogodi da mu se na obzorju pojavi neka privlačna damica koju bi mogao pozvati na provod, izvesti u pristojan restoran da je oraspoloži, a zatim uzeti sobu u boljemu hotelu i na kraju taksijem odvesti njezinoj kući. Ali ne, nije to dovoljno dobro za našeg čovjeka! Otkrio je da postoje kockarnice u Atlantic Cityu. Za velike kockare nekoliko puta dnevno lete besplatne avionske linije u kojima poslužuju besplatni šampanjac koje ih za sat vremena prevezu onamo. Na aerodromu čekaju limuzine, za svakog gosta posebno. Čim uđe u kockarnicu promijeni deset tisuća dolara u žetone za igru. Nije njemu do kockanja, nije lud, on igra na sigurno. Ameri popadaju na leđa kad vide koliko je žetona natrpao u džepove, a damica - koja je u najboljem slučaju očekivala da će je izvesti do obližnjeg restorana - već je van sebe. Kockarnice su obično u sklopu hotela, te uprava besplatno daje velikim igračima sobe na raspolaganje, da se mogu odmoriti, presvući, predahnuti, pripremiti za početak ili nastavak igre… Odvede naš čovjek damicu u sobu u kakvoj u životu ranije nije bila, te naruči - na račun kuće, tj. besplatno - birana jela i najbolje piće, da im donesu u sobu. Onda je lijepo i natenane odere, a kada dođe vrijeme odlaska spuste se u igračnicu i da joj dvadesetak dolara u žetonima da se malo zabavi na poker-automatima. I on malo zaigra, tek da ga vide, kadikad nešto dobije, ali se ne uzrujava i ako sve izgubi jer nikada ne odvoji za to više od dvadesetak dolara. Prije odlaska unovči preostale žetone, te napokon vrati damicu avionom i za sve potroši manje nego da ju je odveo do McDonaldsa i nakon toga u prvi jeftini motel uz smrdljivi autoput. Nema načina da Ameri i posumnjaju, a kamoli da shvate što se događa. Tako fin gospodin, s platinastim i dijamantnim karticama, jedan od stupova američke privrede, itd., itd., čovjek koji razmjenjuje žetone za igru samo u desetcima tisuća dolara, našao im je slijepu pjegu, žutu mrlju, i mogu ga gledati koliko hoće, a da ne vide što im radi. I, kad smo već kod toga, da ni ne pričam kako se obogatio. |
 Prije svitanja 6. lipnja 1944. godine major Werner Pluskat, komandant obalnih artiljerijskih bitnica u bunkerima iznad normandijskih plaža, odlučio je napokon poslušati obavijest iz štaba i proglasiti završetak uzbune koja je počela još prije ponoći prethodnog dana, te poslati vojnike da se odmore. Cijelu noć su ga prelijetale velike formacije neprijateljskih aviona i odlazile negdje u dubinu kontinenta, ali na pučini koju je nadgledao nije bilo ničega sumnjivog. Na more je nalegla niska naslaga magle obasjana mjesečinom. Izdavši zapovijed kapetanu Ludzu Wikeningu i poručniku Fritzu Theenu, iz navike je podigao dalekozor do očiju da posljednji put pređe pogledom preko horizonta prije nego se i sam udalji.Kroz maglu koja se razilazila i postajala sve rjeđa horizont se na magičan način punio brodovima svih vrsta i veličina. Bilo ih je na tisuće, sablasna armada koja se najednom pojavila niotkuda, kao da se materijalizirala od magle i pjene valova. Svaki od tih brodova imao je dovoljnu vatrenu moć da uništi bunker u kojemu se nalazio. Major Pluskat je dohvatio telefon i nazvao majora Blocka u štabu 352. divizije. - Block! - započeo je. - Invazija je počela! - Zatim je nastavio znajući da je ono što govorio zvučalo nevjerovatno: - Vidim deset tisuća brodova! Dolaze! - Otrijeznite se, Pluskat! - prekinuo ga je Block očigledno vjerujući da mu se priviđa od iznurenosti nakon cjelonoćnog bdijenja i tko zna još od čega. - Saveznici zajedno nemaju toliko brodova! Nitko na svijetu nema toliko brodova! Toliko brodova ne postoji! - Kako ne postoji?! - planuo je Pluskat. - Upravo ih gledam! Dobro vidim! Major Block se pokolebao prepoznavši ozbiljnost u Pluskatovu glasu. Podsmješljivo je zapitao: - I, dobro, kamo plovi tih deset tisuća brodova? Pluskat pogleda kroz otvor na bunkeru i izdere se u telefonsku slušalicu: - Točno prema meni! |
|
ZAŠTO JUČER OVDJE NIJE BILO POSTA Sjedoh jučer da nadrljam novi prilog za svoj post, pa - rekoh - da prije toga malo pogledam što drugi ljudi rade… Klik, klik, klik… i naletim na priču koju sam počeo čitati, čitao, čitao, čitao… - a dugačka je - i nisam mogao prestati. Jedna od najboljih priča na koje sam naletio otkada se muvam po blogosferi, ako ne i najbolja. Što da vam pričam, pogledajte i sami - ovdje. Dapače, čovjek koju ju je napisao potpuno je neotkriven, reklo bi se - po broju komentara - da ga prije mene još nitko nije pročitao. Ljudi, predlažem vam da odete i posvetite vrijeme da je pročitate. Isplati se. I ostavite čovjeku znak da ste bili ondje, makar jednu riječ, da vidi da je vrijedilo što ju je izložio, da ga potaknemo da ostavi još koju. |
|
KEMIJA MEĐULJUDSKIH ODNOSA Čovjek je onakav kakvim se vidi, onakav kakvim ga drugi vide, i - napokon - ono što zapravo jeste. To troje se nužno ne poklapa, a najčešće se zaista i razlikuje. Svatko od nas je istovremeno sve troje. Sretni su oni kod kojih se to nimalo ne razlikuje, ili samo malo, u nebitnim pojedinostima, dok su oni kod kojih postoje velike i značajne neusklađenosti smiješne ili tragične osobe. Ako su smiješni drugima, a nisu profesionalni klauni i zabavljači, njihova sudbina je obično tragična. Ako su tragični za druge, obično je riječ o zapravo smiješnim figurama.  Svatko od nas se na neki način ogleda u drugima. Ako je netko omiljen ili omrznut možda proizlazi iz nekih crta ličnosti i ponašanja, ali se ostvaruje isključivo u tome kako drugi reagiraju na tu osobu. Ista crta kod nekih ljudi može izazvati odbojnost i gnušanje, dok kod drugih ljudi u drugim okolnostima može izazvati oduševljenje.Svatko želi biti prihvaćen od svoje okoline, svi bi voljeli da nas vole, a naročito nam je stalo da nas što bolje prihvaćaju oni do kojih nam je stalo, da nas vole oni koje i mi volimo. Djelomično to možemo pospješiti svojim ponašanjem, djelomično zavisi o tome kakvi smo, ali djelomično je uvjetovano time kakvi su ljudi koji nas procjenjuju, na što možemo utjecati malo ili nimalo. Ista osoba je nekima zabavna i zanimljiva, a drugima dosadna i naporna. Ista osoba može s nekima ostvariti odnose koji su svima zadovoljavajući, a s drugima bolje da nema nikakve. Bakar i kositar daju broncu, a bakar i cink mjed. Kvaliteta legure ovisi o čistoći bakra, ali još više o drugom elementu koji se stapa u slitinu. Napravimo li sve u našoj moći da bismo postali prihvatljiviji i draži, a učinak izostane, preostaje nam samo naći one koji će nas bolje cijeniti, ukoliko je to moguće. Nemoguće je zamijeniti roditelje, braću i sestre, djecu, a često nije moguće izbjeći ni prijatelje, susjede i kolege. S onima koje ne uspijevamo ni promijeniti, ni zamijeniti, najbolje je svesti odnos na što manju mjeru, trošiti na njih što manje vremena i nastojanja, posvetiti im što manje bliskosti i očekivanja, često se odupirući onima koji se naturaju, onima o kojima na neki način zavisimo i kojih se ne možemo riješiti. Ako si nezadovoljan, pokušaj se promijeniti. Ako se ne želiš ili ne možeš promijeniti, potrudi se zamijeniti. Ako si nezadovoljna, pokušaj promijeniti. Ako ne možeš promijeniti, zamijeni. Suština odnosa zavisi o tome tko si ti. Bakar uz kositar postaje bronca, a isti bakar uz cink postaje mjed. Što god mislio o sebi i kakav god da si ustvari, napokon si ono što oni s kojim živiš misle o tebi, kakvim te vide. Kao što odnosi koje uspostavljaš zavise o tome tko si i kakav si, tako si i ti onakav kakav se u svojim odnosima možeš iskazati, tako si i ti onakva kakvom te vide i definiraju. Takav si s kim se družiš. Prihvaćaju li te barabe za svojega, sigurno si i ti baraba. Cijene li te ozbiljni ljudi, osoba si vrijedna poštovanja. Koliko god željeli i trebali da nas drugi prihvaćaju i vole, sveukupnost naših odnosa je najvažnija po tome što nas čini onim što jesmo, što kroz njih postajemo - ili ne postajemo - ono što bismo željeli biti. |
 Veka je bio iz one ekipe momaka koji su prije gotovo četrdeset godina pokrenuli omladinski klub "Jabuka". Srdačan lik, jedan od onih na koje se u svakoj prilici možeš osloniti, solidan, nije upadao u nikakva sranja, dobar sa svima i nije bilo čovjeka koji bi o njemu rekao lošu riječ. Diplomirao je, odslužio vojsku, zaposlio se, oženio, sve po redu. Radio je u jednoj od naših firmi koje su poslovale po Alžiru, Maroku i Tunisu, te je dolazio kući dva puta godišnje na odmor. Dobro je zarađivao, pa nije čekao da dobije društveni stan, već je kupio jedan veliki stari jeftini u centru grada i supruga ga je polako uređivala dok ga nije bilo. Supruga je zatrudnila i dobili su sina. Dvije godine nakon toga Veka je uspio isposlovati da ga vrate u Zagreb, da bi mogao živjeti s obitelji.Kada je dečku bilo pet godina jednoga su dana šetali gradom. Veka je držao sina za ruku i razgovarali su o igrački koju su krenuli kupiti. Putem su naišli na nekog Vekinog poznatog i zastali. Odrasli su se na kratko zapričali, ne duže od pet minuta. Dečko je bio nestrpljiv da što prije stignu do dućana s igračkama i postalo mu je dosadno. Iskoristio je trenutak kada je osjetio da je očev stisak ruke na trenutak oslabio i cuknuo da se oslobodi. Ruka mu je iskliznula iz očeve, ali kako se trgnuo, spotaknuo se i pao pravo na cestu. Isti trenutak naletio je automobil i usmrtio ga na mjestu pred Vekinim očima. Na sprovodu su Veku prijatelji više nosili nego što je hodao. Neprestano mu se ponavljalo pred očima onih nekoliko trenutaka u kojima mu se sin istrgnuo iz ruke, pao na vozni trak i vozilo ga je smrvilo. Pokušavali su ga liječiti nekoliko mjeseci raznim lijekovima, nije uspjelo. Propio se. Izgubio je posao. Zapali su u dugove, prodali stan. Supruga ga je ostavila. Još dvije godine se vukao gradom, progonjen od uspomene na onih nekoliko trenutaka, a onda se ubio. Nisam želio da mi kažu kako se ubio. Vozim vrlo oprezno, poštujem propise, nikada se ne ludiram u autu. Vozio sam ne više od dvadeset kilometara više od dopuštene brzine i samo sam na trenutak pogledao nastranu. Samo na trenutak. Nisam vidio. Samo sam čuo i osjetio tresak i kako se auto nadiže dok kotači prelaze preko nečega što mrve pod sobom. Odmah sam zaustavio. Tada sam prvi puta vidio Veku. Kasnije sam saznao gotovo sve o njemu. Onaj tresak već desetljećima odjekuje po meni jednakom snagom, udarac prenesen preko volana bridi mi u dlanovima, prizor koji sam spazio kada sam izišao iz auta nikada neću zaboraviti. Iz najdubljeg sna budi me tresak, udarac, nadizanje i spuštanje karoserije i iako zapravo čak i da sam gledao ništa drugo ne bih stigao uraditi, ne mogu prežaliti niti si oprostiti. |
 moja mama moja mama ______________je ružna kao sova ______________ona je strašilo ______________iz najgorih snova i žudim, žudim, žudim da se probudim da ne poludim ___ne samo da je ružna nego je i gadna ___ne može si pomoći, zapravo je jadna ___takva je gadura da svi od nje bježe ___i meni se od nje sve dlake ježe ____moja mama je ludara, moja mama je gadura ____sklanjam joj se s puta da me ne izudara ____i kome sam ja što skrivio ____da sam nju doživio? i žudim, žudim, žudim iz te more da se probudim prije nego poludim ____jedva čekam da odrastem, time se tješim ____da je izudaram pa da je se riješim |
|
tragovima braće Seljan i Tibora Sekelja Na Krešimira Zimonića, poznatog stripaša još od vremena Novog kvadrata i svjetskog majstora animiranih filmova iz Vinkovaca, naišao sam u arhivi bloga "Republika Vinkovci". U ožujku ove godine postavljen je niz fotografija s njegovog putovanja po Egiptu. Zimonić je posljednjih godina razvio naviku da svako malo ode u neku azijsku ili afričku zemlju i vrati se sa satima i satima filmova snimljenih malom amaterskom kamerom i bezbrojnim fotografijama. Kod kuće izmontira dokumentarni film o putovanju, te ga uprženog na DVD poklanja prijateljima. Imao sam priliku pogledati s velikim užitkom nekoliko takvih filmova. U njima je uočljiv originalni pristup i snažan autorski pečat. Kao prvo, u njima nema nikakve naracije ni objašnjavanja. To je to što vidiš. Ako te zanima više, evo ti knjige i Internet, pa traži. Ili pozovi autora doma da ti objašnjava dok zajedno gledate kadrove. Drugo, ako je na putu prelazio od točke A do odredišta B, onda to nisu tri kratka kadra puta, nego to traje desetak minuta, da se osjeti put i udaljenost. Utoliko su to dokumentarni filmovi jednako o putovima kao i o odredištima, nasuprot svim ostalima koji su usredotočeni uglavnom samo na ovo drugo. Treće, u dokumentarce su duhovito ubačene scene iz svima poznatih filmova u kojima likovi prolaze upravo lokacijama na kojima se nalazi(o) i snimatelj. Sve u svemu, to su uradci iznimno spora tempa, ali nimalo dosadni, i nakon njih gledatelj ima osjećaj kao da je bio ondje gdje su usnimljeni. Zimonićevi putopisi su privatne prirode, pa ih nije nudio nikome, ali su toliko osobeni i kvalitetni da nema televizije kojoj nakon ponoći ne bi osvježili i obogatili program. Dva ficleka postavljeni jučer i danas na moj blog donekle se razlikuju jer su to zapravo traileri, koliko skraćeni toliko i ubrzani, pa iskrivljuju koliko i pokazuju ostavljajući drugačiji dojam. Ha! Ha! (demonski smijeh) Možda ga ovim što objavljujem njegove uradke natjeram da otvori svoj blog! |
|
LJETO NA KVATERNJAKU, OTVORENI PROZORI Svratio sam jučer kasno navečer do Zimonića, da vidim gdje se smjestio ponovo u Zagrebu. Uvalio se u odličan stan na Kvaternikovom trgu, pa petom katu, s velikom terasom koja gleda na gradilište. Sjeli smo van, a on je pripremio čaj koji je donio iz Egipta. Jedan od boljih čajeva koje sam probao u životu. "Taj piju ondje u svakoj prčvarnici!" Upustili smo se u razgovor o piramidama i starim hramovima, kad iznenada kroz zvukove grada počeli su dopirati prepoznatljivi uzvici ženske koju je netko upravo silovito rasturao. Kat, dva, najviše tri ispod nas netko se zanio i zaboravio zatvoriti prozor. Sve glasnije i glasnije, nadjačalo je urlikanje grupa navijača koji su se vraćali iz Maksimira. Ženska je kliktala na način da je bilo nedvojbeno da ne može biti glumljeno. Negdje u našoj blizini netko je umirao slatkom smrću tolikom snagom da je cijeli trg odjekivao. Prekinuli smo razgovor i zvukovno pratili razvoj događaja. Razmišljao sam koga znam u blizini... Tea, jesi li to bila ti? - Ovo prvi puta čujem otkako sam tu, već tri mjeseca… - reče Zima. - To mora da je zato jer si ti došao! - Reklo bi se da širim takve vibracije… - našalio sam se, ali gorko. Svašta smo prošli i svagdje smo bili i evo nas na terasi, dva starija, dobrodržeća ali ofucana momka, pijemo čaj i slušamo nešto vrlo poznato, što davno nismo čuli. Ne da to danas ne bi mogli izmamiti, nego nekako, naopako, smetnuli smo s uma da bi se i time mogli pozabaviti. Nepoznata gospođice, (ili gospođo,) od srca hvala što si nas podsjetila. Prisjetio sam se stihova dobrog prijatelja kojeg davno nisam vidio: ...požuri se, isplovit će drugi kapetani i druge zastave moru je svejedno tko po njemu brodi… … jer da smo žestoko ljubili ne bi nas veliki meštri izigrali ne bismo plutali tim putem u nigdinu dok sveđer sunce žeže i po brdima krijes tinja a mlade dijeve nove jurišnike ištu. |
|
Dečki dobro driblaju, no ono što mi se najviše sviđa je muzika. |
 Prijatelj G.B. pričao mi 12. veljače 2002. godine:Dida Marko, star 250 godina, do svoje dvjestotridesete bio je šutljiv čovjek, al' onda se razgoropadio, otvorio mu se kakočnjak i u proteklih dvadeset godina u kući nije moguće živjeti od njegovih pustih priča. I što je najgore, ne možemo provjeriti laže li ili govori istinu jer su svi svjedoci odavno pomrli dok stara drtina, kornjača, u tom pogledu nema ozbiljnih namjera. Ne sjeća se, kaže, je li imao 200 godina kad se zadnji put ženio. Sinovima broja ne zna, a kćeri i tako nije brojio. Samo žene pamti, najviše najgore. Da ih nije sreo živio bi, misli, kao pravi čovjek devetsto godina. A ovako su mu, veli, rospije život skratile. |
 Mi, studenti sociologije, bili smo - ništa čudno - zaljubljeni u sociologiju. Uostalom, zbog toga smo je pošli i studirati, a što smo je bolje upoznavali, to smo je više voljeli.Od svega u sociologiji najviše smo cijenili i voljeli američku sociologiju. Većina najznačajnijih i najboljih socioloških knjiga iz kojih smo učili bile su prevedene američke knjige, mnoge od njih čitali smo na originalu, većina sociologa kojima smo se divili i koji su nam bili uzori bili su Amerikanci, najbolja istraživanja i eksperimenti došli su iz S.A.D., naši najbolji profesori studirali su na američkim fakultetima i nesebično nam prenosili što su ondje naučili. Nitko sretniji od mene kada mi se nakon diplomiranja pružila prilika otići na postdiplomski u Ameriku. Prvo što sam napravio kada sam stigao ondje bilo je da odjurim u najbližu veliku knjižaru, potražim "non-fiction", a ondje policu sa sociološkim knjigama. Šok! Sve je bilo pretrpano sanjaricama, horoskopima i knjigama nekakvog Mahabmahathe Yogobathe, a na koricama svake fotografija autora dlakavog ko dikobraz i zamotanog u plahtu. Zatim su ondje bile knjige o čudotvornim dijetama, praktična uputstva za sretan brak, Nostradamusova proročanstva, kuklusklanovski pamfleti, Hitlerove biografije i slično. U gomili smeća tek tu i tamo bio je poneki površni udžbenik za "social science" i "antrophology". Što je ovo?! Na fakultetu su me dočekali kursevi poput "sociologija doručka", "tulumarenje sa svrhom", "nauka o baseballu", "igre brojeva", "umjetnost zavođenja", "povijest rocka", "valjanost kreacionizma" i slične zvizdarije. Poslušao sam neka predavanja na kojima su raznorazni zvjezdoznaci trkeljali površnosti, netočnosti, iskazivali elementarno neznanje i razbacivali se nakaradnim interpretacijama. Nisam mogao vjerovati - gdje se rasplinula veličanstvena američka sociologija? U Americi je nema. Napokon sam shvatio ono što mi je bilo pred nosom. Naši vajni profesori su marno razgrtali te nepregledne naplavine smeća i iskapali za nas bisere. Prenosili su nam samo ono najbolje, a ostatak su prešućivali kao što se u nekim familijama skriva da imaju retardiranog člana. Ono što prosječni Amerikanci smatraju sociologijom ne bi ni pas s maslom polizao. Naravno, postoji i dobra, kvalitetna sociologija, ali ona je razasuta i izgubljena u moru kajgodarija. Naši profesori su nam predavali i učili nas zaista dobro, pozivajući se na strane autoritete koje je u bijelom svijetu malo tko uopće poznavao i priznavao. I znaš što? Mi smo bolji od Amerikanaca. Mi smo bolji od naših uzora, samo to ne znamo. Naši uzori zapravo ne postoje. Mi smo ih izmislili. Toliko o tome. |
 U jeku turističke sezone odlomila se stjenčuga iznad autoputa pred ulazom u Budvu, nadvila se ponad njega kao teška prijetnja. Saobraćajci odmah zaustavili prolazak ispod nje, da se od trešnje ne odvali i zgromi nekoga, te skrenuli saobraćaj okolnim zaobilaznim putovima. Nasta neviđeni krkljanac. Tisuće izgubljenih turista u trenu luta zaleđem.Pozvali minere da je sruše, ali kada su je vidjeli nije bilo minera koji bi se zavukao pod stijenu koja se zaustavila u padu protivno svim zakonima gravitacije i klesao kamen da uglavi eksploziv. Napokon se netko sjeti da pozovu artiljeriju. Vojska pošalje Paju Bandovića, kapetana prve klase, najboljeg artiljerca crnogorske vojne oblasti koji je upravo radio na doktoratu pod naslovom "Upotreba haubice kao minobacača". Pajo naredi da se zakvači za kamion najbolje oruđe iz kasarne, odabere najboljeg nišandžiju, prida mu najbolju posadu i krene na izvršenje zadatka. Dođe Pajo s kamionom koji je vukao haubicu na vrh susjednog brda odakle je pucao najbolji pogled na odlomljenu stijenu, a ondje već sva lokalna vrhuška: predsjednik općine, sekretar komiteta, direktor kombinata, šef turističke zajednice, glavni urednik lokalnih novina, te novinari titogradske televizije s kamerom. Skoči Pajo s kamiona. U ustima mu čačkalica koju žvače otkada je prestao pušiti. Ništa ne govori. Čučne, zažmiri jednim okom, drugim odmjeri metu, oko sokolovo. Premjesti se desetak metara, čučne, jednim okom zažmiri, drugim se zapilji, odmjeri cilj, naginje glavu lijevo-desno, odvaguje gdje treba roknuti u nestabilno podnožje stijene da se strmekne. Tako se nekoliko puta premjesti, a cijela vrhuška kaska za njim i tiska se iza njega, nitko ne diše da ga ne ometaju. Napokon pokaže rukom na mjesto koje je odabrao i reče posadi da ondje postave haubicu.. Svi prisutni su imali dovoljno vojnog obrazovanja da su znali da tom prilikom, usprkos osnovnom artiljerijskom principu "premašaj - podbačaj - pogodak", treba pogoditi iz prve. Predsjednik općine ustreptalo zapita: - Hoće li biti moguće? Pajo otpljune i hladno procijedi: - Hoće. Svima lakne. Zapita sekretar komiteta: - A treba li preduzeti neke mjere predostrožnosti? Pajo samo odreže: - Treba. - Kakve? - uznemiriše se svi. Pajo ih pogleda cool kao Clint Eastwood kad gleda preko nišana magnuma i reče: - Evakuirajte Budvu. |
 Za rođendan, da ne kažem koji, poklonila mi supruga kutiju "Viagre".- Jesi li ti to poklonila meni ili sebi? - pitam sumnjičavo. Ona se pravi da nije čula pitanje. - Oprosti - rekoh joj. - Za svoje godine vrlo se dobro držim. - Nije pitanje kako se držiš, nego kako ti stoji! - kaže žena. Eto, zato se čovjek oženi, da mu ima tko svašta reći. Dobro, moram priznati, ne skače više kao u dvadesetim godinama, ali ipak nije za zanemariti. Ipak, palo mi je već nekoliko puta na pamet da bi bilo zanimljivo isprobati djelotvornost te nove kemije. Odem na Internet i pogledam što se govori o malim plavim kuglicama. Moguće popratne pojave - sve se vidi ljubičasto. Učinak jedne doze - osam sati! Ljubičasto me ne brine. Spreman sam tucati i zelene, i roza, samo da nisu mlohave. I već zinem da gutnem kuglicu kada me u posljednji čas jedna pomisao zaustavi - osam sati! - Milo! - pitam lukavo. - Da pojedem dvije ili tri, pa da traje preko cijelog vikenda? - Ma kakvi! - kaže ona. - Meni je tri četvrt sata ili sat više nego dovoljno. Znaš da nakon što svršim nisam više ni za što, ne volim ni da me se dira. Toga sam se i bojao. Sat vremena i gotovo! A što da ja radim po kući još sedam sati s dignutim stojkom? Ne može to tako! - Ne brini. Možda mi nakon šest sati ponovo dođe… Ma nemoj! Možda! A ja da u međuvremenu šest sati ne mogu izaći iz kuće, skačem po dnevnoj sobi kao majmun iskolačenih očiju, na sprdnju ukućanima, susjedima i namjernicima? Ne može to tako! - Najdraža… - počnem izdaleka. - Sve ima rješenje. Da pozovemo u pomoć našu vjenčanu kumu, da pripomogne… Kada se ti umoriš, da te zamijeni. Kakva je, ona bi mogla odraditi svih šest sati u međuvremenu. - Ni slučajno! - pobuni se supruga. Što ima protiv kume, zar joj to nije najbliža ženska osoba? Zar joj ne želi samo dobro? Pa to i jest smisao kumstva da pripomogne u braku! - Što se mene tiče, možeš sam sebe potezati koliko hoćeš! Zar sam došao u ove moje godine, zar sam se oženio da utrošim dragocjeni stimulator na to da sam sebe potežem?! Ne bi išlo! - A one tvoje dvije prijateljice iz srednje škole za koje si pričala da vole grupnjake? - Kurve! - vrišti žena. - A da naručimo neku pravu profesionalku preko oglasa? Uštedjeli smo za novi sudoper, a zapravo nam ne treba… - Abgrkhfrjrljm! I tako rođendanski dan još uvijek čeka neiskorišten. Kadikad kad se uvečer okrenem na svoju stranu da zaspem, moja najdraža mi šapuće na uho: - A da pojedeš jednu malu kuglicu…? Ja pitam: - A da te prije toga vežem za krevet? Nikako da se dogovorimo. Obično kad upoznamo neku novu prijatnu žensku osobu ili naletimo na neku veselu poznatu koja se dobro drži, ja predložim: - Da je pitamo? Ne znam što mi je supruzi? Zar ne vidi da će nam ovako isteći rok trajanja?! Svaki lijek ima na kutiji naznačeno do kada se smije upotrjebljavati. Ipak, ima nade. Na kutiji piše da je rok valjanosti još petnaest dana, a supruga je s djecom otišla na more. Poveli su i psa. Možda bi dvije-tri prsate blogerice mogle pomoći? Mogu povesti i prijateljicu. Kod kuće su mi ostale samo ribe, a one su diskretne. |
 1.Nazvala me Đurđica iz Kopehagena da joj je sin s prijateljem na proputovanju kroz Zagreb i rado bi me vidio. Naravno, što ne bih vidio malog vampira?! Dala mi je broj rođaka kod kojih su odsjeli i ja nazovem. Dogovorimo sastanak u podne u Dežmanovom prolazu, u kafiću "Mooney" koji se nalazio ondje gdje je danas nekakva prodavaonica ženskih čarapa prekoputa ulaza u zgradu Televizije u kojoj je danas nekakvo ministarstvo za idimi-dođimi. LJeto, vrućina, grad poluprazan. Prilazim "Mooneyu" i već izdaleka vidim mladiće pod suncobranom za stolom ispred ulaza, ali vidim i da obojica neprestano izvijaju vratove i okreću glave prema kafiću kao da kane uvrebati konobara koji se ne pojavljuje. Priđem bliže i kroz izlog vidim da unutra nema nikoga, osim što za jednim stolom sjede tri zgodne cure njihova godišta. Nisam ni sjeo, već umjesto pozdrava rekoh: - A da sjednemo unutra? Jedva su dočekali. Premjeste se njih dvojica unutra, a ja sjednem s njima. U "Moonyu" je bio onaj povišeni dio sa tri stola. Oko jednoga su sjedile djevojke, onaj u sredino smo ostavili praznim, a nas trojica sjedosmo oko trećeg stola. Koljin prijatelj zvao se Lau. Obojica su završila srednju školu i spremali se na jesen na fakultet. Odlučili su da ljetni provod bude nezaboravan, pa su krenuli iz Kopenhagena autostopom. Već su proveli po nekoliko dana negdje u Poljskoj, pa u Pragu, Beču i u Ljubljani, a nakon Zadra kane do Dubrovnika. Lau će studirati filmsku režiju, pa cijelim putem dokumentira amaterskom kamerom njihove dogodovštine. Od tog materijala će po povratku izmontirati dokumentarni film. Kolja i ja govorili smo hrvatski, Kolja i Lau danski, a Lau i ja engleski, a kako su obojica mladića bili zgodni, ništa čudno da su od trenutka kada smo sjeli sve tri djevojke samo glumile da razgovaraju, trudeći se da ulove svaku našu riječ. No Lau ima još jedan projekt. Da bi ga uzeli na fakultet filmske režije mora predočiti jedan svoj film. Zamislio je film pod naslovom "U svakom gradu jedna žena", svojevrsnu parafrazu na popularnu pošalicu da mornari u svakoj luci imaju po jednu ženu koja ih čeka. Ideja je da u svakom gradu upoznaju neku djevojku koju će nagovoriti da glumi u filmu. Kolja je glavni glumac, Lau snima, a zajedno smišljaju priču koja odgovara liku glumice i gradu u kojemu su se zatekli. Oduševljeno su pričali da su dotada imali nepojmljivu sreću i svagdje im je uspjelo snimiti po epizodu, družili su se s krasnim djevojkama i imali sjajan snimljeni materijal. Tim su zadovoljniji jer sam početak nije bio obećavajući. U Kopenhagenu su šest mjeseci nagovarali neku prijateljicu da glumi, u nekoliko navrata je i pristala, a na kraju se predomislila. Tako će scenu polaska na putovanje morati snimiti po povratku. Zabrinuti su jer u Zagrebu ne bi htjeli ostati predugo i pitaju se koliko će dana izgubiti da na brzinu pronađu djevojku koja će pristati sudjelovati. "Hoćete li tri?", zapitam ih. Nisu mogli procijeniti da li govorim ozbiljno ili ih zafrkavam. Jedna bi bila dovoljna, a tri bi bile neslućeno obilje. Koje tri? One za susjednim stolom. Nisu mogli vjerovati da bi im se takva sreća mogla dogoditi. Da, da, da! Okrenem se djevojkama da ih zapitam, a one pristadoše i prije nego sam završio pitanje. Dogovorismo se naći sutradan na istom mjestu u isto vrijeme, a razgaljeni mladići će do tada smisliti filmski zaplet i pronaći lokacije za snimanje. Nisu mogli sakriti oduševljenje kako sam učas riješio njihov najveći problem, a bilo mi je jasno i da sam time u potpunosti potvrdio sve što je Kolja pričao prijatelju o meni vodeći ga da se sretnemo. 2. Hitno, hitno, hitno, treba pronaći vizualno atraktivna mjesta koja će ujedno biti inspirativna da mogu smisliti priču koju će snimiti. Krenusmo sva trojica prema Ilici. U onih stotinjak metara od bivšeg "Moonya" do izlaza Dežmanovog prolaza na Ilicu prošli smo se s dvadesetak ljudi od kojih su tri-ili četiri bile zgodne mlade djevojke. Slučajno sam poznavao svaku od njih i srdačno smo se pozdravili u prolazu, te kad smo zaokrenuli u Ilicu Lau me je već promatrao kao polubožanstvo.  Usprkos ljetu i podnevu, zahvaljujući nekakvom zastoju tramvaja, Ilica je bila puna pješaka. Dapače, većina su bile ljepuškaste ženske u ljetnim haljinicama i Lauu je izletjelo: "Au!" Krenuli smo prema Jelačićevom placu, a oba mladca su zvjerkali po prolaznicama ne znajući na kojoj zaustaviti pogled. Ipak, ima onih djevojaka i žena koje već izdaleka upadnu u oko, koje prilaze kroz gužvu, a vidiš samo njih. Po jedna takva je naišla svakih pedesetak metara. E, svaka od njih me je pozdravila i dobacila poneku riječ. Ova dva pored mene su već bili van sebe. Napokon je na drugoj strani ceste krenula u susret jedna koja je sve zasjenila, jedna od onih koju vidiš na nekoliko trenutaka i pamtiš još danima kasnije. Kad je bila u našoj visini, podigla je ruku, mahala preko ceste i dovikivala: "Bog, Babl!"Kad smo zaokrenuli u Tomićevu da se uspnemo uspinjačom Lau me već gledao kao boga. Gornji grad je bio prazan. Vodio sam ih od jednog do drugog pitoresknog zakutka. Naišli smo svega na nekoliko manjih grupa turista, neke Japance, i dvije zgodne djevojke koje su u prolazu dobacile: "Bog, Babl!" Lau je hodao pored mene i mrmljao "Bog, Babl! Bog, Babl! Bog, Babl…" Napokon je tražio Kolju da mu prevede. Koljin prevod je izazavao zabunu jer je Lau iznenađeno uzviknuo (na engleskom): "Sve one te nazivaju bogom?!" 3. Skroman, kakav već jesam, nisam ga htio razočarati. Objasnih mu da je "bog" uobičajeni pozdrav, ali ga nisam razuvjeravao da ih nisam tucao sve od reda. U međuvremenu smo se uspeli Jurjevskom do vodovoda i skrenuli onim uskim puteljkom niz serpentine do dna Dubravkinog puta. Danci su se iznenada prenuli usred šume. Nisu se ni snašli, a već su potpuno izgubili trag gdje se nalaze i iščuđavali se kako su se najednom našli usred divljine. To ih je nagnalo da drugim očima pogledaju oko sebe, a na to su zamijetili da se nije smračilo samo zato što smo ušli u sjenu drveća, nego i zato jer su se na nebu naglo gomilali prijeteći tamni oblaci. Nailazila je jedna od onih iznenadnih ljetnih oluja, i to gadna. Krošnje nad nama su se uskomešale. Sve češći i sve snažniji naleti vjetra lamatali su granama. Počele su padati i prve kapi. "Pokisnut ćemo!", zavapiše oba mlada Danca. Pazi! Potomci Vikinga! Računao sam: treba nam šest do sedam minuta brzog hoda do Dežmanovog prolaza. U najgorem slučaju, na tri minute hoda udaljenosti nalazi se "Dubravkin put". Valjda ćemo se stići skloniti prije nego se nebo prolomi. S nepokolebljivom sigurnošću u glasu rekao sam: "Nećemo!" Obojica su me sumnjičavo pogledali. Kako sam rekao "Nećemo!", tako smo zaokrenuli oko blagog zavoja. Kako je pukao pogled na ravnu dionicu puta nakon zavoja, tako smo posred ceste na desetak metara udaljenosti ugledali rastvoreni veliki crveni šestinski kišobran s drškom okrenutom uvis. Dok smo mu prilazili stigao sam se osvrnuti naokolo. Nigdje nikoga. Nema druge nego da je neki zapuh vjetra podigao kišobran s balkona nekih od kuća u Jurjevskoj, prenio ga preko krošanja i spustio pred nas. Kako smo došli do kišobrana, počela je kiša. Ne usporavajući korak prihvatio sam dršku, podigao kišobran iznad naših glava, mladići mi se prikučili i u narednom trenutku su već guste krupne kapi prštale po razapetoj tkanini iznad nas. Mladići su ostali bez teksta jer je ispalo da sam materijalizirao kišobran iz ničega upravo u trenutku kada nam je zatrebao. Naravno da nisu u to povjerovali, ali se nisu mogli ni othrvati zastravljenosti i zahvalnosti mojoj natprirodnoj moći, pa nisu ništa pitali da ne bi narušili mistiku trenutka. Babl svemogući! Tko zna što još sve mogu?! Tako smo razdragani ponovo stigli do Dežmanovog prolaza. 4. Kad smo bili pored Aleksandrovih stuba koje se spuštaju s Rokovog perivoja kiša se razularila kao da prolazimo kroz slap. Pred nama je bila ona inače uvijek poluprazna slastičarnica, ali prepuna ljudi koji su se sklonili. Dvadesetak metara dalje nalazio se "Velvet". I on je bio krcat, ali smo u najdaljem uglu uočili slobodan stol. Probili smo se kroz gužvu i sjeli. Unutra je prštalo zarazno dobro raspoloženje.  Svi u lokalu bili su mlađarija, a djevojke su činile većinu. Sve su stigle manje ili više pokisnuti i imali smo priliku uživati u manje ili više prokislim ljetnim haljinama i majicama manje ili više slijepljenim za kožu i manje ili više providnim. Konobari su oblijetali oko stolova s ustima od uha do uha i nimalo se nisu bunili naglom povećanju posla. Lau je izdužio vrat i okretao glavu kao periskop. Konobar Zdravko je povikao sa šanka preko svih gostiju: "Babl, što trebate?", tako da smo odmah bili posluženi. Lau se prihvatio pive i zažareno upitao: "Ima li u Zagrebu fakultet na kojem se može studirati filmska režija?"Razmišljao sam. Ima prilika kada želiš nekome nešto pokazati, kako radi novi kompjuterski program, novu vještinu koju si savladao, kako ti je pas pametan i dobro odgojen, kako je grad lijep… i obično upravo tada sve bez razloga ide naopako. Kompjutor se ukoči, vještina ti ne ide od ruke, pas se ponaša kao razularena baraba, u gradu nailaziš samo na smeće i degutantne prizore… Ovom prilikom je sve teklo daleko bolje nego sam mogao i zamisliti i poželjeti. Nimalo me nije začudilo da su se Lau u Kolja najozbiljnije zanijeli u raspravu o prednostima studiranja u Zagrebu. Na to su se na pragu pojavile Ena i Mia Begović. Ena je stanovala u susjednoj kući i često svraćala u "Velvet". Mora da su se vraćale s neke svečane prilike ili se spremale ići negdje gdje su trebale ostaviti ubistveni utisak, tako da su obje bile maksimalno dotjerane. Izgledale su nevjerojatno dobro, smrtonosno. Frizure, kozmetika, nakit, odjeća - glamur u punom sjaju, nimalo narušen pljuskom, kao da je njihova ljepota dovoljno moćna da ih zaštiti čak i od raspomamljenih sila prirode. Tako izgledaju vile ili poganske boginje čijoj magiji nitko i ništa ne može odoljeti. Na trenutak su svi u lokalu ušutili i okrenuli se prema njima. Njih dvije su zaokružile pogledom, vidjele da se nemaju gdje sjesti, pa su stale uz šank odmah do ulaza. Danci su razabrali da nisu posrijedi samo dvije izuzetno lijepe i uparađene žene, već mora da su nešto posebno. Zapitali su tko su one. Ukratko sam objasnio. Jedna je najpoznatija hrvatska kazališna i filmska glumica, a druga joj je sestra, također glumica i jedna od top ten najpoznatijih, svaka na svoj način, ali ne može se reći koja je zgodnija. Lau je zakukao: "Uđeš u prvi lokal uz put i u njega uđu i dvije najpoznatije glumice!" Kada bi živio ovdje, možda bi ih mogao nagovoriti da glume u njegovom filmu! Da se ne muči s amaterkama koje treba nagovarati šest mjeseci, pa onda ne pristanu. Započeti odmah s vrhunskim! Potpuno se zapalio za ideju da umjesto u Kopenhagen dođe studirati u Zagreb. Naglo, kao što je i počeo, pljusak je prestao. No u "Velvetu" je bilo tako dobro da nitko nije pokazivao namjeru da ga napusti. Zbijeni jedni uz druge kao vrapčići svi su veselo živkali. S velikim žaljenjem Danci se prisjetiše da moraju još smisliti scenarija za sutrašnje snimanje, da ih ljudi kod kojih su odsjeli čekaju s ručkom, te moraju hitno otići. Zaputismo se prema izlazu pored kojeg su kao karijatide stajale Ena i Mia. Mladići su im prilazili sa strahopoštovanjem upijajući ih pogledom, a kada dođosmo do njih Ena reče: "Bog, Babl." 5. Lau se zamalo stropoštao i zgromljen jedva isteturao iz lokala. Ena me zadrži. Bio sam je pozvao da me posjeti kad nađe vremena jer su mi u vrtu sazrele trešnje i razgovarali smo o čarima penjanja na drvo, dogovarali smo se u nekoliko navrata, pa se počela ispričavati da nije imala kad i da joj je jako žao, ali mogla bi u narednih dva-tri dana… Nažalost, rekoh, sezona trešanja je prošla, ali mogli bismo to realizirati naredne godine. Na to se i Mia zainteresirala za penjanje po drveću i ja se upustio u objašnjavanje kako je to, pored plivanja, najbolja aktivnost za skladan razvoj tijela i održavanje kondicije, pa smo došli do toga da bismo se mogli malo verati po krošnjama iako više nema trešanja. Ta čovjek je sišao s drveta, to mu je izvorni okoliš! Mladići se krenuli prema Ilici, a kada su zamijetili da ih ne slijedim, Kolja se vratio vidjeti zašto sam zastao. Neko vrijeme je stajao pored nas blijeda lica, a zatim izišao. Kada sam i ja napokon stupio na ulicu spazio sam Laua kako stoji desetak metara dalje pored kuće i udara čelom o zid, a Kolja ga promatra i smije se. - Što je? - zapitao sam. - Upravo sam mu objasnio da se dogovaraš s dvije najljepše žene u Hrvatskoj kada ćete se zajedno penjati po drveću! Ako Laurits Munch-Petersen jednoga dana postane poznat kao Lars von Trier, što uopće nije nemoguće, pa se u njegovom filmu pojavi lik kojega glumi Antonio Banderas ili Harrison Ford, a žene padaju pred njim na leđa odmah s nogama u zraku, tek da znate odakle inspiracija! |
 Rođeni ste u Zagrebu, odrasli u Zagrebu, doselili prije nekoliko desetljeća, prešli ga uzduž i poprijeko, bili ste toliko puta u Zagrebu da se osjećate u njemu kao kod kuće… Sve u svemu, znate Zagreb kao svoj džep. Znate li? Da bi se znalo Zagreb nije nužno proći sve ulice, trgove i parkove, a već ih je toliko da je to i nemoguće. Ipak, nemoguće je reći da zna Zagreb onome tko ne zna gdje je Zrinjevac ili tko nikada nije vidio HNK. U popis mjesta koje bi trebalo poznavati možda bi trebalo uvrstiti i jedno za koje malo tko zna. Najužu zagrebačku ulicu. Zamislite da vas netko upita koja je najuža zagrebačka ulica, gdje se nalazi i koliko je široka. Što biste odgovorili? Evo vam mogućeg odgovora:  Ulica je široka 105 centimetara.  Zna li tko tješnju?   Pazite, odgovor na ovo pitanje mogao bi nekom sretniku donijeti nagradu od milijun kuna! |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
