KOCKAR

NA

SIGURNO

Ima nekoliko domaćih pisaca (a i književnica) koje vrlo cijenim, ali više od svih Boru Dežulovića. Posljednji prije njega kojega znam da je zabljesnuo na literarnom nebu sjajem takvog bogomdanog talenta bio je Davor Slamnig prije tridesetak godina, s tim da Dežulović daleko nadmašuje Slamniga u marljivosti, discipliniranosti i ambicioznosti, po čemu se može mjeriti s Antom Tomićem, koji - usput rečeno - ne zaostaje mnogo za spomenutom dvojicom. Danas sam cijeloga dana čitao "Poglavnikovu bakteriju", a onda sam se dohvatio "Globusa" i potražio Dežulovićevo redovno javljanje. "Ne možeš ti našeg čovika zajebat!" Pa gdje me nađe?!

Budimo realni, čovjek je genijalac. "Radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter." Ili ovo: "…njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava"! Zažalio sam što se prije njegovog pisanja članka nismo našli u nekoj birtiji da ga opskrbim s još nekoliko odgovarajućih anegdota.

Recimo ova. Znam našeg čovjeka koji je otišao "preko Velike bare" i ondje se, naški rečeno, obogatio. Ima platinaste i dijamante kreditne kartice, one koje je dovoljno pokazati da svi naokolo popadaju na leđa, te ih nije potrebno ni upotrijebiti. Kadikad mu se dogodi da mu se na obzorju pojavi neka privlačna damica koju bi mogao pozvati na provod, izvesti u pristojan restoran da je oraspoloži, a zatim uzeti sobu u boljemu hotelu i na kraju taksijem odvesti njezinoj kući. Ali ne, nije to dovoljno dobro za našeg čovjeka!

Otkrio je da postoje kockarnice u Atlantic Cityu. Za velike kockare nekoliko puta dnevno lete besplatne avionske linije u kojima poslužuju besplatni šampanjac koje ih za sat vremena prevezu onamo. Na aerodromu čekaju limuzine, za svakog gosta posebno. Čim uđe u kockarnicu promijeni deset tisuća dolara u žetone za igru. Nije njemu do kockanja, nije lud, on igra na sigurno. Ameri popadaju na leđa kad vide koliko je žetona natrpao u džepove, a damica - koja je u najboljem slučaju očekivala da će je izvesti do obližnjeg restorana - već je van sebe. Kockarnice su obično u sklopu hotela, te uprava besplatno daje velikim igračima sobe na raspolaganje, da se mogu odmoriti, presvući, predahnuti, pripremiti za početak ili nastavak igre… Odvede naš čovjek damicu u sobu u kakvoj u životu ranije nije bila, te naruči - na račun kuće, tj. besplatno - birana jela i najbolje piće, da im donesu u sobu. Onda je lijepo i natenane odere, a kada dođe vrijeme odlaska spuste se u igračnicu i da joj dvadesetak dolara u žetonima da se malo zabavi na poker-automatima. I on malo zaigra, tek da ga vide, kadikad nešto dobije, ali se ne uzrujava i ako sve izgubi jer nikada ne odvoji za to više od dvadesetak dolara. Prije odlaska unovči preostale žetone, te napokon vrati damicu avionom i za sve potroši manje nego da ju je odveo do McDonaldsa i nakon toga u prvi jeftini motel uz smrdljivi autoput.

Nema načina da Ameri i posumnjaju, a kamoli da shvate što se događa. Tako fin gospodin, s platinastim i dijamantnim karticama, jedan od stupova američke privrede, itd., itd., čovjek koji razmjenjuje žetone za igru samo u desetcima tisuća dolara, našao im je slijepu pjegu, žutu mrlju, i mogu ga gledati koliko hoće, a da ne vide što im radi.

I, kad smo već kod toga, da ni ne pričam kako se obogatio.