Pregled posta

sineasti na proputovanju

1.
Nazvala me Đurđica iz Kopehagena da joj je sin s prijateljem na proputovanju kroz Zagreb i rado bi me vidio. Naravno, što ne bih vidio malog vampira?! Dala mi je broj rođaka kod kojih su odsjeli i ja nazovem. Dogovorimo sastanak u podne u Dežmanovom prolazu, u kafiću "Mooney" koji se nalazio ondje gdje je danas nekakva prodavaonica ženskih čarapa prekoputa ulaza u zgradu Televizije u kojoj je danas nekakvo ministarstvo za idimi-dođimi.

LJeto, vrućina, grad poluprazan. Prilazim "Mooneyu" i već izdaleka vidim mladiće pod suncobranom za stolom ispred ulaza, ali vidim i da obojica neprestano izvijaju vratove i okreću glave prema kafiću kao da kane uvrebati konobara koji se ne pojavljuje. Priđem bliže i kroz izlog vidim da unutra nema nikoga, osim što za jednim stolom sjede tri zgodne cure njihova godišta. Nisam ni sjeo, već umjesto pozdrava rekoh:

- A da sjednemo unutra?

Jedva su dočekali. Premjeste se njih dvojica unutra, a ja sjednem s njima. U "Moonyu" je bio onaj povišeni dio sa tri stola. Oko jednoga su sjedile djevojke, onaj u sredino smo ostavili praznim, a nas trojica sjedosmo oko trećeg stola.

Koljin prijatelj zvao se Lau. Obojica su završila srednju školu i spremali se na jesen na fakultet. Odlučili su da ljetni provod bude nezaboravan, pa su krenuli iz Kopenhagena autostopom. Već su proveli po nekoliko dana negdje u Poljskoj, pa u Pragu, Beču i u Ljubljani, a nakon Zadra kane do Dubrovnika. Lau će studirati filmsku režiju, pa cijelim putem dokumentira amaterskom kamerom njihove dogodovštine. Od tog materijala će po povratku izmontirati dokumentarni film. Kolja i ja govorili smo hrvatski, Kolja i Lau danski, a Lau i ja engleski, a kako su obojica mladića bili zgodni, ništa čudno da su od trenutka kada smo sjeli sve tri djevojke samo glumile da razgovaraju, trudeći se da ulove svaku našu riječ.

No Lau ima još jedan projekt. Da bi ga uzeli na fakultet filmske režije mora predočiti jedan svoj film. Zamislio je film pod naslovom "U svakom gradu jedna žena", svojevrsnu parafrazu na popularnu pošalicu da mornari u svakoj luci imaju po jednu ženu koja ih čeka. Ideja je da u svakom gradu upoznaju neku djevojku koju će nagovoriti da glumi u filmu. Kolja je glavni glumac, Lau snima, a zajedno smišljaju priču koja odgovara liku glumice i gradu u kojemu su se zatekli. Oduševljeno su pričali da su dotada imali nepojmljivu sreću i svagdje im je uspjelo snimiti po epizodu, družili su se s krasnim djevojkama i imali sjajan snimljeni materijal. Tim su zadovoljniji jer sam početak nije bio obećavajući. U Kopenhagenu su šest mjeseci nagovarali neku prijateljicu da glumi, u nekoliko navrata je i pristala, a na kraju se predomislila. Tako će scenu polaska na putovanje morati snimiti po povratku. Zabrinuti su jer u Zagrebu ne bi htjeli ostati predugo i pitaju se koliko će dana izgubiti da na brzinu pronađu djevojku koja će pristati sudjelovati. "Hoćete li tri?", zapitam ih. Nisu mogli procijeniti da li govorim ozbiljno ili ih zafrkavam. Jedna bi bila dovoljna, a tri bi bile neslućeno obilje. Koje tri? One za susjednim stolom. Nisu mogli vjerovati da bi im se takva sreća mogla dogoditi. Da, da, da! Okrenem se djevojkama da ih zapitam, a one pristadoše i prije nego sam završio pitanje.

Dogovorismo se naći sutradan na istom mjestu u isto vrijeme, a razgaljeni mladići će do tada smisliti filmski zaplet i pronaći lokacije za snimanje. Nisu mogli sakriti oduševljenje kako sam učas riješio njihov najveći problem, a bilo mi je jasno i da sam time u potpunosti potvrdio sve što je Kolja pričao prijatelju o meni vodeći ga da se sretnemo.

2.
Hitno, hitno, hitno, treba pronaći vizualno atraktivna mjesta koja će ujedno biti inspirativna da mogu smisliti priču koju će snimiti. Krenusmo sva trojica prema Ilici. U onih stotinjak metara od bivšeg "Moonya" do izlaza Dežmanovog prolaza na Ilicu prošli smo se s dvadesetak ljudi od kojih su tri-ili četiri bile zgodne mlade djevojke. Slučajno sam poznavao svaku od njih i srdačno smo se pozdravili u prolazu, te kad smo zaokrenuli u Ilicu Lau me je već promatrao kao polubožanstvo.

Usprkos ljetu i podnevu, zahvaljujući nekakvom zastoju tramvaja, Ilica je bila puna pješaka. Dapače, većina su bile ljepuškaste ženske u ljetnim haljinicama i Lauu je izletjelo: "Au!" Krenuli smo prema Jelačićevom placu, a oba mladca su zvjerkali po prolaznicama ne znajući na kojoj zaustaviti pogled. Ipak, ima onih djevojaka i žena koje već izdaleka upadnu u oko, koje prilaze kroz gužvu, a vidiš samo njih. Po jedna takva je naišla svakih pedesetak metara. E, svaka od njih me je pozdravila i dobacila poneku riječ. Ova dva pored mene su već bili van sebe. Napokon je na drugoj strani ceste krenula u susret jedna koja je sve zasjenila, jedna od onih koju vidiš na nekoliko trenutaka i pamtiš još danima kasnije. Kad je bila u našoj visini, podigla je ruku, mahala preko ceste i dovikivala: "Bog, Babl!"

Kad smo zaokrenuli u Tomićevu da se uspnemo uspinjačom Lau me već gledao kao boga. Gornji grad je bio prazan. Vodio sam ih od jednog do drugog pitoresknog zakutka. Naišli smo svega na nekoliko manjih grupa turista, neke Japance, i dvije zgodne djevojke koje su u prolazu dobacile: "Bog, Babl!"

Lau je hodao pored mene i mrmljao "Bog, Babl! Bog, Babl! Bog, Babl…" Napokon je tražio Kolju da mu prevede. Koljin prevod je izazavao zabunu jer je Lau iznenađeno uzviknuo (na engleskom): "Sve one te nazivaju bogom?!"


3.
Skroman, kakav već jesam, nisam ga htio razočarati. Objasnih mu da je "bog" uobičajeni pozdrav, ali ga nisam razuvjeravao da ih nisam tucao sve od reda. U međuvremenu smo se uspeli Jurjevskom do vodovoda i skrenuli onim uskim puteljkom niz serpentine do dna Dubravkinog puta. Danci su se iznenada prenuli usred šume. Nisu se ni snašli, a već su potpuno izgubili trag gdje se nalaze i iščuđavali se kako su se najednom našli usred divljine. To ih je nagnalo da drugim očima pogledaju oko sebe, a na to su zamijetili da se nije smračilo samo zato što smo ušli u sjenu drveća, nego i zato jer su se na nebu naglo gomilali prijeteći tamni oblaci. Nailazila je jedna od onih iznenadnih ljetnih oluja, i to gadna. Krošnje nad nama su se uskomešale. Sve češći i sve snažniji naleti vjetra lamatali su granama. Počele su padati i prve kapi. "Pokisnut ćemo!", zavapiše oba mlada Danca. Pazi! Potomci Vikinga!

Računao sam: treba nam šest do sedam minuta brzog hoda do Dežmanovog prolaza. U najgorem slučaju, na tri minute hoda udaljenosti nalazi se "Dubravkin put". Valjda ćemo se stići skloniti prije nego se nebo prolomi. S nepokolebljivom sigurnošću u glasu rekao sam: "Nećemo!" Obojica su me sumnjičavo pogledali.

Kako sam rekao "Nećemo!", tako smo zaokrenuli oko blagog zavoja. Kako je pukao pogled na ravnu dionicu puta nakon zavoja, tako smo posred ceste na desetak metara udaljenosti ugledali rastvoreni veliki crveni šestinski kišobran s drškom okrenutom uvis. Dok smo mu prilazili stigao sam se osvrnuti naokolo. Nigdje nikoga. Nema druge nego da je neki zapuh vjetra podigao kišobran s balkona nekih od kuća u Jurjevskoj, prenio ga preko krošanja i spustio pred nas. Kako smo došli do kišobrana, počela je kiša. Ne usporavajući korak prihvatio sam dršku, podigao kišobran iznad naših glava, mladići mi se prikučili i u narednom trenutku su već guste krupne kapi prštale po razapetoj tkanini iznad nas.

Mladići su ostali bez teksta jer je ispalo da sam materijalizirao kišobran iz ničega upravo u trenutku kada nam je zatrebao. Naravno da nisu u to povjerovali, ali se nisu mogli ni othrvati zastravljenosti i zahvalnosti mojoj natprirodnoj moći, pa nisu ništa pitali da ne bi narušili mistiku trenutka. Babl svemogući! Tko zna što još sve mogu?! Tako smo razdragani ponovo stigli do Dežmanovog prolaza.

4.
Kad smo bili pored Aleksandrovih stuba koje se spuštaju s Rokovog perivoja kiša se razularila kao da prolazimo kroz slap. Pred nama je bila ona inače uvijek poluprazna slastičarnica, ali prepuna ljudi koji su se sklonili. Dvadesetak metara dalje nalazio se "Velvet". I on je bio krcat, ali smo u najdaljem uglu uočili slobodan stol. Probili smo se kroz gužvu i sjeli. Unutra je prštalo zarazno dobro raspoloženje.

Svi u lokalu bili su mlađarija, a djevojke su činile većinu. Sve su stigle manje ili više pokisnuti i imali smo priliku uživati u manje ili više prokislim ljetnim haljinama i majicama manje ili više slijepljenim za kožu i manje ili više providnim. Konobari su oblijetali oko stolova s ustima od uha do uha i nimalo se nisu bunili naglom povećanju posla. Lau je izdužio vrat i okretao glavu kao periskop. Konobar Zdravko je povikao sa šanka preko svih gostiju: "Babl, što trebate?", tako da smo odmah bili posluženi. Lau se prihvatio pive i zažareno upitao: "Ima li u Zagrebu fakultet na kojem se može studirati filmska režija?"

Razmišljao sam. Ima prilika kada želiš nekome nešto pokazati, kako radi novi kompjuterski program, novu vještinu koju si savladao, kako ti je pas pametan i dobro odgojen, kako je grad lijep… i obično upravo tada sve bez razloga ide naopako. Kompjutor se ukoči, vještina ti ne ide od ruke, pas se ponaša kao razularena baraba, u gradu nailaziš samo na smeće i degutantne prizore… Ovom prilikom je sve teklo daleko bolje nego sam mogao i zamisliti i poželjeti. Nimalo me nije začudilo da su se Lau u Kolja najozbiljnije zanijeli u raspravu o prednostima studiranja u Zagrebu.

Na to su se na pragu pojavile Ena i Mia Begović. Ena je stanovala u susjednoj kući i često svraćala u "Velvet". Mora da su se vraćale s neke svečane prilike ili se spremale ići negdje gdje su trebale ostaviti ubistveni utisak, tako da su obje bile maksimalno dotjerane. Izgledale su nevjerojatno dobro, smrtonosno. Frizure, kozmetika, nakit, odjeća - glamur u punom sjaju, nimalo narušen pljuskom, kao da je njihova ljepota dovoljno moćna da ih zaštiti čak i od raspomamljenih sila prirode. Tako izgledaju vile ili poganske boginje čijoj magiji nitko i ništa ne može odoljeti. Na trenutak su svi u lokalu ušutili i okrenuli se prema njima. Njih dvije su zaokružile pogledom, vidjele da se nemaju gdje sjesti, pa su stale uz šank odmah do ulaza. Danci su razabrali da nisu posrijedi samo dvije izuzetno lijepe i uparađene žene, već mora da su nešto posebno. Zapitali su tko su one.

Ukratko sam objasnio. Jedna je najpoznatija hrvatska kazališna i filmska glumica, a druga joj je sestra, također glumica i jedna od top ten najpoznatijih, svaka na svoj način, ali ne može se reći koja je zgodnija. Lau je zakukao: "Uđeš u prvi lokal uz put i u njega uđu i dvije najpoznatije glumice!" Kada bi živio ovdje, možda bi ih mogao nagovoriti da glume u njegovom filmu! Da se ne muči s amaterkama koje treba nagovarati šest mjeseci, pa onda ne pristanu. Započeti odmah s vrhunskim! Potpuno se zapalio za ideju da umjesto u Kopenhagen dođe studirati u Zagreb.

Naglo, kao što je i počeo, pljusak je prestao. No u "Velvetu" je bilo tako dobro da nitko nije pokazivao namjeru da ga napusti. Zbijeni jedni uz druge kao vrapčići svi su veselo živkali. S velikim žaljenjem Danci se prisjetiše da moraju još smisliti scenarija za sutrašnje snimanje, da ih ljudi kod kojih su odsjeli čekaju s ručkom, te moraju hitno otići.

Zaputismo se prema izlazu pored kojeg su kao karijatide stajale Ena i Mia. Mladići su im prilazili sa strahopoštovanjem upijajući ih pogledom, a kada dođosmo do njih Ena reče: "Bog, Babl."

5.
Lau se zamalo stropoštao i zgromljen jedva isteturao iz lokala. Ena me zadrži. Bio sam je pozvao da me posjeti kad nađe vremena jer su mi u vrtu sazrele trešnje i razgovarali smo o čarima penjanja na drvo, dogovarali smo se u nekoliko navrata, pa se počela ispričavati da nije imala kad i da joj je jako žao, ali mogla bi u narednih dva-tri dana… Nažalost, rekoh, sezona trešanja je prošla, ali mogli bismo to realizirati naredne godine. Na to se i Mia zainteresirala za penjanje po drveću i ja se upustio u objašnjavanje kako je to, pored plivanja, najbolja aktivnost za skladan razvoj tijela i održavanje kondicije, pa smo došli do toga da bismo se mogli malo verati po krošnjama iako više nema trešanja. Ta čovjek je sišao s drveta, to mu je izvorni okoliš!

Mladići se krenuli prema Ilici, a kada su zamijetili da ih ne slijedim, Kolja se vratio vidjeti zašto sam zastao. Neko vrijeme je stajao pored nas blijeda lica, a zatim izišao. Kada sam i ja napokon stupio na ulicu spazio sam Laua kako stoji desetak metara dalje pored kuće i udara čelom o zid, a Kolja ga promatra i smije se.

- Što je? - zapitao sam.

- Upravo sam mu objasnio da se dogovaraš s dvije najljepše žene u Hrvatskoj kada ćete se zajedno penjati po drveću!

Ako Laurits Munch-Petersen jednoga dana postane poznat kao Lars von Trier, što uopće nije nemoguće, pa se u njegovom filmu pojavi lik kojega glumi Antonio Banderas ili Harrison Ford, a žene padaju pred njim na leđa odmah s nogama u zraku, tek da znate odakle inspiracija!

Post je objavljen 03.08.2007. u 13:55 sati.