Marketing
nezaboravni trenuci
Veka je bio iz one ekipe momaka koji su prije gotovo četrdeset godina pokrenuli omladinski klub "Jabuka". Srdačan lik, jedan od onih na koje se u svakoj prilici možeš osloniti, solidan, nije upadao u nikakva sranja, dobar sa svima i nije bilo čovjeka koji bi o njemu rekao lošu riječ. Diplomirao je, odslužio vojsku, zaposlio se, oženio, sve po redu. Radio je u jednoj od naših firmi koje su poslovale po Alžiru, Maroku i Tunisu, te je dolazio kući dva puta godišnje na odmor. Dobro je zarađivao, pa nije čekao da dobije društveni stan, već je kupio jedan veliki stari jeftini u centru grada i supruga ga je polako uređivala dok ga nije bilo. Supruga je zatrudnila i dobili su sina. Dvije godine nakon toga Veka je uspio isposlovati da ga vrate u Zagreb, da bi mogao živjeti s obitelji.
Kada je dečku bilo pet godina jednoga su dana šetali gradom. Veka je držao sina za ruku i razgovarali su o igrački koju su krenuli kupiti. Putem su naišli na nekog Vekinog poznatog i zastali. Odrasli su se na kratko zapričali, ne duže od pet minuta. Dečko je bio nestrpljiv da što prije stignu do dućana s igračkama i postalo mu je dosadno. Iskoristio je trenutak kada je osjetio da je očev stisak ruke na trenutak oslabio i cuknuo da se oslobodi. Ruka mu je iskliznula iz očeve, ali kako se trgnuo, spotaknuo se i pao pravo na cestu. Isti trenutak naletio je automobil i usmrtio ga na mjestu pred Vekinim očima.
Na sprovodu su Veku prijatelji više nosili nego što je hodao. Neprestano mu se ponavljalo pred očima onih nekoliko trenutaka u kojima mu se sin istrgnuo iz ruke, pao na vozni trak i vozilo ga je smrvilo. Pokušavali su ga liječiti nekoliko mjeseci raznim lijekovima, nije uspjelo. Propio se. Izgubio je posao. Zapali su u dugove, prodali stan. Supruga ga je ostavila. Još dvije godine se vukao gradom, progonjen od uspomene na onih nekoliko trenutaka, a onda se ubio. Nisam želio da mi kažu kako se ubio.
Vozim vrlo oprezno, poštujem propise, nikada se ne ludiram u autu. Vozio sam ne više od dvadeset kilometara više od dopuštene brzine i samo sam na trenutak pogledao nastranu. Samo na trenutak. Nisam vidio. Samo sam čuo i osjetio tresak i kako se auto nadiže dok kotači prelaze preko nečega što mrve pod sobom. Odmah sam zaustavio. Tada sam prvi puta vidio Veku. Kasnije sam saznao gotovo sve o njemu. Onaj tresak već desetljećima odjekuje po meni jednakom snagom, udarac prenesen preko volana bridi mi u dlanovima, prizor koji sam spazio kada sam izišao iz auta nikada neću zaboraviti. Iz najdubljeg sna budi me tresak, udarac, nadizanje i spuštanje karoserije i iako zapravo čak i da sam gledao ništa drugo ne bih stigao uraditi, ne mogu prežaliti niti si oprostiti.
Post je objavljen 10.08.2007. u 17:19 sati.