utorak, 21.08.2007.

kontaminacija televizijom

Mlađi se toga ne mogu sjećati, ali osamdesetih godina stanovnici bivše države su se masovno oslovljavali sa "Ljubice-zubice", pozdravljali sa "Bok, zmijoljupci!", uzvikivali "Dečki, da me sada mama vidi!", zaklinjali sa "Tako mi mlijeka u prahu!" ili rastajali sa "Kidam na lijevo!" Bilo je još pedesetak takvih fraza koje su se mogle čuti na svakom koraku: u dućanima, pred kioscima, u tramvaju, u kafićima… Objašnjenje je bilo jednostavno. U to su se doba na televiziji prikazivali sinhronizirani crtići, u vrlo gledano vrijeme prije glavnih večernjih vijesti, u kojima su likovi izmjenjivali upravo te fraze. Crtići su bili tako zarazno dobro prevedeni da su ih s veseljem gledali i odrasli, fraze su se lako pamtile i bile primjenjive u mnogim životnim situacijama, tako da su se širile poput pošasti.

U to doba jedne večeri, vaćao sam se kući iza ponoći kroz pothodnik kod Glavnog kolodvora kad mi u susret naiđoše Ić Nikolić, Kuki i dvije mlađe punoljetnice. Njih dvije nikada ih ranije vidio, ali mi ih je bilo milo vidjeti. Vraćali su se s nekog koncerta u "Lisinskom" dobro raspoloženi. Hajde s nama, navale na mene. Što ću vam ja? - rekoh. Idem kući, u Zapruđe, još malo pa će krenuti posljednji noćni autobus. Idemo svi u "Likovnjake", predlože oni. Odatle dolazim, kažem ja. Ali oni se ne daju. Iću i Kukiju bih još i odolio, ali jedna od onih maloljetnica-punoljetnica navalila, premda me je prvi puta vidjela tri minute ranije. To me toliko zbunilo da dozvolim da me okrenu i povuku sa sobom.

"Klub likovnih radnika" je u ono doba bio mjesto u koje je pristojni svijet mogao navečer svratiti nakon što svi drugi lokali prestanu raditi. Unutra gužva, dim se može nožem rezati. Sve stolice zauzete, ljudi stoje među stolovima, prostorija sa šankom prepuna, ni u ulaznom hodniku nije bilo mjesta ni za stajati. Za jednim stolom filozof Vanja Sutlić sa svojom grupom apostola. Nađemo slobodni ugao i sabijemo se. Ić i Kuki odu do šanka da se izbore za piće. Ja ostanem s djevojkama dok se oni ne vrate.

Donesu njih dvojica pive. Čavrljamo nešto bez veze, raspitujem se kakav je bio koncert, jedva stojimo kako nas guraju sa svih strana. No ja se i dalje pitam - njih dvojica zgrabili dva komada, vidi se da se Ić ustremio na jednu od njih, Kuki na drugu, pa kog sam im vraga ja tako trebao? No ona kojoj se Kuki upucavao ustremi se na mene. Ja sam se trudio biti što nezamjetniji, da prijateljima ne kvarim posao, ali kako bilo što izustim, tako se ona kikoće, oduševljeno klikće, stalno mene nešto pita, trka me, vješa mi se o ruku, okreće Kukiju leđa i ne reagira na išta što on kaže. To je bilo tim čudnije što je Kuki bio stvarno u elementu, nadahnut, duhovit do suza, valjao je sjajne stvari jednu za drugom. Naposljetku me ona zgrabi za ruku, uzvikne "Eno ondje dvije prazne stolice, idemo tamo!" i povuče me.

I stvarno, kroz gužvu se vidjelo da su se za jednim stolom oslobodila dva mjesta. Prepustim joj se i surovo ostavismo ostatak društva. Ne bih da mi ništa nije bilo jasno. Kuki je dobacivao dok smo ih napuštali: "Upucaj je sad! Upucaj je sad!" Uglavimo se na ona mjesta, oko nas nepoznati ljudi, te trkeljamo nešto bez veze s ičim. Bila je sasvim mlada djevojka, u onom dobu kada idu ulicom, spaze semafor, pa misle da su ga one otkrile i da bi to trebalo drugima što prije dojaviti; pa ako još otkriju da nije usklađen s zelenim valom odmah misle da znaju zašto sve na svijetu nije kako treba, pa se silno uzrujaju... U tom dobu su najljepše. Dakle, bila je silno uzrujana, a Kuki joj je bio glavni krivac.

To me je još više zbunilo jer je u to doba Kuki bio izrazito omiljen lik. Srdačan, duhovit, dobro je svirao gitaru, znao sve i svašta, kada bi negdje došli radovale su mu se i majke i bake i veselo pritrčavala mala djeca. Nije bilo ženske koja bi mu mogla odoljeti, a ni frajeri mu nisu mogli išta zamjeriti. A viš' ove!

Računao sam: Ić i Kuki naletjeli na koncertu na dvije cure, prikrpali im se. Cure su zajedno izašle, ne mogu jedna drugu ostaviti. Onoj na koju se ustremio Ić on se svidio, ali hoće da je i prijateljica sa njom. Zato Iću i curici odgovara da Kuki neutralizira prijateljicu. No Ić je uočio da Kukiju zadatak ne ide od ruke, pa su on i curica navalili na mene da im se pridružim kako bismo obojica ipak nekako zabavili prijateljicu. Ona je pak navalila na mene da bi se riješila Kukija, to je bilo očigledno. Nadao sam se da je Kuki računao, kada njemu već neće uspjeti, da se barem ja omastim. To bi ličilo na njega. Obzirno, kakav već jesam, krenem ispipkati što mala ima protiv Kukija, tim više što ga je tek tu večer upoznala, nije joj se imao kada zamjeriti… Čim sam ga spomenuo, ona eksplodira:

- Kreten! Idiot! Jesi li čuo kako taj frajer govori?! Te "Bok, zmijoljupci!", te "Dečki, da me sada mama vidi!", te "Kidam na lijevo!" i sve takve stvari iz tog vica! - bila je opasno ljuta. - Ja ne znam što je tim ljudima?! Pomahnitali! Svi bulje u te crtiće i kao da su se zarazili. Svi govore onim afektiranim glasovima kao japanske bube, te "Buba-san" ovo, te "Buba-san" ono! Akiro Kurosava! Banzai! - gušila se od gnušanja. - A jesi li primijetio, čim neki frajer hoće pokazati da je duhovit, odmah ukosi oči i viče "Dečki, da me mama vidi!" Harakiri! Grad je prepun idiota koji urlaju "Kidam na lijevo!" Ne možeš ući u tramvaj da se ne osjetiš kao u crtiću! Sa svih strana samo pljušte replike iz jučerašnjeg nastavka. A ovaj… ovaj… - od gađenja nije mogla ni izgovoriti Kukijevo ime. - Gori je od svih! I nema načina da ga se zaustavi! Skoro sam se pobljuvala kada mi je rekao "Ljubice-zubice"! Pa - "Njofra, kaj te mori?" Kako samo može? Kako možeš ti da ne citiraš ni jednu od tih budalaština? Eto, vidiš da se može!…

U žaru govora nije ni primijetila kako sam se sledenio. Naime, upravo je Kuki bio taj genijalni prevoditelj čiji su prevodi bili bolji od originala, zbog čijih su prijevoda beznačajne animirane serije premještavane u udarne termine, čarobnjak riječi koji je banalnosti pretvarao u nezaboravne bisere. Crtići na kojima je radio bili su jedino na televiziji što je imalo duha. Nisu se ljudi bez razloga toliko oduševljavali. I što je najbolje, nije on taj jezik i takav način izražavanja izmislio za te serije. On je oduvijek tako govorio, u prijevodima je samo iskoristio svoje uzrečice koje je upotrebljavao od kada ga znam. A ona nije imala pojma tko je on. Naravno, kada se na špici nastavaka nije potpisivao kao Kuki, već službenim imenom i prezimenom. Ono nad čim se djevojka užasavala nije bilo kopiranje, bio je to original originala. Da je slušala, mogla je čuti doskočice iz narednih, još neemitiranih nastavaka.

Što uraditi? Da joj idem objašnjavati tko je tko, možda mi ne bi ni vjerovala. Kasnije, tucajući je, razmišljao sam: što se može? Život je nepravedna pojava.

Kuki je zvao televiziju "Ured za prijepis, umnožavanje, zabavu i zaglupljivanje". Jedino što tada još nije znao bilo je da tko s televizijom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
- 21:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker