četvrtak, 30.08.2007.

Zašto Hrvatska nije dorasla Japanu

Prije tjedan dana, 23. ovog mjeseca, objavljen je u "Jutarnjem listu" iznimno dobar članak. Autori, A. Handabaka i M.Hrupić, pokazali su sjajan novinarski nerv prepoznavši temu ondje gdje bi je malo tko uočio. Japanski inženjer Yomio Takaki, u turističkom posjetu Zagrebu, naletio je u "Buldogu" na pokvareni hladnjak koji je proizvela tvrtka u kojoj radi, zamolio da ga može popraviti, prekinuo svoj godišnji odmor i sredio napravu. U "Budogu" inače moraju moljakati majstore da im dođu štogod popraviti, a japanski turist je odbio čak i piće za zahvalu. Cijeli članak možete vidjeti ovdje.

Iako se članak, ostajući u granicama novinarstva, ne upušta u nikakvo komentiranje, dovoljno je sadržajan i poticajan da iz njega izvire niz prijepora i pouka. Kao prvo, zašto Hrvatska nije ravna Japanu, a vjerojatno nikada ni biti neće? Odgovor se sam nameće - zato jer Hrvati nisu Japanci. Na primjer, da ne idem daleko, fotograf - da mu ime ne spominjem - nije se potrudio obići zagrebačke hotele i fotografirati savjesnog inženjera, što bi svakako bilo dobrodošlo uz tekst. Nije valjda da je nemoguće pronaći Japanca u Zagrebu? Nema tisuću hotela, a Japanac vrlo vjerojatno nije odsjeo kod rodbine. Što bi japanski novinski fotograf napravio na mjestu našega?

Što bi naš radnik firme koja proizvodi bilo što napravio da naleti u Japanu na nešto što njegova firma proizvodi? Kao prvo bi se čudio kako je to uopće ondje dospjelo. Nakon što bi se dovoljno načudio, ako bi primijetio da to ne radi, tome se ne bi nimalo začudio. Eventualno bi zlurado rekao Japancima: "Pa naravno. Tko vam je kriv što ste glupi da ste to kupili?"

Razlika između japanskog i hrvatskog radnika je u tome što je Japanac ponosan na svoj proizvod i svoj doprinos njegovoj proizvodnji. Tipičan hrvatski radnik mrzi proizvod na kome radi i spreman ga je još u tvornici pljunuti i šutnuti nogom, a - dok mora - prtlja po njemu samo da ga se što prije riješi da ga više ne gleda. No nisu samo radnici takvi. Isto tako se ponaša i većina službenika kojima je posao da vam izdaju nekakav papir, mrze i taj papir i vas što ste po njega došli i nimalo im nije stalo je li ono što vam daju u redu, to jest - stalo im je samo utoliko da ih nekakav šef zbog toga ne gnjavi. Prodavačice u dućanima i oni koji se bave raznim uslužnim djelatnostima posljednjih desetak godina se čak i smješkaju, ali ne zato jer vole svoj posao i smatraju ga značajnim, nego zato jer su ih tako izdresirali.

No, da ne bi mislili da se Japanci rađaju drugačiji od nas, sve ima svoje razloge. Bez ambicije da ću ih sve iscrpiti, navesti ću samo dva koji mi prvi padaju na pamet.

Japanac je - kao prvo - pošteno plaćen za svoj posao i na osnovu te plaće može imati pristojan život. On ima osjećaj da radi za sebe. Drugo, Japanac zna da vlasnik njegove firme nije dobio firmu zato što je bio Veliki Japanac, nego zato jer se pošteno trudio i s mukom je zaslužio, pa čak i ako ju je naslijedio da je od najranijih dana odgajan da je odgovorno preuzme i dalje vodi na opću korist. Ako radi u nekakvoj državnoj ustanovi na birokratskim poslovima, Japanac zna da mu šef nije postao nadređeni zato jer je bio ništkoristi s kojim njegova obitelj nije znala što bi, pa je neki rođak ili zemljak našao mjesto gdje ga uhljebiti, već da je sposobnostima, obrazovanjem i stvarnim zaslugama napredovao.

Sve u svemu, razlika Hrvatske i Japana, kao i Hrvata i Japanaca, svodi se na to da od glave riba smrdi. I zato će do daljnjega Japanci dolaziti u Hrvatsku da se odmore i dobro provedu, a Hrvati u Japan neće.
- 15:41 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker