Marketing
od "Jabuke" do kraja svijeta
Nakon desetak dana zajedničkog skitaranja Kukiju je dojadilo trpjeti pametovanja Paula Coelha, pa je jedva čekao da ga se riješi. Prvih nekoliko dana je bio čak i zanimljiv, ali čim ga je pročitao postao je naporan kao priljepak.
Prilika se ukazala kad je kombi kojim su autostopirali stigao do početka nasipa koji dijeli Zuider-more na Waddenzee i IJsselmeer.
- Stanite! - povikao je Kuki. - Hoću van! - Odluci je doprinijelo što je Coelho uvrebao novu žrtvu i od kako su ušli u kombi objašnjavao vozaču svrhu života, što je Kuki u tih desetak dana čuo već toliko puta da mu se povraćalo.
- Zapiši ti to! - rekao mu je Kuki nadajući se da će ga tako ušutkati. - Pa ću ja to onda proučiti na miru i natenane razmisliti. - Čak mu je i kupio bilježnicu tvrdih korica i kemijsku olovku, ali uzalud. Coelho je neprekidno torokao i pišući. Čudo prirode! Piše jedno, priča nešto sasvim drugo i još bulji naokolo u komade koji prolaze i stenje.
- Zašto? - začudio se vozač. - Prevest ću vas na drugu stranu. Pa to je trideset kilometara!
- Neka! - Kuki je bio odlučan. - Hoću pješke! - Znao je da se Coelho neće na to odvažiti. Zaista, Paulo se našao na mukama, ali ipak odlučio nastaviti u kombiju.
Tako se Kuki našao s ruksakom i vrećom za spavanje do nogu na početku ceste koja je vrhom nasipa u pravoj liniji presijecala pučinu do horizonta. Namjestio ih je na leđa i smirenim korakom kamile zaputio se duž ceste pod jarkim ljetnim Suncem. Postojala je opasnost da će ga Coelho dočekati na kraju puta, ali barem će do tada predahnuti i odmoriti se prije nego ga taj krpelj ponovo zaskoči.
Povremeno ga je prestigao poneki automobil, ali toliko rijetko da je izgledalo da je ostao sam na svijetu. Naokolo more, iznad njega nebo, a ispred cesta koja je protezala u nedogled.
Iznenada se u daljini, na kraju ceste, pojavi neka točkica. Kuki je u prvi mah pomislio da mu je sa znojem koji se slijevao s čela upala neka trunčica u oko, ali ne. Točka je rasla. Uskoro se razaznavalo da je to neki čovjek koji mu dolazi u susret idući drugom stranom ceste. Dapače, kad je došao bliže vidjelo se da je to neki ogromni čovjek, viši od dva metra, s kosom do ramena i divljom bradurinom, a preko ramena mu je virilo nešto poput cijevi puške. Izgledao je otprilike onako kako crtaju Robinsona Crusoa. Uzajamno su se proučavali dok su si prilazili. Kuki se počeo osjećati nelagodno. Nigdje nikoga, a orijaš mu se približavao. Mogao bi ga zatući, baciti ga u more, nitko ne bi vidio i nikada ga ne bi našli.
Kad su stigli u istu ravninu, orijaš se zaustavi i zadere sa svoje strane ceste:
- Hej, ti! Stani!
Kuki se zblene jer ga je nepoznati pozvao na hrvatskom. Orijaš dovikne:
- Znam te iz "Jabuke"!
Bio je to Nenad Starc sa Šalate, zvani Nens. Ono što je izgledalo kao cijev puške bio je vrat gitare koju je nosio na leđima pored ruksaka.
- Svirao sam dva tjedna po ulicama s nekim Kanađaninom - ispričao mu je Nens. - Dobro svira i dobro smo zarađivali, ali je ubibože naporan. Nije loš, ali je deprimantan do ludila, opsesivno opterećen nostalgijom, samo kuka i zapomaže. Nisam više mogao izdržati. Neki Leonard Cohen, da te upozorim ako naletiš na njega, da se čuvaš. Iskoristio sam priliku da mu zbrišem, kao - ja bih baš pješke, no sada me vjerojatno čeka na kraju ovog nasipa.
Kuki upozori Nensa na gnjavežu Coelha koji vjerojatno čeka na drugom kraju, odakle je Nens krenuo. Tako su se našli u bezizlaznoj situaciji: nema drugog puta, a na jednom kraju čeka Coelho, a na drugom Cohen, ne znaš što je gore, a uokolo more.
- Da zaplivamo? - predloži Kuki.
Srećom je naišla neka hladnjača koju su autostopirali i skriveni između smrznutih kravljih polovica provukli se do Asterdama i pobjegli iz njega prije nego se ijedna od napasti pojavila.
Post je objavljen 18.08.2007. u 17:48 sati.