LJETO NA
KVATERNJAKU,
OTVORENI PROZORI
Svratio sam jučer kasno navečer do Zimonića, da vidim gdje se smjestio ponovo u Zagrebu. Uvalio se u odličan stan na Kvaternikovom trgu, pa petom katu, s velikom terasom koja gleda na gradilište. Sjeli smo van, a on je pripremio čaj koji je donio iz Egipta. Jedan od boljih čajeva koje sam probao u životu. "Taj piju ondje u svakoj prčvarnici!"
Upustili smo se u razgovor o piramidama i starim hramovima, kad iznenada kroz zvukove grada počeli su dopirati prepoznatljivi uzvici ženske koju je netko upravo silovito rasturao. Kat, dva, najviše tri ispod nas netko se zanio i zaboravio zatvoriti prozor. Sve glasnije i glasnije, nadjačalo je urlikanje grupa navijača koji su se vraćali iz Maksimira. Ženska je kliktala na način da je bilo nedvojbeno da ne može biti glumljeno. Negdje u našoj blizini netko je umirao slatkom smrću tolikom snagom da je cijeli trg odjekivao.
Prekinuli smo razgovor i zvukovno pratili razvoj događaja. Razmišljao sam koga znam u blizini... Tea, jesi li to bila ti?
- Ovo prvi puta čujem otkako sam tu, već tri mjeseca… - reče Zima. - To mora da je zato jer si ti došao!
- Reklo bi se da širim takve vibracije… - našalio sam se, ali gorko.
Svašta smo prošli i svagdje smo bili i evo nas na terasi, dva starija, dobrodržeća ali ofucana momka, pijemo čaj i slušamo nešto vrlo poznato, što davno nismo čuli. Ne da to danas ne bi mogli izmamiti, nego nekako, naopako, smetnuli smo s uma da bi se i time mogli pozabaviti. Nepoznata gospođice, (ili gospođo,) od srca hvala što si nas podsjetila.
Prisjetio sam se stihova dobrog prijatelja kojeg davno nisam vidio:
...požuri se, isplovit će drugi kapetani i druge zastave
moru je svejedno tko po njemu brodi…
… jer da smo žestoko ljubili ne bi nas veliki meštri izigrali
ne bismo plutali tim putem u nigdinu
dok sveđer sunce žeže i po brdima krijes tinja
a mlade dijeve nove jurišnike ištu.
Post je objavljen 08.08.2007. u 23:17 sati.