astrosailor

nedjelja, 31.05.2015.

Zeleno i plavo i pokoja vila

Život astro-težaka u Francuskoj je...težak. Zato si ga treba uljepšati kad
god je prilika.

Kako se to radi? Jednostavno. Ugodan doručak:

Nakon kave i šetnje do dućana, sjednete na međunožno guralo i samo pred
sebe, bez osvrtanja, u široka polja

prema kulama u zraku:

i cvjetnim livadama:

Uz tu cvjetnu livadu sam skoro ostao: prolazeći uz jednu lijepu kuću na
osami, koju je neka pariška seljanka vrlo... ugodne vanjštine uredila kao
svoj umjetnički bijeg iz svijeta taštine i hohštapleraja, poželio sam stati
i zapitati ju treba li joj pomoć u sjedenju na travnjaku ispred kuće. Želja
je trajala samo par sekundi, dovoljno da mi pred očima prođe film o životu u
sreći i zadovoljstvu uz takvu vilu iz kućice u cvijeću, uz hrpu razigrane
francuske dječice i sretan život u seoskoj kući na pri-pariškoj provinciji
(nedalekom državnom cestom se do Versaillesa stigne u pola sata). Naravno,
nisam usporio, čak suprotno, ubrzao sam i potjerao međunožno guralo brže
bolje, što dalje od takvih opasnih snoviđenja... opasne čarobnice su te vile
sa raskršća usred poljskih puteva!

Ako se uspijete othrvati takvim iskušenjima, naiđe se usput na lijepe
gradiće. Pošto je u maloj udolini u Platou, tek kad se približite na puškomet
uočite da ste pred Cernay-la-Ville:

Ova crkva ima neobično, centralno položene stube do zvonika, obično su
sa strane:

Ne sjećam se da bih igdje vidio nešto takvog:

Uočite sat u prozoru, osovina je morala proći iz dubine, da bi iz mehanizma došla
do sata.
Iznutra je tipična seoska crkva, vidi se da je stara, Bilo je napisano da je osnova još
iz Merovinških vremena, što znači da su oko 1200-te AD slavili 500-godišnjicu crkve:

Pumpa na trgu ispred crkve, sad je postala stalak za cvijeće:

Ova kuća tu vjerojatno stoji svega 1000 godina manje od crkve, a i tako ima dobrih
par stoljeća:

Ugodna glavna ulica:

Glavni trg

i glavni (ali nikako ne jedini) restoran:

Umjesto patuljka imaju, prigodno, kuhara:

Onda opet u polja:

Malo ruske romantike, ne znam zašto, ali podsjetilo me na Hajnžu i Šolohova:

Sa Platoa sam se spustio jako lijepim spustom kroz tamnu šumu, prema Chevreuse,
nad kojim se, ovdje s lijeva, gospodi Racineova Madeleine:

Moj slatki mali gradić:

pun muza i ... anonimnih alkoholičara (kao što se vidi kad se zumira na obavijest
s lijeve strane), ne znam da li Muze uzrokuju alkoholizam ili obratno?

Orsay je, očito, središte strašnoužasnog kulta nepoznatog bića iz Orsaya

Lokalni Banksy se lijepo potrudio:

Inspiracija za idući radni tjedan i mjesec prikupljena, slijede nove radne pobjede!

- 21:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 30.05.2015.

Pariški izlozi

Lion Queen me jednom zamolila da uđem u te dućane koje uglavnom snimam izvana, i poslikam što ima unutra.

Bit će i to, ima svega, ali primjetili ste da sam ja poprilično stidljiv fotograf. Ljudi me se prestraše pa pobjegnu...Dakle, za sada ću vam pokazati malo izloge na koje sam naišao prošli vikend. Cure, pripazite na elektriku, kad vam sline curnu na klavijaturu laptopa, svašta se može dogoditi...

Dakle, doveo vas je Dragi do Grada, odsjeli ste u nenametljivom hotelčiću (cijena prava sitnica...zapravo ovaj nije preskup, negdje oko 200 eur, za 4 zvjezdice bi se već morali isprsiti s 300 eur na noć)

Pođete u šetnju i krenete npr. od Parka Opservatorije (jesam ja astro ili nisam?!):

Zanimljiva fontana s lepim tetama:

Oh!

Draga, vidi kako zanimljiva zgrada:

-Narančasta, baš je lijepa...
-Narančasta? O čemu ti to?
-Haljina...

Ohoh!

Joj!

Mljacc!

-Draga, trebaš maramicu?
-Ne, zašto?
-Pa, ovaj, sliniš se malo...

Malo kulture...ah, zanimljivu knjigu su postavili u sredinu...valjda da si ljudi pogledaju slikice dok se oni bolesnici iz IS još nisu poigrali pneumatskim čekićima i petardama od par kila TNT:

Ovo u sredini izgleda morbidno, kao manekenka koja je stvarno malo pretjerala s mršavljenjem, mumificirala se...

Ah, baš slatko! Dobro da je zatvoreno! Idemo Draga. Idemo. Idemo!

Pariz je opasan grad, jako opasan... Držite se radije kulture, religije i sličnog repertoara. Baš mi se potrefilo lijepo svjetlo za St. Sulpice:

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2015.

Dan ručnika

Kao što sam već pisao ovdje, danas je Dan ručnika . Slavi se svjetski, a u glavama nas starijih je prigodno zamijenio jedan povijesno opravdano škartirani "praznik.

Uvijek, baš uvijek, treba pamtiti "Bez panike!" , i neka ručnik ne ostane za vama, makar iskakali kroz prozor!

- 17:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 23.05.2015.

Evropska noć muzeja

Prošlu subotu je bila evropska noć muzeja. Jedanaesta po redu, prva je bila 2005. Provjerio sam da li je neki od muzeja u Hrvatskoj bio uključen. Prema onome što sam našao online, nix, zero, nula. Demantirajte me ako imam nepotpune informacije. U Srbiji da, kod nas ne. Valjda su kod nas muzeji toliko posjećeni da nemaju potrebe ni vremena za takve međunarodne gluposti. Sigurno imaju i dovoljno novaca, pa se ne moraju truditi dobiti dodatne fondove. Kako je lijepo što je Lijepa Njihova konačno postala bogata i ne mora se družiti s tamo nekim jadnicima u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Na istoj online stranici ne vidim ni Njemačku, pa smo valjda u rangu s njima.

Homo Balcanicus astrosailorikus nije još bio u Musee des Arts et Metiers, pa je taman dobro došlo da odem i to pogledati.

Najljepše mi je bilo vidjeti gužvu na gornjim katovima gdje su znanstveni instrumenti. Publika je bila od 7-107 (77 je zastario pojam, pa to skoro da danas spada pod radno sposobno stanovništvo), bio je organiziran i prigodni program gdje su nastavnici objašnjavali pojedine instrumente i pokuse. Ima nade, ima nade, nakon mraka dolazi svjetlo. Usput, 2015 je UN "Godina svjetla i tehnologije baziranoj na svjetlu", za one koji još nisu čuli.

Prigodno za Francuze, dio muzeja je u bivšoj crkvi, crkva Znanosti? Foucaultovo klatno obiješeno pod kupolom...i nešto što mi je odmah prizvalo "Hrabri novi svijet" Huxleya, stvarno djeluje kao nešto gdje će, evo sad, Mustapha Mond poučiti prisutne da je ovo 113-ta Godina Forda i da je Oceanija upravo ponovno napala...

I moraju se sjajiti u zlatu, prigodno za astrosailora:

Evo nečeg što je, po mojem, dalo najveći doprinos mehanizaciji svijeta - tri osnovne vrste
zamašnjaka, koji se i danas koriste u mehaničkim satovima:

Pred time bi se trebalo klanjati, lupati čelom o pod, plakati, naricati, smijati se...

Svjetlo...hm, znate li što je ovo:

i ovo:

Kvisko?

To su kamere. Nemojte upotrebljavati u New Yorku da snimite policajca... a ni kod nas ne znam bi li se dobro proveli. Perverzna ideja, očito nije zaživjela, i dobro.

Moje novo računalo, kupili nam u labu, posljednji hit tehnike:

Šefe, kupili ste novi cluster? Linux?

Preteče... svega što danas imate doma:

Brzo se to razvilo, stvarno brzo. Jednog od ovih imam doma, i još radi (malo šteka ULA čip, ali uvijek je štekal), jedino nije više lako naći televizor u kući na koji bi se to dalo priključiti, morate ga isto potražiti u muzeju! Evo preteče:

Ovo više nije šala, Cray 2:

To ili nekog klona toga ste vidjeli u SF filmovima. Ovaj je u biti suvremenik onih "plastičnjaka", iz 1985 je, najbrža makina na svijetu tada. Jedan pametni tip ga je usporedil sa današnjim igračkama: iPad2. Ljudi, nemojmo se zezati, naše doba će se pamtiti po razvoju kompjutera od nule do jaslica i mlađih grupa. Sve ostalo će otići u zaborav. Kad pogledam u današnje novine, i dobro da je tako.

Mnogo lipih stvari je tamo bilo, ali neću vas zamarati, kad dođete u Grad, navratite, zanimljiv postav.

Moja zima u Gradu je došla kraju. Proljeće se razmahalo, a bogmeš i broj turista, Seina radi punom parom:

Upravo zbog izbjegavanja gužve, za posjet Parizu preporučam bilo koje vrijeme osim sredine ljeta. Mislim da je zima sasvim u redu, obično nema snijega i sasvim je ugodno hodočastiti od kafića do restorana i idućeg kafića.

- 22:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2015.

Wili 23. Blajburganje

Ovo bi trebala biti dva posta jer mi se čini neprimjerenim prljati uspomenu na čovjeka pod 1) nečim tako prljavim kao ovo pod 2) u naslovu, ali zapravo sam shvatio da je zapravo riječ upravo o tome: prljanje uspomene na ljude. Pošto smatram da iz povijesti treba učiti, a ne ju zaboravljati ili ignorirati, pokušat ću izvesti neke stvari na čistac.

O čovjeku pod 1) pamtim i pamtit ću, napisao sam dva teksta ovdje prethodnih godina Pivo za Wilija i kasnije Još samo par godina za nas i nemam baš što dodati. Smisao besmisla mi i dalje nije jasan, i neće nikad biti. Jedino sam prigodno, pošto sam u Francuskoj, ove godine popio vino, Merlot iz dobre rezerve, u njegov spomen:

Kao i obično, Hvala za mjesto, Wili.

Ovo pod 2)... Napravim ponekad feler pa odem pročitat HR novine online. Iako sam mnoge skinuo s liste, tipa Večernji, Jutarnji, čini mi se da će ih Novi List uskoro slijediti, ali merde, pa moram donekle znati kaj se događa u Lijepoj Njihovoj da me ne uhapse kad se vratim, jer ne bum otpjeval "Druže Aaante, ovaj, Tiii... ja ti se kuneeeem" ili nekaj sličnog. Pa me dočeka (ovaj puta u "Slobodnoj", to su lokalne novine u najširem smislu na moru, pa riskiram svoj želudac ponekad pogledom na njihovu stranicu) hrpa uobičajenih sranja oko ovih datuma. Za to bi u našem jeziku već morali napraviti kovanicu, pa evo mog prijedloga.

"Blajburganje: hrpa idiotarija izrečena i napisana, obično oko svibnja mjeseca, u Hrvatskoj, na temu pokolja na Blajburškom polju i na putanji prema njemu iz Beograda. Manifestira se obično u pojačanom obliku, s različitim popratnim psihopatološkim pojavama, u izbornim godinama. Karakteristično je da isti političari i/ili velikodostojnici, ovisno o smjeru vjetra i trenutnoj psihijatrijskoj terapiji, izriču oprečne stavove, obično potpuno iracionalne i bez ikakve stvarne osnove."

Nije mi jasno kako u Hrvata još nije stigla ta tekovina civilizacija koja se zove "poštovanje prema žrtvama". Naš narod je učestvovao u toliko ratova da bi to već morali naučiti. Posebno jer smo, u povijesnim prilikama u kakvima smo bili, u dva svjetska rata kao državni entitet bili na poraženoj strani. Dakle, mogli bi već naučiti ne blatiti svoje ljude, koji su u velikoj većini obično bili samo topovsko meso, ne neki ideolozi ili demagozi. Većina ih nije znala ni čitati ni pisati, bili su uzeti u rat po inerciji, koerciji ili čistom silom. Oni koji su počinili zločine su dobili što su zaslužili, ali velika većina ih nije bila ni kriva ni dužna, obični soldati, ili čak ni to, dakle žrtve.

Blajburganje sasvim sigurno ne pokazuje pijetet prema tim ljudima. Točka. Neću dalje pisati, jer bi morao početi psovati, a to ne pristoji na danu temu.

Možda nam ne bi škodilo ugledati se na Francuze, oni su isto imali i osvajačke i obrambene momente u povijesti, manje ili više uspješne, ali ne pada im na pamet blatiti svoje mrtve ni sa koje strane. Napoleona slave a ne blate, a ima podjednako razloga za oboje.

Kao i u toliko toga, odlika im je dobar ukus: pokazuju dužno poštovanje prema mrtvima, i zdraaaavo. Nisam čuo da bi se Sarkozy, Hollande ili Le Pen svađali oko neke poljane gdje je izginulo par sto tisuća Francuza, a ima ih po Evropi poprilično. Odu postavit vijenac i s poštovanjem šute. Valjda imaju bolje osobne psihijatre, koji im točno doziraju tereapiju, pa im hormoni ne skaču toliko?

Ovdje i ja često zastanem kad na vožnji biciklom, kao danas, naiđem na spomenik palima "Pro Patria" iz danog mjesta:

Što bi nama škodilo stati na tome? Očito još nismo dosegli taj stupanj kulture.

Dodat ću samo u spomen na pradjedovo vojevanje na Piavi (bio je zarobljen tamo, ali vratio se kući)

i junački i patetično, za sve njih kojima je konj često bio draži od ljudi, i ne čudim im se:

- 19:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 15.05.2015.

Ljepota govedine. I konjetine. I jagoda.

Da se razumijemo, ja sam vegetarijanac-ili preciznije, peskatarijanac, jer uz ono što kulinarski osviješteniji nazivaju "trava", jedem ribu i plodove mora. U Francuskoj kolege mi stalno ponosno govore, kad komentiram kako izbor jela za nekoga kao ja baš i nije velik (koliko puta tjedno čovjek može jesti ribu u kantini, makar i bila izvrsna?), kako su Francuzi mesojedi, grrrr. Gotovo da se hvale svojom zaljubljenosti u krvave odreske.

Meni je ipak žao ovih hippie ljepotana na koje sam naišao u vožnji biciklom prema kraju svoje zelene doline:

I ovih, koji su kao iz mita o Evropi, mlado i jurno:

Ovi možda i završe u školi jahanja, ali nakon toga... odu u kobasice i cipele i torbice i remene i tko zna što ne:

Dok sam ja putovao svijetom, proljeće se razmahalo i kad sam, nakon povratka, opet zajahao svoje međunožno guralo u zapadnom smjeru, imao sam što uživati:

Vrt iza kuće se isto zazelenio, orgija boja:

kao i jezerce u blizini, iz kojeg svakog jutra, kad prolazim na putu prema poslu, očekujem neku vilu da mi da pusu za lijepi dan:

Moja ulica isto učestvuje u natječaju zelenjenja:

U okolnim selima se naiđe na grijeha vrijedne prizore:

Bogatiji gazda, vidi se da ima ukusa, nije nakinđurio svoju kuću:

Volim se vozikati ovakvim gradićima:

Pitoreskno:

Oku ugodna klasika koju ste već dobro upoznali u mojim postovima odavde:

Naravno, zna to izgledati i lošije, događa se i najboljima:

Elementi kao ova pumpa uljepšavaju stvari:

Inače, ako vozite iz smjera Orsaya, kod te pumpe skrenite desno, doći ćete kroz lijepi uspon u šumi do Romainville, gdje ova stanica čeka Asterixa i Obelixa:

Nakon vožnje sam se počastio jagodama u svježem bijelom siru, ili onim što ovdje tako nazivaju. Suza mi je krenula kad sam se sjetio kako je to izgledalo i kojeg je okusa bilo nekad pradavno, u Kameno doba, kod bake na selu. Eh. Davno bilo, sad se, sa suzom u oku, spominjalo, i baka i sir s vrhnjem. U većini zemalja u kojima sam bio to se pretvorilo u nešto kremastog i neprepoznatljivog za mene koji kad pomislim "sir i vrhnje", pomislim ono kaj kumice na placu (moja baka je bila jedna od njih) prodaju. Šmrc.

Uživajte u zelenilu. Pošto mi je ovo prvi puta nakon više od deset godina da provodim proljeće u kontinentalnoj klimi, ovakvi prizori su mi paša za oči i više nego "obično". U ljepoti nema i ne može biti ništa "običnog", osim ako nismo te sreće da nam je... "obična".

- 02:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2015.

Dijete u vremenu

Priuštio sam si malo putovanje u vremenu. Kako drugačije nazvati put na
tropski otok, iz stvarnosti Evrope, ili onog što iz azijske perspektive
volim nazivati Evropica? Od milja, ne samo zbog njezine relativne vrijednosne težine
ovih dana.

Da označim desetu godišnjicu svog postajanja gradjaninom Evroazije, u smislu
kako su to učili u sovjetskim skolama (uče li isto u ruskim? Vjerojatno,
zašto bi mijenjali, za njih je to istinita činjenica), sjeo sam na vatrenu kočiju današnjice
i uputio se istočno, jako istočno, iza Kine. Putovao sam na turskom ćilimu, nošen djinnima nad krovovima
Pariza, Saraj-Bosne i Istanbula (samo ponavljam što je bilo oglašavano od strane
master-djinna, nije li stvarnost, kao i obično, mnogo maštovitija od bunila nase zbunjene hrpice
sive tvari?), sa pauzom na Efes u Istambulu (hvala, Ataturk, bez tebe ga vjerojatno ne bi popio u to doba
noći, ili uopće, na toj lokaciji).

Tisuću i jedna noć u 3D? Nisam još vidio ovakvu ponudu, Istanbul je prikladno mjesto
za to:

Preko neba nad Delhijem i hramova Indokine, stigao sam na drugi od svojih dragih otoka, Formozu.
Zelenu i džunglastu kao i uvijek:

ali i napučenu, kao obično. Ovaj puta sam, među ostalima, posjetio Chiayi, grad na samoj Rakovoj Obratnici:

Naravno, bez obzira na 13 tisuća kilometara, stići natrag nakon nepunih godinu dana je isto kao izaći, bez zaključavanja vratiju, do dućana na uglu ulice,

kupiti šećer kojeg je zafalilo i vratiti se, usuti ga u još neohladjenu kavu, zatvoriti
prozor jer je vani počelo puhati, i nastaviti čitati "Life of Doctor Samuel Johnson",
isprva tražeći stranicu gdje se stalo, jer je vjetar okrenuo strane.

Usput, ako vam zatreba cijevi, bilo kakve, navratite u ovaj dućan:

Pišem ovo u vlaku sa sjevera na jug Tajvana, gdje se počinju miješati ono
što rodovitiji kinezi oštrije KMT provenijencije ovdje smatraju "majmunima"
sa juga (čitaj, Tajvanci) s Uzvišenim Vladarima (Han Kinezima). Taj sudar
civilizacija se dogadja iznad mog lijevog ramena: stariji par Tajvanaca priča
onako kako priča doma, glasno i na tajvanskom, guturalnijem od Mandarinskog,
a konfucijanska Kultura s umlautom se skriva u mišju rupu.

Naravno, govorim ovdje o Kinezima Tajvana, oni sa kontinenta su izgubili
svoju konfucijansku uljudbu u maoističkim vremenima, izbio im ju je Veliki
Ljubitelj Svinjetine iz glave bar na stotinu godina... u slavu tisuću (krvavo) crvenih
makova.

Godina dana u kineskom svijetu je ništa, dakle malo toga se promijenilo. Hramovi su
uobičajeno živahno obojeni:

i očito su dio potrošačke kulture:

Rondo u gradu je... uobičajeno paničnih boja, ovdje je neki bejzbolaš očito bio faca:

Tajvancima je bejzbol ono što nama nogomet.

U Chiayi lokalni porezni ured ima vrata za vola ubiti, ono, "bogati smo, da!":

Par zgrada je neznatno obnovilo skyline Taipeija, Euro je potonuo toliko nisko da
je avionska karta postala mnogo pristupačnija (povratnu kartu sam kupio za
manje od 600eur, nikad jeftinije nisam letio ovu trasu!), našao sam istu
prašinu-s nadodanih par slojeva-na svojim stvarima. Čak ni vremešni ruksak, koji
sam ostavio na Tajvanu da ga sada pukupim, nije uspio popljesniviti
kao što je obično bio slučaj između dva putovanja u Evropu. Bit će da je
zagađenje zraka još malo poraslo i ubilo i preostale žive organizme...jedino ljudi ostaju,
gamad jedna.

Prvo što sam primijetio pri izlasku na tajvanski zrak je bilo da su me
počele peći oči-mislio sam da je to bilo zbog 20 sati air-conditioned
nightmare atmosfere aviona, ali ne, ipak je bila riječ o domaćem,
nepatvorenom zraku ovog otoka. Moje oči su se očito ipak
brzo privikle na nešto nježniji zrak šume uz rijeku Yvette-iako je atmosfera
oko Pariza medju najzagađenijim u Evropi, očito nije ni do koljena
zraku u krugu par tisuća km od Pekinga. Tajvanski napori isto nisu mali,
najveći doprinos zagađenju na južnom dijelu otoka daje ponajveća tvornica
cementa na svijetu negdje oko Taichunga, koja je mudro smještena tako da sve
zagađenje biva otpuhnuto vjetrom dalje od grada...prema plodnim ravnicama
koje su zelena riznica Tajvana. Zadivljujuće je koliko bez razmišljanja mogu
postupati oni koji zarađuju, zarađuju...i na kraju jedu vlastita govna-ali
na žalost časte njima i ostale oko sebe.

Ah, dok ovo pišem je Prvi Maj! Da nisam pogledao na kalendar, ne bi
znao-osim po broju filipinskih, tajlandskih, kambodžanskih i inih "nskih"
radnika u vlaku-idu se naći sa svojim sunarodnjacima i supatnicima... Na
Tajvanu taj praznik shvaća i slavi samo stvarni proletarijat-dućani i
Vladine ustanove su otvorene. Ovdje su ostali vjerni idealima radničkog
pokreta. I Zarade. Nema Boga iznad Zarade u tradicionalnom kineskom svijetu
Republike Kine pod Kuomintangom, danas i 5 tisuća godina unatrag i
unaprijed. Ni to se nije promijenilo. Mislim-ispravite me ako griješim-da su
na kontinentu, u Narodnoj Republici, danas svi neradno, pošto su svi postali
proletarijat? Podsjeća li vas to na nešto, tipa prošla nam država? Mah-mah
zastavicama? Fali vam? Meni ne, ali me nekako podcerebralno navelo na naslov
ovog teksta i "Let 3".

Dok ovako brodim Vatrenom kočijom (Huo Che, kako se na mandarinu veli vlak)
kroz ta zelena, plodna i zagadjena polja južnog Tw, naiđe se i na pokoje jezerce, poprilično
suho, doduše, jer ove zime im je usfalilo kiše pa ako niti monsun ne dođe, bit će frke:

Osjećam se kao da nisam ni otišao odavde. Bit će mi čudnije za par dana uletjeti natrag u parišku
stvarnost nego što mi je ovdje ući u vlak ili prošetati ulicom. Da, oči su
mi se stvarno nakosile, i mislim da nije riječ samo o suncu koje nemilosrdno
prži, grije na 30-ak i nešto stupnjeva, pri vlazi od oko 80 i kusur posto.
Kad izađem iz vlaka, slijedi papaya-milk i sok od asparagusa!

Moje omiljeno drvo, daje sjenu u kojoj možete prospavati dane, ili pročitati
tomove knjiga:

Kako priliči ovakvom radno/sentimentalnom posjetu,
posjetio sam i grad u kojem sam živio prve dvije i pol godine, Hsinchu. Nisam
ništa propustio... zgrada Fizike u kampusu Tsing-Hua Sveučilišta je ostala
jednako ružna:

Na sreću, ja sam radio na vrhu daleko oku ugodnije zgrade knjižnice:

Ah, ima promjena!- nova knjižnica, evo je desno od stare zgrade!

Time će se i Astronomija, čini se, preseliti u ovu "moju" zgradu, budući da
su dobili prostorije stare knjižnice. Sve mi se čini da se "pravi" fizičari
žele riješiti astronoma-neka im, neka uživaju svoju prelijepu
Escherovsku zgradu! Nije da me se to ne tiče, jer tko bi ga znao, možda se
vratim jednom tu raditi! Kako je astronomija uglavnom protjerana iz
Lijepe Njihove (u Zagrebu smo jednom davno organizirali Odjel Astrofizike na
PMF-ovoj Fizici, ali nije preživio dulje od par godina, jer je previše
studenata željelo studirati astrofiziku, što se izvjesnim mediokritičnijim
likovima na klasičnijim odjelima nije svidjelo, pa su...umjesto da poprave
kvalitetu i prestiž svojih odjela, eventualno moderniziraju program i učine ga
zanimljivijim mlađim genracijama, radije jednostavno protjerali
astrofiziku, ukinuli odjel, baš maštovito) moja pečalbarska malenkost ne može
isključiti i tu mogućnost iz vida.
Konfucije čeka, u dvorištima škola na Tw ovo je česta slika:

Jedan od ovih prozora je bio moj nekoliko godina:

"Moj" frizeraj"-ovo 100 je cijena, 100 TW dolara, oko 2.5 eur. Nije nimalo
reprezentativno mjesto, baraka, ali žena koja me tamo šišala je najbolja frizerka kojoj sam
do sada dao na obradu ovo malo kose što mi je ostalo na glavi, tako da sam i ovaj puta
otišao tamo-to se zove vjerna mušterija, pređe 13 tisuća km i evo ga na vratima!

Ovakva prodaja mesa-temperatura je... tropska, a frižidera tu baš i ne vidim-mi je
vjerojatno olakšala i ubrzala postajanje vegetarijancem:

Ovako se prodaje voda, ako ste s(a)vjesni i želite imati vodu iz "planina" a ne onu iz
slavine:

Ovako se prodaje vjera:

Piše "True Jesus Church", dakle, ima i lažnih? Jezusa ili crkvi? Pasalo bi u "Life of Brian" Pythonovaca.

Nedaleko grada je (lažni) grob

(lažnog) junaka narodne priče

Navodno je zaslužan što su lokalni domoroci prestali biti lovci na glave-jer se
žrtvovao da bi se oni postidili i prestali sa svojim zaostalim običajima. Ali priča je bez
stvarne osnove, a ovo je jedan od 2 njegova groba u okolici grada. Tko bi znao, možda
jedan za glavu, a drugi za ostalo? Poprilično opustjelo mjesto, uz koje je bio i ovaj poprilično zapušten
most:

Naravno, zaputio sam se preko njega, ne bi ja bil ja da nisam. Vodil je do farme banana:

Vladar mosta je bio ovaj pauk-impresivna beštija veća od mog dlana, ono moje malo kose
na glavi se poprilično naježilo kad sam prošao, pooolaaagano pored njega... da ne bi pomislil
da je došla klopa:

Dvadesetak kilometara od grada je luka i najveća pješčana barijera na Tajvanu, do koje turiste voze barke
koje mislim da u Evropi ne bi prošle tehnički pregled:

Lokalni ribarski brodići:

i zalazak sunca skoro pa točno u Obratnicu:

Na jednom odmorištu uz cestu prema Taipeiju sam naišao na igračke za djecu iz noćne more,
pustiš dijete da se tu igra i onda ima traume iz djetinjstva:

U Taipeiju sam naišao na Vlast-uvijek me zadivljuje kako se u Aziji ne srame pokazati moć-ovo
je neko ministarstvo, vjerojatno Istine...

Narodno kazalište s lijepim cvjetovima, nisam mogao odoljeti da ga ne uslikam, usred
ne baš ljepote kojom je okružen, i samo je kao cvijet:

Prošetao sam vas dobrim dijelom Tajvana. Mogu vam sa sigurnošću reći da i premnogi expat nije i neće
zaviriti u ovakve kutke Formoze. Možda i bolje, onda ostanu ovako nepatvoreni za mene.

Povratak u Pariz u kiši... tek sam sad skužil, isprobavši, koliko je i stara zračna luka CDG moderna-evo starog
terminala nr. 1, avioni se slažu u krugu oko izlaza, tako da je protok ljudi i prtljage oko par takvih točaka stvarno brz:

Pametno, arhitekt bravo, sjedi, odličan!

- 19:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	svibanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages