|
astrosailor
utorak, 26.04.2022.
Opavski krajolik
Hop na međunožno guralo, pratim ovakve znakove desetak km
do prve linije brda
i evo me u zagrljaju prirode:
Čini se tako svakodnevno...a nije, ne uzimajmo zdravo za gotovo! Nismo uvijek u prilici tako jednostavno i brzo doći do tog luksuza...a oni koji u njemu žive prečesto ga niti ne zamjećuju, imaju druge brige. Meni trenutno paše malo idile:
tihih sela usput
brdašaca s vidikom-ono na horizontu je već Poljska:
Nisam si mislio da ću uz Opavu često trčati, nisam ni znao da postoji ta rijeka:
"Malo" je manja od onih rijeka uz koje sam trčao na Tajvanu, u tok rijeke Dahan bi stala i ova rijeka i grad, i još bi bilo mjesta za pokoji Varaždin, na nekim mjestima...uz mnoge sam rijeke trčao, ovo je jedna od gradskijih nego što sam navikao.
Danas kad sam dolazio s posla, gledale su me metalne ptice u parku, brrr:
Ova ptica s grba na vlaku je isto malo jeziva:
kaj buš, malo su morali prefarbati neko prošlo vrijeme:
Glavno da je došlo proljeće:
|
ponedjeljak, 18.04.2022.
Olomouc
Stari glavni grad Moravske, Olomouc, je iznenađujuće lijep gradić koji obično zaobiđete ako ste na putanji sjever-jug ili istok-zapad.
Ako vam treba ugodna pauza, toplo preporučam poludnevnu ili makar jednosatnu šetnju gradom-sasvim je dovoljna za dobiti nešto od dojma stare slave grada na Moravi, koji je prvenstvo prepustio Brnu tek nakon što su ga Švedi zauzeli tokom 30-godišnjeg rata i pri napuštanju ga, polovinom 17-og stoljeća, uništili.
Zbog strateškog položaja na susretu civilizacija, grad je vidio mnoge povijesne momente, kao abdikaciju Cara Ferdinanda 1. (1848) nakon kog je na vlast došao njegov nećak, dobro nam znani Franz-Joseph (Ferdinand je, vjerojatno zbog genetske blizine roditelja, imao mnoge neurološke probleme, bio je hidrocefalan, a imao je i do dvadeset epileptičkih napadaja dnevno!-ali je ostao zapisan u povijesti kao dobroćudan-u biti su vladali namjesnici, iako on sam nije proglašen nesposobnim; nije imao potomaka), potpisivanja Olmutzke deklaracije, kojom Prusija prihvaća prvenstvo Austrije,...
Najboljim svjedokom važnosti su građevine-crkava ko' u bajci, vjerojatno jer je bio na granici utjecaja katoličanstva i protestantizma-a evo i jedne pravoslavne crkve, na samom ulasku u stari dio grada od strane željezničke stanice:
Naravno, Sv. Vaclav
i slični, ovdje upečatljiva Sv. Mauricija, koja me malo podsjetila na moju omiljenu parišku St.Sulpice:
su mnogo važniji ovdje, brdo crkava je po gradu-bar neka korist od njih je da je ovdje rano bilo i sveučilište.
Grbovi na gradskoj vijećnici-zanimljiv je lokalni, bijeli orao sa šahovnicom
sa satom koji je socrealistička verzija starog, koji su Nijemci namjerno uništili tokom povlačenja u Drugom svjetskom ratu
je uz stup Sv. Trojstva sa UNESCO liste:
ono što možete vidjeti i tokom kraće šetnje.
Iznenadio me ovaj mauzolej, koji je u parku ispod zidina:
to je Jugoslavenski mauzolej-kosturnica vojnicima iz 1. Svjetskog rata, postavljen 1920-tih godina. Zanimljivo je da je do raspada Jugoslavije bio u njenom vlasništvu, kasnije je Slovenija uz lokalne vlasti pokušala pokrenuti obnovu, navodno su nađena sredstva iz evropskih fondova, ali zbog vlasničkih pitanja obnova nije na kraju dovršena. Objekat je zazidan i zaštićen od daljeg propadanja i uništavanja, bar toliko. Nadajmo se da će se naći načina da ostane očuvan-možda bi se i sa naše strane netko mogao zainteresirati?
Ima i dosta zanimljivih umjetničarija po ulicama:
po zidovima:
Trgovi mogu biti i šaroliki:
Malo tipično čeških fora, Krist skejter u izlogu restorana:
i naravno, par najboljih želja najdražim agresorima i domaćem vampiru:
i još jedan znak vremena, ispred same gradske vijećnice:
Pozdrav od grada je uz povijesni znak željeznice sa pročelja stanice:
Češka, pa dakle i Moravska, je puna zanimljivih gradova, vrijedi ih posjetiti, prisjetiti se i tog dijela (i naše) povijesti.
|
subota, 09.04.2022.
Bozon W
Nada umire posljednja... svako malo čitamo kako su u ovom ili onom visokoenergetskom eksperimentu
pronašli neko odstupanje od predviđanja Standardnog modela čestica, i onda ...tišina. Model i dalje važi,
a desetljeća prolaze, a s njima i generacije fizičara koji su s njim, ružnim i neestetskim, proveli život. Tužno.
Dobra muzička podloga uz čitanje ovog teksta je Higgs Boson Blues Nicka Cave-a...
Trenutni tračak nade je u 0.1% odstupanju od predviđenog mase W bozona, koje je oglašeno iz starog
eksperimenta Tevatron u Fermilabu, Illinois, USA, koji je, sa svojim 6km tunelom, do 2011., kad su ova
mjerenja izvršena i kad je projekt zaključen, bio najjači takav sudarač.
W bozon je jedna od temeljnih čestica Standardnog modela, koja prenosi slabu nuklearnu silu. Masa mu je
oko 85 protona, i mjerena je i drugim eksperimentima...iako je jedna od najtežih za izmjeriti. U sudarima
protona i antiprotona u Tevatronu, W bozon se raspadne u neku od tri vrste elektrona ili, ako ima dovoljno
energije, u težu verziju elektrona, muon, plus neutrina. Neutrini su poprilično neuhvatljivi i odu kud im volja,
a elektrone-ili muone-možemo pratiti, i iz njihove putanje izračunati energiju-dakle i masu-čestice iz koje su
nastali. Upravo u odbjeglim neutrinima je problem u ovom mjerenju, jer im ne znamo putanje, ali pošto im
znamo mase, možemo ocijeniti koliko su energije mogli odnijeti.
2011 se iz podataka iz Tevatrona nije moglo sa sigurnošću izračunati masu W bozona, ali 2012 fizičari
čestica su smislili bolje načine računanja, tako da je ponovni prolazak kroz zabilježene podatke sada
omogućio poboljšanje mjerenja putanja sa 150 mikrona na manje od 30 mikrona, dakle, mogli su ponoviti
račune.
Tevatron tom metodom masu može mjeriti s preciznošću do 0.01%, a odstupanje je 0.09%, dakle, desetak
uta veće od očekivane greške. Ako pucate u metu i znate da promašujete za cijelu metu (10cm), to je otprilike kao
da umjesto u centar mete ili 1 cm od njega, pogodite negdje oko ruba papirića. Tevatron je puuno koštao, i
ako bi toliko fulali, znači da su nekaj jako krivo delali ili netko nije znao svoj posao.
Tevatron više ne radi, sva mjerenja su izvršena tokom prošlih desetak godina, i sad se računa, računa...
sudarači čestica rade tako da...sudaraju čestice, i onda mjere što je izletilo-to se dobije analizom putanja
čestica nakon sudara, računanjima po svim poznatim nam zakonima očuvanja itd itd. Ljudi na tome rade
doktorate iz kvantne teorije polja i ako je nekaj komplicirano, ali precizno, onda su to ta i takva mjerenja.
To obično ide tako da se radi prvi prolaz kroz podatke, prosijava se dok ne ostanu zanimljivi događaji, i onda
se oko njih dalje računa, i opet, i opet. Na kraju vam ostane podatak "takva masa čestice" s dodatnim "s tolikom greškom".
Onda usporedite s tablicom iz Standardnog modela. I s ostalim mjerenjima.
Grupa iz Tevatrona je dobila, koristeći četiri puta više rezultata iz sudara nego pri prethodnim računima (vjerojatno su
sad imali i brža računala pa su mogli uključiti više "događaja", čime su poboljšali statistiku) rezultat značajno drugačiji
(unutar vlastite predviđene greške), 80.433+/- 9.4 MeV, što se ne slaže niti s dva do sada najpreciznija mjerenja, niti
sa Standardnim modelom. Dosadašnja brojka je bila na 80.357+/-19 MeV (MeV stoji za Mega-elektrono-volta, dakle
miliona elektrono-volta, možete si to zamisliti kao energiju koju dobije elektron pri prolasku kroz razliku napona 80
miliona volti).
Pišem ove brojke da biste dobili osjećaj kako se kalio čelik. Negdje oko tog zareza u desecima miliona volti sjedi i smije
nam se u lice nova fizika, valja se od smijeha...
Razlika u rezultatu, ako ste sve korake mjerenja izvršili po p.s.-u, je u metodi. Za metodu korištenu u ovom eksperimentu
se u međuvremenu zna da je kontroverzna, jer mjeri putanje drugačije nego neke druge metode, ali istraživači su ju odlučili
iskoristiti do kraja i preciznošću eventualno izgladiti razlike. Ali nije uspjelo, razlike su ostale. Dakle, ili je metoda baš toliko
pogrešna, ili su druge metode isto netočne. Odluka je, kako to već ide u dobroj znanosti, na eksperimentu: drugi timovi moraju,
po mogućnosti neovisnim metodama, izmjeriti masu W bozona do odgovarajuće točnosti i onda usporediti rezultate.
Zašto bi masa mogla biti drugačija? Jedna (od nebrojeno mnogo) mogućnosti je npr. da je u eksperimentu, uz poznate nam
čestice, iz sudara iskočila i neka supersimetrična čestica, koja je dodala masu. Dodatni Higgsov bozon (ako onaj koji je pronađen
pred par godina nije jedna i jednostavna, nego postoji više Higgs bozona-to će LHC sudarač u Genevi, koji je upravo ojačan
da radi na višim energijama, tek ispitati) bi također mogao dodati masu u produktima raspada, kao i supersimetrične čestice,
one bi jednostavno bile prisutne, i trebalo bi ih uključiti u račune.
Dakle, držimo palčeve da se počnu pojavljivati pukotine u današnjoj slici svijeta, onda možemo početi slagati novu. Znanost
je kao mandala...pijesak prostor-vremena pred nama, slažemo ga u novu lijepu sličicu, onda puhne vjetar i ajmo nanovo.
Inače bi bilo dosadno i previše ideologično, a znamo iz iskustva da je to štetno.
|
utorak, 05.04.2022.
Najnaj
Otkad je znanost postala samo grana (uslužne) industrije-to ne pišem olako, to je službeni pristup Zapadnog svijeta negdje iz 1980-tih, kad se u Reaganovskoj i Thatcherovskoj slici svijeta počelo promovirati utilitarnu znanost (i obrazovanje), "osuvremenilo" se i medijski pristup istoj. Nije da smo tada izmislili "naj naj" pristup s Miss World natjecanja "najljepših" i "naj-bilokaj", ali novi mediji su omogućili mnogo brže širenje zaraze.
Danas, kad se uspjeh-i zarada-mjere brojem klikova na stranicu (bez obzira što na njoj piše), najprimitivniji način postaje najefikasniji: proglasiš nešto "naj" i eto ti uspjeha. Samogenerirajućeg, jer kad nađeš nešto van granica tog "naj", eto opet slijedećeg "naj"-možemo to skoro dodati uz natjecanja Superlige i još reklamirati Heineken hmeljni napitak (nekako se ne mogu prisiliti to piće nazvati pivom, što najčešće potvrđuje i meni pića u mnogim restoranima, gdje obično imate "piva" i onda "Heineken" posebno, hehe).
Prošli tjedan smo tako dobili "najudaljeniju" zvijezdu u, ni manje ni više, cijelom svemiru. Do iduće prilike, rekao bi pomalo olinjali prodavač automobila negdje s ruba prerije na Srednjem Zapadu SAD, uz osmijeh bjelji od rublja nakon Vanisha.
O čemu je riječ?
Zvijezda Earendel (=jutarnja zvijezda na staroengleskom) pronađena je korištenjem gravitacijske leće. Nije to neki novi teleskop, promatranje je izvršeno svemirskim teleskopom Hubble, nego je zbog pogodnog položaja jata galaksija između nas i Earendela došlo do efekta rastezanja prostor vremena oko galaksija iz jata na način da djeluju kao leća.
Za one koji su shvatili kako je radila prva potvrda Einsteinove Opće teorije relativnosti, kad se mjerilo pomak zvijezde prilikom pomrčine Sunca, ovo je na istu foru, putanja zrake svijetlosti slijedi najkraću liniju u prostor-vremenu, a ona nije ravna, nego zakrivljena, što djeluje kao da imamo leću. Slika je iskrivljena, istegnuta, ali uz malo matematike možemo ju složiti u nešto smislenog i eto nam objekta koji inače ne bi vidjeli, jer je predaleko, približenog kao da smo ga pogledali kroz dodatni teleskop svemirskih razmjera!
Viđena zvijezda je svijetlila svega milijardu godina nakon Velikog Praska. Što je tako "naj" ovdje? Pa čitali smo o galaksijama koje su postojale i ranije, 500 ili 600 miliona godina nakon Velikog Praska. Da, točno, GALAKSIJAMA, koje su nakupine stotina milijardi zvijezda. Vidjeli smo male točkice svjetla i po spektru smo znali da se radi o galaksiji. Ne pojedinoj zvijezdi u galaksiji! Dakle, ovdje se radi o najranijoj POJEDINOJ zvijezdi viđenoj do sada. Daleko je 12.9 milijardi godina svjetlosti. Rekord za najdalju galaksiju je trenutno 13.4 milijarde svjetlosnih godina, pa je ovo izdvajanje pojedine zvijezde stvarno veliki uspjeh. I velika slučajnost, jer da bi bila vidljiva, morala je biti povoljno smještena u nekom naboru prostor-vremena oko jata galaksije, koji ju je reflektirao prema nama, pojačavajući joj sjaj tisućama puta! Slikica je na Earendel i nije ništa zasljepljujuće i nevjerojatno, dok ne doznate o čemu se radi. Pravi primjer samozatajnosti...
Prethodni rekorder je bila pojedinačna zvijezda udaljena 4 milijarde svjetlosnih godina, dakle skok je stvarno velik!
Earendel je, ako je pojedina zvijezda a ne dvojna, oko 50-ak puta masivnija zvijezda od Sunca, i milione puta sjajnija od njega. Prve zvijezde nakon Velikog Praska nisu imale teže materijale od vodika naokolo za svoj građevni materijal kao današnje, koje koriste reciklirani materijal od prethodnih generacija zvijezda, koje pri eksploziji kao supernove izbacuju iz svojih jezgri nuklearnim procesima stvorene teže materijale kao Helij, Litij, Berilij...zato su te prve zvijezde mogle narasti mnogo veće i biti sjajnije-ali i kraće živjeti, prave Rock stars!, vjerojatno su isto imale neku "magičnu" brojku, npr. 270 miliona godina...da budu stvarno cool.
To je za sada sve što smo mogli doznati, dodatno će nas o Earendelu informirati tek promatranje Webb svemirskim teleskopom, čije ogledalo je više nego dvostruko većeg promjera i mnogo osjetljivije od Hubblea, a vidi u infracrvenom dijelu spektra u koji je svjetlost sa Earendela pomaknuta zbog crvenog pomaka.
|
|
|