astrosailor

subota, 18.01.2020.

Cesar Aira

Moja nedavna lektira me odvela u Južnu Ameriku, preko Koreje.

Cesar Aira, argentinski književnik rođen 1949, je napisao puno knjiga,
preko 80. Dvije su mi nedavno došle pod ruku, u maloj knjižici,
i progutao sam ih u dvije večeri.

Čitao sam ih u engleskom prijevodu pod naslovima
"The little Buddhist monk" i "The Proof". Obje su kratke, oko 100
stranica i čudne, ali na drugačiji način nego np. kod Borgesa ili
Cortazara. Nekako mi na pamet dolazi Murakami, s takvom lakoćom
Aira piše.

Još nemam prejasnu ideju što mi je autor zapravo "prodao" u tim
pričama, ali nekako osjećam da se pod relativno jednostavnim
scenarijem krije više, i da ću možda s vremenom shvatiti što.

"Mali budistički monah" je zanimljiv prikaz očekivanja turista
koji dolaze u zemlju o kojoj ne znaju gotovo ništa, i realnosti
koju tvore oko sebe. Francuzi, bračni par sa svojim problemima
i obavezama, dolaze u Koreju (Južnu, naravno, Sjeverna je dalje
od Marsa) i ne stignu napraviti niti par koraka od hotela, a
uhvati ih nešto tipa S. Jobsovog "delusion field"=polje obmane.

Naime, sreću-ili radije nabasaju-na sićušnog budističkog monaha
koji, o čuda, savršeno govori Francuski. I zna-čak i predobro-
slušati i pričati, upućivati, komentirati. Idealan vodič.
I k tomu besplatan-jer, eto, njegov budistički red je po definiciji
bezmaterijalan, nemaju čak ni džepova u svojim odorama!

Očarava ih svojom pričom i vodi naokolo, pokazujući im sve što i
kako žele, zapravo i mnogo bolje, jer ih upućuje u sitne lokalne
tajne. Stvarno su sretni što su naišli na njega! Isijava djetinjastom
učenosti mudraca, i time ih suočava sa njima samima-posebno
intelektualno zanemarenu a ne glupu ženu. Istok nadahnjuje!

Nakon toga dolazi zanimljiv obrat. Neću vam ga odati, jer bi vam
pokvario čitanje, odat ću vam samo da je pomalo Ph.K. Dick-ovski,
čista SF.

Druga knjižica, "Dokaz" je još čudnija, i jače udara svojim krajem.

Počinje sa vulgarnim "Wannafuck?" na ulicama Buenos Airesa i
završava brutalno. A ne bi se nadali.

Zapravo se čini nevjerojatnim da ju je napisao ne baš premlad pisac,
dobro je uhvatio nijanse "punk" subkulture, bit će da je imao djecu
koja su joj pripadala/pripadaju.

Dvije tinejdžerke, lezbijke i punkerice (misli tu na one koji hodaju
u crnim izlizanim kožnim jaknama i cipelama i ponašaju se suprotno
konvencijama, nihilisti su i anarhisti... a zapravo nisu ništa),
privlače treću, "običnu", i ne puštaju. Jedna joj izjavljuje ljubav,
iz čistog plavog neba. Ona, zaintrigirana, ih isprva odgurava od sebe,
a nakon toga prihvaća istraživačku pozu i pristaje na dio igre, slijedi
ih i pokušava razumjeti kakve su. Zapravo joj pokazuju kakve nisu, a
ona polako postaje svijesna privida.

Priča bi bila obična da se motiv ljubavi ne previja kroz nju na
čudan način..."obična" djevojka ne može shvatiti o čemu se radi,
da li da ih shvati ozbiljno, a one joj nimalo u tome ne pomažu. Ali
pokazuju joj svoje pravo lice, ne glume. Ne glumi niti ona, tako da je
priča bazirana na tinejdžerskoj iskrenosti. Začinjeno tokom misli "obične"
djevojke, postaje zanimljivo. Ali punkerice ne bi bile one da se u nekom
momentu ne isključuju...u tome je štos, ne? Ne pridavati važnosti
konvencionalnom, jer ono je nebitno, potpuno nebitno.

"Dokaz" dolazi na kraju. I stvarno je brutalan i strašan u svojoj
nepotrebnosti, pravi punkovski-i ovdje me Aira ostavlja u praznini,
s osjećajem da mi je neka muda pod bubrege prodao. Osjećam da ću se u
mislima vraćati tim knjižicama, vjerojatno je dio "Istine" koji nam tu izlaže
upravo iskrenost, a opet zavedenost aktera, koji se nalaze u ukiyo-e
svijetu iluzija.

- 14:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.01.2020.

Šangajska kronika

Došlo je vrijeme za novu lokaciju u mojim lutanjima trbuhom za zvijezdama:

Znanost je tamo gde je novac, a ovdje ga ima puno, i previše:

Teško si je danas zamisliti bilo kakvu promatračku astronomiju u gradu kao Šangaj:

Sve je počelo odavde u pretprošlom stoljeću, kad su ih okupirali: Bund, njemačka koncesija:

Progonio me ovaj grad od prve posjete pred nešto više od desetak godina, i na kraju me uhvatio. I još 27 miliona ljudi. A mislio sam da je Taipei prevelik, sa svojih 6 i nešto miliona, kao i drugi od "mojih" gradova, Atena. Nema lako! U maleckom gradiću Varšavi koja nije ni pola Atene, sam mislio da je vrijeme za planine i neki ugodan mali gradić.

Očito još moram učiti-i samo učiti. Rekao je najomraženiji mi od ideologa političke opcije koja je mojoj generaciji bila Partijom dana s neba, a ovdje još i te kako traje. Smije se Uljanov iz svog crvenog kuta neba ili pakla, koga briga, i zna da nemaštoviti lovatori ne mogu poubijati toliko ljudi u pogonu za svojim bogatstvom koliko može jedna ideja prodana neukim masama. I ugurana im uz guzice bajonetama.

Ja kao gledam prema nebu, i neću politiku u svoju butigu, ali znamo da ona kuca na vrata velikim crnim čizmama. Zato neću zatvarati oči pred glupostima, kao što nisam ni davnije, svakome prema zaslugama. Uljanovu sam uvijek priznavao da je njegov sistem izgurao Slavene i par manje sretnih im susjeda iz privatnog feudalizma i neukosti par stoljeća ranije nego što bi se to inače dogodilo. Jedino je šteta da ih je nakon prolaska njegovih hordi ostalo par desetaka miliona manje da uživaju te blagodati. Isto se može primijeniti i ovdje, samo zamijenite Slavene Han kinezima. To je moja glavna zamjerka crvenoj petokraki. Toliko na tu temu.

Jedno im se mora priznati: Šangaj se u ovih 13 godina koliko ga znam promijenio. Poljepšao, očistio. Postao je ne samo normalan grad, nego uzor grada. Da postavite toliko Hrvata (i ne samo) u jednom gradu, pojeli bi se međusobno!

A ovdje je jedna od prometnijih luka svijeta (ispravka: najprometnija, a kako bi drugačije!). Za plime brodovi ulaze u rijeku i dolaze do grada

Usput, ovaj mostić je koji kilometar dulji od onog što će nam Kinezi napraviti na Pelješac. I dio je 55 kilometara dugog sistema mostova i tunela. Neki od tih tunela su na dva kata, gornji za laka vozila, donji za veća, teža. A mi se grčimo i neki mostić na Čiovo delamo 10 let!

Opišimo preciznije o čemu se ovdje radi. Grad je dobro određen, površina područja je... hm, prva prepreka: ovdje ne mogu koristiti Wikipediju, s koje obično crpim podatke za takve stvari. Jedna od lokalnih blagodati je sloboda od robovanja Google-u, Wikipediji, Facebooku, BBC-u i sličnim alatima medijske kontrole Zapada. Imaju Kinezi svoje, što će im zapadni. Iskreno, treba im dati za pravo, grozno je kad shvatite koliko svoje slobode ste predali u ruke sumnjivih tipova. Ovdje samo doslovno predajete ključeve drugom stadu sumnjivih tipova.

Ipak, vidim naslovni tekst Wiki, gdje piše da je gradić imao oko 24 miliona stanovnika 2018, kolega s posla mi je rekao da trenutno oko 27 miliona. Za Kinu, lagani rast. Površina provincije je oko 6.5 tisuća km2, tj. malo više od 1/10 Hrvatske, nešto kao Ličko-Senjska županija...ili oko dvije i pol Istre. Ajme meni (i njima), zamislite cijelu bivšu Yu (skoro isto toliko se vole njihovi narodi i narodnosti) nagurano tamo!

- 14:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages