Moja nedavna lektira me odvela u Južnu Ameriku, preko Koreje.
Cesar Aira, argentinski književnik rođen 1949, je napisao puno knjiga,
preko 80. Dvije su mi nedavno došle pod ruku, u maloj knjižici,
i progutao sam ih u dvije večeri.
Čitao sam ih u engleskom prijevodu pod naslovima
"The little Buddhist monk" i "The Proof". Obje su kratke, oko 100
stranica i čudne, ali na drugačiji način nego np. kod Borgesa ili
Cortazara. Nekako mi na pamet dolazi Murakami, s takvom lakoćom
Aira piše.
Još nemam prejasnu ideju što mi je autor zapravo "prodao" u tim
pričama, ali nekako osjećam da se pod relativno jednostavnim
scenarijem krije više, i da ću možda s vremenom shvatiti što.
"Mali budistički monah" je zanimljiv prikaz očekivanja turista
koji dolaze u zemlju o kojoj ne znaju gotovo ništa, i realnosti
koju tvore oko sebe. Francuzi, bračni par sa svojim problemima
i obavezama, dolaze u Koreju (Južnu, naravno, Sjeverna je dalje
od Marsa) i ne stignu napraviti niti par koraka od hotela, a
uhvati ih nešto tipa S. Jobsovog "delusion field"=polje obmane.
Naime, sreću-ili radije nabasaju-na sićušnog budističkog monaha
koji, o čuda, savršeno govori Francuski. I zna-čak i predobro-
slušati i pričati, upućivati, komentirati. Idealan vodič.
I k tomu besplatan-jer, eto, njegov budistički red je po definiciji
bezmaterijalan, nemaju čak ni džepova u svojim odorama!
Očarava ih svojom pričom i vodi naokolo, pokazujući im sve što i
kako žele, zapravo i mnogo bolje, jer ih upućuje u sitne lokalne
tajne. Stvarno su sretni što su naišli na njega! Isijava djetinjastom
učenosti mudraca, i time ih suočava sa njima samima-posebno
intelektualno zanemarenu a ne glupu ženu. Istok nadahnjuje!
Nakon toga dolazi zanimljiv obrat. Neću vam ga odati, jer bi vam
pokvario čitanje, odat ću vam samo da je pomalo Ph.K. Dick-ovski,
čista SF.
Druga knjižica, "Dokaz" je još čudnija, i jače udara svojim krajem.
Počinje sa vulgarnim "Wannafuck?" na ulicama Buenos Airesa i
završava brutalno. A ne bi se nadali.
Zapravo se čini nevjerojatnim da ju je napisao ne baš premlad pisac,
dobro je uhvatio nijanse "punk" subkulture, bit će da je imao djecu
koja su joj pripadala/pripadaju.
Dvije tinejdžerke, lezbijke i punkerice (misli tu na one koji hodaju
u crnim izlizanim kožnim jaknama i cipelama i ponašaju se suprotno
konvencijama, nihilisti su i anarhisti... a zapravo nisu ništa),
privlače treću, "običnu", i ne puštaju. Jedna joj izjavljuje ljubav,
iz čistog plavog neba. Ona, zaintrigirana, ih isprva odgurava od sebe,
a nakon toga prihvaća istraživačku pozu i pristaje na dio igre, slijedi
ih i pokušava razumjeti kakve su. Zapravo joj pokazuju kakve nisu, a
ona polako postaje svijesna privida.
Priča bi bila obična da se motiv ljubavi ne previja kroz nju na
čudan način..."obična" djevojka ne može shvatiti o čemu se radi,
da li da ih shvati ozbiljno, a one joj nimalo u tome ne pomažu. Ali
pokazuju joj svoje pravo lice, ne glume. Ne glumi niti ona, tako da je
priča bazirana na tinejdžerskoj iskrenosti. Začinjeno tokom misli "obične"
djevojke, postaje zanimljivo. Ali punkerice ne bi bile one da se u nekom
momentu ne isključuju...u tome je štos, ne? Ne pridavati važnosti
konvencionalnom, jer ono je nebitno, potpuno nebitno.
"Dokaz" dolazi na kraju. I stvarno je brutalan i strašan u svojoj
nepotrebnosti, pravi punkovski-i ovdje me Aira ostavlja u praznini,
s osjećajem da mi je neka muda pod bubrege prodao. Osjećam da ću se u
mislima vraćati tim knjižicama, vjerojatno je dio "Istine" koji nam tu izlaže
upravo iskrenost, a opet zavedenost aktera, koji se nalaze u ukiyo-e
svijetu iluzija.
Post je objavljen 18.01.2020. u 14:15 sati.