|
astrosailor
subota, 27.03.2021.
Irena
Ili ja nisam uočio, ili nitko od blogera nije spomenuo, ali
ne mogu dozvoliti da promakne blogosferi da je umrla Irena Vrkljan.
Lijeponjihovne novine baš i ne čitam, ali ne vjerujem da je bilo na
naslovnicama, vjerojatno je mnogo važnije bilo tko je zao a tko ružan,
ili koliko je pijanih sudaca i gdje bančilo...
Na sreću, našu i onih iza nas, gospođa Vrkljan će ostati u općem
dobru naroda, a sva ta bagra koja ispunjava novine svojim osobama
će nestati u blatu i prahu vlastite...važnosti.
Upoznao sam ju kroz njen majstorski portret Marine (Cvetajeve)-
zahvaljujući njoj sam pomnije ispratio što je Marina imala za
reći, a imala je mnogo. Ruski bjelosvjetsko tragična, Marina je ostala
svoja.
Isprepliće se ta tragika sa onom koju piše Irena o svojoj porodici,
ili radije o ženama te porodice, svojoj majci, sestri...sebi. Nije
čudo da je rezonirala sa Marinom, iako, vremena su bila povoljnija i
više se nije trebalo vješati da se pobjegne iz besmisla.
Što naravno i premnoge uopće nije spriječilo da se i dalje vješaju,
režu vene i pate. Irena je pratila, promatrala, bila sobom.
Kad sam živio blizu Mommsenstrasse (Berlin) mislio sam ih posjetiti, nju i Benna...
toliko mi se svidjelo što sam pročitao u njenim tekstovima i njegovim Zagrebačkim
bilježnicama...ali činilo mi se prenametljivim. Ipak je to bila Njemačka početkom
Milenija, a ja tek doktorant na početku bjelosvjetskog lutanja, koje su oni već
odavno doktorirali.
Kupovao sam njene knjige kako su izlazile, pratio kako dozrijeva i stari
u njima. Da se malo ranije odvojila od vlastite priče možda bi imala
neku sasvim drugačiju literarnu ostavštinu-ali i ovako je monumentalna...
svoja i opće-ženska.
Nema više svile, a ni škara... ali Irena Vrkljan ostaje i siguran sam
da ima trajno mjesto u našoj književnosti. Toplo preporučam njen
tekst o Marini, i naravno, Svila, Škare. I ...sve ostale njene. Toliko
njene.
|
srijeda, 24.03.2021.
Trči trči...
Tko trči, troši patike:
Pretrčao sam njima oko 1000km, dobrim dijelom s druge strane Euroazije,
vidjele su svega i svačega, ali zadnjih stotinjak kilometara sam dobrano
osjećao da ih treba zamijeniti.
Kakve god bile patike, kad pretrčite neki broj kilometara po betonu i asfaltu,
elastičnost džonova pod vama postaje osjetno manja-osjetit ćete to kad vas
nakon 15 km tabani pošteno pripeku. Tada je vrijeme za novi par:
Ne reklamiram ove nešto posebno, jednostavno su bile najsmislenije što sam
našao u obližnjem dućanu, na sniženju za oko 45 eur, više bih dao jedino za
nešto značajno boljeg. Prema iskustvu sa prvim parom, to je jednogodišnja investicija.
Prvi puta sam obratio pažnju na dodatnu elastičnost-stvarno je razlika, bar prve kilometre,
biti će zanimljivo vidjeti kako će se ponašati s vremenom-i kilometrima.
Mislim da je bolje češće mijenjati nego pretjerati sa jednim parom-prethodne
vrlo dobre Nike Zoom Pegasus 32 su izdržale triput više kilometara, ali su više i koštale:
Sjećam se da sam i u njima pretrčao par stotinjaka kilometara više nego je trebalo,
više nisu nimalo amortizirale. To me vjerojatno koštalo kasnije ozljede.
Na tvrdoj podlozi elastičnost onog u čemu trčite je i te kako važna, ne štedite na
opremi i pravovremeno ju mijenjajte.
|
ponedjeljak, 22.03.2021.
Proljetno spremanje
Dobro je provjetriti svoje ladice na proljetnom svježem zraku...
|
subota, 13.03.2021.
Ptičji
Vrijeme kad oblaci jurišaju direktno s Urala pa se ne zaustave sve do Alpi
pogoduje samo za brze, kratke šetnje...vjetrovi ovdje često nose zvukove
vučjeg zavijanja sa nekih dalekih stepa.
Sreo sam ptičjeg Isusa, trening za Uskrs?
Sve nešto proba bivanja. Neke stare kuće glume nešto što nisu:
Ove još nisu, iako sam ih uhvatio u sepiji. Sve ih čeka "ljepša budućnost", "razvoj":
Bit će, infrastruktura je tu, vjerojatno i duh starog muzikaša ponekad prođe... cestom
prema zapadu:
Čeka se zelenilo.
|
|
|