Ili ja nisam uočio, ili nitko od blogera nije spomenuo, ali
ne mogu dozvoliti da promakne blogosferi da je umrla Irena Vrkljan.
Lijeponjihovne novine baš i ne čitam, ali ne vjerujem da je bilo na
naslovnicama, vjerojatno je mnogo važnije bilo tko je zao a tko ružan,
ili koliko je pijanih sudaca i gdje bančilo...
Na sreću, našu i onih iza nas, gospođa Vrkljan će ostati u općem
dobru naroda, a sva ta bagra koja ispunjava novine svojim osobama
će nestati u blatu i prahu vlastite...važnosti.
Upoznao sam ju kroz njen majstorski portret Marine (Cvetajeve)-
zahvaljujući njoj sam pomnije ispratio što je Marina imala za
reći, a imala je mnogo. Ruski bjelosvjetsko tragična, Marina je ostala
svoja.
Isprepliće se ta tragika sa onom koju piše Irena o svojoj porodici,
ili radije o ženama te porodice, svojoj majci, sestri...sebi. Nije
čudo da je rezonirala sa Marinom, iako, vremena su bila povoljnija i
više se nije trebalo vješati da se pobjegne iz besmisla.
Što naravno i premnoge uopće nije spriječilo da se i dalje vješaju,
režu vene i pate. Irena je pratila, promatrala, bila sobom.
Kad sam živio blizu Mommsenstrasse (Berlin) mislio sam ih posjetiti, nju i Benna...
toliko mi se svidjelo što sam pročitao u njenim tekstovima i njegovim Zagrebačkim
bilježnicama...ali činilo mi se prenametljivim. Ipak je to bila Njemačka početkom
Milenija, a ja tek doktorant na početku bjelosvjetskog lutanja, koje su oni već
odavno doktorirali.
Kupovao sam njene knjige kako su izlazile, pratio kako dozrijeva i stari
u njima. Da se malo ranije odvojila od vlastite priče možda bi imala
neku sasvim drugačiju literarnu ostavštinu-ali i ovako je monumentalna...
svoja i opće-ženska.
Nema više svile, a ni škara... ali Irena Vrkljan ostaje i siguran sam
da ima trajno mjesto u našoj književnosti. Toplo preporučam njen
tekst o Marini, i naravno, Svila, Škare. I ...sve ostale njene. Toliko
njene.
Post je objavljen 27.03.2021. u 01:00 sati.