Hop na međunožno guralo, pratim ovakve znakove desetak km
do prve linije brda
i evo me u zagrljaju prirode:
Čini se tako svakodnevno...a nije, ne uzimajmo zdravo za gotovo! Nismo uvijek u prilici tako jednostavno i brzo doći do tog luksuza...a oni koji u njemu žive prečesto ga niti ne zamjećuju, imaju druge brige. Meni trenutno paše malo idile:
tihih sela usput
brdašaca s vidikom-ono na horizontu je već Poljska:
Nisam si mislio da ću uz Opavu često trčati, nisam ni znao da postoji ta rijeka:
"Malo" je manja od onih rijeka uz koje sam trčao na Tajvanu, u tok rijeke Dahan bi stala i ova rijeka i grad, i još bi bilo mjesta za pokoji Varaždin, na nekim mjestima...uz mnoge sam rijeke trčao, ovo je jedna od gradskijih nego što sam navikao.
Danas kad sam dolazio s posla, gledale su me metalne ptice u parku, brrr:
Ova ptica s grba na vlaku je isto malo jeziva:
kaj buš, malo su morali prefarbati neko prošlo vrijeme: