Pregled posta

Dijete u vremenu

Priuštio sam si malo putovanje u vremenu. Kako drugačije nazvati put na
tropski otok, iz stvarnosti Evrope, ili onog što iz azijske perspektive
volim nazivati Evropica? Od milja, ne samo zbog njezine relativne vrijednosne težine
ovih dana.

Da označim desetu godišnjicu svog postajanja gradjaninom Evroazije, u smislu
kako su to učili u sovjetskim skolama (uče li isto u ruskim? Vjerojatno,
zašto bi mijenjali, za njih je to istinita činjenica), sjeo sam na vatrenu kočiju današnjice
i uputio se istočno, jako istočno, iza Kine. Putovao sam na turskom ćilimu, nošen djinnima nad krovovima
Pariza, Saraj-Bosne i Istanbula (samo ponavljam što je bilo oglašavano od strane
master-djinna, nije li stvarnost, kao i obično, mnogo maštovitija od bunila nase zbunjene hrpice
sive tvari?), sa pauzom na Efes u Istambulu (hvala, Ataturk, bez tebe ga vjerojatno ne bi popio u to doba
noći, ili uopće, na toj lokaciji).

Tisuću i jedna noć u 3D? Nisam još vidio ovakvu ponudu, Istanbul je prikladno mjesto
za to:

Preko neba nad Delhijem i hramova Indokine, stigao sam na drugi od svojih dragih otoka, Formozu.
Zelenu i džunglastu kao i uvijek:

ali i napučenu, kao obično. Ovaj puta sam, među ostalima, posjetio Chiayi, grad na samoj Rakovoj Obratnici:

Naravno, bez obzira na 13 tisuća kilometara, stići natrag nakon nepunih godinu dana je isto kao izaći, bez zaključavanja vratiju, do dućana na uglu ulice,

kupiti šećer kojeg je zafalilo i vratiti se, usuti ga u još neohladjenu kavu, zatvoriti
prozor jer je vani počelo puhati, i nastaviti čitati "Life of Doctor Samuel Johnson",
isprva tražeći stranicu gdje se stalo, jer je vjetar okrenuo strane.

Usput, ako vam zatreba cijevi, bilo kakve, navratite u ovaj dućan:

Pišem ovo u vlaku sa sjevera na jug Tajvana, gdje se počinju miješati ono
što rodovitiji kinezi oštrije KMT provenijencije ovdje smatraju "majmunima"
sa juga (čitaj, Tajvanci) s Uzvišenim Vladarima (Han Kinezima). Taj sudar
civilizacija se dogadja iznad mog lijevog ramena: stariji par Tajvanaca priča
onako kako priča doma, glasno i na tajvanskom, guturalnijem od Mandarinskog,
a konfucijanska Kultura s umlautom se skriva u mišju rupu.

Naravno, govorim ovdje o Kinezima Tajvana, oni sa kontinenta su izgubili
svoju konfucijansku uljudbu u maoističkim vremenima, izbio im ju je Veliki
Ljubitelj Svinjetine iz glave bar na stotinu godina... u slavu tisuću (krvavo) crvenih
makova.

Godina dana u kineskom svijetu je ništa, dakle malo toga se promijenilo. Hramovi su
uobičajeno živahno obojeni:

i očito su dio potrošačke kulture:

Rondo u gradu je... uobičajeno paničnih boja, ovdje je neki bejzbolaš očito bio faca:

Tajvancima je bejzbol ono što nama nogomet.

U Chiayi lokalni porezni ured ima vrata za vola ubiti, ono, "bogati smo, da!":

Par zgrada je neznatno obnovilo skyline Taipeija, Euro je potonuo toliko nisko da
je avionska karta postala mnogo pristupačnija (povratnu kartu sam kupio za
manje od 600eur, nikad jeftinije nisam letio ovu trasu!), našao sam istu
prašinu-s nadodanih par slojeva-na svojim stvarima. Čak ni vremešni ruksak, koji
sam ostavio na Tajvanu da ga sada pukupim, nije uspio popljesniviti
kao što je obično bio slučaj između dva putovanja u Evropu. Bit će da je
zagađenje zraka još malo poraslo i ubilo i preostale žive organizme...jedino ljudi ostaju,
gamad jedna.

Prvo što sam primijetio pri izlasku na tajvanski zrak je bilo da su me
počele peći oči-mislio sam da je to bilo zbog 20 sati air-conditioned
nightmare atmosfere aviona, ali ne, ipak je bila riječ o domaćem,
nepatvorenom zraku ovog otoka. Moje oči su se očito ipak
brzo privikle na nešto nježniji zrak šume uz rijeku Yvette-iako je atmosfera
oko Pariza medju najzagađenijim u Evropi, očito nije ni do koljena
zraku u krugu par tisuća km od Pekinga. Tajvanski napori isto nisu mali,
najveći doprinos zagađenju na južnom dijelu otoka daje ponajveća tvornica
cementa na svijetu negdje oko Taichunga, koja je mudro smještena tako da sve
zagađenje biva otpuhnuto vjetrom dalje od grada...prema plodnim ravnicama
koje su zelena riznica Tajvana. Zadivljujuće je koliko bez razmišljanja mogu
postupati oni koji zarađuju, zarađuju...i na kraju jedu vlastita govna-ali
na žalost časte njima i ostale oko sebe.

Ah, dok ovo pišem je Prvi Maj! Da nisam pogledao na kalendar, ne bi
znao-osim po broju filipinskih, tajlandskih, kambodžanskih i inih "nskih"
radnika u vlaku-idu se naći sa svojim sunarodnjacima i supatnicima... Na
Tajvanu taj praznik shvaća i slavi samo stvarni proletarijat-dućani i
Vladine ustanove su otvorene. Ovdje su ostali vjerni idealima radničkog
pokreta. I Zarade. Nema Boga iznad Zarade u tradicionalnom kineskom svijetu
Republike Kine pod Kuomintangom, danas i 5 tisuća godina unatrag i
unaprijed. Ni to se nije promijenilo. Mislim-ispravite me ako griješim-da su
na kontinentu, u Narodnoj Republici, danas svi neradno, pošto su svi postali
proletarijat? Podsjeća li vas to na nešto, tipa prošla nam država? Mah-mah
zastavicama? Fali vam? Meni ne, ali me nekako podcerebralno navelo na naslov
ovog teksta i "Let 3".

Dok ovako brodim Vatrenom kočijom (Huo Che, kako se na mandarinu veli vlak)
kroz ta zelena, plodna i zagadjena polja južnog Tw, naiđe se i na pokoje jezerce, poprilično
suho, doduše, jer ove zime im je usfalilo kiše pa ako niti monsun ne dođe, bit će frke:

Osjećam se kao da nisam ni otišao odavde. Bit će mi čudnije za par dana uletjeti natrag u parišku
stvarnost nego što mi je ovdje ući u vlak ili prošetati ulicom. Da, oči su
mi se stvarno nakosile, i mislim da nije riječ samo o suncu koje nemilosrdno
prži, grije na 30-ak i nešto stupnjeva, pri vlazi od oko 80 i kusur posto.
Kad izađem iz vlaka, slijedi papaya-milk i sok od asparagusa!

Moje omiljeno drvo, daje sjenu u kojoj možete prospavati dane, ili pročitati
tomove knjiga:

Kako priliči ovakvom radno/sentimentalnom posjetu,
posjetio sam i grad u kojem sam živio prve dvije i pol godine, Hsinchu. Nisam
ništa propustio... zgrada Fizike u kampusu Tsing-Hua Sveučilišta je ostala
jednako ružna:

Na sreću, ja sam radio na vrhu daleko oku ugodnije zgrade knjižnice:

Ah, ima promjena!- nova knjižnica, evo je desno od stare zgrade!

Time će se i Astronomija, čini se, preseliti u ovu "moju" zgradu, budući da
su dobili prostorije stare knjižnice. Sve mi se čini da se "pravi" fizičari
žele riješiti astronoma-neka im, neka uživaju svoju prelijepu
Escherovsku zgradu! Nije da me se to ne tiče, jer tko bi ga znao, možda se
vratim jednom tu raditi! Kako je astronomija uglavnom protjerana iz
Lijepe Njihove (u Zagrebu smo jednom davno organizirali Odjel Astrofizike na
PMF-ovoj Fizici, ali nije preživio dulje od par godina, jer je previše
studenata željelo studirati astrofiziku, što se izvjesnim mediokritičnijim
likovima na klasičnijim odjelima nije svidjelo, pa su...umjesto da poprave
kvalitetu i prestiž svojih odjela, eventualno moderniziraju program i učine ga
zanimljivijim mlađim genracijama, radije jednostavno protjerali
astrofiziku, ukinuli odjel, baš maštovito) moja pečalbarska malenkost ne može
isključiti i tu mogućnost iz vida.
Konfucije čeka, u dvorištima škola na Tw ovo je česta slika:

Jedan od ovih prozora je bio moj nekoliko godina:

"Moj" frizeraj"-ovo 100 je cijena, 100 TW dolara, oko 2.5 eur. Nije nimalo
reprezentativno mjesto, baraka, ali žena koja me tamo šišala je najbolja frizerka kojoj sam
do sada dao na obradu ovo malo kose što mi je ostalo na glavi, tako da sam i ovaj puta
otišao tamo-to se zove vjerna mušterija, pređe 13 tisuća km i evo ga na vratima!

Ovakva prodaja mesa-temperatura je... tropska, a frižidera tu baš i ne vidim-mi je
vjerojatno olakšala i ubrzala postajanje vegetarijancem:

Ovako se prodaje voda, ako ste s(a)vjesni i želite imati vodu iz "planina" a ne onu iz
slavine:

Ovako se prodaje vjera:

Piše "True Jesus Church", dakle, ima i lažnih? Jezusa ili crkvi? Pasalo bi u "Life of Brian" Pythonovaca.

Nedaleko grada je (lažni) grob

(lažnog) junaka narodne priče

Navodno je zaslužan što su lokalni domoroci prestali biti lovci na glave-jer se
žrtvovao da bi se oni postidili i prestali sa svojim zaostalim običajima. Ali priča je bez
stvarne osnove, a ovo je jedan od 2 njegova groba u okolici grada. Tko bi znao, možda
jedan za glavu, a drugi za ostalo? Poprilično opustjelo mjesto, uz koje je bio i ovaj poprilično zapušten
most:

Naravno, zaputio sam se preko njega, ne bi ja bil ja da nisam. Vodil je do farme banana:

Vladar mosta je bio ovaj pauk-impresivna beštija veća od mog dlana, ono moje malo kose
na glavi se poprilično naježilo kad sam prošao, pooolaaagano pored njega... da ne bi pomislil
da je došla klopa:

Dvadesetak kilometara od grada je luka i najveća pješčana barijera na Tajvanu, do koje turiste voze barke
koje mislim da u Evropi ne bi prošle tehnički pregled:

Lokalni ribarski brodići:

i zalazak sunca skoro pa točno u Obratnicu:

Na jednom odmorištu uz cestu prema Taipeiju sam naišao na igračke za djecu iz noćne more,
pustiš dijete da se tu igra i onda ima traume iz djetinjstva:

U Taipeiju sam naišao na Vlast-uvijek me zadivljuje kako se u Aziji ne srame pokazati moć-ovo
je neko ministarstvo, vjerojatno Istine...

Narodno kazalište s lijepim cvjetovima, nisam mogao odoljeti da ga ne uslikam, usred
ne baš ljepote kojom je okružen, i samo je kao cvijet:

Prošetao sam vas dobrim dijelom Tajvana. Mogu vam sa sigurnošću reći da i premnogi expat nije i neće
zaviriti u ovakve kutke Formoze. Možda i bolje, onda ostanu ovako nepatvoreni za mene.

Povratak u Pariz u kiši... tek sam sad skužil, isprobavši, koliko je i stara zračna luka CDG moderna-evo starog
terminala nr. 1, avioni se slažu u krugu oko izlaza, tako da je protok ljudi i prtljage oko par takvih točaka stvarno brz:

Pametno, arhitekt bravo, sjedi, odličan!


Post je objavljen 07.05.2015. u 19:35 sati.