Aktualno

LETU ŠTUKE, LETU AVIONI

marinjurjevic.blog.hr

Što se dogodilo u nedjelju 15. prosinca 2025. godine u Čileu ?
Dio ozbiljnih analitičara smatra kako se tog dana “pinočetizam“ ponovo vratio u Čile ali ovaj put “demokratskim putem“ ( Pablo Abufom, Karina Nohales „Jacobin“, 16.12.2025.). Naime, novi predsjednik Čilea ( nakon najvećeg poraza čileanske ljevice od 1990.godine ) postao je, uz podršku 58,2% biračkog tijela, radikalni desničar i odani branitelj pučističkog diktatora Augusta Pinicheta, odvjetnik i ultrakonzervativni političar José Antonio Kast.

JOSÉ ANTONIO & LA FAMILIA

José Antonio je najmlađi od desetero djece njemačke imigrantske familije Kast Rist. Njegov otac Michael Kast Rist bio je kao pripadnik njemačkih oružanih snaga ( Wermacht ) usko povezan s NSDAP ( “Nationalsozialistiche Deutche Arbeiterpartei“ -“Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom“ ). Sudske i druge istrage povezuju članove obitelji Kast s kriminalnim aktivnostima “Nacionalnog Informativnog centra“ ( CNI ) tijekom Pinochetove diktatute uključujući i njihovo djelovanje u “civilnim patrolama“ uz represivne snage režima i aktivnostima povezanim s teškim kršenjem ljudskih prava, uključujući nasilne otmice i nestanke ljudi.
Stariji Joséov brat Miguel školovan je na Sveučilištu u Chicagu ( USA ). Za vrijeme Pinochetove diktature bio je ministar rada a kasnije predsjednik Sredšnje banke. Pripadao je poznatoj Friedmanovoj ekonomkoj školi ( tzv „Chicago Boys“ ). Oni su za vrijeme Pinocheta u Čileu izveli prvi “neoliberalni ekonomski pokus uživo“ ( kombinacija političke diktature i slobodnog ekonomskog tržišta ) teoretski i praktički osmišljavajući i provodeći ono što će kasnije postati praksa diljem svijeta. Pokazali su kako se tržišne slobode itekako mogu ljubiti s najgorom vrstom suspenzije temeljnih ljudskih sloboda pa čak i uz promociju prakse političkog terora a sve upakirano u blještavi celofan “napredovanja u širenju prostora demokracije“. Ovaj beskrajno licemjerni “svijet“ je 1976.g. ( tri godine nakon Pinochetovog vojnog puča ) nagradio Miltona Friedmana Nobelovom nagradom za ekonomiju. Zašto i ne bi kada je samo mjesec dana nakon vojnog puča u Čileu (11.09.1973), kojeg su u Ovalnom uredu Bijele Kuće direktno “skuhali“ Henry Kissinger i Richard Nixon, dijabolični “Dr Henry“ dobio Nobelovu nagradu za mir (16.10.1973), doduše „radi okončenja rata u Vijetnamu“. Čudo da “Nobela“ nisu dodijelili Pinochetu što iz današnje perspektive uopće ne bi izgledalo nemogućim. Upravo je (17.12.2025.) Osnivač Wiki Leaksa Julian Assange tužio Nobelovu zakladu „zbog olakšavanja ratnih zločina“ i „direktnog kršenja oporuke Alfreda Nobela“ dodjelivanjem ovogodišnje nagrade za mir venezuelanki Mariji Corini Machado koju Assange optužuje da je „instrument rata“ zbog njenog aktivnog promicanje strane vojne intervencije (USA) u njenoj zemlji ( Venezuela ), opravdavanja Trumpovih napada na civilne brodove i “izvansudskih pogubljenja“ kao i podrške Netanyahuovog infanticida i genocidnog masakra palestinskih civilia u Gazi.
Miguel Kast se kao ministar zalagao za politiku “ekstremnig siromaštva“ koja je promovirala “minimalnu socijalnu potrošnju“ usmjerenu na puko preživljavanje najugroženijih što je potpuno u skladu s neoliberalnim projektom demontaže socijalne države koji je tada provodila čileanske diktatura a danas Javier Milei “Motosierra“ (“motorna pila“) u Argentini
.
TRIPUT JE TRIPUT

U rujnu 1988.g. emitirana je TV kampanja o plebiscitu vezano za Augusta Pinocheta. U jednoj od epizoda u kojoj se zagovarao glas “ZA“ Pinocheta pojavio se 22 godišnji student prava José Antonio Kast kao predstavnik sindikata na “Katoličkom Sveučilištu u Čileu“. Rekao je kako je uvjeren da su postupci Pinochetovog pučističkog vojnog režima „izravno korisni“ za njegovu generaciju. Gotovo 40 godina nakon tog nastupa, u svom trečem pokušaju taj je mladić ( sada 59 godišnji odvjetnik ) u povijesniom ambijentu jačanja osjećaja ugroženosti i nesigurnosti većine građana Čilea osvojio predsjedničke izbore. Još za vrijeme svoje prve kandidature 2017.g. ( tada predložen od skupine umirovljenih vojnih osoba i organizacija osoba osuđenih za zločne protiv čovječnosti ) u kazalištu „Caupolican“ Kast je kazao : “Da je Pinochet živ, glasao bi za mene...Obvezujem se, ako budem predsjednik...( da ću pomilovati ) sve one koji su neptavedno ili nehumano zatvoreni“.
Latinskoamerička ljevica regirala je različito na njegovu pobjedu u rasponu od onih koji Kasta otvoreno nazivaju “nacistom“ do drugih koji pozvaju na “promišljanje“. Predsjednik Brazila Lula da Silva kurtoazno je čestitao ultradesnom Kastu. Meksička predsjednica Claudia Scheinbaum je otišla korak dalje pozivajući progresivne pokrete “da razmisle“ o razlozima ove uvjerljive pobjede desnice. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro oštro je komentirao Kastov izbor izjavivši kako je tužno da se nekada “Pinochet morao nametnuti silom. Ali je još tužnije to što sada narod sam bira vlasitog Pinocheta“ uz riječi: „Nikada se neću rukovati s nacistom“ zaključivši kako je sada „grob Pabla Nerude u opasnosti“.
U ovoj kampanji Kast je u zatvoru posjetio agenta zloglasne tajne Pinochetove policije DINA, brigadira Miguela Krassnoffa Martchenka, koji je osuđen na više od 1060 godina kazne zbog 27 slučajeva otmica, mučenja i nestanka ljudi. Na više puta postavljeno pitanje hoće li ga osloboditi ukoliko postane predsjednik on nikada nije dao odgovor.
Prvog dana nakon pobjede Kast je primio čestitke ključnih osoba tzv “ultradesne ( po nekima profašističke ) internacionale“, Javiera Mileia, Benjamina Netanyahua, Donalda Trumpa...koji su ga predstavili kao svog saveznika “u borbi kontra socijalizma“.

QUO VADIS LJEVICO ?

Neoliberalna ideologija i krajnji desničarski izričaji su se posljednjih desetljeća preoblikovali i infiltrirali u povijesno ljevičarske sektore, zarobljavajući njihov jezik, očekivanja i oblike političkog djelovanja, zavisno od zemlje do zemlje. Obečavajući djelotvornost, red, modernizaciju i sigurnost desnica je uspostavila mentalni okvir unutar kojeg je normalizirana komodifikacija cjelokupnog života istiskujući iz prakse i iz projekta reprodukcije života zajednice solidarnost i kolektivizam “države blagostanja“ ili ma i najmanje natruhe bilo kakvog naslućivanja socjalističke transformacije društvene zbilje.
Tako se i u Čileu “progresivizam“ suočio s proturječjem između obećanja da će, kada dođe na vlast, prevladati neoliberalnu ostavštinu Pinchetove dktature i nužnosti upravljanja društvom unutar nasljeđenih pravila koja je bilo teško mijenjati bez ugrožavanja makroekonomska stabilnost i ( “nužnog“) konsenzusa s moćnim interesnim skupinama. Na kraju je “institucionalna pragma i logika“ pojela obećanu središnju ulogu progresivnih društvenih pokreta. Slično Grčkoj u vrijeme vladavine Syrize progresivizam se našao u procjepu oscilirajući između želje za strukturalnim promjenama i „razboritog“ ( taj prokleti „zdrav razum“ ! ) upravljanja modelom društva kojeg su prije dolaska na vlast obećali transformirati što se pokazalo preteškim unutar nerješive društvene napetosti koju je oslobodio sudar između silnica ljevičaskih snova i bešćutne prakse surove stvarnosti.
Ljevica se često gubila u svom nerazumljivom “metajeziku“, svojim beskrajnim egzibicionističkim petljanjima, “retoričkim festivalima“, neživotnim suhoparnim idejnim sitničarenjima i partikularnim identitetskim politikama dok se desnica, sklona krajnjem pojednostavljanju stvari i direktnom govoru, istrenitrana na logiku sljedbeništva a ne propitivanja, uzdajući se u odnos “vođa - masa“, uspjela prikazati kao „braniteljica zdravog razuma“ koji nudi manje demokracije ali više sigurnosti i reda u vemennu izgubljenosti atomiziranog pojedinca u oceanu „Velikog Kaosa“ unutar kojeg se on utaplja bespomoćan.
Ta uloga desnice kao tobožnjeg “pojasa za spašavanje“ u vremenu društvenih brodoloma i oluja je najopasnija po interese ljevice koja zato hitno mora izvršiti svoju emancipatorsku rekosnstrukciju vračajući se u prostor društvene zbilje i materijalnosti ili će se nepovratno izgubiti u fetišiziranim prostorima svoje tobožnje “ekskluzivne onostranosti“ koja se u praksi manifestira kao disfunkcionalna ludost ili svojevrsna bleferska intelektualna masturbacija najsličnije liku Fome Fomoća iz „Sela Stepančikova“ F.M. Dostojevskog.
Horizont ljevice ne bi trebao biti nostalgična regresija ili zbroj fragmentiranih identiteta već konstrukcija univerzalističke ljevice koja je sposobna integrirati rodne, ekološke i etničke borbe u “projekt jednakosti“ koji brani središnju ulogu svih onih koji žive od svog rada a ne parazitiranja na tuđem radu i tuđim životima. Nužna je demokratska deliberacja ljudskog dostojanstva koja konkretne, stvarne živote većine stavlja u središte svih napora ljevice.
Kandidatkinja jevice ( Jeannette Jara, PCC, 41.84% ) poražena je na prvim čileanskim predsjedničkim izborima s obveznim glasanjem ( obično glasa oko 8 milijuna građana a sada je glasalo više od13 milijuna ) iako je lijeva vlast Gabriela Borića poboljšala položaj radničke klase. Njegova je vlast donijela najveće povećanje minimalne plaće u poslijednjih 25 godina. Sporazumom o mirovinama ostvaren je najveći skok u zemljama OECD. Uspostavljeno je besplatno javno zdravstvo za 17 milijuna čileanaca. Donešen je zakon o alimentaciji ( isplaćeno je 3 bilijuna pesosa ili 3 miljarde dolara ) ali uzalud. Uz izlaznost od 84% Jeannett Jara je u drugom krugu osvojila !.7 milijuna glasova više nego u prvom krugu izbora ali to nije bilo dovoljno. Ona je prevladala među glasačima mlađim do 35 g. i onima starijim od 54 g. dok je Kast dominirao među glasačima u dobi 35 -54 godine.

NITKO NIJE NEDUŽAN

Što se dogodilo u subotu 3. sječnja 2026. godine u Venezueli ?
Toga je dana, u stilu rijetko viđene piraterije, jedna država ( Sjedinejene Američke Države ) kidnapirala suprugu i predsjednika ( Ciliu Flores i Niclasa Madura ) jedne druge države (Venezuele) a sve u režiji surealnog lika Donalda Trumpa, uz neobično indiferentnu publiku: dokono “političko plemstvo“ Europske Unije iz europskog kvazi-Verasillesa iliti “Briselskih Dvora“. A svi skupa članovi iste familije država članica Organizacije Ujedinjenih Naroda. Ovaj happening nazvan je “Operation Absolute Resolve“. Može li luđe !?
Kao što je i red kod ozbiljne piraterije tu je i ozbiljan plijen: venecuelanska nafta i zlato. Kapetan Trump upozorava ostale (moguće) pirate da Venezuelom sada upravlja “američka vlada“ i da će tako biti sve “dok ne napravimo sigurnu, pravilnu i razumnu tranziciju“( pa ma što to značilo !). “Osloboditelj nafte“ naglašava kako neće dopustiti da Venezuelu pljačka neko drugi. Zato upozorava “strane sile“, pozivajući se na kolonijalnu Monroovu ( od nedavno „Donroovu“ ) doktrinu, da “dominaciju Sjedinjenih Država u zapadnoj hemisferi više neće dovoditi u pitanje“. Demokraciju nije spomenuo niti jedan jedini put. A i zašto bi ? Pa zar jedan od njegovih ključnih ljudi, “suvremeni Antikrist“ Peter Thiel ( čija je tvrtka Plantir osnovala platformu Maven koja “optimizira lanac uništavaja“ skraćivanjem procesa identificiranja i bombardiranja vojnih ciljeva američke vojske na Bliskom Istoku za što je prošlog lijeta dobio ugovor vrijedan 10 miljardi dolara a od 2014.g. ima “strateški savez“ s Izraeolm za “ratne misije“ ) nije još 2009.g. napisao za ultraliberalni think tank Cato Institute : „Više ne vjerujem da su demokracija i sloboda kompatibilni“ (CTXT, 14.11.2025.)
Zato Trump i može 8.01.2026.g. za “The New York Times“ veselo izjaviti kako njega “međunarodno pravo ne zanima“ iskreno priznavši da ga jedino mogu zaustaviti: “Moj vlastiti moral. Moj vlastit um“. Što bi jedan bezobrazan reko: “Najebasmo braćo !“
Životni svijet je uvijek ukupnost ljudskih odosa u stalnom stvaranju. Svi smo mi, svatko na svoj osoban i osebujan način, tragično uronjeni u taj svijet koji nepovrato funkcionira univerzalno (globalno) pa ma koliko tzv “suverenisti“ gudili o svojim tobožnjim “nacionalnim robinzonijadama“. Uostalom, o nacionalizmu kao bolesti (“ospicama našeg društva“) zborio je još apatrid Albert Einstein. Nikakve nas mistifikacije tu neće spasiti. Mogu jedino pospješiti naše bjekstvo u iluziju i nestvar. Friedrich Engels je još 1845.g. pisao, opisujući tadašnje englesko društvo (“Položaj radničke klase u Engleskoj“), o vladavini “barbarske ravnodušnosti“, o “sebičnoj grubosti“, “bijedi“, “socijalnom ratu“ i “uzajamnoj pljački“. Aleluja ! Što se do danas promijenilo ? Malo toga. Nije li Trump, nakon svega, samo do kraja razgolitio suštinu naše zajedničke katastrofe ? Timothy W. Ryback je svoju najnoviju knjigu (“Uvod u katastrofu“, Stilus, Zagreb 2025) započeo riječima: „Često se kaže da je Wimarska Republika umrla dvaput. Ubijena je, a potom i počinila samoubojstvo. U tom ubojstvu nema mnogo nepoznanica. Hitler se zarekao da će uništiti demokraciju uz pomoć demokratskih procesa, i uspio je u tome. No čin državnog samoubojstva mnogo je teže razumijeti...“ Zar i EU danas, zatvarajući oči pred ponašanjem silnika za kojeg ne važi niti jedan zakon, ne ubija samu sebe ?
Besmrtni Dostojevski je u “Braći Karamazovima“ napisao: “Svi smo za sve krivi“ pa stoga „Svak svakome treba sve oprostii“. Je li veliki pisac koji je vjerovao da je patnja suština života, tražeći izlaz u kršćanstvu, bio u pravu ili je možda u pravu legendarni strip junak Patricka Wildinga, Zagor (“Duh sa sjekirom“) koji nam poručuje: “Nitko nije nedužan !“

“GROON OF THE STOOL“

Jednom davno živio sam u Meksiku kao “gost istraživač“ na “El Colegio de Mexíco“. Od tada Meksiko smatram svojom drugom domovinom. Kada me uhvati nostalgija poslušam pjesmu Gerarda Tameza “Tierra Mestiza“ u izvedbi “Los Folkloristas“ ( koje sam prvi put čuo na koncertu u “Palcio de Bellas Artes“ u Ciudad de Méxicu ) i bude mi dobro, “mnogo dobro“. Bilo je to zgusnuto vrijeme, doba ratova u Nikaragvi...Salvadoru, Gvatemali, svugdje...“contras“, “desaparecidos“, “muertos“, Reagan, “gringos“, “corridos revolucionarios“, “Informe Kissinger“, estudiantes, guerrilleros, „Yankee, Go Home“....protestas y canciónes. Sada „El Loco“ prijeti invazijom Meksika. Sjedinjene Države su već u 19.stoljeću, pozivajući se na ideologiju „Manifest Destiny“, otele 51% meksičkog terirorija kada je predsjednik James Knox Polck “širio demokraciju“ topovima. Kada će i hoće li ikada “amerima“ biti dosta i dokle će „stara gospođa“ Europa kurbinski šutjeti ? Zar ne vidi da se, možda, danas u Latinskoj Americi rješava i njena budućnost !?
Kalkulantska politika svih mogućih vrsta i podvrsta političkog liberalizma ( u značenju “liberalnosti“ od latinskog: “liberalis“ ) koji je davno izgubio svoje izvorno značenje “velikodušnog“, “plemenitog“ ponašanja primjerenog slobodnom čovjeku a ne robu, slugi ili plebejcu, u onom smislu kao kada “ingenioso hidalgo“ Don Quijote u 6. poglavlju veličanstvenog Cervatesovog djela kaže kako “siromašnom vitezu ne ostaje drugog načina da pokaže da je vitez osim vrlinom....ne smije biti umišljen, arogantan...i, iznad svega, mora biti milosrdan“. Ništa Europi ne ostade od njenih pustih vrlina, plemenitosti, suosjećanja i milosrđa njenog...Samo joj sluganstvo ostade umjesto negdašnje viteške liberalnosti pretvorivši sebe u “Groon of the Stool“ ( “Sluga od Zahoda“) koji je nekada imao “povlasticu“ biti nasamo s kraljem kad je ovaj vršio nuždu. Ali više se to ne zbiva na dvoru Tudorovih nego na karikutarulnom ali i jezivom dvoru „Kralja Donalda“.
I na kraju, da ne bi bilo nikakve zabune. Latinska Amerika danas nije pretežno desničarska, čak ni u trenutku kada Bolivijom više ne upravlja MAS (“Movimiento al Socialismo“), niti nakon pobjede Kasta u Čileu ili nakon poraza honduraške ljevice. Prvo, po ekonomskom kriterjiu 73% BDP se u ovom trenutku nalazi “u rukama“ ljevičaskih vlada dok preostalih 27% kontroliraju desničarske vlade i drugo, što se tiče populacije čak 74% stanovištva Latinske Amerike živi u državama kojima vlada ljevica a 26% je pod desničarskim vladama (“El Pais“, 17.12.2025). U dvije ekonomski najsnažnije, najbogatije i najmnogoljudnije zemlje Latinske Amerike, Brazilu i Meksku - ekonomskim i demografskim divovima, vlada ljevica (Lula i Scheinbaum). Zbog toga se nikako ne može tvrditi da se latinskoamerička regija drastično pomakla udesno. Vrijednosti i načela desnice nisu prevladavajuća u Latinskoj Americi iako su je Trump ( i njegovi ) napali svim mogućim sredstvima (vojnim, ekonomskim i kulturološkim) a napadati će i dalje. Ono što imamo je sukob između progresivnih i konzervativnih ideja što rezultira visokim stupnjem heterogenosti u društvenim preferencijama. Osjećaj kaosa i proturječnostu pravi je odraz stvarnosti. Ideološka matrica je heterogena. U ovom trenutku taj sukob u kojem nitko više ne smije biti samo pasivna publika naša je zajednička, a ne samo latinskoamerička, stvarnost. Istina je da konzervativna orbit svugdje jača a progresivne vizije kao da su sve blijeđe. Živimo u vremenu kada svojim očima vidimo kako poviše naših glava “letu štuke, letu avioni“. Više nema nikakvog prostora niti opravdanja za pasivnost onih koji se nalaze na progresivnom dijelu ljudskog spektra. Bilo čija i bilo kakva “liminalnost“ ili pozicija “vječnog srednjg stanja“ više nisu mogući. Ne možemo se više pokušavati kunktatorski pozicionirati u skritoj točki tobožnje ekvidistance u odnosu na normalnost i ekstremne pokušaje razaranja humane biti naše globalne egzistencije u režiji organiizranih snaga regresije. Podivljala zvijer koja proizvodi stanje “permanentne nepredvidljivosti“ mora se hitno zaustaviti dok još ima vremena jer, kao što je rekao Curzio Mapalarte i “Mussolinijeva revolucija“ počela je kao “komedija“.

R.I.P. Hrvoje

toco1980foto.blog.hr

Prije nekoliko dana preminuo je Hrvoje Gospočić, čovjek koji je u mladosti bio novinar, fotoreporter i osebujni neshvaćeni umjetnik i performer...

Umro je hrvatski fotograf, novinar i najekscentričniji beskućnik u Hrvatskoj

Umro je kralj Pimpilandije, nevidljivi reporter, genijalni beskućnik i dobri duh zagrebačkih ulica

Prije nekoliko godina redatelj Ivan Mihaljević je o njemu snimio kratki dokumentarni film "Disident"



Inače, imao sam ga priliku upoznati prije 15-ak godina, u vremenu dok sam se još vrlo intenzivno bavio uličnim fotografijom.

Svi žele jeftino...

toco1980foto.blog.hr

"Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari" je narodna izreka koja u kratkoj formi jako dobro opisuje zašto inzistiranje na tome da nešto mora biti jefino često završi - skupo.

Nekim ljudima je danas naprosto "preskupo" sve ono za što oni misle da bi trebalo biti besplatno ili jeftino. Jedna od tih stvari su svakako i fotografskie usluge.

To se može jako dobro vidjeti u situacijama kao što su npr. vjenčanja, a koji su najčešći razlozi angažiranja profesionalnih fotografa, s obzirom da je to događaj koji bi svakako trebao biti kvalitetno zabilježen na dostojan način.

Međutim, postoje oni kojima je, kada čuju cifru koju traže profesionalni fotografi, to "prevelik trošak", jer smatraju da je to tek "par sati posla".

I onda je zanimljivo vidjeti kako takvi na vidljive i prolazne stvari se troše čitava mala bogatstva, dok se štedi na onim "nevidljivim", ali često vrijednijim i trajnijim stvarima.

Nije im preskupo rezervirati otmjenu i skupu halu, za tih nekoliko sati slavlja. Nije im preskupo kupiti otmjenu odjeću koju će nosti jednom u životu. Nije im preskupo dati velik novac na dekoracije i cvijeće koje će se nakon slavlja baciti ili uvenuti. Nije im preskupo platiti catering sa mnogo slijedova, koji će ionako biti pojeden, a dio hrane će se i baciti.

Ali vrlo često im je preskupo platiti profesionalnog fotografa koji će im, za razliku od svih prethodnih prolaznih stavki, ostaviti trajne uspomene na događaj u obliku fotografija, a ponekad i video snimaka.

I onda se, radi štednje, umjesto "preskupog" profesionalnog fotografa, angažira "prijatelja s fotoaparatom" ili "susjedovog malog" ili koji će to sve napraviti jeftinije, za siću ili sendvič, boljim mobitelom ili amaterskim fotoaparatom, te nabrzinu obraditi slike.

Rezultati često budu (blago rečeno) katatstrofalni - mutne i loše eksponirane slike, loše uhvaćeni ili potpuno propušteni najvažniji trenuci, pretjerana naknadna obrada, i da se dalje ne nabraja...

Kao jednu ilustraciju ovakvog pristupa, može se navesti jedan nedavni slučaj gdje je "obiteljski prijatelj“ fotografirao vjenčanje - s nepopravljivim posljedicama.

Family Friend Shoots Wedding Photos, Goes Catastrophically Wrong

Međutim, sličan način razmišljanja se ne viđa samo kod vjenčanja...

Jednako često se ova pojava pojavljuje i u poslovnom svijetu, gdje nekom "gazdi" nije problem platiti skupi najam prostora, dizajnerski namještaj, novu opremu ili luksuzni skupi auto, ali kada treba platiti profesionalne fotografe, odnosno njihove usluge, za reprezentativne fotografije koje bi išle na web stranicu i prezentirale posao i kompaniju, to im odjednom predstavlja "prevelik i nepotreban trošak".

I onda nerijetko naprave potpuno istu stvar - radi štednje, angažiraju nekoga tko će im besplatno ili za siću, snimiti to što bi trebalo snimiti, a što uglavnom rezultira nekvalitetnim fotografijama.

U konačnici, svatko ima pravo birati gdje i kako će štedjeti. Ali problem najčešće čak i nije toliko u cijeni, koliko u nerazumijevanju vrijednosti i sposobnosti određivanja prioriteta.

Ormari

marivall01.blog.hr

Nakon kratke bure koju je u travnju 2025.godine izazvala vijest da se rock zvijezdi ( po navođenju njegove supruge „slatkice“ Ivane) plaćaju doprinosi iz državnog proračuna, sve je utihnulo. Bilo je najava o promjeni Zakona o pravima samostalnih umjetnika kojima se doprinosi plaćaju iz državnog proračuna od strane same ministrice kulture i medija. I Vlada RH je u Planu zakonodavnih aktivnosti za 2025. najavila:

1. Ministarstvo kulture i medija - Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (PUP) IV tromjesečje
2. Zakon o medijima (PUP) - IV tromjesečje.

Napominjem da to pravo umjetnici ostvaruju na vlastiti zahtjev. Tko ne podnese zahtjev doprinosi se ne plaćaju iz državnog proračuna, već ih slobodni umjetnik sam plaća.

Možda malo potaknem ministricu da se ne drži zakona iz 1996. godine „ko pijan plota“. Na popisu HZSU je 1324 umjetnika koji ostvaruju to pravo. Dodatno je za još 85 novih umjetnika odobreno pravo na uplatu doprinosa iz DP, odbijeno je 46 umjetnika, a dvoje umjetnika je revizijom izgubilo to pravo. Nikolina Mandić Bosnar ( plesač klasičnog baleta ) i Juras Luka ( grafički dizajner ). Revizijom, koja se obavlja svakih 5 godina, najčešće umjetnici gube pravo jer ne dostave potrebnu dokumentaciju.

Doprinosi koje je „država“ plaćala u 2025. za umjetnike koji ostvaruju to pravo iznosili su =787,52€ mjesečno. Kako je za 2026. osnovica za plaćanje doprinosa povećana sa =2.157,60€ na =2.391,60€, taj se iznos povećava na =872,93€.

Možda će ormari Katarine Baban potaknuti ministricu na akciju promjene zakona, jer i njoj plaćamo doprinose. Slike ormara i stana preuzeti su iz članka časopisa Glorija.

Popis samostalnih umjetnika
kojima je priznato pravo na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske.

22. BABAN KATARINA Glumac





Novo zvučno ime na popisu umjetnika kojima se plaćaju doprinosi je Mia Dimšić. I dok građani budu večeras zvali i glasali tijekom Voica za djecu Bistre, možda bi bilo lijepo da dobrostojećim umjetnicima prestanete uplaćivati te doprinose i da ta sredstva usmjerite ne samo djeci Bistre, već i ostalim potrebitima. Jer mi smo socijalna država. Zar ne, ministrice?

Doba ekstremnih politika, tuposti elita i lijenih političara, a tek je prošla četvrtina stoljeća

panonija.blog.hr

Foto: Grok
Nikada se u životu nisam osjećao ovako nemoćno kao ove 2026. godine. Malo je previše nerješivih životnih rebusa ispred mene i to me čini malo previše nervoznim za vlastitim ukus. Jednostavno, izvan mojih su snaga, trudim se koliko ide.

Ne volim nikako biti nemoćan. Mislim kako nemoć uzrokuje najgori stres, a stres tjera u bolest. Uh, baš su crne ove prve rečenice. Obećao sam davno sebi da uvijek trebam biti pozitivan i širiti pozitivu, ali osjećam kako životno vozim na benzinskim parama i sve me stvarno živcira.

Jedna od onih stvari što mi je uspješno hranila ego, bila je mogućnost da relativno dobro "vidim" svjetsku i domaću političku situaciju. Nije da mi je to ikada donijelo bilo kakvu korist u životu, bilo materijalnu, bilo financijsku, štoviše, možda je i odmagalo jer nitko ne voli pametnjakoviće, ali barem je meni činilo neopisivi gušt.

Ako itko može uopće predvidjeti kojim putem ide Trump i koliko sluša ljude oko sebe (najžilavijim se pokazao Marco Rubio, ministar vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost), svaka mu čast. Predsjednik Trump je oslobođen bilo kakve stranačke stege, bilo kakve odgovornosti prema ikome, američka mutava ljevica ga je dovela u položaj da ako nije na pozicijama moći, onda ga čeka zatvor i sasvim je moguće da će jednostavno biti doživotni predsjednik. Značajan dio glasačke baze, koji je usto naoružan do zuba, jednostavno će prihvatiti takvo stanje stvari jer ne žele demokrate na vlasti. Američka ljevica je skup klauna koji su ovako ili onako svojim luđačkim politikama i doveli Trumpa na vlast. Pisao sam dosta o tome kroz godine.

Velimir Bujanec dobio je nogu sa Z1 i implicira da Možemo i desnica šuruju, kako je svojevrsna žrtva buduće koalicije Možemosa i desnih snaga izvan HDZ-a koji žele na vlast. Zoran Milanović bi više od ičega htio srušiti Plenkovića i vratiti se na Markov trg. Ništa tako lijepo kao koalicija Možemosa, SDP-a i desnice i odvođenje Hrvatske u zagrljaj putinizma i razmontiravanje svake ustanove u Hrvatskoj. Milanović jednostavno uživa u uništavanju svega oko sebe, krajnje faustovska figura koji je samo sretna kada su svi ostali nesretni. Povratak Milanovića je smrt Hrvatske, svaki onaj koji je glasa(o) za Milanovića je mazohist željan kaosa.

Preslagivanje svijeta pod dirigentskom palicom Trumpa vodi svijet u nepoznatom smjeru. Europske elite bave se promašenom zelenom agendom, u Europi bi na vlast vrlo lako mogli doći Farage, obitelj Le Pen i nacisti iz AfD-a, dok novinari trabunjaju o fašizmu i traže nekakvu novu Gretu Thunberg da ih povede u hipijevski raj u svijetu u kojem nema muškaraca i oružja. Svijet u kojem Putin ako pregazi Ukrajinu, kreće prema Zapadu.

Kako je Europi teško ili nemoguće naći nekoga kao Thatcher ili Kohla, stvarno fascinira. Kako se ne može naći nekoga kao što je bio De Gaulle, nego imamo Macrona koji 15 minuta nije zadržao stav. Branit ćemo Europu do zadnje lezbijke na biciklu.

Pero Panonski, 894. put

Triglav 2864 m

borut.blog.hr

iz pera Ante Vukovića:

Preksinoć sam gledajući snijeg u Afganistanu sjetio se mog uspona na Triglavu. Najviši vrh u Jugi i cilj svih planinara. A do tada smo Ona i ja često sa društvom išli po Biokovu, obišli smo sve uspone i poslije i djecu sa sobom vodili. E te 1984. za Dan boraca, 4.7.dogovorili smo se Borut Kurtović, Ankica Erceg, tada Prnić i njen muž Drago i ja da ćemo ići na Triglav. Borut je imao u Kranju smotru rezervnih oficira a ja sam 2.7. na Rebru branio magisterij. Mjesecima sam samo sjedio i učio i nisam imao nikakve kondicije. A njih troje vrhunski planinari, istrenirani, članovi GSS-a. Uz to me Srđan Jurišić koji je bio pravnik u Domu zdravlja, a isto planinar, isprepadao koliki je to napor. I ja Ti iz Zagreba odem u Kranj gdje smo se našli. Kako smo se našli popodne, a uspon je ujutro, odlučimo poći na kavu u Villach. Na granici nam sve pretresoše i u Drage u jaketi pronađoše 500 maraka. To su mu oduzeli, dugo nas zadržali, tako da nismo ni otišli u Vilah.
Uvečer smo došli u planinarski dom u Mojstrani, prespavali i odatle se kreće na uspon. Cilu noć nisam zaspao od straha pred tim izazovom
I ujutro rano smo krenuli i oko 11 bili na Kredarici, to je na oko 2000 m nadmorske visine
Tu je veliki planinarski dom, u pravilu nitko ne ide odmah na vrh nego je u tom domu odmor. Ima restoran i sobe za prespavati. Ali naš plan je bio isti dan se popeti na vrh i vratiti se u Ljubljanu gdje živi Borutova sestra. I mi smo tu na brzinu nešto pojeli i nastavili na vrh Triglava. E to je već pravi uspon, na nekim mjestima moraš ići po klinovima, držati se konopa. Sve smo mi to prešli, mnoge planinare smo i pretekli i oko 4 sata bili na vrhu Kad smu dotakli Aljažev stup njih troje su uzeli konope koje su nosili i dobro me namlatili. Pravilo je kad netko prvi put dođe na vrh da ga konopcima izudaraju. A oni su već bili.


(fotografija s Wikipedije)

I kad smo se spuštali oni su trebali popeti se na još jedan vrh i udariti pečat u planinarsku knjižicu. Morali smo se spustiti niz jedan ledenjak i mora se ići oprezno rubom. I samo što sam pomislio kako bi stradao da netko klizne odoh niz ledenjak, klizao sam bar 1 kilometar, nije se ništa desilo čak sam se malo odmorio dok su oni okolo došli do mene. U kako se Ona ljutilja kad smo joj pri povratku taj detalj ispričali. Kad smo se spustili u podnožje, dolina se zove Tamar, tu je skakaonica Planica, nisam znao hodati od umora. Jedan dio puta su me Drago i Borut nosili do auta. U Ljubljani smo večerali i tu smo saznali da je umro Jakša Gareljić. Istu večer smo išli u Jablanac ispod Velebita jer je Borut prethodne zime u planinarskoj kući zaboravio đemper. Normalno đemper nije našao, a još su ga neki koji su spavali a bilo je 2 - 3 ure u noći htjeli tući. Ja sam spavao u autu a njih troje u vrećama na nekoj oputini.
Po planu koji je Borut u minut sastavio sutradan 5.7. idemo u Paklenica kraj Starigrada jer oni moraju odraditi još jedan uspon, udariti još jedan pečat u planinarsku knjižicu. Jebali ih njihovi pečati. I u podnožju Anića Kuka u nekom isušenom kanjonu taman kad smo krenuli vidimo nekoliko zmijurina. Oni su nastavili dalje a ja sam se vratio do hotela Alan di smo ostavili auto i na fotelji ispred recepcije ih sačekao.
Mi smo tada stanovali u Jadranskoj ulici i kada smo došli uvečer kući Slavica nam je svima napravila večeru. Bila je teletina sa krumpirima. Ne znam je li nama više mirisala teletina ili smo nas četvero njoj smrdili nakon 3 dana napora, znoja, nekupanja.
Nisam spomenuo pogled sa vrha Triglava bio je veličanstven.

Politika i njeno čudno i nepredvidljivo djelovanje na ljude

luki2.blog.hr

Danas sam se, sekirajući se oko nekih političkih vijesti, sjetila moje bratislavske bake.
Dolazim ja tako baki u posjetu, i ulazim u lift, sedmi kat. No, ulazi i susjeda koja također živi na sedmom katu.
"Dobar dan, pa kako ste susjeda?" - kažem ja. Ona me pogleda, lagano uzdahne i kaže: "A Vi ne znate?" "Ne znam."- ja, već pomalo panično. "Znate, mene je vaša baka natukla." "Molim?" Moja baka ne bi mrava zgazila. Da tukla....Slušam dalje...."Znate, počelo je sve s pričom o politici. Pričom, gdje sam ja rekla ružne riječi za Mečiara." Majko moja! Mečiar jest bakin miljenik. " I ona me počela tući". Ideš!
Pitam ja baku, što si stvarno tukla susjedu?" A baka, sva ponosna: "Jesam. Što ona priča protiv mog Mečiarka?"

Eto, jedna mala crtica što sve politika radi inače potpuno normalnim i dobrim ljudima.....:((((

Ljub!

Božićno drvce

litterula.blog.hr

Kad smo se uselili u kuću, za prvi Božić u našem novom domu, umjesto odrezanog božićnog drvca, kao što sam činila do tada, kupila sam malu smreku s korijenom. Posadila sam je u veliki lonac i smjestila na sjevernu stranu balkona. Sljedećih nekoliko godina na Badnjak bismo smrekicu okitili starim bakinim kuglicama.



Kad bi završilo božićno vrijeme, u nedelju nakon Bogojavljenja, raskitila bih je i iznijela natrag na balkon gdje je uza zid kuće smrekica boravila sve do idućih blagdana.



Svake godine, nekoliko dana prije kićenja, drvce bih unijela u hladan hodnik da u blagovaonici ne doživi toplotni šok zbog centralna grijanja. Isto tako bih postupila i prije iznošenja biljke natrag na balkon da ne strada pri nagloj promjeni temperature.
A kako bi trebalo nakon blagdana postupati s božićnim drvcem i kako ga posaditi negdje u dvorištu gdje će imati dovoljno mjesta da raširi svoje grane, ako vas zanima, pročitajte na mom vrtlarskom blogu.
Tu malu smrekicu iz lonca s moga balkona posadila sam nakon nekoliko godina kićenja na prazno gradsko zemljište iza moga dvorišta, a ona se tu odlično udomaćila.



A u studenom 2021. godine jednoga jutra pokucale su mi na vrata dvije gospođe inženjerke iz gradskog komunalnog poduzeća i pitale dal sam ja to posadila.
Velim ja: jesam, da, prije kolko ono, 21-5=16 godina.
Ma pregledavamo stabla na gradskom zemljištu koja bi bila pogodna za kićenje da ih postavimo u gradu, vele one.
Ok, velim ja, nije to moja zemlja, ja sam to posadila jer mi je bilo žao smrekicu bacit. Vi odlučujete. Postupite kak vi mislite da je najbolje.
Ma nećemo je onda rezat, šteta je, veli jedna inženjerka, nek ostane tu, lijepa je.
Ok, velim ja, hvala vam, nek još koju godinu poživi!
I poživjela je moja smrekica; još uvijek je na svom mjestu!
A ovih dana ju je prekrio snijeg pa su joj se grane malo pognule; nadam se da se neće polomiti jer sad pada i neka ledena kiša.

SARAJEVSKI NIŠANI (ili BITI LOVINOM)

huc.blog.hr

za Miljenka


Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.

Pitanje:

dvitririchi.blog.hr

Ukoliko netko djeda smatra ocem, oca prijateljem, baku majkom... što mu po toj logici može biti majka?

ZAPREPAŠTENA

komentatoricamicaa.blog.hr

Danas poslijepodne otvorila sam fejs preko mobitela tek tako , uz kavu, jer sam primijetila da mi vijesti budu različite
od oni preko računala a nikad se nisam pitala zašto je to tako i je li drugima isto kao i meni

I tako , iskoči mi slika novinarke Morane Kasapović baš nakon netom pročitane vijesti u Jutarnjem , kako je zadovoljna sa svojom emisijom u kojoj razgovara s mudrim ljudima. Pratim njen tolk show ako mu je sugovornik interesantan pa tako prepoznajem boju glasa novinarke iz mobitela koja saopćava naciji ( ! )

da je u tajnosti umrla velika zvijezda glazbene scene Tereza Kesovija , nakon čega se vidi sprovodna povorka s lijesom, onima koji ga nose, njenom slikom i naravno, nadgrobnom pločom s podatcima.

Pokušala sam preslušati još jednom ne vjerujući riječima, prebaciti sebi na svoj zid fejsa, pitati neke druge koje držim informiranima ali- ni u čemu nisam uspjela.
I na kraju sve te priče najbizarnije slijedi : ako ne želite umrijeti kao Tereza, uzimajte preparat CORDIFIN , 39 eura !
Ne pitam ni sebe ni vas više ništa, ali jedno ne mogu vjerovati : da je lik vrunske novinarke Mirjane Kasapović uzet kao potpora toj priči o tajanstvenoj smrti zbog zatajenja srca a da ona ne reagira jer je i dulje i čeće u mrežnoj komunikaciji od mene.

SRETAN BOŽIĆ!

potok.blog.hr

Danas je Božić, 25. Prosinca po julijanskom, a 7. siječnja po gregorijanskom kalendaru.
Neke pravoslavne crkve su prešle na gregorijanski kalendar, pa su već prije 13 dana proslavile Rođenje Isusovo, dok su druge ostale pri julijanskom raćunanju.
Grkokatoličke crkve slave uglavnom po gregorijanskom, a ukrajinska grkokatolička i dalje ostaje pri današnjem slavlju.
Dakle,
SVIMA KOJIMA JE DANAS BOŽIĆ ČESTITAM
TRADICIONALNIM POZDRAVOM:

MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI!

Božićna, onima koji slave danas

stella.blog.hr

Malo snijega - puno drame

toco1980foto.blog.hr

Svake zime ista priča čim padne malo snijega...

Čim se ceste zabijele, u medijima obavezno osvanu slike zasnježenih cesta sa HAK-ovih kamera, uz razne, uglavnom negativne opaske novinara, a što posljedično u narodu ostavlja dojam kako "zimska služba ništa ne radi" .

Slične snimke postavljaju i korisnici društvenih mreža koji snimaju mobitelima dok voze po snijegom ili bljuzgom pokrivenim cestama, no, nekim čudom, u tim "nemogućim uvjetima za vožnju" bez problema prolaze automobilom i još imaju vremena jednom rukom držati mobitel, a drugom voziti.

Svi oni poput pokvarenog gramofona ponavljaju da je "snijeg iznenadio zimsku službu". Jer ti dežurni ponavljači napamet naučenih fraza, kao i većina prozorsko-balkonsko-birtijskih stručnjaka i sličnih "prepametnih" gotovana, smatraju da bi se ralice trebale stvoriti na cesti istog trena kad snijeg počne padati, hvatati pahulje u zraku i prolaziti svake 2 minute baš kroz njihovu ulicu, koliko god da je ta ulica sporedna, zavučena i teško dostupna.

Među njima ima i dosta onih kojima nije problem iskeširati popriličnu svotu za skupa kola, ali im je "preskupo" nabaviti dobre zimske gume, lance i lopatu, te naučiti kako se koriste. I tu zapravo nije toliko problem što na cesti ima malo snijega, već je problem što zbog svog gotovanstva i komocije očekuju da bi cesta, bez obzira na količinu snijega, u svakom trenutku, samo za njih, trebala biti "crna", da mogu "po gasu", jer "zašto bi se oni trebali nekome ili nečemu prilagoditi...?"

Koga snijeg zapravo iznenadi?

Snijeg uglavnom iznenadi neodgovorne vozače koji snijeg i zimu dočekaju na ljetnim gumama. Uglavnom zbog rezoniranja kako "vremenska prognoza nikad nije točna" ili pak zato što "dugo kod njih zimi nije bilo snijega". Pa namjerno ignoriraju, kako meteorološke izvještaje koji najavljuju sniježne padaline, tako i zakonske odredbe o obaveznoj zimskoj opremi. No, kada snijeg ipak padne i kada na ljetnim, često dotrajalim, gumama izvrte ili zapnu već u 2-3 cm snijega, naravno da im je za vlastiti idiotizam, neodgovornost i nesposobnost lakše je okriviti nekog drugog - u ovom slučaju zimsku službu.

Ljudi koji po inerciji pljuju po zimskoj službi ne shvaćaju da...

...upozorenja o lošim vremenskim uvjetima i savjeti da se ne ide na put nisu nekakva "usputna razonoda meteorologa", pokušaj da se nekoga uznemiri ili mu se napakosti, već upravo služe za to da ljudi (od kojih dobar dio nema zimsku opremu) ne idu na put ako nije nužno i ne zapnu u snijegu i mećavi.

...automobil sa dobrim zimskim gumama i nježnom nogom na gasu bez problema ide kroz 5-10 centimetara snijega. Automobil s ljetnima kliže, teško kreće, slabo koči i loše drži pravac. (VIDEO)

...cesta je vizualno bijela kad na njoj ima 2-3 cm snijega, pa se na slikama čini da je "zametena" i "neprohodna", no to ne znači da se po njoj s zimskom opremom ne može voziti i da je nužno potreban prolazak ralice.

...ralice ne mogu hvatati pahulje u zraku, već mogu čistiti ceste tek nakon što snijeg padne na kolnik, a i to kada ga se ima što čistiti (kada ga ima barem 10 cm - sve tanje od toga više uništava nož ralice i asfalt nego što služi nekoj svrsi čišćenja ceste).

...kad snijeg pada u velikim količinama, a pogotovo ako je žestoka mećava, nakon prolaska ralice već nakon 5-10 minuta cesta će izgledati potpuno jednako kao i prije prolaska ralice.(LINK)

...ralice nisu svemoguće i imaju limit debljine snijega koji mogu raliti. Ne mogu probijati zapuhe snijega od metar ili više. Sve što je za običnu ralicu predebelo uklanja tzv. freza za snijeg, no ona je u čišćenju puno sporija od ralice.

...cestarske službe nemaju neograničen broj ralica koje se istog trena mogu stvoriti u svakoj ulici ili na svakoj cesti onog momenta kad počne padati snijeg i cesta se zabijeli.

...ceste se dijele prema prioritetima čišćenja, ovisno o tome koliki je inače na njima promet - gradske avenije, državne ceste, te linije javnog prijevoza su viši prioritet za čišćenje od nekog zavučenog slijepog odvojka neke ulice kojim dnevno možda prođu 2 auta.

...i ralice se kvare te, usred teških uvjeta na cesti, mogu ponekad zapeti u nanosu snijega, ili završiti u jarku. Kada se to dogodi, uglavnom o "nesposobnosti vozača ralice" likuju oni koji iza sebe imaju manje kilometara vožnje po suhom (ako uopće i voze) nego što profesionalni vozači imaju u ralici.

Na kraju, snijeg je normalna, sezonska pojava, a zimska služba nije tu da bi zadovoljavala nečiji komfor ili nerealna gotovanska očekivanja, nego da omogući osnovnu prohodnost cesta u realnim, a ne idealnim uvjetima.

Sve ostalo je odgovornost vozača koji, ako zimu dočekaju s propisanom zimskom opremom, malo strpljenja i zdravim razumom, mogu se po snijegu voziti bez dramljenja po društvenim mrežama i traženja krivca u ralicama, cestarskim službama ili meteorolozima. Iznenađeni su, i zapravo jednini problem u čitavoj priči, samo oni koji svake godine uporno odbijaju prihvatiti tu činjenicu.

Malo snijega - puno drame

toco1980foto.blog.hr

Svake zime ista priča čim padne malo snijega...

Čim se ceste zabijele, u medijima obavezno osvanu slike zasnježenih cesta sa HAK-ovih kamera, uz razne, uglavnom negativne opaske novinara, a što posljedično u narodu ostavlja dojam kako "zimska služba ništa ne radi" .

Slične snimke postavljaju i korisnici društvenih mreža koji snimaju mobitelima dok voze po snijegom ili bljuzgom pokrivenim cestama, no, nekim čudom, u tim "nemogućim uvjetima za vožnju" bez problema prolaze automobilom i još imaju vremena jednom rukom držati mobitel, a drugom voziti.

Svi oni poput pokvarenog gramofona ponavljaju da je "snijeg iznenadio zimsku službu". Jer ti dežurni ponavljači napamet naučenih fraza, kao i većina prozorsko-balkonsko-birtijskih stručnjaka i sličnih "prepametnih" gotovana, smatraju da bi se ralice trebale stvoriti na cesti istog trena kad snijeg počne padati, hvatati pahulje u zraku i prolaziti svake 2 minute baš kroz njihovu ulicu, koliko god da je ta ulica sporedna, zavučena i teško dostupna.

Među njima ima i dosta onih kojima nije problem iskeširati popriličnu svotu za skupa kola, ali im je "preskupo" nabaviti dobre zimske gume, lance i lopatu, te naučiti kako se koriste. I tu zapravo nije toliko problem što na cesti ima malo snijega, već je problem što zbog svog gotovanstva i komocije očekuju da bi cesta, bez obzira na količinu snijega, u svakom trenutku, samo za njih, trebala biti "crna", da mogu "po gasu", jer "zašto bi se oni trebali nekome ili nečemu prilagoditi...?"

Koga snijeg zapravo iznenadi?

Snijeg uglavnom iznenadi neodgovorne vozače koji snijeg i zimu dočekaju na ljetnim gumama. Uglavnom zbog rezoniranja kako "vremenska prognoza nikad nije točna" ili pak zato što "dugo kod njih zimi nije bilo snijega". Pa namjerno ignoriraju, kako meteorološke izvještaje koji najavljuju sniježne padaline, tako i zakonske odredbe o obaveznoj zimskoj opremi. No, kada snijeg ipak padne i kada na ljetnim, često dotrajalim, gumama izvrte ili zapnu već u 2-3 cm snijega, naravno da im je za vlastiti idiotizam, neodgovornost i nesposobnost lakše je okriviti nekog drugog - u ovom slučaju zimsku službu.

Ljudi koji po inerciji pljuju po zimskoj službi ne shvaćaju da...

...upozorenja o lošim vremenskim uvjetima i savjeti da se ne ide na put nisu nekakva "usputna razonoda meteorologa", pokušaj da se nekoga uznemiri ili mu se napakosti, već upravo služe za to da ljudi (od kojih dobar dio nema zimsku opremu) ne idu na put ako nije nužno i ne zapnu u snijegu i mećavi.

...automobil sa dobrim zimskim gumama i nježnom nogom na gasu bez problema ide kroz 5-10 centimetara snijega. Automobil s ljetnima kliže, teško kreće, slabo koči i loše drži pravac. (VIDEO)

...cesta je vizualno bijela kad na njoj ima 2-3 cm snijega, pa se na slikama čini da je "zametena" i "neprohodna", no to ne znači da se po njoj s zimskom opremom ne može voziti i da je nužno potreban prolazak ralice.

...ralice ne mogu hvatati pahulje u zraku, već mogu čistiti ceste tek nakon što snijeg padne na kolnik, a i to kada ga se ima što čistiti (kada ga ima barem 10 cm - sve tanje od toga više uništava nož ralice i asfalt nego što služi nekoj svrsi čišćenja ceste).

...kad snijeg pada u velikim količinama, a pogotovo ako je žestoka mećava, nakon prolaska ralice već nakon 5-10 minuta cesta će izgledati potpuno jednako kao i prije prolaska ralice.(LINK)

...ralice nisu svemoguće i imaju limit debljine snijega koji mogu raliti. Ne mogu probijati zapuhe snijega od metar ili više. Sve što je za običnu ralicu predebelo uklanja tzv. freza za snijeg, no ona je u čišćenju puno sporija od ralice.

...cestarske službe nemaju neograničen broj ralica koje se istog trena mogu stvoriti u svakoj ulici ili na svakoj cesti onog momenta kad počne padati snijeg i cesta se zabijeli.

...ceste se dijele prema prioritetima čišćenja, ovisno o tome koliki je inače na njima promet - gradske avenije, državne ceste, te linije javnog prijevoza su viši prioritet za čišćenje od nekog zavučenog slijepog odvojka neke ulice kojim dnevno možda prođu 2 auta.

...i ralice se kvare te, usred teških uvjeta na cesti, mogu ponekad zapeti u nanosu snijega, ili završiti u jarku. Kada se to dogodi, uglavnom o "nesposobnosti vozača ralice" likuju oni koji iza sebe imaju manje kilometara vožnje po suhom (ako uopće i voze) nego što profesionalni vozači imaju u ralici.

Na kraju, snijeg je normalna, sezonska pojava, a zimska služba nije tu da bi zadovoljavala nečiji komfor ili nerealna gotovanska očekivanja, nego da omogući osnovnu prohodnost cesta u realnim, a ne idealnim uvjetima.

Sve ostalo je odgovornost vozača koji, ako zimu dočekaju s propisanom zimskom opremom, malo strpljenja i zdravim razumom, mogu se po snijegu voziti bez dramljenja po društvenim mrežama i traženja krivca u ralicama, cestarskim službama ili meteorolozima. Iznenađeni su, i zapravo jednini problem u čitavoj priči, samo oni koji svake godine uporno odbijaju prihvatiti tu činjenicu.