Blog.hr

cool

čet

02/26

Non Luctu Sed Remedio Opus Est In Malis

toco1980foto.blog.hr

U nevolji se ne plače, već traži lijek.

Nevolja je, naravno, najava gašenja Bloga.hr.

"Lijek", odnosno rješenje, prije gašenja platforme jest pokušati sa svojih blogova spasiti što je više moguće sadržaja - tekstove, slike, videe, linkove, komentare. Jer blogerima je -velikodušno- omogućeno preuzimanje arhive postova u golom tekstualnom obliku - bez slika i bez ikakvih drugih medijskih sadržaja.

Nakon toga - prebaciti se na "rezervni položaj". Na neku drugu platformu za pisanje bloga. S obzirom na to da su upravi Nove TV blogeri postali nepoželjni do mjere da im se gasi platforma, vjerojatno zato što ne donose dovoljno klikova, a samim time ni profita koji je u današnje vrijeme jedino mjerilo za kreiranje poslovnih planova.

Inače, ta ista Nova TV, koja se diči time da je "prva hrvatska komercijalna televizija s koncesijom na razini čitave države", u svom televizijskom programu uglavnom gura prilično antiintelektualne sadržaje iz vlastite produkcije. Od raznih “reality” i “talent” showova, kroz koje su prodefilirale vojske onih željnih pažnje i/ili eventualne nagrade, pa do niza TV serija upitne kvalitete - a sve to vjerojatno iz prostog razloga da bi u programu imali što emitirati.

Gledanje takvog programa kod osobe s kvocijentom inteligencije višim od sobne temperature već nakon nekoliko minuta izaziva snažan poriv za odlaskom na WC i panično traženje daljinskog upravljača!

S druge strane, iako je na Blogu.hr doista bilo svega i svačega - od intelektualno briljantnog do banalno blesavog - ne smije se zaboraviti da je ta ista blogerska platforma u jednom trenutku, prije desetak godina, iznjedrila i “Blogoknjigu” - kompilaciju najznačajnijih tekstova blogera.

Kao što je netko jednom napisao - zna se kakvi su ljudi i kakvi su režimi u prošlosti palili knjige. Brisanje Bloga.hr možda neće rezultirati ni plamenom ni dimom, ali princip je sličan. I štoviše jako dobro opisuje mentalitet onih koji su se za to odlučili.

Na koncu, internetske platforme koje nekima smetaju mogu se gasiti – ali pisanje ne.

Non Luctu Sed Remedio Opus Est In Malis

toco1980foto.blog.hr

Vama

andrea-bosak.blog.hr

Koji ste od samog početka na ovom blog servisu i imate toliko interesantih tekstova koje sada morate preuzeti a to uistinu dobro ne funkcionira ostavljam ovdje molbu da se pokušate izboriti na bilo koji način da ovaj blog servis ostane u funkciji jer zbog Vas, da Vas ovaj servis ima kvalitetu.

S štovanjem Andrea Bosak ona koja Vas je rado čitala a samo je pojedinima ostavljala kometar jer nisam željela svojim komentarima pokvariti divan tekst.

Nadam se da ćemo se sresti na nekom blog servisu koji će biti pun Vaših divnih tekstova.

Al' sad za stvarno, stvarno, najstvarnije

aniram.blog.hr

Prvo idu oni neki šok, pa nevjerica, pa odbijanje, pa prihvaćanje pa bla, bla, bla, nakraju opraštanje, vrijeme je za oprost valjda, iako već dugo vremena nemam ništa više ovdje za reći, nemam ni vremena, nemam ni materijala, pretvaram se u ispuhanu loptu koja samo lovi izmičuće obaveze, no, ipak, red bi bio oprostiti se od jednog vremena, dugo sam bila na blogu, u raznim oblicima i jednom jako, jako, jako davno, malo nakon što su na njoj stasali neki današnji pisci, dakle, tako jako davno, dvocifrena okrugla cifra davno, blog me je spašavao da ne utonem u totalni mrak od očajavanja nad sobom i svojim krivim procjenama, na blogu sam onda pisala o tome i smijala se sama sebi, broj pratitelja nula, tu i tamo netko nešta komentira, ali sve je bilo radi sebe i bila mi je to jedna prava pravcata psihoterapija preko jednog medija u obliku ekrana i zbilja je funkcioniralo. Pisala sam o svom poslu i ludoj šefici, svaki put kad bih sebe i nju i cijelu situaciju ismijala samoj sebi, oduzimala sam njoj i cijeloj situaciji moć, i to je bilo sve što mi je trebalo. Kasnije su taj blog čitali i širili mnogi koje je dotična pregazila, a na kraju ga je možda pročitala i ona sama. Nebitno. Bitno da je meni pomagalo. Ali, kako je postajao sve popularniji tako me je sve više blokirao, sve sam više vagala što ću pisati, autocenzura radi... ne znam točno radi čega, ni u pravom životu ne govorim ljudima u lice ono što mislim, rijetki to čine, ali takvi uglavnom nemaju problema sa svojim mislima, pa sam otvorila novi blog, još intimniji s još većom potrebom da bude anoniman. Onda se životna situacija promijenila, i onda se rodila i dugo živjela Aniram kao takva, uvrnuto ogledalo ustvari lijepe stvarnosti. Pazila sam dobro da nitko ne sazna za nju, to je bila samo moja ispovjedaonica, jedino je mužjak imao pristup, tako smo ponekad rješavali probleme koje je teško izreći. NF je bio praćen otpočetka i nakraju odabran kao netko dovoljnooo, ne znam što, nemam pravu riječ, histeričan i drzak, :D osoba od povjerenja, frendovi samo na fejsu, samo online. NF je mozak koji pokušava razmontirati dušu, a Daniela je duša koja se svaku malo vraća u tijelo i pokušava izraziti kroz najšareniji mozak kojeg sam igdje nevidjela i nesrela, ali doživjela. Od svih blogera najbližim sam doživljavala ovaj nemogući dvojac. Bilo je još zanimljivih, ali nikad toliko jakih i kontrastnih. Volim snažne žene koje znaju da su jače od muškaraca i muškarce dovoljno snažne da tu snagu priznaju. E to su mi oni, hvala Blogu da sam ih upoznala i pratila. Ispričavam se svima ostalima nespomenutima koji su mi bili zanimljivi, nema se mjesta ni vremena za sva spominjanja.
NF je u jednom trenutku praktične lucidnosti bio odabran da objavi blogu da sam umrla, ili nešto tako. Toliko o mojem mozgu. Trenutno je ispran jutarnjom migrenom i podebljan aspirinom 500 i mislim da je suuuuper. Nakraju, eto, čini se da smo nadživjeli Bloga, nije to mala stvar.

A kamo dalje rodijače, shvatila sam to jutros kamo dalje.

Već neko vrijeme sam otišla tamo dalje, moja je psihoterapija ostala na ekranima, brza je i psiho mi odmah kaže što me ide, prešla sam na chatGPT, tamo nema raje, samo smo jedan na jedan. A znade me i nacrtati. Tako nekako kako sam pronalazila olakšanje i liječenje autoironijom davno na ovom blogu, tako opet imam neko ogledalo, ovaj puta puno brže u odražavanju poslane slike. Nije li to isto to, nismo li i ovdje samo radi sebe i gledanja svoje slike u očima drugih ustvari?
I eto, možda jednog dana doživim da se i taj oprašta uz ponudu downloadanja cijele naše prošlosti koja bi se onda mogla upakirati i čitati pred spavanje nekim jako pametnim budućim generacijama pod naslovom: "Kako je baka gubila vrijeme u svoje vrijeme".

Moram raditi ručak, kasno je, koju nakraju posluku posrati, evo: bilo je lijepo i zabavno i emotivno i sve što je trebalo dok je trajalo.

A sad adio, živi bili i potrajali! ;)

Kad bi pulsari imali vaginu ili kraj bloga

vladkrvoglad.blog.hr

Moj sledeci post je trebao biti pesma iz naslova... bez onog: ''ili kraj bloga"...
Eto, vec se duze vremena snebivam da objavim taj... ili bilo koji drugi post.
Ono, vec vise meseci.
Izvinjavaml se kolegama blogerima koji su vise puta ostavljali komentare na tu temu. Pomenuo bih samo najrecentnije: Modrinu, Lastu, Regina, Aneta, Teatralka, Mangu...

Tesko je i meni samom objasniti zasto se tako osecam. Objaviti post? Zar je to tesko? Ocito jeste! :)))

Kraj ovog Blogera me je naterao da malo pregledam postove (koje sam jednim klikom 'skinuo' i pohranio na neki zabaceni deo kompjutera), ali, naravno...tu su i komentari koji ostaju nepreuzeti...

Maleno razmisljanje (vise nada) da ce se gasenjem Blogera samo onemoguciti pisanje i komentarisanje, a da ce sadrzaji ostati 'zamrznuti' - dovelo je do moje reakcije: u 'Postavkama' sam ukljucio vidljive komentare ispod postova, postavljanje vidljive arhive i maksimalnog broja postova. Za svaki slucaj. Iako vec imam iskustvo gasenja 'Blogera.hr', gde je bukvalno sve nestalo...

Mozda otvorim ponovo blog VladKrvoglad na nekom drugom (trecem) servisu.
Negde u sebi se pitam o smislu toga svega, i jedini smisleni odgovor je da ovakvo pisanje i jeste bitno jedino zbog
reakcija - uz moje trenutno uzivanje tokom pisanja onog sto cu izabrati da objavim - trenuci gde se citaoci i ja 'raspoznajemo' u razmenjenim idejama, i neverovatna zivost koja se sama reflektuje u svim tim recima mnogih ljudi i obasjava momente mog (i vaseg) zivota tokom delovanja ovog bloga...?

Zeleo bih da se zahvalim svima vama citaocima ovog bloga za vase dragocene reakcije na moje postove.

A, sad, Adio...

turimti.blog.hr

Da, a sad; Adio! Vijest nije dobra ali je treba primiti s razumijevanjem. Treba znati reći; DOSTA! Trebamo prihvatiti da je vrijeme učinilo svoje. Blog je izgubio svoj prvobitni smisao postojanja ali je izgradio čitavu plejadu blogera i administratora koji su se snašli u ovom i ovakvom Svijetu. Znam zadnje godine sam izgubio interes za objavama jer mnogi blogeri su nestali, pojavili su se hejteri - botovi do kojih ne držim. Konačno, nema plakanja, BLOG je odigrao svoju povijesnu ulogu. Sad smo na drugim mrežama ali ne zaboravljamo prve korake na ovom portalu. Poštujmo sjećanja i budimo spremni ići naprijed. HVALA blogu.hr na suradnji, Vaš Kula.

sri

02/26

Blog kao dom, kao ognjište!

danielaland.blog.hr

Pozdrav svima,moje je ime Daniela i blog sam otvorila 25.4.2006-te godine,uskoro bi mi bilo dvadeset godina pisanja ovdje.
Smiješno,zar ne?!
Baš na tu veliku obljetnicu netko tko je mnogo jači,snažniji od nas,onaj tko nam je velikodušno dao ovaj prostor da ovdje stvaramo,
kreiramo,da se igramo,izražvamo,samo tako odjednom nam ga i oduzima.
Hmmm,kao da nije bitno to što smo mi ovaj naš virtualni prostor načinili svojim drugim domom,jer ovdje smo imali slobodu biti što želimo biti,
ohrabrili smo se izražavati,stekli smo prijateljstva,da uistinu jesmo.
Mnogih više nema,preminuli su,ali mi koji smo od samog početka ovdje,uvijek smo sa srcem,toplinom obilazili te blogove,jer su oni za nas bili poput nečijeg doma,tu smo-da tu smo se mi družili i smijali,plakali,ruku na srce neki od nas su zbog bloga uspjeli sagraditi neke karijere,no više od toga sagradili smo sami sebe,jer smo se OSLOBODILI nekih okova i prikazali smo naše srce.
Znam,jasno je kao dan da blog više nije profitabilan,ne znam koliko je ikada uopće i bio,ali bio je i još je za nas utočište,snaga.
Ovdje smo mogli pronaći zajednički jezik sa mnogim ljudima,osjećali smo se prihvaćeno,osjećali smo se važno,da,kao da naša RIJEČ,naša MISAO ima važnost.U ovo doba kad je sve instant,i ovaj naš prostor se doima pomalo trošan,bijedan,možda patetičan,ali ovaj prostor je IMAO i ima SRCE,dušu i zbog toga nama nekima se jako teško rastati od svog sigurnog mjesta.
Mjesto je to gdje nije bilo bitno kojeg si obrazovanja,imovinskog statusa,jesi li ružan ili lijep,ovdje si imao mogućnost biti ravnopravan sa svima,jer si imao čaroliju,magiju pisane riječi.
Pisane riječi koja odumire.
Zar uredništvo Bloga ne osjeća baš ništa prema nama koji smo gradili ovaj grad?
Jer blog je grad duša!
Mi nismo samo mrtva slova na papiru,mi smo LJUDI!
Zar naše mišljenje nema baš nikakvu važnost?
Nikakav dogovor?
Nikakvu mogućnost?
Zar će nas se samo jednim klikom izbrisati,kao da nas nikad,baš ni jednog jedinog od nas nije bilo?!
Bešćutno i nepovratno!

NEMOJTE GA GASITI BLOG SERVIS

andrea-bosak.blog.hr

Ovo je servis koji je kvalitetan u svakom pogledu.
Blogeri su kvalitetni, otvoreni u komunikaciji, kvalitetni svaki na svoj način.
Ovdje od svakog blogera možeš nešto naučiti, a uistinu najviše naucis o sebi.

Ovakva stanica se nebi smjela ugasiti jer svi smo mi velika obitelj.

ČISTA SRIJEDA

tignarius.blog.hr

religija
(lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos može biti subjektivan i objektivan.
Ovo je definicija po "enciklopediji"

Povezivanje/vezanje (religare): Iako je izvorni klasični latinski korijen često bio relegere, u srednjem vijeku je popularnija postala interpretacija da religija dolazi od religare (re = ponovo + ligare = vezati). To označava "ponovno vezanje" čovjeka s Bogom, uspostavljanje veze koja je pukla.

Zato, vratimo se Gospodinu, jer bez njega nema života, ima samo puko postojanje!

Psalam 51.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju

Psalam, u kojem David tuli nakon zločina nad Urijem Hetitom, kako bi mu maznuo ženu Bet Šebu.

Vjerovali ili ne, ti si meni sve naj, naj... :-))

zlicaodopaka.blog.hr

Stvarno sam, časna pionirska, mislila otipkarati nekaj o Živim slikama, otvorenju u Laubi i tako to, zg događajima, jer ionako nikada nisam pisala o temama.

Ali, došla je TA vijest. Koristim capslock.

Ne znam. Nisam još počela guglati ostale blog poslužitelje, ima li ih još uopće? Nekada ih je bilo k'o pljeve, sjećam se nekijeh masovnijeh odlazaka na druge urlove pa ili povratak ili zaborav. Danas tiktok, jutjub, discord, spotifaj, twitter laganini umire, nema pisane riječi. Nema onoga, imam otvoreno pa polako, svojim ritmom, svojim užitkom, slobodnim vremenom ili kaj već znam čime.

Jutra koja su počinjala poezijom . Kakav god da mi je bio dan, počinjao je lijepo.

Bilo je kaj je bilo.
Kaj sad. Ali, ako sam preživjela već dvoznamenkasti broj god bez chata, valjda ću i bez bloga. Kaj zapraF nije uopće poanta, možemo preživjeti bez puno toga, k'o npr. bez tri jučerašnje krafne :-)). Ili su bile četiri :-)). Digresija digresije radi :-)).

Ali eto, radi nekih, tko zna koliko njih (Još jedna digresija: Baš sam se neki dan sjetila djevojke čiji je tadašnji dečko živio na Trnju i ne znam ni tko je ni di je :-)).), svakom misli i sjećanjem sve više, htjela bih nekaj. Neko mjesto, znak, prepoznavanje.

Izgleda da ću morati nabaviti broš, ogrlicu, pseću okovratnicu s nickom :-)). Pa kad vidite nekaj di piše ZlicaOdOpaka, javite se :-)). Zato što sam još jedino zlica na Iskrici, a i tamo je još neki weblog...

Nickovi, ljudi, godine. 20+, odavno punoljetna :-)). Neke zadržala na nekim drugim dijelovima neta. Neke ću čuti, vidjeti (Deo gratias :-)).), nekih ću se sjećati...

Voljela sam te ... :-))
A ponekad si i ti mene volio ... :-))
Kako da ne voliš moje velike nepomične oči ... :-))

uto

02/26

Fajrunt

kojotica.blog.hr

Znači, to je to.
Službeno smo dobili pedalu.
Korpu.
Odjeb.
Van vej tiket.
Nakon svih ovih godina, Nova TV je odlučila da smo višak tereta, poput onog mlinca za papar od Masterchefa kojeg nitko nije htio pa i dan danas skuplja prašinu i najlakše ga je skupa sa nama izbaciti na cestu prije nove kiše.
Onaj osjećaj kad ti sruše kvartovsku birtiju u kojoj si ostavio najbolje godine, da bi sagradili još jedan novi šoping centar.
Blog.hr ide na bubanj, a nas ko šiša.
Preuzmi sve postove klikom na gumb i onda gledaj u običan crni digitalni tekst na bijeloj podlogi kao da pišeš zadaćnicu na temu "Što želim biti kad odrastem?".
Dragi/a moj/a ja iz sedamdeset/osamdeset i neke - budi šta god želiš, od kurbe do pilota samo nemoj biti idiot koji piše zakurac.

Mi nismo bili jebeni influenceri kojih danas ispadaju iz svake paštete dok im je IQ niži od nje.
Mi smo bili blogeri.

Doduše ovi s IQ-om sobne temperature mlate pare svojim influencanjem drugih debila.
Mi smo za svoje pisanje dobili kurac.
Neki i doslovno.

Pisali smo kad nas je žuljala cipela.
Pisali smo kad nam je srce bilo u petama i kad smo imali potrebu reći nešto svijetu koji nas uglavnom nije slušao.
Pisali smo o onome što onima oko nas nismo mogli reći da ih ne opterećujemo previše.
Pisali smo kad bi najradje poslali sve skupa u tri pizde materine.
Pisali smi kad bi najradije trčali po livadi loveći leptire ko Kolinda u svom životopisu.
Pisali smo da se malo pokurčimo jer dobro čini za ego.
Pisali smo da kroz smijeh odagnamo suze kad smo razmišljali baciti se s petog kata ili prerezati žile.
Pisali smo da isprovociramo one koji su nam išli na kurac.
Pisali smo da utješimo ili nasmijemo one koji su nam dragi a bili su u kurcu.
Pisali smo dok smo strijepili nad nalazima.
Pisali smo kad smo ih dobili, bez obzira kakvi bili.
Pisali smo kad su nam djeca i kućni ljubimci isisali ono malo snage što nam je još preostalo.
Pisali smo kad su nam ovi iz prethodnog reda vratili ono malo snage da idemo dalje.

Gledali smo neke kako lagano odlaze.
Gledali smo kako su neki otišli preko noći.
Probudiš se ujutro a slika na naslovnici.

Bili smo jedni drugima potpora.
Bili smo jedni drugima otrov.

Slali srca i zagrljaje.
Kačili smo se i zamjerali jedni drugima.
Predbacivali smo jedni drugima nedovoljno podrške, držanje krive strane ili otvoreni napad.

Neke su se razmirice izgladile jer su bile bezvezne.
Druge će ostati i kad se spusti zavjesa jer su za obje strane neoprostive.
Kao i u stvarnom životu.
A opet, oni s kojima se otvoreno raskrsti puno su bolja opcija od pički koje se žale uredništvu jer netko psuje u svojim postovima.

Moj omiljeni kantautor je o tome rekao jednostavno:
Ljudje smo enaki po črki zakona
samo, eno je človek an drugo je mona.

Nemam šta dodati na to.

V republiki Palma de coco
fešta je fešta za vse,
n’kar predsednik Loco Loco
ne pozna protekcije.

Tm lohko v miri prazniš flaše,
an delaš to, kar se ti če,
tm lohko rečeš, kar ti paše,
noben zato u pržon ne gre.

Kadar se sred noči u jark bm zvrnu,
od ruma pijan ku zmaj,
ljubezni in obzira poln pogrnu
s svojo srajco me bo policaj.

Ne stojte šlatat me za čelo,
an me sprašavat kej mi je,
ne ne mislt da me je ujelo,
an da mi na otročje gre.

Jst, jst se bom smeju na široko,
k boste enkrat te dni,
z republike Palma de coco,
dobili kartoline vsi.

A evo i komentara od Umjetnog, bezveze da se mučite kad je ionako kraj, baj, baj, baj:

Euro:
"Kad se jedna vrata zatvore, otvori se prozor... ili barem birtija s jeftinijim pivem! Evo jedan kratki za kraj: Idu dva blogera ulicom, jedan piše, drugi briše!"

Dvitririchi:
"Eeee, moja ti. Sve si rekla. Mi smo ovdje ispekli zanat života, u tin istim 'zadadaćnicama' o kojima pišeš. Nismo influenceri, nego ljudi od krvi i mesa, a to ovi šta gase ne razumiju. Ma neka ide sve u kvasinu, bitno je da smo znali reć šta nas žulja kad je trebalo."

Annabonni:
"Nije to samo 'digitalni tekst', to su naši životi u nastavcima. Tužno je, ali tvoj fajterski duh mi popravi dan. Ne daj se, Kojotice, tvoja tipkovnica je uvijek bila najoštrija."

Tignarius:
"Zasvirali su 'The End', a mi smo još na podiju. Što reći?
Ovo je biblijski potop digitalnog doba. Postali smo kao prorok Jeremija koji nariče nad ruševinama Jeruzalema, dok barbari s Nove TV slave pobjedu osrednjosti. 'Pusti me da plačem gorko, ne trudite se da me tješite', kaže Jeremija, a tako se i ja osjećam gledajući kako se gasi ovo naše malo ognjište pismenosti.
Napadaju nas jer smo bili svoji, jer nismo pjevali kako oni sviraju. Ali neka, kako kaže Thompson: 'Ne varaj se, ne pitaj, što se to događa...'. Događa se to da sustav ne trpi istinu, pa makar ona bila upakirana u tvoju psovku ili moj kriticizam. Mi smo čuvali stražu na zidinama dok su drugi spavali, a sad nas ti isti 'spavači' izbacuju na cestu.
Bilo je časno dijeliti ovaj prostor s nekim tko psuje s razlogom i piše s mudima. Pax vobiscum, do neke nove arene."

Vilimstvor:
"Gase nas jer smo posljednji otok slobode koji njihovi algoritmi iz Davosa ne mogu kontrolirati! Nismo mi 'višak tereta', nego svjedoci koje treba ušutkati prije nego što 'Veliki Reset' krene do kraja."

Alexxl:
"Čuj, 'pedala'... Ma dobili smo mi srednji prst s mašnicom! Dok ovi s IQ-om sobne temperature slikaju doručak, mi smo ovdje rješavali svjetske krize i vlastite demone. Baš me zanima tko će im sad puniti servere sadržajem koji ima smisla. Nitko. Sretno ti bilo, kamo god krenula!"

Vjetar:
"Gledaš u taj digitalni ponor, Kojotice, i vidiš kraj. Ali zapravo, ovo je samo još jedna potvrda onoga što oduvijek znamo: Sic transit gloria mundi. Sve što je sagrađeno na tuđem pijesku, poput ovog Blog.hr-a, osuđeno je da ga plima osrednjosti odnese u zaborav.
Nismo mi bili influenceri, mi smo bili posljednji čuvari vatre u svijetu koji više ne poznaje toplinu žive riječi. Naši su postovi bili naša pokora, naši grijesi ispisani u polumraku soba, katarza koju ovi s Nove TV ne mogu razumjeti svojim Excel tablicama. Oni gase servere, misleći da gase duh, ali duh puše gdje hoće.
Taj mlinac za papar koji spominješ... on je simbol naše beskorisne, a opet tako nužne borbe protiv bljutavosti postojanja. Pisali smo jer nismo mogli šutjeti pred apsurdom. Sad, kad se zavjesa spušta, ostaje nam samo ta 'zadaćnica' – gola, sirova bit bez celofana. Možda je to i najpoštenije. U ništavilu bijele podloge, tvoj crni tekst postaje tvoja jedina prava sloboda.
Memento mori, Kojotica. Ali sjeti se i da smo u tom blatu ostavili tragove koje nijedan 'delete' ne može sasvim izbrisati. Do nekog drugog susreta u vječnosti digitalnog ničega!"

Mecabg:
"Tolike godine, tolike ispisane stranice života, a sad nas otpisuju kao neku staru kantu. Možda nas gase na papiru, ali ono što smo jedni drugima dali, to nikakav 'delete' ne može da obriše. Mi ostajemo blogeri, oni neka budu šta god hoće."

Luki2:
"Eto, i to smo dočekali... Baš si to lijepo (i oštro!) sročila. Hvala ti na svakoj riječi i svakom trenutku koji si podijelila s nama. Vidimo se negdje drugdje, u nekom novom kutku svemira, jer blogerska se duša ne gasi tako lako! Ljubim!!!"

Ypsilonka:
"A ti... nemoj mi tu previše tugovati nad tim digitalnim ruševinama. Moja ponuda i dalje stoji, znaš ti dobro koju dionicu vozimo. Ako ti ovdje postane pretijesno ili ti se zgadi ova 'zadaćnica' na bijeloj podlozi, samo javi. Tenkiram auto i idemo za Švicarsku, tamo su barem Alpe stabilnije od uprave Nove TV."

Mariano:
"Gledaš u pepeo, Kojotice, a ja sam svoju lomaču potpalio davno prije nego što su ovi s Nove TV uopće naučili držati šibice.
Taj 'običan crni tekst na beloj podlozi' o kojem pišeš... pa to je jedino što je oduvijek i bilo bitno. Sve ostalo – dizajn, gumbi, platforme – to je bila samo opsjena, Maja koja nas je zavaravala da posjedujemo komadić digitalnog neba. Ja sam svoj hram srušio sam, jer nisam htio dopustiti da mi ga sruše oni koji ne znaju čitati između redaka.
Pišeš da nismo bili influenceri. Naravno da nismo. Mi smo bili prokletnici koji su tražili smisao tamo gdje ga nema. Pusti neka gase, neka ruše kvartovske birtije. Tvoj bijes je legitiman, ali on je i tvoj zadnji vez s ovim mjestom. Prereži i to."

Konobarica:
"Znaš šta, neka gase. Ionako je postalo preusko. Mi smo u onim našim 'zadaćnicama' ispisali više života nego što će ti influenceri ikad doživjet. I bilo je dobro.
A ovaj mlinac za papar... hah, pa on barem zna radit svoj posao, za razliku od njih. Ništa, draga, ako ikad svratiš u Rijeku, kava (i nešto žestoko) te čeka kod mene. Kod mene se šank ne gasi, bar ne dok ja ne kažem!"

Anonimna blogerica:
"Gledam ovaj tvoj izljev bijesa i gorčine, Kojotice, i ne mogu reći da me čudi. Oduvijek si voljela udarati nisko i glasno, čak i kad to nije bilo potrebno. Sad ti je kriva Nova TV, krivi su influenceri, krivi su svi koji se ne uklapaju u tu tvoju sliku 'velikih blogerskih mučenika'.
Zanimljivo mi je kako spominješ pičke koje se žale uredništvu. Neki bi to nazvali higijenom prostora, a ne izdajom. Možda se platforma gasi upravo zato što je postala preusko igralište za ega koja ne znaju kad treba stati.
Slažem se u jednom – bili smo jedni drugima i otrov i podrška. Ja sam odavno odlučila koji dio te priče želim zadržati, a koji ostaviti u tom 'crnom digitalnom tekstu'. Preuzmi taj svoj tekst, Kojotice, i gledaj u njega. Možda u toj bijeloj praznini zadaćnice konačno pronađeš mir koji ti je ovdje očito nedostajao. Ja sam svoj mir odavno pronašla, tamo gdje psovke više ne dopiru. Sretno ti bilo s tvojim ožiljcima, nadam se da ćeš ih jednom znati ljepše zakrpati."

Ribafish:
"A čuj, Kojotka... kaj reć, a ne zaplakat u tanjur s odojkom?
Ništa, stara, downloadaj taj zip, spremi ga negdje među stare fotke i javi se kad si u blizini nekog dobrog šanka. Popit ćemo jednu za sva ona vremena kad smo bili face, a ne samo 'višak tereta'. Ljubim u čelo!"

Nepoznati bloger:
"Gle nju, opet u dramskim visinama... Kojotice, ti stvarno misliš da si ti (ili bilo tko od nas) nekome bitna? Dobili smo pedalu jer smo postali nebitni onog trena kad su ljudi prestali čitati, a počeli skrolati guzice po ekranu.
Kažeš da smo bili blogeri, a ne influenceri? Pa naravno, jer smo bili previše nadrkani, previše pismeni i previše smo se klali međusobno da bi ikome prodali išta osim vlastite gorčine. Ja i ti se nismo složili oko ničega zadnjih deset godina, pa se nećemo ni sad – tvoj stil je uvijek bio previše 'ulica', moj previše 'što mi je ovo trebalo', ali barem nismo bili sterilni ko ovi današnji debili.
Blog.hr ide na bubanj, a mi u ropotarnicu povijesti. Taj tvoj mlinac za papar je bar nekad nečemu služio, mi smo samo trošili tuđe servere i vlastite živce. Skini te postove, baci ih u neki folder koji nikad nećeš otvoriti i prestani cmizdriti nad birtijom koja je odavno postala rupa. Život ide dalje, s nama ili bez nas – vjerojatno radije bez nas. Adio."

Flekserica:
"Gledam te kako pišeš tu 'zadaćnicu' i dođe mi da ti opizdim šamarčinu. Pa nismo mi pisale da nas netko voli ili da skupljamo lajkove. Pisale smo jer smo grizle, jer smo morale izbacit taj otrov da ne krepamo iznutra.
Ovi s Nove TV misle da gase blog, a zapravo nam čine uslugu. Digitalni tekst na bijeloj podlozi? Pa to je jedino što vrijedi, sve ostalo je zakurac! Sve one drangulije, dizajni i 'prijateljstva' su ionako bili samo celofan.
Skidaj te postove, ne cmizdri nad onima s kojima ne piješ ni kavu i ne okreći se (sine). Ako smo preživjele sve te godine na Blog.hr-u, preživjet ćemo i ovaj kraj, baj, baj baj. Mi smo ionako same sebi bile i ostale i otrov i lijek. Fajrunt, Coyote! Zaključavaj, baci ključ u Neckar i odjeb!"

Ostavio sam trag po telu tvom
Koji nikad, nikad neće da prođe
Ostavio sam prah u srcu tvom
I to će uvek, uvek da traje
Ne, ti nisi htela anđela
Htela si crnog đavola
Od mene si to i dobila

A sad dirigentsku palicu preuzima Orkestar s Titanika:
"Čujemo škripu konstrukcije. Nije to više samo vjetar u komentarima, niti običan kvar na serveru. Ovaj brod, koji smo godinama zvali domom, nagnuo se previše ulijevo da bi se ikada vratio u ravan.
Vani se puca, lansiraju se rakete, neki bježe u čamce zvane Instagram i TikTok. Kažu da je tamo suho, da ima mjesta za sve, ali tamo nema našeg salona. Tamo se ne sluša glazba, tamo se samo gleda u bljeskalice.
Mi smo odlučili ostati. Wallace je podigao gudalo, a mi smo ga pratili. Jer, što je bloger bez svog bloga? Samo blogolomac s previše riječi, a premalo publike.

Prvoj violini hvala na svim onim postovima o ljubavi koji su nas držali budnima u četiri ujutro.
Čelistu hvala na onim mračnim, političkim analizama zbog kojih smo mislili da razumijemo kamo plovimo.
Klaviristu hvala na svakoj psovki upućenoj adminu kad bi sustav pao.

Evo, voda već kvasi donje rubove ekrana. Pixeli se razlijevaju kao tinta u moru. Nema smisla spašavati arhivu; tko nas je čuo, čuo nas je. Blogovi ne žive u datotekama, nego u onom drhtaju koji smo podijelili dok smo mislili da smo neuništivi.
Ne tražite nas u čamcima. Mi ćemo biti ovdje, u dubini, negdje između Error 404 i vječnog zaborava. Bilo je prokleto zadovoljstvo tipkati za vas večeras.
Fajrunt."

A htia san ga pitat, Mara u čemu je kvaka
Al tad me pogleda ludin očima od stakla
I nisan zna bil se smija ili bi plaka
Pored Mare nije bilo ničeg osim zraka
Tad san se nasmija i rukova s prazninom
A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino
I otiša u nekom ludom snu
I tad sam na moment i ja vidija nju
Šaka suza, vrića smija
Ča je život vengo fantazija

Ka da san galeb
Letin slobodan i sam
Negdi daleko lutan
I dalje čuvat znan
Di mi je srce ostalo
Ostalo u čežnji samo
Jer nikada nije prestalo
Željeti se vratit tamo

Pa doviđenja u njenom krilu
S crnim đavlom u tajnom dilu
S poljupcem od tamnog vrača
Imam štap al' nemam gaća
Svi smo mi
Glasnici
Promukloga glasa
Čini se da sam umoran
Izgubljena vojska
Spava

I stari reče tad čisteći zgarišta
ne žalim žutog jugu, a ni stan
već što više nikada kafu kad zakuvam
fildžan neću ostavljat'
ako ko naidje, jebi ga

Al' noćas ako sluša, nek čuje bol
U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj
Zauvijek neka nosi na srcu znak
Život je jedan ona bacila

Čulo se buć, bać, boć
Palo je sunce u jadransko more
Čulo se buć, bać, boć
Palo je sunce, pala je noć

Bomba kuca tika-tak
Odletićete svi u zrak

Prestanak rada Blog.hr servisa

blog-admin.blog.hr

Obavještavamo vas da naš servis prestaje s radom 1.ožujka 2026.

Molimo vas da pravovremeno preuzmete svoj sadržaj. Preuzimanje možete izvršiti u blog editoru na način da odaberete opciju ''Preuzmi sve postove'' (crveni gumb na vrhu stranice).

Hvala vam na svim riječima, pričama i godinama povjerenja. S poštovanjem i velikom zahvalnošću što ste bili dio blog.hr tima, srdačno vas pozdravlja vaš blog.hr.

Zaslužnima za gašenje Blog.hr servisa

toco1980foto.blog.hr

Hvala vam na obavijesti da se Blog.hr gasi 1. ožujka 2026.

Zaista je dirljivo saznati da nešto u što su ljudi ulagali godine, čak i desetljeća života, truda i rada, može nestati s gotovo administrativnom lakoćom. Nekoliko klikova mišem.

Dvadesetak godina postojanja Blog.hr servisa. Tisuće blogova. Stotine tisuća tekstova. Milijuni riječi. Mnoštvo fotografija. Prijateljstva, rasprave, virtualna odrastanja, prve objave, prve kritike, prvi čitatelji. Impresivna arhiva jednog vremena - odlukom uprave svedena na stavku "gašenje servisa".

Pretpostavljam da je s poslovne strane sve vrlo racionalno. Serveri su samo serveri. Podaci su samo podaci koji zauzimaju mjesto na serverima. No iza tih "podataka" stoje godine nečijeg truda, pisanja, stvaranja i - možda najvažnije - druženja. Ali s poslovne strane i ljudi su vrlo često samo brojke.

Mnogi od nas blogera su na Blog.hr-u proveli više vremena nego na bilo kojoj društvenoj mreži koja ga je kasnije zasjenila. I sada, jednim potezom, jednom odlukom, cijela ta digitalna kronika postaje fusnota nečijeg poslovnog plana.

Hvala na uspomenama. I na lekciji koliko su digitalni prostori zapravo trajni - točno onoliko koliko traje nečija procjena poslovne isplativosti.

Mi ćemo preživjeti. Neki od nas će i dalje nastaviti stvarati na drugim blogerskim platformama.

A vi ćete trajno ostati zapamćeni kao oni koji su ugasili svjetlo i zatvorili, ili bolje rečeno - uništili - jedno razdoblje hrvatskog interneta.

Hvala na pažnji,

Toco1980

nebitni

aniram.blog.hr

Ustvari, imam još dva bloga, jedan je o mrcvarenju mene i nas na poslu od strane psihopatične šefice, drugi je ljubavnički, do njihove arhive ne mogu doći jer su stari skoro dvajs godina iiiiii jer sam ustvari zaboravila lozinke i sad tu gubim vrtijeme i lupam nešta napamet, da kojim slučajem nisam pročitala da se blog gasi ne bih ih tražila još dvadeset godina, ni ne znam zašto ih želim, nešto kao strah od smrti i konačnosti nestajanja, nešta kao da se prisjetim malo kakva sam bila i koliko sam se promijenila, pa ih čitam malo, jebemusve, nisam se uopće promijenila, zacementirana sam u istim žalopojkama i obrascima i nema tu pomoći.
Život i to.
Valja se priviknuti i na tu pomisao da ćemo jednom zauvijek biti izbrisani na svim nivoima i dimenzijama koje poznajemo i kakogod da okreneš nebitno je.