Stil

Šetnja obećana sebi, vama bijeli Božić

y-complicated.blog.hr

Moram vas obavijestiti da je sve u redu na ovome svijetu!
Znate li kako znam?




Djeca se sanjkaju.

Prozorsko-balkonsko-birtijski "stručnjaci"

toco1980foto.blog.hr

Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca".

Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim “stručnjacima” - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili.

To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo".

Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da satima mogu stajati na balkonu, visiti na prozoru ili sjediti u birtiji, zabadati u tuđi rad, brojati učinak i brojno stanje radnika, i onda o svemu tome temeljito “filozofirati” po društvenim mrežama. Količina tog slobodnog vremena često savršeno objašnjava i količinu njihovog pametovanja.

Svojstvena im je neprekidna kuknjava, lamentiranje i prigovaranje čim se za to pruži prilika.

Kada se ne radi, tada je kuknjava u stilu "Zašto se ne radi?", "Kako to da nitko ništa ne poduzima?", "Kada misle asfaltirati cestu", "Kada misle pokositi travu?", "Zašto nisu odvezli smeće?", "Za što mi plaćamo porez?"

Kada se radi, opet kuknjava, u stilu: "Zašto baš sad?", "Zašto baš to, a ne nešto drugo?", "Zašto ovako, a ne onako?", "Zašto ih je (samo/čak) toliko na gradilištu?", "Ja bih sam to završio za dva dana.", "A Japanci/Kinezi/Nijemci bi to puno brže i kvalitetnije napravili."...

Ako se netko od njih ipak udostoji sići s prozora, balkona ili izaći iz birtije, to je samo da bi radnicima glumio nadzor ili poslovođu. Tada gotovo uvijek slijedi nametljivo stajanje uz radnike, zapitkivanje, davanje "uputa" i "pametnih savjeta" koje nitko nije tražio, objašnjavanje kako bi se "to trebalo drukčije, brže ili pametnije” napraviti, ili pak nekakvo izvoljevanje da se napravi nešto mimo naloga kojeg radnici imaju.

Kada im radnici, koji su prvi su na udaru takvih samozvanih "eksperata" koji im uglavnom samo ometaju i usporavaju posao, jasnim tonom kažu da smetaju i da se maknu, ti "stručnjaci” ili postanu agresivni ili pak uvrijeđeno lamentiraju na Facebooku kako su ih "otjerali", "bili bezobrazni" i kako "se njima ništa ne smije reći".

Posebna podvrsta tih "stručnjaka" su oni koji se hvataju za floskule o noćnom radu! Naravno, samo do trenutka kada bi se nešto stvarno radilo noću pod njihovim prozorom - tada bi prvi zvali policiju zbog buke.

U stvarnosti, nije problem što se radi i kada se radi, zapravo im smeta svako narušavanje vlastite komocije: prašina, vibracije, buka, neugodni mirisi, ili zaobilazak zone radova … sve im je to "nepodnošljivo maltretiranje", ako im remeti komociju gledanja televizije, beskonačnog skrolanja po Facebooku, ili pak zahtjeva od njih da malo "protegnu noge" zbog nemogućnosti hodanja u ravnoj liniji, ili zato što ne mogu parkirati točno ispred svojeg ulaza.

Kada je sve gotovo i napravljeno, tek tada nastupa kreativna faza cijepidlačenja i izmišljanja "problema" i "nedostataka", ne zato što objektivno postoje ozbiljne greške, nego zato što se konačan rezultat nekog posla ne uklapa u fiks-ideju koju su ti samozvani stručnjaci složili u vlastitoj glavi... pa se onda može čuti kuknjava u stilu "Radovi su trajali predugo", "Asfalt je krive nijanse", "Šahtovi nisu savršeno ravni", "Ne sviđa im se nova regulacija prometa”, "Trava je prekratka", "Cesta je previše posoljena'"... Pritom im je potpuno nepoznat koncept da oni koji rade ponekad mogu i pogriješiti, dok oni koji nikad ne griješe, u pravilu ne rade ništa.

No ono što je svima njima zajedničko jest da su izuzetno su hrabri, glasni i pametni na društvenim mrežama, ali uglavnom potpuno pasivni i inertni u stvarnom životu. Kad bi trebalo nešto konkretno poduzeti - prijaviti neki komunalni problem nadležnim službama, poslati prijavu, nazvati, urgirati - ne poduzimaju ništa uz objašnjenje da "to nije njihov posao" i da bi "službe to trebale same znati". No po toj njihovoj logici, ne bi trebalo zvati vatrogasce kada gori kuća ili auto, niti hitnu pomoć kada se netko sruši na cesti - jer bi, eto, hitne službe to "trebale same znati".

No sve ovo zapravo nije priča o asfaltu, travi, smeću, snijegu ili šahtovima, već o mentalitetu ljudi koji žele rezultate bez ikakvog radnog procesa i savršeni red bez ikakvog sudjelovanja i osobne odgovornosti. To su ljudi koji zapravo ne žele biti odgovorni građani, nego prekomotna gotovanska publika - i to ona najglasnija, najnezadovoljnija i društveno najbeskorisnija.

Jer dokle god im je jedini doprinos zajednici snimka s balkona i status pun sraćkanja po radnicima komunalnih službi, uz povremeno glumljenje "stručnjaka” ili "žrtve", problem neće biti ni radnici, ni radovi, ni službe, već upravo oni – prozorsko-balkonsko-birtijski “stručnjaci” za koje je sve uvijek krivo, i za koje su svi nesposobni i neznalice - osim njih.

Nek je sretan

dusakojaluta.blog.hr

Ako vam je bor uvenuo ili se srušio prije Badnjaka,
kolači su kupljeni, a mir u kući traje točno 47 sekundi dok netko ne prolije sok, i to je Božić. Pravi. Živi.
Želim vam svima sretan Božić.
Da ga provedete s ljudima koje volite, onako kako vi želite.
Bez pritiska, bez uspoređivanja i bez osjećaja da nešto morate.

BOŽIĆ JE...

komentatoricamicaa.blog.hr

......neka bude sretan svima



...noć s balkona


... noć stanu



......i svečana Amazing Grace

I once was lost, but now am found;
Was blind, but now I see..
**************************************************

***************************************************

DIJANI i ZDENKU JELČIĆ ma gdje bili

zbogom godino

anchee24.blog.hr

zašto si uopće došla, neželjena, loša
uobičajeno ništa dobro nisi donijela
sada na odlasku, prijetvorno se smiješiš
nova će biti bolja
a naivna masa se i dalje nada
ali nikada
...
da pojednostavnim situaciju, ovo nije ništa osobno
jedino je žalosno gledati lijepu našu kako tone
...
btv, uspjela sam odvojiti nekoliko dana
bila sa svojim starim na obali, opet, ne slučajno
ispraćaj na Monte Giru je odlučio



uostalom, i teški trenutci ponekad donesu trak svjetla
tako sam, neplanirano, za kraj godine udahnula
kako stari kaže, miris vječnog mora

za godinu ovu, onako...sivu, ni dobru ni lošu
to bi bilo to
svima Vam želim bolju novu
:)

Božić iz Zamunde

kojotica.blog.hr

Slušala sam ovih dana Božićni radio i krene Do they know it’s X-mas? I mislim kako su zapadnjaci veselo pjevali o tome znaju li Afrikanci šta je Božić a sad kad su konačno došli slaviti sa njima, e sad bi ih uglavnom slali nazad otkuda su došli.
Ne znam kako drugi narodi ali nema naroda koji više sere o toleranciji i borbi protiv rasizma od Nijemaca a koji je manje spreman pozvati nekog stranca da slavi sa njima. Ne mora biti crn, evo s Poljacima ili Bugarima bi se dalo početi. Onda se čude da se stranci ne integriraju a šta za njih znači ta famozna integracija, kako je oni zamišljaju?




Nekako ovako: Stranac bi trebao doma govoriti njemački, kititi drvo za Božić i kupovati poklone. Poželjno je da njima donese nešto da požderu, tu su odmah spremni za integraciju sa slasticama ali onda nek se lijepo vrati nazad u svoj stan, zatvori vrata na kojima visi neki božićni visuljak i dalje se jebe kako zna i umije. Na njemačkom, kako bi dokazao da je integriran, naravno.

Po firmama to pak izgleda ovako: Na božićnoj zabavi okupe se domaći (ja ih zovem “gukomoli” jer ne kažu “kuck mal” nego “guck a mol”) i onda na gukomolskom (lokalni dijalekt, kako ga ja zovem) komentiraju neku lokalni pojavu ili osobu, tako da stranci ne razumiju što govore niti o kome. No dobro, evo baš neki dan pročitah (ne sjećam se više gdje točno) šta je Isus mislio o zabavama za kraj godine sa firmom, naime: Čuvajte se tih posljednjih večera, imam loša iskustva!

***

Nego, ispekla ja prekjučer šubare. Preljev je malo nesimetričan no to nikoga ne jebe, sve će se to pojest.



Od ostataka biskvita zamijesila sam dvije vrste pralina.





Isprobala sam i recept za nutella kuglice koje je neki dan @Modrina neba stavila na svoj blog. Malo sam eksperimentirala sa kojekakvim kremama koje mi se motaju po kuhinji a nikako da se iskoriste, pa su od jednog recepta ispale tri vrste - jedni od nutelle, jedni od pistacije i jedni od kikirikija.
Uglavnom, nema ih više.



***

Nikako ne mogu prestati gledati onu američku seriju o vatrogascima.
Evo mene na primjer. Pala usred dnevnog i ostala invalid.
Otišla frizeru i evo već peti tjedam izgledam ko križanac stare lezbe i Crne guje iz prve sezone.
A vatrogasci?

Chimneyu prošla metalna šipka kroz čelo - ostao mu manji ožiljak na glavi nego moja rupica na čelu, koju imam od infuzije kad sam kao beba preživjela meningitis.
Istog lika bivši muž nove cure priklao u dvorištu, ležao tri epizode sav u krvi i preživio.
Klinički mrtvi su kad tad bili skoro pa svi likovi, neki i više puta.
Nitko nema posljedice.
Povremeno netko dobije simptome PTSP-a ali sve se riješi u tri epizode s dva odlaska psihijatru i tri zagrljaja od kolega.

Sad su eto svi skupa s kamionom pali s mosta i šta da kažem - sve ih pospašavalo, frizure su, osim nešto malo prašine postojane.
Meni je opasnije rezati krastavce za francusku nego njima kad ih strefi tsunsmi ili pogodi grom.
U drugom životu obavezno ću biti vatrogasac u L.A. , nema više labavo.

***

Cijeli svijet za Božić gleda božićne filmove od Divan život preko Griswolda do Kevin sam u kući ili Actually Love.
Moj je omiljeni ovaj stari sa James Stewartom a rado bi pogledala još jednom Pisma Svetom Nikolaju, poljsko slovensku verziju Actually love, kad bi na nekom streamu bila dostupna.
Može i Kolo sreće ili Umri muški, bitno da se odvija u vrijeme Božića.

Nijemci za Božić gledaju maškare tipa 3 oraha za glupu Pepeljugu, malog iritantnog lorda u tajicama i najgore od sveg - princezu ili što je već bila Sisi (moj muž ju zove Siši). O tome da na badnje veče jedu hrenovke i krompirovu salatu da ni ne govorim.

***

Malo sam se igrala danas. Za prvi put sam zadovoljna rezultatom, baš sam se zabavila mažući kekse i sve oko sebe ali ne smijem staviti na stranice na kojima sam gledala kako se to radi jer bi me popljuvale savršene domaćice.





***

A sad dolazi najbolji dio Božića. Gnjiljenje na kauču uz neki božićni kič od filma. Nekako nam je ove godine gušt na Brucea i Umri muški. Jes da u biti nije božićni film a opet nekako je. Yippee Ki Yay, motherfucker.



Bolja polovica sve kao neće dat šubare nikome a onda ga uhvati neka patetika i sad ih dijeli susjedima. Uvjet je da nisu Švabe, evo ga nazdravlja dolje sa Kameruncima.
Btw, totalno opičena obitelj. Stari radi u jednoj firmi koja proizvodi neke djelove za rakete. Ja ga zovem Astronaut.
Kad smo došli iz dežele poklonio im je bocu terana, otvorili ga večeras i sad traže gdje se može nabaviti. Kome smo god ovdje poklonili nešto od slovenskih vina ili pjenušaca traži još :) Kad odemo u penziju bavit ćemo se distribucijom slovenskih vina i pjenušaca po Njemačkoj.

***

Evo ga, vratio se pjevajući.
Kamerunci pojeli šubare na eks, pasalo im nakon terana :)))
Smije se, kaže pozvani smo na proslavu Astronautovog 50.rodjendana u Stuttgartu skupa sa 400 Kamerunaca.
Ako je barem četvrtina njih kao šarena ekipa koja je prije par tjedana bila kod njih u posjeti, bit će slično vjenčanju princa iz Zamunde.
U svakom slučaju bolje nego kod Dietera i Helge uz hrenovke i karfolelsalat.

***
Sretan B(l)ožić!





https://www.youtube.com/watch?v=j9jbdgZidu8

You're a bum, you're a punk
You're an old slut on junk
Lying there almost dead on a drip in that bed
You scumbag, you maggot
You're cheap and you're haggard
Happy Christmas your arse
I pray God it's our last
The boys of the NYPD choir, still singing "Galway Bay"
And the bells are ringing out for Christmas Day

(The Pogues: The Fairytale od New York)

Ispovijed

y-complicated.blog.hr

Nisam se dugo ispovijedala, a @Lilianke je napokon otvorila ispovijedaonicu.
Ne znam da li da pišem post ili da idem njoj u komentare?

Zar ste očekivali kako ćete završiti ovu godinu, dočekati Božić bez moje ispovijedi?

Tradicija je tradicija. :D

Teško je i tužno kada se obitelji raspadnu, a moja se je raspala na mnoge načine.

Smrt, izgubljenost, razvod, hladno srce.

Teško je iz ove pozicije reći što je uzrokovalo što i zašto se nešto dogodilo?

Ne znam je li taj b(l)og čekao trenutak da svog čovjeka čvrsto sazida pa kad mu je djelo bilo završeno odlučio mu je testirati izdržljivost? Jesu li ga zanimali rezultati: debljinja zidova, točka taljenja, mjesto pucanja ili mu je samo bilo dosadno?

Iako potpuno promijenjena ni slična sebi jaka sam, ozbiljno jaka.
Sama, bez štake ili potpornja. Divan je osjećaj kad je izgledno da te se ne može slomiti tek tako.
I dalje se smijem glasno, unatoč svemu, volim snažno, snażno.

Neka mjesta za stolom će ovog Božića biti prazna, ali nek vam je srce puno i za njih. Nek vas uspomene pomiluju za Božićnim objedom, suzu pustite u samoći.

Mene je spasilo što sam nastavila hodati kada je bilo crno kao u rogu. Nisam stajala bez obzira što nisam znala kamo idem. Nikada nemojte odustati, ni kad nema svjetla, ni nade ni želje, ni ljubavi, ni milosti, ni boga, nastavite hodati.


Ateistica sam, ali sam opaka vjernica, veća od svih vas. :)

Vjerujem u život i unatoč svemu mu se ne prestajem radovati. Život treba cijeniti, njegovati, treba ga voljeti.

Nije važno u što vjerujete, važno je da ono u što vjerujete vodi dobru.

Svim vjernicima, dakle svima nama nek je sretan, radostan i ispunjen Božić.

@Lilianke, čekam pokoru. Cmok.

Uz Božić

agava505.blog.hr

Sretan i blagoslovljeni Božić, dragi ljudi!

Božić dolazi - a mene stižu sjećanja

luki2.blog.hr

Božić je meni kao maloj značio puno. Nema škole, ja u Bratislavi ili u Tatrama ...Baka je obavezno radi mene kupila bor, jer je to meni tada kao maloj bilo wow.....Pa knjige, Jules Verne sa svojim divnim knjigama nađenim ispod bora....Joj, radosti!:)))
Pa šaran koji pliva u kadi....Majko moja! Odbijala sam jesti šarana, jer zaboga - vidjela sam ga živog u kadi!!!!Plivao je!!!! Pa sam na kraju jela krumpir salatu ili grah salatu, već prema prilici....Piletinu sam jela - jer nisam vidjela da se pile šeće živo po stanu.....

Pa odlazak u okićeni grad, u kavanu u koju se išlo za blagdane - fina kava ili toplo kakao i najbolji kolači u gradu....kao u Beču, mislila sam dok nisam upoznala zagrebačke slastičarnice....:))))))

Helenka i kazalište....Pa baka koja ne može zaspati dok nisam došla kući....Pa viče na Helenku: "Jel se sad mala dovodi doma?"

Ajme, koje uspomene....

Ova 2025. za mene je bila godina za pamćenje. Pomaknula sam neke svoje granice, mama je tu, sestra umorna, ali bez obzira zadovoljna, relativno zdrava sam - dok me šećerko ne zavrti...Mia sretna i zadovoljna, smije mi se i pokušava se dokopati mojih limuna iz Metkovića, a ja bih radije limunadu....Pijem zadnje pivo iz Bruxellesa.

Pokloni su dostavljeni za moje, i mogu reći da su usrećili sve....

Sretan Badnjak i Božić neka vam svima donese zdravlje, sreću i ljubav. Za sve ostalo - pobrinite se sami.:)))))

Volim vas jakoooo!




Mama i mala Luki u blagdanskom raspoloženju....Iza se vidi bor, okićen meni najdražom čokoladom tzv.salonky.....

Ljubim vas i grlim!!!!

Čestitka

andrea-bosak.blog.hr

Svima koji slave sutra i ostalima koji slave po Julijanskom kalendaru želim da djeda sjede brade pod okićeni bor stavi prvo zdravlje, pa sreću jer to je ono što svim treba.

U mojim ste mislima iako me često nema na blogu.


Video ću postaviti naknadno

ipak, pridružiti ću se...

hawkeye1306.blog.hr

sveopčem čestitanju



pozdrav iz tužnog srca

Badnja večer u tišini

star-rose-bloger.blog.hr

Badnjak mi dođe tiho, gotovo neprimjetno, kao blagi dodir koji ne traži pažnju. U toj večeri sve se smiri – i kuća i misli i srce. Mirisi jednostavne hrane, borove grančice i svjetlost lampica vraćaju me onome što je stvarno važno.

Bog tada ne govori glasno. Dolazi nježno. Kao Dijete koje ništa ne traži, a sve daje. U toj krhkosti učim da ljubav ne mora biti savršena da bi bila stvarna. Dovoljno je da je iskrena. Da oprostim, da zagrlim, da budem tu.

Božić me podsjeti da ne moram imati sve odgovore. Da je dovoljno usporiti i pustiti mir da me pronađe. Svjetla koja palimo nisu samo ukras – ona su tiho obećanje da i mi možemo biti svjetlo jedni drugima.

Jer Bog je ljubav. Ljubav koja smiruje oluje i utišava bure. Ljubav koja dolazi poput kiše da nas osvježi i poput sunca da nikome u srcu ne bude hladno.

U ovoj svetoj noći puštam tišinu da govori, a srce da pjeva. Puštam Boga da djeluje. I vjerujem da Božić uvijek dolazi isto – u miru, u ljubavi, u radosti.

Sretan i blagoslovljen Božić svima, neka se rodi u našim srcima!

Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene

nepoznatizagreb.blog.hr

Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja

Da, došlo je i to vrijeme.

Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.

Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!

Kako spasiti onoga kojeg voliš

penetenziagite.blog.hr

- - - - - -



Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.

Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.

U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.

Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.

Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.

Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.

Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.

Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.

Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.

Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.

Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.

Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.

Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.

* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.

Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.

Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.

Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.

Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.

Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.

Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.

Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.

Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.

Borka je na tom putu odavna bila već spašena.

Nema naslova

lilianke789.blog.hr